Monday, May 16, 2011

FATALIST,,Mihail Jurjevic Ljermontov

BILJESKE O PISCU:
=================

Mihail Jurjevic Ljermontov rodio se 2. oktobra 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromasene plemicke porodice, koju je u 17 st osnovao dosljak iz Skotske, koji je stupio u rusku sluzbu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog pocetka slagala sa zetom, a nakon kcerine smrti nastao je izmedju njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadrzala djecaka kod sebe. Jurij Petrovic vratio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjecivao sina. Malisan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je cinjenica pridonijela da je djecak prerano sazrio. Buduci da je bio slabasan i bojazljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treci kad mu je bilo jedanaest godina, snazno dojmili djecaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijzevna djela. Tek kad je, potresen vijescu o Puskinovoj pogiblji, napisao pjesmu "Pjesnikova smrt", privukao je na se pozornost sireg citateljstva, pa i dvora. Puskinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu zivotu nego i u njegovu stvaranju. U preostale cetiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman "Junak naseg doba". Tesko je shvatiti koliko je taj mladic koji je za sve to vrijeme vrlo burno zivio i mnogo putovao, stvorio u te cetiri godine – mnostvo potpuno zrelih umjetnickih djela, od kojih su neka ugradjena u temelje ruske knjizevnosti 19.st. Na dan 15.jula 1841 odrzan je dvoboj u podnozju planine Masuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pistolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmijesen, s pistoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku zalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na "na najvisem mjestu" glasio je :"Tako mu i treba!"


ZABILJESKE O DJELU:
===================
U svim djelima koje sam da sada citala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada necemo moci odgovoriti, tj. pitanja koja cemo odnijeti u grob nerijesena. Ovo djelo govori o tome da li neko vjeruje da mu je sudbina vec odredjena ili je sve ono sto nam se dogodi puka slucajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu, kako dokazati da li je covjeku sudbina unaprijed odredjena ili je ona samo slucajnost a to je prikazao kao opkladu izmedju Pecorina i porucnika Vulica. Pisac je u jednom djelu otvorio pitanje da li covjek moze predvidjeti sudbinu, da li je to ocito na njegovom licu. Moze li se sudbina mijenjati, moze li neko izbjeci on sto mu je sudjeno!? U ovom djelu mi mozemo samo procitati opis porucnika Vulica, jer pisac pise u prvome licu i pise samo o svojim unutarnjim osobinama, sta je volio u mladosti…

KRATKI SADRZAJ
===============:
Djelo pocinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozackom naselju. Navecer su uvijek igrali karte, jednu vecer kad im je to dosadilo poceli su razgovarati o tome da li neko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem pise cas nase smrti, ali ga niko nije vidio. Uto jedan srpski porucnik ustane od stola i predlozi da dokaze kako je sudbina u pitanju a ne samo slucajnost. Kad je pitao ko zeli to isprobati na vlastitoj kozi,
niko nije imao hrabrosti, a Pecorin je predlozio opkladu. Pecorin je tvrdio da na porucnikovu licu vidi pecat skore smrti, i to iznio,a porucnik je tvrdio da nece uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdje je stajao objesen jedan pistolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere porucnika, pale su jos neke opklade. Porucnik je uzeo pistolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pistolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pistolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pistolj opalio. Nakon zavrsene opklade svi su se vratili svojim kucama, Pecorin je zivio u jednom malom stancicu. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u cetiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je porucnik Vulic ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog dogadjaja kozak se zatvorio u jednu kucu na kraju sela. Pecorin
je rekao kozackom kapetanu neka zabavi kozaka, a da ce on uci u kucu. Pecorin je uso kroz prozor u kucu i uspio uhvatiti kozaka.

ANALIZA PORUCNIKA VULICA:
"Vanjstina porucnika Vulica potpuno je odgovarala njegovu znacenju.
Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oci, prevelik ali pravilan
nos – njegova nacionalna znacajka, tuzan i hladan osmijeh sto mu je
vjecito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
moze dati pecat posebna stvora, koji ne moze imati iste misli i strasti kao
oni koji mu je usudo sudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
ostro; nikom nije povjeravao svoje osobne i porodicne tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama..."

Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja necemo moci nikad odgovoriti:

"…I, ako je zbilja sve preodredjeno, zasto nam je onda dana volja, razum?
Zasto moramo odgovarati za svoje postupkez"?

Jeli nasa sudbina vec odredjena ili je to samo slucajnost?
"Vi trazite dokaze – predlazem vam da na sebi iskusamo moze li covjek
po svojoj volji raspolagati svojim zivotom, ili je svakome od nas unaprijed
odredjen kobni trenutak… ko hoce da proba"?
"Hajde da se kladimo" – rekoh u sali.
"Kako"?
"Tvrdim da sudbine nema" – rekoh, istresuci na stol dvadeset zlatnika,
sve sto sam imao u dzepu.

Moze li neko predvidjeti neciju smrt?
Zagledah mu se u oci, ali on odceka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoc njegovoj hladnokrvnosti,
ucinilo mi se da vidim pecat smrti na njegovu blijedom licu.

Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno znacenje tih rijeci jer
su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
sudbinu, instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
izmjenjenu licu pecat skore smrti.

Moze li covjek izbjeci sudbinu?
"Da, steta je tog covjeka… Koji ga je vrag tjerao da nocu razgovara s
pijancem! Uostalom, valjda mu je tako sudjeno…"

No comments:

Post a Comment