Monday, May 30, 2011

BIJEG,,Milutin Cihlar Nehajev

portret pisca i zivotopis:

Milutin Cihlar Nehajev rodjen je 1880. godine u Senju, u doseljenickoj ceskoj obitelji. Njegov otac kao ucitelj, dosao je u Kraljevicu i ozenio se Ludmilom Polic iz ugledne kraljevicke obitelji. Gimnaziju je pohadjao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije zavrsio u Becu, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i knjisevnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Drustva hrva
tskih knjizevnika. Umro je u Zagrebu 7.aprila 1931. godine.
On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramaticar, knjizevnik i kazalisni kriticar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan
intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina knjizevnog rada stvorio je pozamasan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj clanaka). Zanimao se i za hrvatsku politicku proslost. Nehajev pripada celnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejisticko-kritickim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj knjizevnosti u kojemu dolazi do znacajne defabularizacije, pri cemu se pisac posluzio modernom tehnikom pisanja, pokusajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme covjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema: Bijeg od svakodnevnog zivota i odluka o smrti.

Problematika koja se obradjuje:
- Opis prilika i zivota ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema drustvenim zbivanjima.
- Retrospekcija dogadjaja glavnog lika iz dana skolovanja.
- Opis unutrasnjeg zivota glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih dogadjaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Radjanje sumnje da je knjizevnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti zivota.
- Opis Nietzsche sa svojom anarhistickom mislju o ubijanju samoga sebe (nadcovjek sam sebe zrtvuje, odricuci se covjestva).
- Opis nastupa inferiornosti prema zivotu koja se dade izvrsno sloziti u apsolutno istinite ideje.
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne sadasnjosti.
- Smijesna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti dusevnih funkcija.
- Sjecanje na posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog zivota i beznadni polozaj u kojem je sada.
- Prevladava moderna pripovjedacka tehnika (autoanaliza).
- Psiholoska razmatranja i prizeljkivanje kraja zivota i smrti.

Struktura djela: Roman kao pripovjedacko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i sluzi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman naseg vijeka, psiholoski, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove knjizevne forme – defabulativni roman.

Knjizevna vrsta: Roman.

Inspiracija iz slicnog djela: U svojim djelima se osjeca utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradjanskom zivotu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. Neko za sve zivotne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se zivot ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja ciju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem januara 1909. godine.

Likovi:
Djuro Andrijasevic je mladi daroviti intelektualac koji studira u Becu da postane doktor. Njegov lik odrazava raspolozenje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaci u konkretnim drustvenim prilikama, vec je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izrazava tragicni nemir modernog covjeka. Propast talentiranog covjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem zivi, vec je samo tragican finale uslijedio nesto brze. On u svojoj dusi nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlascu misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosjecnu licnost, zamisljen je kao izraz tragicnih nemira modernog covjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu bastinu primio u nasljedje, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloskih uvjeta, da aktivnoscu ispuni zivot.


Bartol Andrijasevic je Djurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio sluzbu luckog kapetana u Kraljevici.


Toma njegov stric (bivsi trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Djuru kao svoje dijete i pomagao mu u skolovanju koliko je mogao.


Teta Klara je ukazivala da ce od Djure postati velicina i da se od majcine strane sva obitelj sastojala od dusevno silno razvijenih ljudi, koji su vise ili manje pustolovno zavrsili zivot. Rekla je da ce od djecaka biti ili nesto ili nista.


Zora Marakova bila je kci doseljenog Ceha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i kostunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila bas lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u drustvu i svojim otvorenim nacinom opcenja zacarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nesto novo i osobito.


Vera Hrabarova je djevojka iz dobre obitelji koju su preporucali Djuri, darovita, zavrsila gimnaziju, naucila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u drustvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim ocima.

Toso njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teskocama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, ostar brk cinili su crvenu, dosta celavu glavu karakteristicnom. Bijele, vodene oci i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veci dio svog vremena provodi u krcmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plasljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krcmi, sto je bila prostija, jace ga je dojmila. Bio je uman covjek, nego sto se na prvi pogled moglo zakljuciti. Sa pregrst duhovitih paradoksa znao je braniti svoje misljenje ostrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan zivot. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se vise nego siromasno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaze s njegovim obicajima kada se nazdravljalo.

Kratka biljeska o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Djuri Andrijasevicu, koji pise pismo prijatelju Tosi i u tom oprostajnom pismu sazima temeljne odrednice njegova zivota i koji se u sudaru sa zivotnom zbiljom slama, predaje se picu i zavrsava samoubojstvom.

Sadrzaj:
Mladi daroviti intelektualac Djuro Andrijasevic je iz mjesta studiranja putovao kuci, pa se tako prisjecao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom zivotu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjecao se msrnih dana i djackih obicaja kada se kretao izmedju mjesta stanovanja, sveucilisnih zgrada i kafane. Bilo mu je lijepo studirati u Becu i kada bi zapao u tromost, ne brinuci se ni na sta i ne odgovarajuci na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svrsiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Becu se govorilo da je svaki djak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strasnu neizmjernost, o beskucnistvu i vjecnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispracali Hrabarovi na put u Bec. Dok je cekao da voz krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zarucnici Veri upravo nepristojno hladan, sto mu je ona u pismu prigovorila. Djuro je odgovorio i mucio se da joj objasni to svoje nesretno raspolozenje, ali ni sam nije mogao da nadje pravih rijeci. Njemu se pricinjalo da u svakom odlazenju ima nesto uzasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad zivota koji nikada nece moci dostici. Hvata ga strah da ce u onom drugom svijetu naci nesto nepoznato i novo na sto se nece moci priviknuti. To je mozda jos iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo vidjao, koji je na kratko dolazio kuci i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala sluzba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijasevic je dobio sluzbu luckog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao sluzbene formalnosti. Cim je sin dorastao do pucke skole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe djacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospodja Nina Hrabarova nije jos dugo vremena mogla da razumije Andrijasevicevo ponasanje.
Putujuci dalje bio je svjestan da ne radi lijepo sto putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno racunali da ce kao doktor doci i sluzbeno zaprositi Veru. Uistinu je da ce oni pomisliti da on bjezi od njih, a osobito stara ce imati pravo. Bojao se da jos nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduzenu kucu, a svi su mislili da ce iza njega ostati imetak. Andrijesevic je sve svoje misli izrazavao rijecima, tako je i sada misli gotovo glasno zavrsio razgovor sa samim sobom. U dnu duse je znao da to nije rjesenje, da sa Verom samo odgadja stvar i da o tome ovisi njena sreca. Prisjetio se da je u trecoj godini sveucilista upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inace pred ljudima sve mora ostati tajno. Predocio je kao rjesenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokusavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu placu i da li bi im ona bila dovoljna za zivot, jer profesorske place su male. Sve je to lijepo rekao svojoj buducoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u skoli. Jos jace se rasirilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima poceli izlaziti neki Djurini knjizevni pokusaji i pokazivao se kao sigurna buduca velicina. U Vijencu je izasao njegov prvi veci rad i svi su se cudili formalnoj savrsenosti koju je imao taj pocetnik. Opcinila ga je zelja za slavom i prvi knjizevnicki uspjesi dali su njegovom misljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno polozene mature proveo je u Kraljevici u kuci strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupalisnim gostima. Tamo je upoznao gospodjicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladici ubrzo postadose vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridruzila gospodjica Zora i poslije par susreta Djuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobicno. Njegov pojam o zeni kretao se izmedju dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojcica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, pozrtvovna i brizna. Nije bila bas lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u drustvu i svojim otvorenim nacinom zacarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nesto novo i osobito. Djuro je iz pocetka osjecao neku antipatiju prema njoj i nije mu se svidjalo sto ona tako muskaracki govori i radi. Instinktivno je osjecao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se vise druzili. Djuro je Zori citao pjesme i druga knjizevna djela i nakon raspredanja sve se svrsilo u ljubavi. Kao san bijase ta ljubav. Djuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav car naglo rodjene ljubavi.
Nakon par dana su otisli Zora i njen brat i Djuro je osjetio griznju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Bec da se upise na sveuciliste. Osjecao se slabo da razmislja o tome kako je postupio prema njoj i pokusao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu rijec. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je knjizevnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti zivota. Napisao joj je pismo proklinjuci je i u isti mah strasno i samilosno zaleci. U velegradu se Andrijasevic preobrazio u drugog covjeka i nakon prve navale boli radi jadnog zavrsetka ove druge ljubavi dodje pokajanje. Cekao je danima nece li od Zore doci nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao zavrsiti. Osjecao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi sto je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razocaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drzi kukavicom, slabicem, koji je uzmakao kada je dosao cas ozbiljnih obaveza.
Izmucivsi zivce, izgubio je interes za nauku i stane znacine da sam sebe ponizi jos gore, misleci da vise nije vrijedan zivota. Osjecao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u dusi i tijelu, kretao se u najgorim djackim drustvima i dosao na glas pokvarenog covjeka. Nije se javljao kuci bojeci se da su i do njih doprli glasovi o njegovom zivotu. Ruzna su bila ta vremena i dosle su materijalne brige, neplaceni racuni, dugovi. Uloga ocajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noci u noc, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otisao kuci i majka i stric Toma su ocekivali da ce im objasniti u sto je protratio dvije godine boravka u Becu. Napisao je pismo drugu Tosi iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otisao je kod prijatelja Tose i nakon nekog vremena se okanio svojih losih navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju sto ga je mucilo. On mu je rekao da je prozivio normalno razocaranje u prvoj ljubavi i da je lose sto je zapustio svoj knjizevnicki rad. Djuro je poslusao savjet i trecu godinu studija upisao u Zagrebu. Poceo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu skolu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kucu viseg cinovnika Hrabara, bolje receno u kucu njegove zene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dusu. Novi osjecaj ga je odveo dalje od ocajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevicanstva i netaknutosti koju bijase zamislio. Sve snaznije je primjecivao da mu se Verina dusa priblizava. Nevidljiva veza izmedju njih dvoje sve se vise stezala i Djurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jace i hrliti njoj u susret. Ipak je Djuro uvjeravao sebe da je odvise star i gresan za tu novu, veliku ljubav i da se ne moze izbrisati proslost koja ga cini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao istu frazu: "sto se ti pokvareni, izmozdeni covjece usudjujes kao zlocinac ulaziti u njen svijet! ko ti daje pravo da djevici mutis spokojnost duse?" Napisao je i objavio pjesmu u cijim stihovima je ispricao cijelu svoju ispovijest i plasio se pri pomisli da ce Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otisao je u svoj stan da je vise ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zlocin sto radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov zivot sagradjena na ogromnom razocaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: "Ako vjerujete u me da mogu biti tjesiteljica Vasih boli, ja sam spremna."
Tako je Djuro otputovao prijatelju Tosi i u prilikama odmora pisao dnevnik dogadjanja. Slucajno je u novinama procitao o imenovanjima i premjestajima da je Zora Marak, uciteljica vise pucke skole premjestena na visu djevojacku skolu u V. Tako je saznao gdje je zavrsila Zora kao uciteljica, odgajajuci djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Tesko je pomislio, kako je prozivjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadrzala uspomenu na nasu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muci. Ruzno je misliti na to, ali se nista vise ne da popraviti. Sjetio se kako je bio ocajan nakon dogadjaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhistickom mislju o ubijanju samoga sebe (nadzovjek sam sebe zrtvuje, odricuci se covjestva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Toso mu je rekao kako ga otac zeli nagovoriti da se ozeni za Diklicevu kcer, jer bi se onda dva susjedna imanja slozila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u racunici. Toso je ucitelj sa stalnom placom i zivi u obiteljskom zivotu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreca, ako se ima hrabrosti.
Doslo je pismo kojim Djuru pozivaju Hrabarovi da dodje. No gospodja Hrabar zna da Djuro treba poloziti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako ce proteci godine, a Vera ce biti u dvadeset osmoj i nema vise cekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospodja mama nije znala da je Djuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan vec cetiri semestra i posao na filozofiju samo da brze zavrsi. No razmisljali su ako i zavrsi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u drustvu duhoviti, muzikalni. Svi su muskarci zivjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalistu, literaturi. Andrijasevic nije bio covjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvacao svoje rijeci. Kod Vere rijec "ljubav" joj nije dolazila na um. Svoje osjecaje tumacila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih zena i genijalnih muzeva, njeno poznanstvo s Djurom, umnikom i knjizevnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Djurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kcerka pomalo dobiva navike gospodjice koja vise nije mlada. Mati je htjela svoju kcer vidjeti kao sretnu mladu gospodju, udatu za muza koji joj moze dati bar ono na sto je kod kuce naucena, no sve je vise vidjela kako se udaljava od te buducnosti. Gospodja Nina je odlucila da ne popusti i svoju kcer oslobodi od upliva Andrijasevica. Majka se sjetila kako se obecala djaku iz skole, klonila drustva, a on nema nikakvih obaveza. Nije zavrsio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema nista. Moze reci da ga nije briga i onda ce draga kcerka ostati neopskrbljena i biti velika zalost roditeljima pod stare dane.
Andrijasevic je stigao u kucu Hrabarovih gdje mu je gospodja govorila da je njena kcer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne zavrsi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kuci suvisan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne buducnosti. Pomislio je da sto prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva nista, nisu potrebne fantazije ni osjecaji, pretvara te u drugog covjeka, trgne iz ruzne sadasnjosti. Sa ucitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajuci sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdzba, ocaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namjesten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest procita iz novina. , te se uputi u svoje novo boraviste. U skoli je mnogo ljepse nego je ocekivao, ima mnogo dosadnih i suvisnih stvari koje su spojene sa pedagoskim duznostima (filozof sa sibom!). Bio je previse fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rjesavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su uzasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on zivio tako mrtvo, bez osjecaja i monotono. Ali ono je bila posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjecaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malogradjanski zivot. Preporucili su mu da ne predaje u razredima previse pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Tesko je vjerovati u vrijednosti onoga sto sam stvaras, a radis za druge. Od place koju dobije nije se moglo zivjeti, pa je posudio od matere jos novaca. I kako sada da se ozeni, tj. da bjezi iz zla u jos gore. Mladi ljudi zaljube se i ozene, dodju brige i oskudijevanja i gotov glad. Ceznja za Verom morila ga je jace nego ikada. Sve je vise osjecao tezinu obaveze sto ju je preuzeo na sebe obecavsi da joj se nece pribliziti dotle dok ne polozi ispite. Uvidjao je da ce do tada proci vise vremena nego je mislio. Svaki dan donosio mu je nova razocaranja, jer je u skoli bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i drzati se suhe sablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tistile svaki dan sve jace. Pomisao da ce Vera biti njegova svakim danom se sve vise udaljavala od njega. Gledao je ozenjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uvidjao da ne moze sada, a nece ni kasnije moci drzati se na povrsini sa placom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo bice, lagodan zivot u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priuste luksuza, te je uzaludno trazio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teze shvacala njegove potrebe, jer je on sad konacno stao na svoje noge. Odlazila je sve vise u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvacala potrebe zivota. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavjestava, da misli da je on zavrsio nauke i da mu vise ne treba slati novaca, niti vise račcnati na iciju pomoc, jer ima svoje zaposlenje i prima placu. Zato je odlucila Tominu kucu sa nesto gotovine pokloniti opatickom samostanu, za ceka ce je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti citati vjecnu misu za spas njene duse. Poceo je prekoravati sebe za taj dogadjaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je trazila utjehu u crkvi. "Ako je kuza poklonjena, ne moze traziti gostoprimstvo kod matere. Bas je fatalno sve to."
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dodje. Pomislio je da ga se pozeljela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoci. Slabost, gotovo ocaj, zahvati mu citavu dusu. Andrijasevic se u svojim osjecajima priblizavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani covjek prisjecao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog zivota i beznadni polozaj u kojem je sada. Djuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se cinilo da to nece moci izdrzati i da ce poludjeti. Trazio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su takodjer u teskoj situaciji sa vec zalosenim mjenicama. Pokusao je kod ravnatelja, koji se sluzbeno drzao i izjavio da "nema naslova" za predujam, te ga nije dalje ni slusao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treci dan je Djuro nakon uzaludnog trcanja, ponizavanja i muka, postao sasvim apatican. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao nicim rastresti. Noci nije mogao spavati i napise Veri pismo. Opisivao je svoj zivot, ali je pazio da ne istice bijedu, naglasio je da preko ferija mora uciti za ispit, te je pisao rijeci ljubavi koje mu se nisu tako cesto izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treci dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Tosi da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospodja Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i ocekivanja.
Dobio je pismo od Tose koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila decka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova uciteljica. Roditelji su zbog bolesti otisli u Stajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je setao sa dvjema uciteljicama Darinkom i Minkom. Djuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog drustva i priredjivali su djacke zabave. Djaci su u njemu vidjeli postovana pisca i covjeka "od imena". Najvise ga je zadovoljavalo sto je bio u sredistu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u dusi.
U zagrebackim dnevnicima izidje poziv djacke grupe da se upisu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priredjivaca. Iz toga nastane citava bura negodovanja protivne stranke koji hoce rusiti temelje nase proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Afera je Djuru zaboljela i rasrdila, te odluci da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Zdrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati dogadjaj. Srediste borbe je bilo izmedju zaba i miseva. U prvom cinu je islo lako sa navalom ruganja, a u trecem cinu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u zalosnu sliku malogradjanskog zivota i bez zavrsetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovrsena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Zdrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da ce ga vidjeti i Vera, ali kada je procitao nepovoljne kritike , jako se razocarao i upravo radi Vere bilo mu je strasno. Misao da nesto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjedje i sve vise se opijajuci.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavjestava da nije ispunio obaveze za njegovu kcer i da mu vraca njegova pisma natrag i da to isto on ucini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Djuro je zapao u jos vecu depresiju govoreci: "Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od zene, kusas ga i ako ti se ne svidja, izbacis, a zena ti sjedne na vrat." Kod kuce su ga mucili vjerovnici. Gazdarici je bio duzan i trazila ga je svaki dan. Na povjerenje mu niko nista nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlacama. Na Veru je rijetko mislio, sto je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je posla za drugoga. Zalio je za izgubljenim zivotom i opijanje mu je postalo fizickom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rjesavaju sluzbe namjesnog ucitelja.
Napisao je oprostajno pismo Tosi u kojem ga obavjestava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krcmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od zivota ne moze pobjeci.
Toso je dosao u Novi da pokopa prijatelja, ali lesa mu nigdje nisu nasli, valjda ga je bura odnijela u dubine mora.

No comments:

Post a Comment

Post a Comment