Tuesday, May 31, 2011

DRUZINA SINJEG GALEBA,,Tone Seliskar

Biljeske o piscu:
Slovenski pisac rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970.g. Objavio je knjige
pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Druzina
Sinjega galeba, Jedra na
kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Trscanska cesta.
Vise Seliskarovih knjiga
prevedeno je na srpskohrvatski jezik, a Druzina Sinjega galeba objavljena je u
vise izdanja.

Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasle
Glavni likovi: Ivo i druzina
Sporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mjestani, Ante,
Lorenza...
Mjesto radnje: Galebov otok i more
Vrijeme radnje: Ljeto u proslosti
Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe,
nemoj dopustiti da se jos vise unisti od starosti, nego je cuvaj od
propasti.

Krataki sadrzaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je
protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Zivio je sam u jednoj
staroj napustenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i
kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino sto
je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb".
Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se
pridruzuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni
odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo jos treba
ofarbati krmu. Posto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako
zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao
su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve
jace przilo tako da je raditi bilo zaista tesko. Na kamenolomu se morao
napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike
kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki
cas mogla srusiti. Poslovodja je iz dzepa izvadio stotisucicu i rekao:
"ko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"
Svi su sutili dok se nije javio Ive. Otisao je gore, sretno se popeo i postavio
dijamant. Medjutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je
lupio o jedan kamen. Razbio je celo, ali mu je bol jako brzo prosla. Kada
su zaradili za farbu, otisli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba".
Medjutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na
salu. Mjestani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem
jedan mali dio onoga sto im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i
druzina uzeli jedrenjak i s njime otisli na more.

Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one
njezne rijeci sto ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni
ocevih briznih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je
urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako
se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomazu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa
svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se
smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaze mu u najtezim
trenutcima.

DRUZBA PERE KVRZICE,,Mato Lovrak

Biljeska o piscu:

Mato Lovrak rodjen je 8 marta 1899.g. u Velikom Gradjevcu kod Bjelovara. Knjizevnickim radom se bavio 50.godina. Najvise knjizevnickih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani "Vlak u snijegu" i "Družba Pere Kvržice". Dramatizirani su, a prema njihovom sadrzaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u skoli, u obitelji, u rtazlicitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.
Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesloznim seljanima.
Osnovna misao: Zajednickim radom i trudom se moze sve ostvariti.
Vrijeme radnje: Juni
Mjesto radnje: Selo
Likovi: Pero, Silo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, ucitelj

Sadrzaj:

Bio je mjesec juni. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjecao se rijeci koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajednicko imanje cijelog sela. Nakon sto se potrgao most tako da se kolima ne moze prijeci u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su presli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmisljao i odlucio da skupi svoju druzbu i obnovi stari mlin. Vratio se kuci i veselo krenuo u skolu. Pridruzili su mu se prijatelji: Medo, Silo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u skoli otisli su na tresnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otisli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da ce mlin biti njihov, a o detaljima ce se kasnije dogovoriti. U skolu su zakasnili, ali im je ucitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvrzica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapusten i pun granja. Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo ocistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uredjivanju mlina.
Jednog dana u blizini mlina su pronasli bunar. Htjeli su ga ocistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar isao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srecom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spustali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar.
Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ici u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vodju je izabran Divljak.
Misleci na Peru nastojali su napraviti sto vise posla. Napravili su mostic, ocistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otisao i Budala. Djecaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispricao djevojcicama, Mariji i Danici. One su dosle u mlin i kada su vec sve znale djecaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojcice su znale cistiti, crtati i uredjivati vrt. Vec je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Culi su da se u selu odrasli opet pokusavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Druzba je odlucila predati mlin seljacima na zadnj dan skole. Kada su jednog dana dosli do mlina vidjeli su izgazeni vrt i posarane zidove mlina. Znali su da je to ucinio Divljak. Druzba nije odustala, svu su stetu popravili i ocistili su mlin. Kasno su se vratili kuci i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Priblizavao se kraj skolske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepsavalo ono sto je vec ucinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije zavrsetka skole dijecaci su sve ispricali ucitelju i pokazali mu uredjeni mlin. Dogovorili su se da se zavrsna skolska svecanost odrzi u mlinu. Na zadnji dan skole roditelji su kao i uvijek dosli u skolu, a medju njima je bio i nacelnik opstine. Bili su tu i tamburasi. Ucitelj je pozvao da svi podju do mlina. Cuo se zamor jer niko nije mogao razumjeti uciteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih docekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

CVIJETOVI ZLA,,Charles Baudelaire

Biljeska o piscu
Charles Baudelaire ( 1821.-1867. ), francuski liricar, knjizevni i likovni kriticar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznacajnija je pjesnicka licnost za modernu evropsku poeziju, za njen pjesnicki izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesredjen zivot ( pokusaj samoubojstva ), duboki sukobi s drustvom, prevodjenje E. A. Poea, odlucni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugodjaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnicka licnost. Medju modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obradjujuci njihove potpuno nove, ali i sokantne, dotada nezamislive motive.
Glavno autorovo djelo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cvjetovi zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i trece izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna zivotnost simbola, najvisa dotjeranost jezika, slozenost u zapazanjima, ozivljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.


Cvjetovi zla:

Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnicka licnost. On je u punom smislu rijeci preteca simbolizma i moderne poezije uopste, a njegova pjesnicka zbirka Cvjetovi zla sadrzi sve elemente kasnije simbolicke poezije
Baudelaire se u svemu odupire dotadasnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romanticarskog sentimentalizma i pejzaznih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajuci u svom vremenu, zatvarajuci se u ugodjaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjecajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, dozivljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjecajnih stanja izbija i neodredjen pjesnikov revolt koji se manifestira u cinicnom odnosu prema ljudima i zivotu: hvali ono sto je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obracanje svom dubokom "ja" , punom tajnovitosti, nedefiniranosti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.
Baudelaire realnu stvarnost dozivljava kao neorganizirano i porazbacano mnostvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u masti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.
Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previse slobodno naslo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Medjutim ni to nije sprijecilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je ocit i danas.
Prokleti se pjesnik na pocetku Cvjetova zla obraca citaocu, on sebe na neki nacin usporedjuje s citaocem, sa svim citateljima, sa sveukupnim covjecanstvom.
------------------------------------------------------------------------------------------Citatelju:
"Jedino doda da! - Kroz beskrajne sate
Dok sanja vjesala, pusi lule skromne.
Znas je citatelju, nekaznicu lomnu
Hipokrite stari - moj jednaki- brate!"

------------------------------------------------------------------------------------------
Baudelaire citave cikluse pjesma posvecuje zenama. Njegov odnos prema zeni izuzetno je cudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su zenu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire zenu nazivajuci je s demonom, mucenicom, prokletnicom.
------------------------------------------------------------------------------------------
"Djevice, demoni, mucenice bijedne !
U preziru zbilje i njezinih uza
Sve beskraja zedne nezbludne il’ cedne,
Cas krikova prene, a cas prene suza,
Nad nasim se paklom, munja nadsrne,
Grci dusa moja: zali vas i voli,
Jer ko ganje pece zedj muka zene,
Srca vasa - mize ljubavi i boli!"
Prokletnice!
------------------------------------------------------------------------------------------
Zene Baudelaire smatra ogranicenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muskarca. Isao je iz krajnosti u krajnost, cudi se sto zena ima pristup u crkvu.
Zene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio citav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzoticni miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mjesanka, lazljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholicarka koju pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
"Dugo! Uvijek! U kosu cu ti tkati
Rubine, safire, dare skupocijene!
Zelji ces se mojoj uvijek odazvati.
Jer ti si mi casa sanje dragocjene
Iz koje ispari vino uspomene!"
Kosa!
------------------------------------------------------------------------------------------
"Ni sni opijuma ni tajanstva tame
Tako me ne mame kao slast usana,
K tebi zudnje idu poput karovana
Da ne sjaje zjena gase zedju came.

------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje vazne zene za Baudelaierevo pjesnicko stvaralastvo, no i o njima ispjevao je pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijece.
------------------------------------------------------------------------------------------
"Sagradit cu za te, o Madono moja,
na dnu svojih zalosti bez broja,
Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem
Daleko od svijeta tek da te sakrijem,
Skroviste za te modro i pozlaceno.

Nacinit cu nozeva sedam, bez smijeha
Brusit cu ih kao majstor igve svoje
I u dno naciljati ljubavi svoje,
Zabosti ih u srce ti prestraseno,
Srec rasplakano, Srce zaguseno!
Jednoj Madoni
------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je cesto fizicki kontakt, dok je erotika nesto duhovno sto se dogadja u covjekovoj psihi i sto obicno nema nikakve veze s fizickim kontaktom.
U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema zenama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
" U postelju skrivas zvijezde same,
O necista zeno, okrutna od came!
Da ti se u igri posobone zubi
U jaslama trajnim novo srce ljubi."
------------------------------------------------------------------------------------------
Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan licnost za svoje vrijeme o cemu svjedoce i njegove pjesme. trebalo je proci mnogo godina da bi citalac shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono sto je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire bio je zasigurno psihicki nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim zivotom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesredjeno psiholosko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pjesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
" Sva priroda hram je gdje stupovi zivi
Izrijecima mutnim ponekad se glase:
kroz sumu simbola covjek probija se
i pod njinim prisnim pogledima zivi."
Suglasja
------------------------------------------------------------------------------------------
U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uocava i pronalazi u toj "sumi" simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se moze izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.
Baudelaire je svojom poezijom, unoseci u nju ponovo subjektivni osjecaj kao bitnost, ali ne u romanticarskom smislu, ne iznoseci toliko goli osjecaj koliko "dusu", psihu covjeka - a s druge strane ostvarujuci posebnu viziju zivota - doista otvorio put poeziji i uopste stvaralastvu simbolista, koji ce se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.

Monday, May 30, 2011

BIJEG,,Milutin Cihlar Nehajev

portret pisca i zivotopis:

Milutin Cihlar Nehajev rodjen je 1880. godine u Senju, u doseljenickoj ceskoj obitelji. Njegov otac kao ucitelj, dosao je u Kraljevicu i ozenio se Ludmilom Polic iz ugledne kraljevicke obitelji. Gimnaziju je pohadjao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije zavrsio u Becu, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i knjisevnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Drustva hrva
tskih knjizevnika. Umro je u Zagrebu 7.aprila 1931. godine.
On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramaticar, knjizevnik i kazalisni kriticar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan
intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina knjizevnog rada stvorio je pozamasan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj clanaka). Zanimao se i za hrvatsku politicku proslost. Nehajev pripada celnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejisticko-kritickim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj knjizevnosti u kojemu dolazi do znacajne defabularizacije, pri cemu se pisac posluzio modernom tehnikom pisanja, pokusajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme covjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema: Bijeg od svakodnevnog zivota i odluka o smrti.

Problematika koja se obradjuje:
- Opis prilika i zivota ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema drustvenim zbivanjima.
- Retrospekcija dogadjaja glavnog lika iz dana skolovanja.
- Opis unutrasnjeg zivota glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih dogadjaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Radjanje sumnje da je knjizevnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti zivota.
- Opis Nietzsche sa svojom anarhistickom mislju o ubijanju samoga sebe (nadcovjek sam sebe zrtvuje, odricuci se covjestva).
- Opis nastupa inferiornosti prema zivotu koja se dade izvrsno sloziti u apsolutno istinite ideje.
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne sadasnjosti.
- Smijesna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti dusevnih funkcija.
- Sjecanje na posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog zivota i beznadni polozaj u kojem je sada.
- Prevladava moderna pripovjedacka tehnika (autoanaliza).
- Psiholoska razmatranja i prizeljkivanje kraja zivota i smrti.

Struktura djela: Roman kao pripovjedacko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i sluzi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman naseg vijeka, psiholoski, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove knjizevne forme – defabulativni roman.

Knjizevna vrsta: Roman.

Inspiracija iz slicnog djela: U svojim djelima se osjeca utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradjanskom zivotu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. Neko za sve zivotne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se zivot ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja ciju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem januara 1909. godine.

Likovi:
Djuro Andrijasevic je mladi daroviti intelektualac koji studira u Becu da postane doktor. Njegov lik odrazava raspolozenje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaci u konkretnim drustvenim prilikama, vec je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izrazava tragicni nemir modernog covjeka. Propast talentiranog covjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem zivi, vec je samo tragican finale uslijedio nesto brze. On u svojoj dusi nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlascu misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosjecnu licnost, zamisljen je kao izraz tragicnih nemira modernog covjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu bastinu primio u nasljedje, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloskih uvjeta, da aktivnoscu ispuni zivot.


Bartol Andrijasevic je Djurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio sluzbu luckog kapetana u Kraljevici.


Toma njegov stric (bivsi trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Djuru kao svoje dijete i pomagao mu u skolovanju koliko je mogao.


Teta Klara je ukazivala da ce od Djure postati velicina i da se od majcine strane sva obitelj sastojala od dusevno silno razvijenih ljudi, koji su vise ili manje pustolovno zavrsili zivot. Rekla je da ce od djecaka biti ili nesto ili nista.


Zora Marakova bila je kci doseljenog Ceha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i kostunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila bas lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u drustvu i svojim otvorenim nacinom opcenja zacarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nesto novo i osobito.


Vera Hrabarova je djevojka iz dobre obitelji koju su preporucali Djuri, darovita, zavrsila gimnaziju, naucila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u drustvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim ocima.

Toso njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teskocama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, ostar brk cinili su crvenu, dosta celavu glavu karakteristicnom. Bijele, vodene oci i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veci dio svog vremena provodi u krcmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plasljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krcmi, sto je bila prostija, jace ga je dojmila. Bio je uman covjek, nego sto se na prvi pogled moglo zakljuciti. Sa pregrst duhovitih paradoksa znao je braniti svoje misljenje ostrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan zivot. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se vise nego siromasno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaze s njegovim obicajima kada se nazdravljalo.

Kratka biljeska o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Djuri Andrijasevicu, koji pise pismo prijatelju Tosi i u tom oprostajnom pismu sazima temeljne odrednice njegova zivota i koji se u sudaru sa zivotnom zbiljom slama, predaje se picu i zavrsava samoubojstvom.

Sadrzaj:
Mladi daroviti intelektualac Djuro Andrijasevic je iz mjesta studiranja putovao kuci, pa se tako prisjecao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom zivotu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjecao se msrnih dana i djackih obicaja kada se kretao izmedju mjesta stanovanja, sveucilisnih zgrada i kafane. Bilo mu je lijepo studirati u Becu i kada bi zapao u tromost, ne brinuci se ni na sta i ne odgovarajuci na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svrsiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Becu se govorilo da je svaki djak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strasnu neizmjernost, o beskucnistvu i vjecnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispracali Hrabarovi na put u Bec. Dok je cekao da voz krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zarucnici Veri upravo nepristojno hladan, sto mu je ona u pismu prigovorila. Djuro je odgovorio i mucio se da joj objasni to svoje nesretno raspolozenje, ali ni sam nije mogao da nadje pravih rijeci. Njemu se pricinjalo da u svakom odlazenju ima nesto uzasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad zivota koji nikada nece moci dostici. Hvata ga strah da ce u onom drugom svijetu naci nesto nepoznato i novo na sto se nece moci priviknuti. To je mozda jos iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo vidjao, koji je na kratko dolazio kuci i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala sluzba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijasevic je dobio sluzbu luckog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao sluzbene formalnosti. Cim je sin dorastao do pucke skole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe djacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospodja Nina Hrabarova nije jos dugo vremena mogla da razumije Andrijasevicevo ponasanje.
Putujuci dalje bio je svjestan da ne radi lijepo sto putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno racunali da ce kao doktor doci i sluzbeno zaprositi Veru. Uistinu je da ce oni pomisliti da on bjezi od njih, a osobito stara ce imati pravo. Bojao se da jos nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduzenu kucu, a svi su mislili da ce iza njega ostati imetak. Andrijesevic je sve svoje misli izrazavao rijecima, tako je i sada misli gotovo glasno zavrsio razgovor sa samim sobom. U dnu duse je znao da to nije rjesenje, da sa Verom samo odgadja stvar i da o tome ovisi njena sreca. Prisjetio se da je u trecoj godini sveucilista upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inace pred ljudima sve mora ostati tajno. Predocio je kao rjesenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokusavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu placu i da li bi im ona bila dovoljna za zivot, jer profesorske place su male. Sve je to lijepo rekao svojoj buducoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u skoli. Jos jace se rasirilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima poceli izlaziti neki Djurini knjizevni pokusaji i pokazivao se kao sigurna buduca velicina. U Vijencu je izasao njegov prvi veci rad i svi su se cudili formalnoj savrsenosti koju je imao taj pocetnik. Opcinila ga je zelja za slavom i prvi knjizevnicki uspjesi dali su njegovom misljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno polozene mature proveo je u Kraljevici u kuci strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupalisnim gostima. Tamo je upoznao gospodjicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladici ubrzo postadose vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridruzila gospodjica Zora i poslije par susreta Djuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobicno. Njegov pojam o zeni kretao se izmedju dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojcica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, pozrtvovna i brizna. Nije bila bas lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u drustvu i svojim otvorenim nacinom zacarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nesto novo i osobito. Djuro je iz pocetka osjecao neku antipatiju prema njoj i nije mu se svidjalo sto ona tako muskaracki govori i radi. Instinktivno je osjecao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se vise druzili. Djuro je Zori citao pjesme i druga knjizevna djela i nakon raspredanja sve se svrsilo u ljubavi. Kao san bijase ta ljubav. Djuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav car naglo rodjene ljubavi.
Nakon par dana su otisli Zora i njen brat i Djuro je osjetio griznju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Bec da se upise na sveuciliste. Osjecao se slabo da razmislja o tome kako je postupio prema njoj i pokusao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu rijec. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je knjizevnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti zivota. Napisao joj je pismo proklinjuci je i u isti mah strasno i samilosno zaleci. U velegradu se Andrijasevic preobrazio u drugog covjeka i nakon prve navale boli radi jadnog zavrsetka ove druge ljubavi dodje pokajanje. Cekao je danima nece li od Zore doci nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao zavrsiti. Osjecao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi sto je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razocaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drzi kukavicom, slabicem, koji je uzmakao kada je dosao cas ozbiljnih obaveza.
Izmucivsi zivce, izgubio je interes za nauku i stane znacine da sam sebe ponizi jos gore, misleci da vise nije vrijedan zivota. Osjecao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u dusi i tijelu, kretao se u najgorim djackim drustvima i dosao na glas pokvarenog covjeka. Nije se javljao kuci bojeci se da su i do njih doprli glasovi o njegovom zivotu. Ruzna su bila ta vremena i dosle su materijalne brige, neplaceni racuni, dugovi. Uloga ocajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noci u noc, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otisao kuci i majka i stric Toma su ocekivali da ce im objasniti u sto je protratio dvije godine boravka u Becu. Napisao je pismo drugu Tosi iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otisao je kod prijatelja Tose i nakon nekog vremena se okanio svojih losih navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju sto ga je mucilo. On mu je rekao da je prozivio normalno razocaranje u prvoj ljubavi i da je lose sto je zapustio svoj knjizevnicki rad. Djuro je poslusao savjet i trecu godinu studija upisao u Zagrebu. Poceo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu skolu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kucu viseg cinovnika Hrabara, bolje receno u kucu njegove zene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dusu. Novi osjecaj ga je odveo dalje od ocajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevicanstva i netaknutosti koju bijase zamislio. Sve snaznije je primjecivao da mu se Verina dusa priblizava. Nevidljiva veza izmedju njih dvoje sve se vise stezala i Djurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jace i hrliti njoj u susret. Ipak je Djuro uvjeravao sebe da je odvise star i gresan za tu novu, veliku ljubav i da se ne moze izbrisati proslost koja ga cini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao istu frazu: "sto se ti pokvareni, izmozdeni covjece usudjujes kao zlocinac ulaziti u njen svijet! ko ti daje pravo da djevici mutis spokojnost duse?" Napisao je i objavio pjesmu u cijim stihovima je ispricao cijelu svoju ispovijest i plasio se pri pomisli da ce Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otisao je u svoj stan da je vise ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zlocin sto radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov zivot sagradjena na ogromnom razocaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: "Ako vjerujete u me da mogu biti tjesiteljica Vasih boli, ja sam spremna."
Tako je Djuro otputovao prijatelju Tosi i u prilikama odmora pisao dnevnik dogadjanja. Slucajno je u novinama procitao o imenovanjima i premjestajima da je Zora Marak, uciteljica vise pucke skole premjestena na visu djevojacku skolu u V. Tako je saznao gdje je zavrsila Zora kao uciteljica, odgajajuci djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Tesko je pomislio, kako je prozivjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadrzala uspomenu na nasu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muci. Ruzno je misliti na to, ali se nista vise ne da popraviti. Sjetio se kako je bio ocajan nakon dogadjaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhistickom mislju o ubijanju samoga sebe (nadzovjek sam sebe zrtvuje, odricuci se covjestva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Toso mu je rekao kako ga otac zeli nagovoriti da se ozeni za Diklicevu kcer, jer bi se onda dva susjedna imanja slozila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u racunici. Toso je ucitelj sa stalnom placom i zivi u obiteljskom zivotu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreca, ako se ima hrabrosti.
Doslo je pismo kojim Djuru pozivaju Hrabarovi da dodje. No gospodja Hrabar zna da Djuro treba poloziti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako ce proteci godine, a Vera ce biti u dvadeset osmoj i nema vise cekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospodja mama nije znala da je Djuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan vec cetiri semestra i posao na filozofiju samo da brze zavrsi. No razmisljali su ako i zavrsi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u drustvu duhoviti, muzikalni. Svi su muskarci zivjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalistu, literaturi. Andrijasevic nije bio covjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvacao svoje rijeci. Kod Vere rijec "ljubav" joj nije dolazila na um. Svoje osjecaje tumacila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih zena i genijalnih muzeva, njeno poznanstvo s Djurom, umnikom i knjizevnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Djurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kcerka pomalo dobiva navike gospodjice koja vise nije mlada. Mati je htjela svoju kcer vidjeti kao sretnu mladu gospodju, udatu za muza koji joj moze dati bar ono na sto je kod kuce naucena, no sve je vise vidjela kako se udaljava od te buducnosti. Gospodja Nina je odlucila da ne popusti i svoju kcer oslobodi od upliva Andrijasevica. Majka se sjetila kako se obecala djaku iz skole, klonila drustva, a on nema nikakvih obaveza. Nije zavrsio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema nista. Moze reci da ga nije briga i onda ce draga kcerka ostati neopskrbljena i biti velika zalost roditeljima pod stare dane.
Andrijasevic je stigao u kucu Hrabarovih gdje mu je gospodja govorila da je njena kcer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne zavrsi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kuci suvisan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne buducnosti. Pomislio je da sto prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva nista, nisu potrebne fantazije ni osjecaji, pretvara te u drugog covjeka, trgne iz ruzne sadasnjosti. Sa ucitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajuci sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdzba, ocaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namjesten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest procita iz novina. , te se uputi u svoje novo boraviste. U skoli je mnogo ljepse nego je ocekivao, ima mnogo dosadnih i suvisnih stvari koje su spojene sa pedagoskim duznostima (filozof sa sibom!). Bio je previse fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rjesavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su uzasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on zivio tako mrtvo, bez osjecaja i monotono. Ali ono je bila posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjecaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malogradjanski zivot. Preporucili su mu da ne predaje u razredima previse pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Tesko je vjerovati u vrijednosti onoga sto sam stvaras, a radis za druge. Od place koju dobije nije se moglo zivjeti, pa je posudio od matere jos novaca. I kako sada da se ozeni, tj. da bjezi iz zla u jos gore. Mladi ljudi zaljube se i ozene, dodju brige i oskudijevanja i gotov glad. Ceznja za Verom morila ga je jace nego ikada. Sve je vise osjecao tezinu obaveze sto ju je preuzeo na sebe obecavsi da joj se nece pribliziti dotle dok ne polozi ispite. Uvidjao je da ce do tada proci vise vremena nego je mislio. Svaki dan donosio mu je nova razocaranja, jer je u skoli bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i drzati se suhe sablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tistile svaki dan sve jace. Pomisao da ce Vera biti njegova svakim danom se sve vise udaljavala od njega. Gledao je ozenjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uvidjao da ne moze sada, a nece ni kasnije moci drzati se na povrsini sa placom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo bice, lagodan zivot u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priuste luksuza, te je uzaludno trazio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teze shvacala njegove potrebe, jer je on sad konacno stao na svoje noge. Odlazila je sve vise u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvacala potrebe zivota. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavjestava, da misli da je on zavrsio nauke i da mu vise ne treba slati novaca, niti vise račcnati na iciju pomoc, jer ima svoje zaposlenje i prima placu. Zato je odlucila Tominu kucu sa nesto gotovine pokloniti opatickom samostanu, za ceka ce je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti citati vjecnu misu za spas njene duse. Poceo je prekoravati sebe za taj dogadjaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je trazila utjehu u crkvi. "Ako je kuza poklonjena, ne moze traziti gostoprimstvo kod matere. Bas je fatalno sve to."
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dodje. Pomislio je da ga se pozeljela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoci. Slabost, gotovo ocaj, zahvati mu citavu dusu. Andrijasevic se u svojim osjecajima priblizavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani covjek prisjecao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog zivota i beznadni polozaj u kojem je sada. Djuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se cinilo da to nece moci izdrzati i da ce poludjeti. Trazio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su takodjer u teskoj situaciji sa vec zalosenim mjenicama. Pokusao je kod ravnatelja, koji se sluzbeno drzao i izjavio da "nema naslova" za predujam, te ga nije dalje ni slusao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treci dan je Djuro nakon uzaludnog trcanja, ponizavanja i muka, postao sasvim apatican. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao nicim rastresti. Noci nije mogao spavati i napise Veri pismo. Opisivao je svoj zivot, ali je pazio da ne istice bijedu, naglasio je da preko ferija mora uciti za ispit, te je pisao rijeci ljubavi koje mu se nisu tako cesto izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treci dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Tosi da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospodja Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i ocekivanja.
Dobio je pismo od Tose koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila decka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova uciteljica. Roditelji su zbog bolesti otisli u Stajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je setao sa dvjema uciteljicama Darinkom i Minkom. Djuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog drustva i priredjivali su djacke zabave. Djaci su u njemu vidjeli postovana pisca i covjeka "od imena". Najvise ga je zadovoljavalo sto je bio u sredistu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u dusi.
U zagrebackim dnevnicima izidje poziv djacke grupe da se upisu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priredjivaca. Iz toga nastane citava bura negodovanja protivne stranke koji hoce rusiti temelje nase proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Afera je Djuru zaboljela i rasrdila, te odluci da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Zdrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati dogadjaj. Srediste borbe je bilo izmedju zaba i miseva. U prvom cinu je islo lako sa navalom ruganja, a u trecem cinu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u zalosnu sliku malogradjanskog zivota i bez zavrsetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovrsena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Zdrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da ce ga vidjeti i Vera, ali kada je procitao nepovoljne kritike , jako se razocarao i upravo radi Vere bilo mu je strasno. Misao da nesto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjedje i sve vise se opijajuci.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavjestava da nije ispunio obaveze za njegovu kcer i da mu vraca njegova pisma natrag i da to isto on ucini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Djuro je zapao u jos vecu depresiju govoreci: "Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od zene, kusas ga i ako ti se ne svidja, izbacis, a zena ti sjedne na vrat." Kod kuce su ga mucili vjerovnici. Gazdarici je bio duzan i trazila ga je svaki dan. Na povjerenje mu niko nista nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlacama. Na Veru je rijetko mislio, sto je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je posla za drugoga. Zalio je za izgubljenim zivotom i opijanje mu je postalo fizickom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rjesavaju sluzbe namjesnog ucitelja.
Napisao je oprostajno pismo Tosi u kojem ga obavjestava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krcmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od zivota ne moze pobjeci.
Toso je dosao u Novi da pokopa prijatelja, ali lesa mu nigdje nisu nasli, valjda ga je bura odnijela u dubine mora.

Saturday, May 28, 2011

NANA,,Emile Zola

Biljeska o piscu:

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zncajni teoreticar naturalizma i drustveni borac. Do knijzevnog uspjeha prozivio je tezak zivot, radeci izmedju ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi u stvaralacki knjizevni postupak. covjeka treba proucavati s biolosko-fizioloskoga i socialnoga stanovista opazanjem i eksperimentom. zivot je pojedinca uvjetovan nasljedjem i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam opstih zakona. Zato ce Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilnickih nagona, bioliskih i animalnih strana u covjekovu bicu - potpunije i grublje nego iko prije njega u svjetskoj knjizevnosti.
Prvi veci uspjeh postize romanom "Theresea Raquin", s temom o mrznji i dubokim nesporazumima izmedju muskarca i zene.
Godine 1868. zavrsen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i drustvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razlicite sredine u kojima se krecu clanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teskim i sumornim pritiskom nasljedja, bolesti i drustvene depresije. U triologiji Zola se bavi vise drustveno-politickim problemima, obracajuci se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nesto svijetlije perspektive u pogledima na ljudsko drustvo i njegovu buducnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gradju i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglasenom teznjom da bude sto objektivnije i prirodonaucnije. Ali u osnovi svega lezi Zolna strana , licna priroda, i on je dao vise svoju licnu sliku zamisljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.


Podatke pronasla u knjizi:Tvrtko Dubelic : "Teorija knjizevnosti", Zagreb 1972.

Kratki osvrt na djelo "Nana".
"Nana" odlican je naturlisticki roman, koji uz Germinal zasigurno cini najbolje djelo Zolina knjizevna rada. Temeljnu ideju pisac daje u samom romanu usporedjujuci Nanu sa muhom.

"... muhom boje sunca, koja dolazi sa smetista, muhom koja uzima smrt sa stvarima duz ceste, pa zujeci, plesuci i prelijevajuci se kao drago kamenje, samo sto stane, truje ljude po palacama, u koje ulazi kroz prozor."

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvise bavi Naninim likom, isticucic njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

"Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici , sa dugom plavom kosom rasutom po ledjima..."

---------------------------------------------------------------------------------

"On je vidio njene poluzatvorene oci, poluotvorena usta, njeno lice ocareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opustena kosa pokrivala je ledja kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukove, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake misice pod svilenom kosom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala"

Roman izgleda kao niz slika iz zivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optuzba nemoralom tadasnjeg drustva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, vec je u cijelom romanu cini privlacnom opravdavajuci njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavstini.
Zola je u promatranju destruktivnog ponasanja svoje glavne junakinje, njoj potcinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoc u Naninih razlicitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti sto je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato sto joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmisljajuci o posljedicama, povodeci se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjecaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajuci o sreci ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podloznu zenu koja je prepustajuci se u potpunosti svojim instinktima i osjecajima morala dozivjeti pad. Odavsi se ponovo prostituciji da zaradi za zivot dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno mozda ipak poslovnim pothvatima ona je trazila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu licnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono sto je zeljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

"To je smijesno, bogati ljudi zamisljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja necu?... Nije meni stalo do tvojih problema. Kad bi mi ponudio cio Pariz, opet bih rekla da necu, i uvijek necu"......

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proracunavala metode koko bi nesto izvukla iz svojih ljubavnika i mozda je jedan koji je najlosije prosao bio bas grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mrznju prema bogatim osobama i takozvanim postenim zenama koje su bile postene samo izvana, ali su se kako Nana kaze skrivecki provodile, daleko od ociju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala citavo bogatstvo , a nije imala sto jesti. Sa svim svojim slabostima i greskama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu u odnosu s ostalim muskarcima:::. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnoscu, opisujuci svaki najmanji detalj, kao fotografija. cak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisivacku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isticuci Naninu ljepotu.

"To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bacena tu na jastuke. Gnojane bubuljice rasirile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su vec licile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezlicoj kozi gdje se crte vise nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u kljucanju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jos curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pruzala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivsi ih u grozan sijeh. I na ovu uzas i grotesnu masku nistavila kosa lijepa kosa, zadrzavsi svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevajuci se kao zlato. Venera se raspadala."

Od onako lijepe zene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a recenicom :" Venera se raspala "., receno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostavivsi samo mali trag - kosu.
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvaralacki rad odredjen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u "Nani". Nana je bila destruktivna licnist koja je cesto gresila, a sredina u kojoj je zivjela i vrijemo koje je bilo tesko natjeralo ju je da bude to sto je bila.
Zolin cilj bio je uzdici roman u sfere nauke. On je na zivim tijelima vrsio analiticki rad koji kirurzi vrse na lesevima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s naucne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve drustvene slojeve tako da je cesto bio napadan.
Roman "Nana" jedan je od onih romana u kojima je prikazan zivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razocaranja te podlost jednog drustva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plase prikazana je ovdje an najgori moguci nacin, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekadasnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravicno, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.
Najveci dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagusljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.

UMISLJENI BOESNIK,,,Jean Baptiste p. Moliere

Vrsta djela:
Umisljeni bolesnik je komedija-balet u 3 cina. Komedija-balet je specificno djelo koje je na granici izmedju opere i drame. Bile su cesto priredjivane na dvoru Luja XIV., u raskosnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je cak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost mjesala sa velikim plesovima, lovackim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.

Razdoblje:
Komedija-balet "Umisljeni bolesnik" spada u razdoblje europskog klasicizma. To razdoblje traje cijelo 17 stoljece, a javlja se u Francuskoj. To se stoljece u povijesti knjizevnosti i civilizacije cesto jos naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakoscu svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i knjizevnosti.

Biljeske o piscu:
Jean-Baptiste Poquelin, Moliere rodjen je 1622. godine u imucnoj obitelji. Krsten je 15. januara, ali tacan se datum njegova rodjenja ne zna.
Bio je sin kraljevskog tapetara i taj mu je naslov omogucio skolovanje u isusovackoj gimnaziji te studiranje prava u Orleansu
1642. sluzbuje kao odvjetnik, a godinu dana kasnije osniva kazalisnu druzinu "Znamenito kazaliste" zajedno s obitelji Bejart. Nastupao je u pokrajini i Parizu, a 1644. uzima umjetnicko ime Moliere. Zbog dugova biva uhicen te zatvoren. Od 1645 do 1658 putuje po Francuskoj. Njegov brak s Armandom Bejart je izazvao skandal u pariskim krugovima. Bio je od svoje supruge stariji 20 godina. Skandal ga je natjerao da napise "Skolu za zene", koja je gotovo autobigrafski inspirirana. To mu je djelo toliko podiglo ugled da se i sam kralj zauzeo za njega i dodjelio mu stalnu novcanu pomoc. Od tada je sudjelovao u organizaciji velikih dvorskih scenskih priredaba, koje su svojom spektakularnoscu i kicenoscu premasile sve dotada vidjeno na podrucju kazalista. 1665. Molierova je druzina sluzbeno postala kraljevom. Tada je poceo osjecati prve simptome upale pluca, pa je zbog toga izbivao oko godinu dana sa pozornice. Tijekom cetvrte izvedbe "Umisljenog bolesnika" 17.februara 1673. stanje mu se jako pogorsalo, te je te iste veceri umro. Pregovori o njegovu sprovodu su trajali cetiri dana.
Prema zapisu suvremenika Moliere je bio nizak covjek, zdepast i okruglih nogu. Bio je otvoren i posten, pa su mu te odlike stvorile mnostvo prijatelja na dvoru, cak i izuzetnu sklonost Luja XIV.
Napisao je vise od trideset kazalisnih djela razlicitih vrsta. Od tih 30 djela nije sacuvan ni jedan njegov dramski rukopis. Rijetki su i njegovi autografi. Jedini njegov rukopis se vidi na nekoliko vlastorucno potpisanih novcanih priznanica.

Kratki sadrzaj:
U pocetku vidimo glavnog lika Argana kako sredjuje racune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potroseni novac koji je potrosio na velik broj razlicitih ljekova. Argan ima zenu i dvije kceri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je nasla vec momka za koga otac ne zna. Odjednom je otac pozove te joj rekne da joj je nasao supruga. Ona se poveselila misleci da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, zeli je udati za lijecnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati lijecnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova zena zeli Angelique poslati u samostan, ali se pokorava muzu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraca.
Aragan, umislivsi da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne zeli cuti, i kako kaze "I ja bih posla za vama u grob da vam dokazem kako vas njezno volim". Aragan joj zeli ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogucuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavsi da nista od toga ne zeli, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluskinja Toinette je na Angeliqueinoj strani, te ju podrzava i spremna joj je pomoci. Tako odlazi javiti Cleantu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik ucitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan nista ne sumnja, te poziva buduceg zeta i njegova oca na veceru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobicnoj bolesti i nacinima izljecenja. Beline je primjetila Cleanta koji joj je bio sumnjiv. Kaze to Araganu, koji je potrazio mladju kcer Louison, te mu ona otkriva svu istinu. U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Beraldea je Cleante nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne zeli cuti za nju, nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muskarca kojeg joj je otac namjenio.
Tu se vidi umisljenu bolest Aragana, kada ga je sluskinja podsjetila da sa sobom uzme stap, jer bez njega ne moze hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoci Angelique. Beralde pocinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da medicina je znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokusava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon sto je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluskinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan lijecnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno no sto su mu njegovi lijecnici preporucili. Beralde Araganu govori kako ga njegova zena iskorstava, a kcer bezuvjetno voli, te je zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauc i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaze Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora sto prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konacno rijesila muza. Aragan se digne i vice za Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila sto je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutjesna. Cak je odbacila Cleantea i odlucila poci u samostan, prema ocevoj posljednjoj zelji. Cuvsi to, Aragan zagrli i poljubi svoju kcer, sav sretan sto je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleanta, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obecati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan moze sam postati doktor i tako sam sebe izljeciti. Beralde pozove svoje prijatelje koji cine svecani skup kako bi Aragana proglasili lijecnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje lijecnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je lijecnik i kako bi Aragan sam sebe izlijecio.

Karakterizacija glavnih likova:
Aragan – je umisljeni bolesnik. Sam za sebe misli da mu nema spasa, vjeruje da ce ga oni silni ljekovi izlijeciti. Njegova uskogrudnost i preokupacija svojom bolescu cine ga naivnim i sebicnim, te ga ljudi iskoristavaju. Dok se on "bori za zivot", drugi mu samo naplacuju svoje usluge i zive raskosno na njegov racun, znajuci da mu nije nista. No, samo ga kcer Angelique nastoji uvjeriti da je on svoju bolest samo umislio. Kasnije ga u to uvjerava i njegov brat Beralde. Aragan je veoma bogat i vjerovatno plemickog porjekla. Unatoc svemu, on je obiteljski covjek, te veoma voli svoje kceri i zenu. Ne voli kada mu se ljudi suprostavljaju i kada nije u pravu.

Beline – je Araganova druga zena. Ne cijeni svog muza, a njegovih se kceri zeli rijesiti tako da ih posalje u samostan. Od muza joj je drazi novac, te ga je spremna maksimalno "olaksati" u financijskim pitanjima.
Angelique – je Araganova starija kcer. Veoma cijeni i voli svog oca te mu zeli dobro, ali mu se i suprostavlja kad je njezina sreca u pitanju. Zaljubljena je u Cleantea. Obrazovana, svjesna situacije oca nastoji zadovoljiti i pomoci mu da shvati kako je on potpuno zdrav.
Louison – je Araganova mladja kcer. Veoma je mlada, voli oca i majku. Vjerovatno nije svijesna da joj je otac potpuno zdrav. Postuje roditelje, ali i sestru. Pouzdana do odredjene granice (dok joj otac ne zaprijeti batinama). Lukava i snalazljiva.
Beralde – je Araganov brat. Svjestan situacije, brata nastoji uvjeriti kako je svoju bolest umislio i pomoci mu da shvati pravu sliku svoje okoline. Voli svoje necakinje i pomaze im. Veoma obrazovan i inteligentan.
Cleante – Angeliquein zarucnik. Voli Angelique vise od icega te ce za nju sve uciniti. Obrazovan mladic, vjerovatno iz sloja gradjanstva.
Toinette – je sluskinja. Suprostavlja se Araganu kako bi se on mogao svadjati i tako "odrzati na zivotu". Veoma je postena i snalazljiva te lukava, odana i pouzdana. Angelique i ona su dobre prijateljice.

Tema:
Tema ovog je djela zivot "umisljenog bolesnika" koji za sebe misli da veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi, koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvuci sto vise novca.

Mjesto i vrijeme radnje:
Mjesto radnje je Francuska, tacnije grad Pariz. Vrijeme radnje nije naznaceno, ali je vjerovatno 17 stoljece. Mjesto je radnje oznaceno na pocetku djela.

Problematika obradjena u djelu:
Izmisljena bolest Aragana, koja nema ni pravog lijeka ni pravog imena i posljedice tog vjerovanja koje ga cini naivnim i rastrosnim na bespotrebne lijekove.
Stil:
Ovo je dramsko djelo spoj drame i opere. To je komedija u kojoj se pojavljuje zbor i plesaci.
Radnja se kronoloski odvija, bez disgresija i povrataka u proslost.
Pisac je sveznalica i prati likove kroz dogadjaje. Djelo oponasa anticku komediju (zbor, pjevanje, plesaci).
Djelo je umjereno lako za citati. Otezavaju ga samo neke ubacene fraze na francuskom, talijanskom ili latinskom jeziku. Radnja je jasno obrazlozena i vrlo zanimljiva.

Licna kritika: karkterne osobine likova i pouka:

Kod Moliera je zapazena neprekidan razvitak poezije komicnog. Kod njega je postojao razvitak moralne opservacije i onog sto se naziva uzvisenom komikom... U umisljenom bolesniku afirmira se u najvecoj mjeri ta prstava i neocekivana komika koja se, na svoj nacin, po bogatstvu maste natjece sa Snom ivanjske noci i Olujom.
Sainte – Beuve
U novijim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molierov je dijalog ponovno ukljucen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga sam potpunije mogla dozivjeti poeticnu atmosferu kojom je on ponekad okruzivao svoje slike ljudskog srca ili naravi. (...) Istina Gradjanina plemica ili Umisljenog bolesnika ne moze se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logicni zavrsetak komicnih tokova.
kritika piscu:
Od svih Molierovih komada najvise volim svakako "Umisljenog bolesnika"; ta mi se komedija cini najorginalnijom, najsmionijom, najljepsom. To je najljepsa proza koju poznajem. Ona neprekidno doseze punocu koja zadivljuje: misicava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova: sva nabrekla od zivotnog lirizma, od radosti i od zdravlja.

Takozvane komedije-baleti koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima pisane su za dvor Luja XIV. Vazan je njihov element raskosna oprema, ali se mogu prikazivati i skromnije i bez spomenutih umetaka. Ipak se covjek ne moze oteti dojmu da to u stvari nisu umeci nego sastavni dio djelo, pa i sama rezija mora imati neki baletni karakter. To vrijedi i za one Moliereove komade koje pisac ili njegov izvođac ne krsti izrijekom tako, jer baletnih elemenata koji staru komediju dell'arte povezuju s baroknom operom ima i u drugim njegovim djelovima.
Kriticar I. Hergesic:
"Srecom je vec odavno odbacena jednostrana, neodrziva teza po kojoj je kraljevski dvorski zabaljvac Moliere poslusno, ali preko volje, po duznosti izvrsavao naloge Luja XIV. i njegove Uprave divertismana..ko je god makar jednom s razumjevanjem procitao bilo koju od njegovih komedija-baleta, ko god ih je u masti ili stvarno pokusao inscenirati, mora se priznati da se u tim djelima, u ritmu njihova kretanja, ne osjeca ni traga bilo kakve prisile. Naprotiv, bas u njima otkrivamo neku duboku, sustinsku oslobodjenost, prevladanost svih stega i unutrasnjih i vanjskih cenzura, i po toj svojoj osobini komedije-baleti, tako logicno, neporecivo urasli u Moliereov opus, sacinjavaju najspontaniji, sokantono "protupravilni", danas bismo valjda rekli "avangardni" pol cjelokupne dramaturske produkcije francuskog klasicizma.
karakteri likova:
Moliere nije mogao slagati svoja djela nekim strogim redoslijedom jer mu je duznost komicnog nametala odredjenu isprekidanost, odredjenu nemastovitost dramskog toka. Svaki put kad su opruge strasti bile na granici stvaranja odvec dramaticnih situacija, trebalo se opustiti i proizvoljno zaustaviti igru osjecaja. (...) Moliere poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturske postupnosti, nego od "velikog pravila sviju pravila", a to je – svidjeti se.
J. Garapon:
Sebicnost nije oznaka karaktera. Sebicnost je stanje duha, ili jos bolje: stanje duse. Umisljena bolest, ljubomora, pretjerana briznost (koja gusi), cjepidlacenje, skrtost i mizantropija samo su neke od utjelovljenih pojavnosti sebicnosti. Sebican covjek ne misli ni na koga osim na sebe i cijeli svijet zeli podrediti sebi. Sebican covjek ne zna i ne cuje one druge, on samo zna tjerati svoje, ne brinuci se za najblize i ne shvatajuci da je cesto smijesan, a ponekad i jadan. Ukratko, sebicnost je ljudska osobina par excellance. I tako je i umisljeni bolesnik, Argan, glava kuce, otac i muz - jednostavno sebican. Njega ne zanimaju nikakvi dogadjaji izvan njegove bolesti. Sve sto je povezano s lijekovima, lijecnicima, apotekarima i kirurzima dobro je doslo u njegovu kucu - ostalo i ostali: van! A buduci da se njegove zelje svode na udovoljavanje samome sebi, Argan svoju kcer namjerava udati za lijecnika, kako bi imao "zeta i rodbinu koja mu treba", odnosno, ne zeli propustiti "priliku koja je puno bolja za njega". Zalud mu brat tumaci da je njegova "bolest" pretjerana i da to ludovanje za apotekarima i lijecnicima mora zavrsiti, zalud mu sluskinja dokazuje da ce njegovo vlastito srce sprijeciti nezeljenu udaju: jer on je u srcu - dobar. I u pravu je. Argan je dobar covjek, voli svoju djecu i svoju drugu zenu, ali njegova bolest ga izdaje. U svojoj opsjednutosti s bolescu Argan ne pita ni za sta drugo do li za svoje klistire, zuci i ulijevke. A buduci da je bolestan, prema vlastitim rijecima i dubokom uvjerenju, iako "doduse hoda, spava, jede i pije kao i svi ostali", Argan je zaludjen lijecnicima koji su za njega sveznajuci i nedodirljivi Parnas, pa je tako najveca cast razgovarati i druziti se s lijecnicima. Oni su "cestita i cijenjena gospoda koju se taj blesavi bezobraznik Moliere usudjuje dovoditi na scenu". Ono cega Argan nije svjestan jest talent i razumijevanje te neznalice i bezobraznika Molierea za ljude koji ne mogu izaci iz svoje koze, ljude koji doduse hodaju, spavaju, jedu i piju kao i svi ostali, ali su ipak veci od zivota. Takav Argan nije vise samo dosadan, sebican gnjavator, on je osoba koju se ne zaboravlja.

VELIKI VEZIR,,Dervis Susic

Istorijska drama u sest slika od dva dijela



LICA;

MEHMED-PASA SOKOLOVIC
MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj
ORLOVIC, Hamzevija
SADUDIN, carski dovadzija
DJUZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice
SULTAN MURAT III
ESMIHAN, vezirova zena
KASIM DALKILIC, janicar
HASAN, vezirov defterdar
HUSREF-PASA
CARSKI DEFTERDAR
ZENA IZ BOSNE
CLANOVI DIVANA
STRAZARI
CAUSI
IGRACICE
ROBINJA, pratilja vezirove zene
I ROB
II ROB (nijem)
UBICE
NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina
POSLUZITELJ NA DIVANU
CELEBIJA, carski lijecnik (hecim)
Dogadja se pocetkom oktobra 1579. u Carigrad

PRVI DIO:

Sala za sjednice jos je prazna. Protrci poneki caus i popravi neku sitnicu u namjestaju.

Lale Izar, glavni defterdar na Divanu udje, osmotri prostoriju, sjede u podnozje vezirove stolice s lijeva.

CAUS (navjestitelj): Sijavus-pasa, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)
Sijavus-pasa udje, malo se zacudi da je prvi dosao, ovlas pozdravi, sjedne, suti zamisljen.
CAUS: Lala Mustafa pasa, vezir kupole. (Pokloni se)

Lala-Mustafa pasa udje, pozdravi, sjedne.

CAUS: Mehmed Pasa! (Nakon krace pauze) Zal Mahmut-pasa!

(Dvojica dostojanstvenika udju gotovo jedan za drugim, pozdrave prisutne gestom kojim se pozdravlja prijatelj s kojim se cesto vidja, zauzmu svoja mjesta.)

CAUS: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker Anadolije!

(Dvojica dostojanstvenika udju, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu bez rijeci na svoja mjesta. Sasaptavaju se...)

CAUS: (Glasnije) Sinan pasa, Allah mu ugled ucinio vjecnim!

(Prisutni s postovanjem pozdrave Sinan-pasu, izdvajajuci ga tim pozdravom medju najpostovanije.)



SCENA PRVA

(Sjednica Divana)

U polukrugu sjede clanovi Divana, na koljenima. Iza njih causi s golim sabljama u rukama. Malo uzvisenje za mjesto velikog vezira je prazno. U njegovom podnozju sjedi defterdar.
Sutnja.

Iscekivanje
PEJALA PASA: (oslusne, pogleda po ostalim clanovima, zatim Defterdaru) Da li je Mehmed-pasa jutros zdrav ustao?
DEFTERDAR: Javio je da ce doci.
PEJALA PASA: (Pogledavsi u resetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah mu moc uvecao, sjeo u svoju sobu?
DEFTERDAR: Nije.
SINAN PASA: (aludivno) Vec tri godine on to ne cini.
PEJALA PASA: (opomenuvsi) Njegova volja.
DEFTERDAR: Cuo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo udvostrucio, svunoc bio na sijelu kod svoje majke...

Tisina
Iscekivanje.
CAUS: Husref-pasa, Allah mu ugled ucinio vjecnim!
Husref-pasa prodje zurno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po ljestvici pripada.
Sjedajuci, srdacno se pozdravlja sa Sinan-pasom.
Sutnja...
CAUS: (S vrata, svecano) Mehmed-pasa Sokollu...
Clanovi Divana ustanu, pognu glave.
Mehmed-pasa ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, podje na
svoje mjesto, pogleda na prisutne...
MEHMED PASA: Sabahlbriniz hairolsun!
CLANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek sto veliki vezir sjedne i oni posjedaju)
MEHMED PASA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Pocni! Zuri mi se!
DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspecati ga, izvuce jedan list hartije) Pismo venecijanskom duzdu u vezi udvostrucenog karantina za trgovce iz Azova...
SOKOLOVIC: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!
DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...
SOKOLOVIC: Je li to tumacenje naredbe o oslobadjanju hriscanskih predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to jos nije otislo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara koji su najodgovorniji za zakasnjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!
DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...
SOKOLOVIC: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je naredjenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i prijedlog – koga na galiju, koga u granicnu sluzbu... a ko da radi na mostu! Dalje!
DEFTERDAR: Ostalo – pisma prema zakljuccima prekjucerasnje popodnevne sjednice. Da ih citam?
SOKOLOVIC: Mislim da ne treba. Zeli li neko od clanova Divana da ih cuje? Niko? Dalje!
DEFTERDAR: Neki podanici mole...
SOKOLOVIC: Pustite prvog!
(Defterdar da znak causu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi zena, u siromasnoj feredzi, bosa ali dostojanstvena. Neodlucno stane, pode prema veziru, klekne, suti...)
DEFTERDAR: Govori, ko si, sta zelis?
ZENA: Je li ovdje sam sultan?
DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka – Mehmed-pasa, veliki vezir.
ZENA: Necu nista. (Podje natrag)
SOKOLOVIC: Stani! (Posto je caus vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu rijesiti to...?
ZENA: Mogao si, ali nisi htio.
(Govore svi u glas)

PEJALA PASA: Znas li ti gdje si?
SINAN PASA: Bezobraznice!
DEFTERDAR: Sta brbljas!
IV CLAN DIVANA: O! zenski jezice!
V CLAN DIVANA: Kratka pamet!
VI CLAN DIVANA: Stap, stap!
SOKOLOVIC: (Umirivsi rukom zapanjene clanove Divana) Sta sam to mogao, a nisam htio?
ZENA: Paa... eto, ja sam od Teocaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa trgovca u Ilok. Cetiri sina sam imala, sve cetiri sam izgubila, trojicu na granici, a jednog bog uze onako... covjeka mog napise skeledzije na Tisi i udavise, a pare otese... Molila sam kadiju Ilockog da napise... da pomognete, da ne prosim... da napise tebi, jer je moj Husref bio s tobom na Mohacu, stalno se hvalio tvojim jaranstvom... Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...
SOKOLOVIC: (Opet umirujuci clanove Divana koji su zapanjeni zeninom slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva žalba?
DEFTERDAR: Nije, hazretleri!
SOKOLOVIC: (causu) Izvedite zenu, dajte joj pristojan konak, neka moj Hasan da novac da joj se skroji nova feredza, obucu i sve ostalo... novo, i neka ceka u zenskom hanu na Prvoj kapiji! (zeni) Idi, bice sve u redu...
ZENA: Ali, ja nisam rekla sta hocu.
SOKOLOVIC: Da cujem?
ZENA: Ja hocu... ja molim... samo da se kadiji Ilockom prebije lijeva noga.
Smijeh.
Radoznalo krivljenje vratova.
SOKOLOVIC: Kako rece?
ZENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja dosla njemu, pitam je li moja zalba otisla u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potrosio, a on mene da oprostite – lijevom nogom...
SOKOLOVIC: Ispitacemo. Kaznicemo. Mozeš ici!
ZENA: (Odlazeci) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...
(Govore svi u glas)
DEFTERDAR: Svasta u bozjoj basci...
PEJALAPASA: The, zenska pamet!
SINAN PASA: Guja otrovnica!
III CLAN DIVANA: Zmaj!
IV CLAN DIVANA: Sve su iste!
V ČLAN DIVANA: Ja ne bih smio!
VICLANDIVANA: Stap, samo stap!
SOKOLOVIC: (Posto zena ode, Defterdaru, umirujuci clanove velikog divana) Neka joj se da sto sam rekao! Neka saceka! Ispitati je li tacno! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaj Djuuzelu. Taj ce mu prebiti obadvije. Dalje!
DEFTERDAR: (opet namigne causu, ovaj da znak drugom)
HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokolovicu na pristojnoj udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-pasom, neka mi se ne zamjeri! Nevolja me dognala...
SOKOLOVIC: Cekaj, paa... ja sam tebe vidjao...
HAMZEVIJA: (Odvec odlucno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju. Vracam ti novac. Ja novac ne trazim (Spusti preda se novac)
SOKOLOVIC: Nego, Sta zelis?
HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovica, u Bircu, vilajet bosanski...
Vezir se namrsti.
Clanovi Divana zacudjeni, namrsteni.
Tajac.

SOKOLOVIC: Hamzevija?
HAMZEVIJA: Ta rijec je veoma opasna kao ime. Ja kazem samo da sam rodjen i odrastao tamo...
SOKOLOVIC: Pa sta hoces?
HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...
SOKOLOVIC: Staa?
HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglaseni dusmanima. Hamzevijski red uci milosrdju, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih su opanjkali...
SOKOLOVIc: (Defterdaru) Udarite mu deset vrucih po tabanima, a zatim ga nahranite, odjenite i posaljite natrag. Da nikad vise ne spomene ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmace! Ko te nagovorio da se igras glavom? Vodite ga! (Kad causi izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!
PEJALA PASA: On jos misli da su hamzevije zive...
SINAN PASA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...
SOKOLOVIC: Budala! (Suti. Zamisljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad caus istrci) Ne, tu nesto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga caus dovede) Je li, ko je tebe poslao da molis za njih?
HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo moze ponekad patiti od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih cim prije.
SOKOLOVIC: Oo!
HAMZEVIJA: Kazite mi, ako nije tako...
SOKOLOVIC: Kazi mi – ko te poslao?
HAMZEVIJA: Zar vasa slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je vec dobila istinit odgovor?
PEJALA PASA: Bezobraznice!
SOKOLOVIC: (Pejala pasi) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanicno proglasene bogohulnicima.
HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne moze pomoci njihovo ozvanicenje.
SOKOLOVIC: Oho, kazi ti meni – jesi li ti kad ubijao?
HAMZEVIJA: Ne razumijem, paso hazretleri. Ne znam kakve veze ima...
SOKOLOVIC: Jesi li kad ubio?
HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...
SOKOLOVIC: S cime je nespojivo? S cime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa hamzevijskim ucenjem, je li? Znaci, i ti si? Govori brzo!
HAMZEVIJA: Nemam sta da kazem... (svi ustaju i reaguju)
SOKOLOVIC: Znaci, jesi. No, dobre sam volje. A sta bi recimo... da saznas... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo – on! (Sinan pasa) Potamanio ih. (Causu) Daj ovom momku tu sablju! (Caus dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije! Osveti se! (U medjuvremenu Sokolovic je namignuo jednom causu koga hamzevija ne vidi. Caus naperi strijelu na Hamzeviju za slucaj da izmahne) No, udri!
HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne salite s tim... Na licu ovog umnog covjeka vidi se da – nije...
SOKOLOVIC: Ja? Recimo... ja sam...
HAMZEVIJA: Ja znam da vasa svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi posao neko drugi svrsi.

Friday, May 27, 2011

MADAM BOVARY,,Gustav Flaubert

Na pocetku romana posveta je Julesu Senardu koji ga je branio na sudu i kojemu je zahvalan sto je knjiga izdana.

PRVI DIO

Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u skolu gdje ga ucenici zavitlavaju zbog nespretnosti i povucenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova smjesna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles dosao u internat. Otac mu je bivsi vojni kompromitirani lijecnik, zenskar, hvalisavac, zivio je od zenina miraza, a majka mu je poklanjala mnogo paznje. U dvanaestoj godini ga je skolovao zupnik, a poslije godine dana ga poslase u ruensku gimnaziju. Bio je mirne cudi, jako se trudio pa je uceci napamet zavrsio skolu i lijecnicki ispit na medicinskoj skoli. Majka koja mu je upravljala zivotom, nasla mu je i praksu u Tostesu i ozenila ga nekom susicavom udovicom od cetrdeset i pet godina.

Jedne noci morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na imanje Bertaux. Uspjesno je pomogao imucnom gospodinu i upoznao lijepu kci Emmu. Otada je Charles sve cesce pohodio cicu Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajuci sta mu je tamo ugodno). Zena mu je to strasno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majcinu pomoc uspjela natjerati da tamo vise ne odlazi. Ispostavilo se da je imucna udovica bila prezaduzena i Charlesovi roditelji su napravili scenu - nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je susila rublje i padne mrtva.

Charles je zacudo osjetio poboljsanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do usiju u lijepu Emmu. Starcic je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:"...htio bih vam nesto reci ... cica Ronalt...cica Ronalt..." dade mu svoju kci. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i zelio je zbrinuti kcer. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit covjek i nije se istakao za vrijeme svadbe. "Zato je sutradan izgledao potpuno drugi covjek. Prije bi se moglo misliti da je on ona djevica od sinoc, dok nevjesta nije pokazivala nista, po cemu bi se moglo nesto naslutiti."

Zivjeli su u Tostesu. Ispocetka se Emma trudila oko kuce, uredjivala je stan, a on je lijecio ljude, pustao im krv i uzivao u novostecenoj idili (neprestano je dodirivao njezin cesalj, prstenje, rubac..). "..nizao bi joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola nasmijesena, napola nestrpljiva, kao sto radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat."

Prije no sto se udala, ona je mislila da osjeca ljubav u sebi, ali kako sreca, koja bi se morala roditi iz te ljubavi nije dosla, ona je mislila da se mozda prevarila. I Emma je nastojala doznati sta u zivotu znace rijeci ljubav, sreca, zanos, koje su joj se u knjigama cinile tako lijepe. Kad je imala sesnaest godina bila je u samostanu, ali je previse mastala, citala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana. No u novom zivotu osjecala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti "da je taj mir u kojem je zivjela - ona sreca o kojoj je negda sanjala."

Charles bi zadovoljno stigao kuci u deset navecer, vecerao i zaspao hrcuci. Ona mu je u vrtu recitirala strastvene stihove na mjesecini, pjevala mu uzdisuci sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu srcu - uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema nista izvanredno. "Boze moj zasto sam se udala?"

Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d'Andervvilers i svojom su kocijom otisli do dvorca. Na primanju,veceri i balu osjetila je Emma raskos i ljepotu zivota koji ju je opcinio. Uzivala je u sjaju promatrajuci modu i plesuci plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosadjivao potpuno neprilagodjen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude smjesan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj guzva haljinu. Na povratku kuci dugo je gledala kroz prozor u noc - uspomena na ples dugo je zivjela u njoj (stalno je gledala vikontovu kutiju za cigarete koju su nasli). Mastala je o Parizu, kupila je cak i plan Pariza i zamisljala ulice.

Charles je uzivao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki lijecnik ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio - Emmi je to bilo strasno. "Kakav bijednik" - grizla je usne. Emma stalno ocajava nad sobom i sudbinom. "Medjutim, u dnu svoje duse ona je ocekivala neki dogadjaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kruzila je ocajnim pogledom po samoci svog zivota trazeci u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju."

Zapustila je kucanstvo i sviranje klavira. Cemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jace lupalo. Lijecnik je dijagnosticirao poremecaj na psihickoj bazi. Charles promjeni radno mjesto - otisli su u Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se na svadbeni buketic, sav pohaban i zut, bacila ga je u vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simbolicnost unistenog buketa vezana je za propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela.

Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrasnji i vanjski, izgled svojih likova i zadrzava se na neobicnim pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje tankocutnost za vazne trenutke u prici - kad Charles odlazi nehotice grudima dotice ledja Emme koja se nagnula nad njim da dohvati bic s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber odlicno pozna karakter zene, to najvise dolazi do izrazaja u odlicnim opisima Emminih psihickih stanja, razmisljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psiholoski karakterizirao. Pisac u romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlicno opisuje.

DRUGI DIO

Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumjestani su ljekarnik Homais koji se ulizuje Charlesu i gdja Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodisnji pisar (odvjetnicki pripravnik) Leon s kojim se Emma zblizava jer su im slicni ukusi, sklonost mastanju i interes za umjetnost. Radja se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha. Iako je prizeljkivala sina, Emma rodi djevojcicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije nista primjecivao i Emma ga je dozivljavala kao zapreku njezinoj sreci. Emma je u svojoj mladica, inace prosjecnog, dozivljavala kao savrsenstvo. "Medjutim je ona u dusi bila puna pozuda, gnjeva i mrznje." Patila je i plakala pa kad joj jednom sluskinja Felicite isprica pricicu o djevojci koja je uzasno patila, imala napadaje i mrsavila - ocito zbog neiskustva i zelje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: "Ali meni, meni je to doslo tek poslije udaje." Pokusala je zupniku otvoriti dusu ali je pobozni covjek nije shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav zeni za koju je vjerovao kako nista ne osjeca za njega pa je odlucio odseliti u Pariz. Emma je bila ocajna.

Jednom neki bogatas (trideset i cetiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles pusti krv. Naociti muskarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu zenu i odluci je osvojiti. Za vrijeme skupstine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe nezenja s obliznjeg imanja gdje je kupio dvorac sarmira Emmu, koja nakon kraceg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo zblizavanje kad ih nagovori da podju na jahanje sto ce Emmi poboljsati krhko zdravlje. Vec na prvom jahanju u sumi Emma mu se poda. "Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijase citala. Ona kao da je sama postala sastavni dio tih mastanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajuci sebe u onom liku ljubavnice, za kojim je negda toliko zudila." Postupno su se vidjali sve cesce, a ona je i sama zorom odlazila k njemu cemu se Rodolphe protivio. Vise nije mislila na Leona. Rodolphe je u pocetku bio slatkorijeciv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodusan. Smetalo mu je sto mu je ona poklanjala tabakere, rupce...

Charles je pokusao sepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je zavrsilo da je neki lijecnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio zivot. Emmi se muz jos vise zgadio, cak joj se i kci ucini neobicno ruznom.

Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uzivao je u putenoj ljubavi i uzicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnoscu "poslusno, privrzeno i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajednickim bijegom. Ali uoci samog bijega razmisljao je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i jos k tomu navuci sebi na vrat brigu za dijete!" Napisao joj je oprostajno pismo i poslao joj s kosaricom bresaka. Emma je bila ocajna i skoro skocila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kociju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i cetrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novcanih briga: Emma je uzimala odjecu od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad trazio isplatu, Charles je takodjer od njega posudio 1000 franaka uz godisnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluci da ode s Emmom u Rouen u kazaliste gdje je nastupao slavni pjevac Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uzivala u kazalisnoj raskosi, prozivljavala je u ljubavnom libretu svoju tragicnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi posao po pice i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu lozu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje jos jedna predstava s Legardyem.

TRECI DIO

Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parizankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne rece da je bijase zaboravio." Nakon kraceg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni cuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odluciti sta ce s Leonom. No zeljna uzbudjenja i strasti, udje s Leonom u kociju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kocijasu da stane, a ljudi su se cudili kociji - "zatvorena vise nego kakva grobnica i ljuljajuci se kako kakva ladja." Samo je jedna ruka bacila komadice papira: oprostajnog pisma koje je mislila dati Leonu.

Trgovac Lheureux je trazio svoj novac, pa je Charles odlucio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoc na muzevljevu mirovinu. Od silne pozude Emma smisli kako ce se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muza da joj placa satove klavira i tako je cetvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su cak tvrdili da je znatno napredovala." Charles nije sluti nista, cak se upitao zasto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, nasto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnostvo gospodja s tim prezimenom.

Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljista ispod cijene bez muzeva znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdrazljiva, nezasitna u putenim uzicima i razbludna, setala se s njim uzdignute glave, ne bojeci se kako je govorila, da ce izgubiti dobar glas." Trazila je od njega da pusti bradicu, da joj pise stihove. "U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica vise no sto je ona bila njegova."Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo zaduzila. Slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka."

Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrcala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisnicar je popisao sve stvari u kuci, ni tada nije nista rekla muzu. Zatrazila je pomoc od Leona, no ovaj je bio bespomocan. Obecao je da ce pokusati, ali ako se ne vrati za tri sata... onda nije mogao nista uciniti. Ocajno je trazila pomoc. Znala je da ce Charles kad dozna samo plakati. "Da, on ce mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, sto me je upoznao da mi ponudi citav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije vise pojavljvao). Skupila je hrabrost i otisla do dvorca gazeci svoje dostojanstvo. On je isprva uzbudjeno privine u zagrljaj. "Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek cu te ljubiti... Sto ti je? Reci mi!" No kad ona zatrazi novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenadjen, jer je i sam bio u novcanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izadje. Zidovi su se ljuljali.

Bijase noc. Vracala se kuci. "Tada joj iskrsne nezin polozaj kao kakav ponor."

Udje u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta saku bijelog praska (otrova za stakore). Vrati se u kucu u kojoj je Charles plakao. Napise mu pismo (sutra ce ga procitati). Poceli su bolovi u zelucu. Charles je poceo citati pismo: "Ne optuzujte nikoga..." Poceo je vikati: "Upomoc!" Pocela je povracati krv i vikati. Isprali su joj zeludac, ali uzalud. Konacno se pojavio i cuveni lijecnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala vece uzbudjenje), no on je ustvrdio da se vise nista ne moze uciniti. Homais je pozvao lijecnika na punjene svinjske noge pricajuci mu o svojim zdravstvenim pokusajima. Zupnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Cesto topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san." Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poce se smijati ludjackim smijehom, obori je grc na jastuke. "Svi pristupise - Emme vise nije bilo."

Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantican i da je sahrane u vjencanoj haljini. Homais (filozof) se prepirao sa zupnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Dosao je i stari Ronalt i onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naricuci zagazio u raku s lijesom - jedva su ga odvukli.

Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao sumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je, tamo u Rouenu takodjer spavao... Ali bio je neko, ko je u to doba bio budan. Na grobu izmedju jela plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon zeni. U cestitki Charles mu je napisao: "Kako bi se moja jadna zena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se svidjao Emmi (kao da je ziva) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane cizme, kravate, brcici.. "Ona ga je kvarila i s one strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je strasno potisten. Jednom je sreo Rodolpha i pricali su, u sasu ga je grubo pogledao, ali se smirio i rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!"

Sutradan je u sjenici umro - pronasla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je cuvala baka koja je ubrzo umrla, a kako je cica Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromasna tetka iz predionice pamuka.

Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogucio vec tri lijecnika u Yonvillu. "On ima golemu klijentelu, vlasti ga stede, a javno ga misljenje stiti. Nedavno je dobio kriz Legije casti."

LEGENDA O ALI PASI,,Enver Colakovic

Mjesto radnje:
Sarajevo
Vrijeme radnje:
Osmanska vladavina u BiH
Tema:
Tadasnji zivot hamala, pasa i begova u Sarajevu

Likovi:
Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula-Hasan dedo, Jesua, Irfan-Efendija, Ali-Efendija
Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo

Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula-hasan dedo, Irfan-Efendija, Ali-Efendija, Arifaga,
Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo

Negativci:
Jesua

Kratki sadrzaj:
Knjiga "Legenda o Ali-Pasi" Envera Colakovica govori mnogo toga o zivotu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep nacin docarava zivot siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o zivotima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uocimo citajuci roman. Pisac citaoca uspijeva odvesti u proslost, u vrijeme Turaka, pa citajuci sebi mozemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje pasa. Mnogo mi se svidja to sto Alijina borba zavrsava uspjehom, cime pisac govori da svaku borbu koju zapocnemo trebamo i zavrsiti, jer ce nam se na kraju oduzit.
Pisac takodjer naglasava da Alija nista ne bi uspio bez srca, ljubavi i postenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odrice i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.

Friday, May 20, 2011

Mak Dizdar

Zapis o zemlji......... Mehmedalija Mak Dizdar

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prosts¡
Prkosna
Od
Sna


Bijase dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom strseci bilu.





BILJESKE O PJESNIKU:
pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom "Vidovpoljska noc" ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i Dizdar pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot.

Krunska zbirka je "Kameni spavac" Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene.
U jednome je kritickom tekstu i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,"opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe ali nije siguran ,"da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na bosnjackoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.
Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze.
Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica , izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome alhamijado kompleksu.
Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom bosanskim jezikom, koji datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja bosanske pjesme nepoznatoga Mehmeda.

Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o "dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije E. Durakovic. Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom ; sastavio je i antologije -Stari bosanski epitafi, - Stari bosanski tekstovi
Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta.

I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa: -Slovo o covjeku, -Slovo o nebu, -Slovo o zemlji, -Slovo o slovu, sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom.
Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji).

Bosni je, kaze pjesnik u komentaru: "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku".
Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag.

Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hercegovackim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.Na svojoj zemlji... je Mak bio kovac kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Bosne. On je potomak bogumila i starih dizdara, pjesnik na jeziku arhaicnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesnicko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesnistva, bio urednik sarajevske knjizevne revije Zivot i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i "Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, zauzevsi se energicno da se stane na kraj nepravdama prema knjizevnicima izrazitim Bosancima i Hercegovcima.

Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavaca, a njegov duh ostaje kao maglica medju nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stecak i na njemu misticku poruku dozivljene sadasnjosti u jeziku proslosti, poruku umjetnosti rijeci u postojanosti i nerazrusivosti, poruku povezanosti zive krvi i kamenog tla.