Tuesday, May 17, 2011

MRZNJA I SVIJET SUTNJE,,Ivo Andric

Ako se studiozno-analiticki prate:
pripovjedni fragment Djerzeleza na putu, sto ce izaci u knjizi kao cjelovit prozni triptih "Put Alije Djerzeleza" te prva Andriceva pripovjedacka zbirka, Pripovetke (izmedju ostaloga, U musafirhani, U zindanu, Corkan i Svabica, Za logorovanja, Mustafa Madzar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit ce temeljem njegovim inflagrantnim stremljenima.Oslikavajuci Bosnjake, pisac zapravo oslikava samoga sebe!!
==============
Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Djerzelez na putu oznaci nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat ce se da je njime Andric vec 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivsi "stari posao" nikada posve, ali ostavivsi ga u dubokom zasjenku.
====
=======
==============
U pismu prijateljici Zdenki Markovic 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje sluzbuje kao diplomat-pocetnik, Ivo Andric pise:

"Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako jos ne znam i ne vidim kako. Dotle cu ispisati sve ovo tursko i iracionalno sto imam i onda cu se opet dati na "stari posao".

Andric ce kao sto je znano potrositi cio svoj ljudski vijek na svom "turskom i iracionalnom"ne stigavsi nikad ni da ga se oslobodi niti da se ikad vise konacno vrati na svoj "stari posao".
Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispise "tursko i iracionalno", da bi se mogao dati na "stari posao", Andric zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obiljezila cijeli njegov knjizevni rad, cak i ljudski lik.
Danas se, naime, moze veoma dobro razaznati kako je Andricev opus ispisao covjek u kojemu su jednako snazno zivjela, odbijala se i dodirivala – sve istovremeno – dva umnogome oprecna svijeta. Jedan – svijet modernistickoga individualizma i subjektivizma, intelektualisticke i umjetnicke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snazni osjecaj pripadanja klimi juznoslavenskoga i evropskog knjizevnog moderniteta… Omrznuta Austro-Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, visejezicno carstvo, s dobrim sistemom skolovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo licnoga dara, moze s istim osobnim dokumentima krenuti iz visegradske zabiti "zemlji na cenaru", iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Bec, u Krakov, pa kada bi se "studiralo" samo u knjizevnim kafanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno.
U ovaj aspekt Andriceve licnosti i unutarnjega zivota spada i mladenacko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te zestoka mrznja na malogradjanstinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naci u njegovim lirskim tekstovima, a jos izravnije u sacuvanim pismima.
Neka od njih objavio je Zeljko Poljak (Hrvatski knjizevnik Ivo Andric, Zagreb, 2002). Pisuci prijatelju Vojku Durbesicu iz Visegrada u augustu 1913, Andric se ovako iskaljuje:

"Jos da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gradjani me formalno – dusevno – naticu na razanj. Danas sam nervozan jace i ne mogu da pisem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premisljao – sjedeci s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u casu kad popuste iza rucka kais i posrknu vode. Ili im jedne noci deflorirati sve kceri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram druziti dresiram svoja dva psa."
U drugome pismu pise:

"Raskinuo sam, sad svejedno cijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rodjen u Travniku, nadlezan u Sarajevu, odrastao u Visegradu. Ne osjecam privrzenosti, jer me ne vezu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve proslo, kao neki dan korespondencu) a ne sticem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje drustvo voli. Na dusi nosim vijenac "od sedam glavnih grijeha" i jos od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad cula."

Iste godine dvadesetjednogodisnji Andric, medjutim, pise (takodjer Durbesicu) i ovo:

"Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoci nisam vise sam, jer u meni su svi duznici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno ceka slika moga oca i jer u meni zivi jasan glas matere moje. O, zivi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali ce ih osenciti moja bela dusa i oni ce biti nesto, sto je bilo, jer je ona jaca i od zivih i od mrtvih."

Na mnogo razlicitih nacina moze se citati ovaj snazni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj "beloj dusi" zivi i jedan drukciji svijet – predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet sutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podredjena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se "dram radosti dusom placa", cijemu je istrazivanju – sada vec u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskim pismom kao trajnim uzorom – Andric posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magicnosti i neiscrpnosti ljudskih historija – kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslucene ljepote i dusevnih uznesenja.
Iz pisama sto ih 1919. Andric pise Alaupovicu, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvecenosti. Iz Visegrada:

"Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu nasu Bosnu koja me uvijek iznenadjuje novim cudima…" Iz Splita:
"Zao mi je kad pomislim da izumire svakim danom nasa stara culna Bosna i nema nikog da zabiljezi i sacuva mrku ljepotu nekadasnjeg zivota… A zao mi je kad pomislim da sa svakom starom zenom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija…"---Tako sa jednim gornjodolackim fratrom biva zakopana istorija pisca-gospodina Andrica!!

No comments:

Post a Comment