Saturday, August 27, 2011

Sijariceve pripovjetke...........




... Nesto sto je prokrcila i neodoljivo nametnula moderna epoha jest misao i smisao egzistencije, datih kao knjizevno-umjetnicko, estetsko uoblicenje. Nikad velika djela u proslosti nisu bila bez tog srznog spoznajnog valera. Izmedju Shakespearea i F. Kafke, kako nam je pokazao Jan Cott, ima cak bitnih misaonih saobrazenja u pogledu zahvata 1judskog intelekta u podrucju bivstva. Samo je modernost tu srz mnogo jace naglasila, i stavila u prvi plan pisceva trazenja. Ako je pisac vjeran svom bicu, on neizbjezno ulazi u taj vrtlog pitanja. Nemoguce je izbjeci misaonost cim se pocnu pred ljudskim ocima ukrstati svjetlice i munje protivrjecnih sila kojima je razdrta 1judska priroda, skrojena covjeku sudbina. Kod istocnjackih mislilaca se obicno to svodi na pojam fatalizma. Velika je prednost tog gledanja sto stvara cjelovitost vizije svijeta kao u grckim tragedijama. To je ona izvjesnost o kojoj govori A. Malraux kao preduvjetu cjelovitosti umjetnickog djela, nebosklon nad covjekovim svijetom cija boja ostavlja trag na nasem postupku kao i u nasem oku.

Ovdje je to izrazeno u vidu idejnog slaganja i razilazenja izmedju Lemesage i njegova pomocnika, haduma, pripovjedaca dogadjaja. Lemesaga je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se u njegovim ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada, on se povlaci u svoju cutljivost i samocu, izmjenjujuci s vremena na vrijeme misli sa kizlaragom, i ti razgovori su dvostruko znacajni: i kao elemenat karakterizacije tih dvaju glavnih likova romana, i kao odredjeno zajednistvo u pogledima na blisku i dokucnu stvarnost. Lemesaga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra: on je mozda i zamisljao neku svoju licnu zivotnu podlogu i nezavisnost u drustvu sa Dzenetom, ropkinjom koju je zavolio, ali koja se ubija, i njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma na put u njegov zavicaj, sto on i cini. Pisac na tome zaustavlja njegovu istoriju, slijedeci kizlar-aginu.

Ovaj posljednji, koji za razliku od iskorijenjenog Lemesage, ima svoj toprag negdje u nasoj zemlji i misli na povratak u svoje rodno mjesto, predstavlja mislioca djela, pripovjedaca nadahnutog orijentalnom filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna projekcija. Za razliku od svog gospodara, on je posmatrac i kronicar zbivanja, svjestan prividnosti i prolamosti svjetskog sjaja i gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom macaju. Njegov fatalizam je duhovnog osnova uzdizuci se ne samo nad turskom nego i svakom drugom silom i vladavinom, te se vizija novoosnovane knezevine ukljucuje u tu viziju cjeline. Realisticke slike nove policije ne idu preko granica opste kontemplacije, sto upravo pojacava zahvatnost njene sadrzine. U tu osnovnu viziju, koja je mozda najbolje odredjena Kulasevom misli: da se ”drzava od ljudi gradi”, ukljucen je i taj predstavnik novoga poretka, obrazlozen je i njegov licni stav i odnos: ”otac mi je ubijen - ubio ga brat Srbin”. Cak se kod tog plasticno zivopisnog policajca javlja i odredjena 1judskost poslije Dzenetine tragedije.

Tako se najednostavan nacin tri sredisnje licnosti razobrucuju okvirnog dekora i svode na svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi groteske sa haremom i oslobodjenim ropkinjama koje ne znaju sta bi sa svojom slobodom samo potvrdjuju tu knjizevno zacrtanu egzistencijalnost. U toj dokucnoj, realnoj istinitosti vizije svijeta lezi sadrzajna vrijednost djela. A ona je kao srz i sustina knjizevno utjelovljena saobraznim slikama, prvenstveno epizodicnog macaja, i narocito piscevim stilom koji je jednog istog zahvata i tonaliteta s kraja na kraj djela. Konacno, unutarnje knjizevno, pripovjedno posredovanje, kojim se kizlar-aga javlja kao stvaralac price i nosilac poruke, daje piscu izvrsnu podlogu distance, a djelu znacaj realisticke, kronicarske objektivizacije, sto je isto toliko odlika stare orijentalne koliko i moderne evropske pripovjedne estetike.

HRT,,,BUNAR,, KONAK,,,,Pripovjetke,,Camil Sijaric

BUNAR
==============
Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel.

On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.

HRT
============
U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.

Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.

Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.

KONAK
======

...Duboko je zasla noc, o ser-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijec u kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeca, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim zutim cvijetom i ovakav kakav sam, ser-Ane: drukciji od drugih - ni musko ni zensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pasagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noci, uz ovu svijecu sto dogorijeva, uz ova slova sto pisem: znak po znak, ser-Ane, rijec po rijec, ser-Ane, pisem... pa brisem...

...Pricala je - a cinilo se da prica ono sto je u snovima sanjala, i podsjecala me, o ser-Ane na to: da su stare zene sto i ruzicnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje vise nemaju, ali miris jednako pustaju - pustaju miris nalik na san...

...Uveo sam je. Onu Dzenetu. Kao da sam dijete uveo pred hodzu - da ga ispita sta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodzi; neka ova odaja nocas bude mejtef u kojem ce i on i ona otvoriti svoje citabe i citati jaziju kao vodu... sto je bilo do mene, haduma, ucinio sam: poucio sam Dzenetu koje rijeci da izgovara, a koje, ser-Ane, da ne izgovara; da ne kaze, ne daj boze: tuzna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu rijec i kao sto su leden, ibrik, tepsija, sac, nego karanfil, ruzica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplace, nego da pominje bascu i behar; da ne pominje kisu i oblak; nego mjesec i mjesecinu, i kako kroz travu - na mjesecini, sapce, ser-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noc usamljen, jer mu dodje Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oci, a to ce uciniti i tvoj gospodar, i zaspacete. A onaj ce potok i dalje teci... Gospodar ce biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesecina...

...O Boze, mili, sta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobicu odgovor: to je nesto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - necu, ser-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela nista ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam covjek - nijesam, serh-Ane, ni musko ni zensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijecnjak, koji je tu da im drzi svijecu...

...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima sto su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slusaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, ser-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali vise nego s to se to smije - i time, ser-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije procitano, nego krace i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog cega da im se udari po pedeset stapova po tabanima, i da se zatim puste kucama. Zamolih moga gospodara da sa?emo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvrsava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki covjek ima tabane...

...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadasnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim stapovima al' onim turskim, uz koje se vice: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara stapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulas je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri cetiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za stapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oci zmirnule; inace je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karadjordjem...

...O kako su, ser-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno necim sto ne znam sta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulasu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: das li mu se, dobices brata. Da je zemlja cula tu njec, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je rijec ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je posla da zatvori prozor - i mjesto, ser-Ane, da ga zatvori, skocila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, nista od ovoga nemam vece da ti dam" - i umrla je...

...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on vise ne lici na insana, nego, ser-Ane, na ?avola; ona sada lic i na djavolicu, i dobro je, mislim, sto je tako - jer golo tijelo cini zenu drukcijom nego kad je obucena: ozbiljnost joj tada, ser-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, ser-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam sta je prikladno da zena cini kad je gola. Ako miruje... zasto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svucem. Ono drugo nek dodje samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Boze, velim im, veselo kucanje...

CAMIL SIJARIC,,,,,Bihorci


Biljeska o piscu:
Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Sipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu skolu zavrsio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Skolovanje nastavlja u Vranju i na tamosnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine.
Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiski i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945. postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorista u Banjaluci. 1947. prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu, 1983. godine.

Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemacki, estonski i madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih priznanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore. Umro je 6. decembra 1989. godine.

Kratki sadrzaj:
Poslje citanja Bihoraca itekako se zapaza Sijaricev opis kolektiviteta Kolasinaca, uvjetno receno, Sijaric ih je u ovom romanu odredio, prema njihovim moralnim vrijednostima - postenju, hrabrosti i mudrosti, ali i tragici – uloge pozitivaca u romanu opisanog bosnjacko-sandzackog naroda, izlozenog teroru kleronacionalistickih, fasistoidnih tvorevina, poznatih kao Kraljevina Crna Gora i Kraljevina SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Svi ostali likovi, osim sirote Hatke i nesretnog Zemka, tipicni su negativci, kojima se i eseista Hanusa pozabavio u svom eseju o Kolasincima u romanu Bihorci.
Polozaj sandzackih Bosnjaka izmedju dva svjetska rata Sijaric simbolicno, ali dovoljno jasno opredijeli vec na pocetku romana Bihorci kroz rijeci stare Nurke:
- "O Halimaco, o rode moj, de nabavite selu hodzu. Izaci ce selo iz vjere, podivljace, o Halimaco".
Jasno je naime, da su Bosnjaci Sandzaka u periodu od pocetka prvog balkanskog do kraja drugog svjetskog rata bili getoizirani i izlozeni drzavnom teroru novih osvajaca – prvo crnogorske kraljevine, a zatim Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije) sve do nestanka i ove posljednje. U odsustvu svake brige o njima od strane pomenutih rezima i drzava po pitanju obrazovanja, ekonomskog razvoja i sl., staroj Nurki ne preostaje drugo, vec da moli Halimacu, neformalnog seoskog poglavara, da se pobrine o nabavci hodze selu, kako bi se tako rijesilo pitanje obrazovanja, pa i zdravstva Rasljana, jer u Otpor Sandzaklija pomenutim rezimima bio je slab, neorganiziran i pojedinacan. On se ogledao u odmetnistvu, odnosno u odlasku pojedinaca ili manjih grupa u komitu. Medjutim, bez dobre logisticke podrske i slabo naoruzani, pobunjenici nisu imali sansi za uspjeh. Zato su se ljudi radije odlucivali na iseljenje u obecanu domovinu Tursku, sto je u Sandzaku bila masovna pojava u pomenutom periodu.Odmazda drzavnih rezima porodicama iz kojih bi se pobunjenici odmetali bila je zlocinacka: slijedila su fizicka mucenja, ubijanja i izgoni kompletnih porodica i plemena. Takva sudbina zadesila je i grupu Kolasinaca, koja se zatim nasla u izbjeglistvu u selu Raslje, mjestu dogadjanja radnje romana Bihorci.

Nominalno, grupu predvodi mudri starac Iso, dok medju njima prakticno dominira njegova snaha, udovica Djuza, koja posjeduje fascinantnu fizicku snagu, potkrijepljenu beskompromisnom hrabroscu i bistrim umom, tako da njen lik zraci posebnom energijom ne samo u ovom romanu, vec u domenu mnogih obradjenih literarnih likova ove vrste uopste. Djuza je, ustvari, olicenje snage, hrabrosti i neunistivosti bosnjacko-sandzackog naroda, koji se na svom tlu bori za opstanak. U svom slikanju ovog lika Sijaric pise:
"Djuza je ustala da pokaze snagu... S kuka na kuk joj zategla pregaca. U vrh pregace biju pletenice, debele, kosmate, ... Pridje vreci. Bila je vreca puna zita, zasiljcana, zavezana kanafom.
Zena obgrli vrecu, pogleda starca krupnim, blagim okom, zatim prizmuri, nabra sive vjedje, nape snagu. Vreca podje od zemlje, polako, tesko, i stade joj na pas.
Tisina poleze po ljudima. Ne mice se niko, ne zbori, ne dise. Culo se samo kraj vrata dijete, kako slatko doji svoju majku: mljac, mljac."
Nakon opisane seanse Djuza okupljene Rasljane ostavlja bez daha i kada istu vrecu digne zubima i zavrti se u krug zajedno sa njom. Slijedi zatim i dizanje vrece na glavu.
Izuzetnu moralnu snagu i hrabrost koju Djuza posjeduje Sijaric pokaze kroz njen dijalog sa "poglavarom" Raslja, inace kukavicom i pokvarenjakom Halimacom. Sukob je nastao poslije odlaska dvojice mladica iz grupe Kolasinaca u komitu, Nuska i Bela. Saznavsi za tu vijest, Halimaca je dojurio kod Hadzije i Djuze, (koji su se u medjuvremenu bili vjencali), vicuci usput: "Kijamet! Propast!" Uplasen, on se zeli ograditi od tog slucaja i krivicu odbaciti od sebe. Halimaca, koji ima potajnu zelju da bude Halimaga, prethodno je bio ukrao Djuzine dukate. Kao negativcu, Sijaric mu ostavlja "prostacko" ime – Halimaca, ucinivsi mu ono "plemenito" Halimaga nedostiznim. Sijaric pise:
"On Hadziji donese strasnu vijest":
- Eto ti vatre na nase glave. Bah! Belo i Nusko nocas pobjegli... Isovi sinovi... Pobjegli nocas u komitu.
Hadzija se prvo zbunio, nije razumio Halimacu. Gledao je Djuzu da mu ona kaze. A ona veli:
- Moji djeverovi ... Da li su ponijeli kabanice?
- Kabanice! – naruga joj se Halimaca. - He, bah! Da ne ozebu Isovi sinovi!
Gledao je dugo Djuzu u glavu, prhkao usnama kao jarac, ljutio se.
A zena je ostala mirna i zabrinuta. Znala je ona sta to znaci kad neko iz roda ode u komitu – znaci propast cijeloga roda. Doci ce zandarmi, tuci ce: kazuj gdje su, ko ih je vidio, ko sreo, ko hljeb im nosi?
- Pusti muhu na bradu, a ona u nos, pa ti sad hajd’ kihaj – takvi ispadose ti Kolasinci – veli Halimaca i razveza salinu, koja mu se prosu po prsima.
- Jeste, vala – dodade Hadzija mrtvo, nevoljno.
- Ja sam prav - kliknu Halimaca. – Bog to vidi, ljudi to vide.
- Ja sam kao i ti.
- Malo je s tobom drukcije, Hadzija – veli Halimaca meko i ozbiljno. – Za tobom je njihova snaha ... Snaha Belova i Nuskova. Ova tu.
Djuza je digla siroko lice, blijedo kao krpa, i gledala ga. "Gade! .. A dukati! ...", mislila je ona, ali suti, oko joj se puni jedom, postaje mutno.
- Od cega ti je umro otac? – upita ga ona sasvim mirno, pa ne cekajuci njegov odgovor, uhvati se za kosu i razgrnu je. – Ovaj zavezak – to je za ocem, ovaj drugi – on je za bratom, a ovaj treci za prvim muzem, ovaj je djeverov...
Ovo mi je roda umrlo od puske...
I vidis... kose ja jos imam. Svezacu zavezak i za Hadzijom. Ne ustrebalo. I za Nuskom... I za Belom... Evo ovdje... Pokraj bratovoga. U mojoj kosi.
Ona povrati kosu niz pleca, sasvim polako i pazljivo, kao da se cuva da u zavescima ne povrijedi nesto sveto."

U duhovno-historijskoj vertikali Bosnjaka Sandzaka Kolasinci imaju svoje mjesto, kao i u bosnjackoj literaturi, ukljucujuci Bihorce Camila Sijarica. Nije ih moguce zaobici.

Friday, August 26, 2011

PRICE,,,Camil Sijaric



====================================================================
CAMIL



Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerovatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te neko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I ko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da niko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, "Price" od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se neko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sta znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Niko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorisali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, istorije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.




Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,,“Na ljutu ranu, stavi ljutu travu!”

25.10.1992.
Jutros su me probudile jake sunceve zrake, uprkos gustini salona na prozorima. Sedam je sati. Pred zgradom cujem razgovor radnika koji nesto kopaju. Cuje se i potmula grmljavina iz pravca Bijele. Jutro je sveze. Obavljam jutarnju toaletu i spustam se u trpezariju, gde me ceka komandant Serif Grabovica. Slusao je jutros vesti Radio Sarajeva. U Sarajevu je u toku jako granatiranje Alipasinog polja, Mojmilovog brda, Stupa, Kobilje glave, Starog grada. Ima 20 poginulih i preko 50 ranjenih osoba. Granate ne prestaju padati ni po Bihacu, Tuzli, Mostaru, Gradaccu, Olovu.

"Gospodine pukovnice, do kada ce ovo trajati?" - pita me zabrinuto Serif, premda i sām zna, siguran sam, da na to pitanje niko ziv ne moze odgovoriti.

"Dugo, veoma dugo!" - kazem da bih iz pristojnosti nesto kazao. "Mozda, dok se u rat ne ukljuce vojne snage NATO-a. Dovoljno bi bilo da avijacija unisti vazne vojne efektive srpske vojske, pa da se uspostavi vojna ravnoteza. Danas su oni u velikoj prednosti i sa tehnikom i logistikom. Znate i sami da nama manjka i jednog i drugog."

Oko podneva, u Zejnilovom stabu mucna situacija. Sabic nije jos otisao u Prozor. Odlaganje povratka pravda prikupljanjem hrane, oruzja i municije za Stab odbrane Prozora. Ne ide kako treba ni u Jablanici. Ratno Predsednistvo odbija naredjenje da se jedinica posalje u Prozor. Konjic jos ne uspeva sprovesti naredbu o hitnom upucivanju boraca u Gornju Grabovicu. Traze kamione i gorivo za prevoz jedinice. Ljutito raspravljam sa Zejnilom o svemu. Objasnjava mi ovdasnju psihologiju ljudi, koji dobro cuvaju vlastiti prag, a nevoljno idu u borbu na teritoriji druge opstine.

"Nema koordinirane saradnje izmedju stabova i ratnih predsednistava, postoji rivalitet, a ovi prvi umnogome zavise od volje i raspolozenja predsednika ratnog predsednistva!" - pojasnjava mi Zejnil stanje na terenu.

Putem radio telefona konsultujem komandanta Halilovica. Bez dvoumljenja naredjuje: "Prisilite komandante da izvrse vase naredjenje. Ako ga ne izvrse, smenite ih i kaznite!"

Vehbija Karic trazi da u Jablanici resi sa Ratnim predsednistvom upucivanje jedinice u ispomoc Stabu Prozor. Nevoljko prihvatam, jer neka ranija iskustva kazuju da je
"jak na recima, a neefikasan u praksi." "Gospodine Karicu, ako ste se prihvatili zadatka, nemojte se vracati u Konjic dok jablanicka jedinica ne stigne do Prozora!" - naređujem Vehbiji.

Nismo ni predahnuli, kad stize kurir i donose obavest v.d. komandanta TG "Igman" Hajrudina Hasanovica. Citamo: "Obavjestavam Ratno predsjednistvo SO Trnovo, SO Hadzici i SO Hrasnica da komanda TG "Igman" i jedinice kojima komandujemo od danas nisu (vise) u mogucnosti da bezbjedno cuvaju Igman. Sa Igmana je iz opstina Novi Travnik, Visoko, Gornji Vakuf otislo oko 270 ljudi, a zbog dogadjaja u ovim opstinama i nakon (uprkos – nap. autora) svakodnevnog trazenja (od) Vrhovne komande da se na Igman upute jedinice i njihovog obecanja, to ni do danas nije ispostovano. Igman je zaobidjen i u logistickom smislu, tako da je opstanak ove komande besmislen. Na Igmanu se sukobljavaju i interesi pojedinih ljudi iz Glavnog staba, kao i susjednih opstina. U tom smislu predlazem hitan sastanak komande TG "Igman", ratnih predsjednistava Hadzica, Hrasnice, Trnova (po jedan clan), komandanata opstinskih stabova ovih opstina, predstavnika Glavog staba Vrhovne komande i komandanta TG–1."

Ovako napisana informacija nije mi u potpunosti jasna! Verujem da je situacija na Igmanu slozena i konfuzna. Slazem se da treba odrzati sastanak u navedenom sastavu, ali prethodno trebalo bi obaviti izvesne predradnje, da bi sastanak bio svrsishodan i uspesan. Komandant TG "Igman" je morao izvrsiti analizu aktuelnog stanja, istaknuti probleme, predloziti resenja kako da se prevazidju i u pismenoj formi ih priloziti uz poziv za sastanak. Tako bi delovali poticajno na pozvane da se kvalitetno pripreme i daju doprinos rjesavanju problema.

Ovo razmisljanje o sadrzaju "obavesti" Hasanovica komentarisem sa Zejnilom. Slaze se! "Znam da je stanje logistickog obezbedjenja katastrofalno. Veci deo materijalnih sredstava koje mi stigne u skladiste TG-2 u Celebice prosledim na Igman. Stanje se moze bitno promeniti ukoliko se logisticka baza u s. Krupa vise angazuje u snabdevanju jedinica u Igmanu. Inace ova baza je u nadleznosti Glavnog loistickog centra u Visokom, pa bi Glavni stab trebalo da se vise ukljuci u resavanja pitanja logistike u dolini reke Neretve i na Igmanu." - Kaze Zajnil. Za mene su ovo prve spoznaje o nacinu logisticiranja na Igmanu.

"Gospodine pukovnice" - nastavi Delalic - "Predlazem da posetite skladiste TG-2 u Celebicu i logisticku bazu u Krupi, kako bi poduzeli radnje za efikasniju logisticku podrsku jedinicama na Igman."

Mislim da je neodgovorno je od Hasanovica da daje ocene "o sukobljavanju interesa pojedinih ljudi iz Glavnog staba, kao i susednih opstina", ako to ne moze potkrepiti imenima inkrimisanih i dokazima kortistoljublja.

U skladistu TG –2 u Celebicu prvi dojam je bio povoljan. Intendantska oprema, orudja i municija su u savrsenom redu. Bio sam prijatno iznenadjen, cak obradovan. Ali, zakratko. Brzo je radosti nestalo kada sam shvatio da ukupne kolicine uskladistenih tehnicko–materijalnih sredstava nisu dovoljne ni za opremanje jednog pesadijskog bataljona, a ovih dana planiramo formiranje tri brigade od Dreznice do Igmana!? Raspolozenje mi se nije povratilo ni kad me Zejnil pokusao utesiti tvdnjom da ovih dana stize "nesto naoruzanja i opreme, tako su, bar, obecali!"

"Pokisao" od onog sto vidim, pitam rezignirano: "Vidim da u magazinu ima jedan MB 120 mm. Zasto ga ne date nekoj jedinici?"
"Ne vrijedi, nemamo granata! Bolje je da bude zasticen u objektu, dok ne stigne za njega municija." - odgovora Zejnil bezvoljno.

"Odnosi li se to i na ona dva ZIS-a?"
"Jeste! Isto je, pukovnice, i sa ovih pedeset automata, "dobosara" ruskog porijekla iz Drugog svjetskog rata. Jos prije dva mjeseca sam dogovarao sa ljudima iz fabrike municije "Igman", da nam isporuce za njih municiju. ali ni do danas nema nista."

"Sta je sa kombinezonima za tenkiste i dzemperima?"- raspitujem dalje. Zejnil uzima jedan kombinezon sa police, razmotava ga i pokazuje:
"Vidite kako su to male velicine. Nasim Bosancima su potrebne duple. Dogovorio sam se sa MZ Spiljani i Klis da ih preuzmu i podijele stanovnistvu. A ovi su dzemperi prljavi, treba ih oprati. Kazu da se nabavljeni iz zaliha vojske Istocne Njemacke!?"

"Sta je sa hurmama i datulama? Puni su ih kartoni. Sta one cekaju ovde? Na terenu, po jedinicama i komandama, ovih dana, svuda su me nudili sa njima, svezim, cak i s cajem spravljenim od njih."
"Magacini jedinica su ih prepuni. A vojnici ne pokazuju veliku zelju za njima. Kad glad ovlada, doci ce njihovo vrijeme. Bice dragocjene!"

"Utesno, nema sta!", sam sebe umirujem. A Zejnil vidi moju muku pa ce:
"Bice bolje, pukovnice!"
"Ako Bog dă, Zejnile!", odgovaram mahinalno, nesvesno oponasajući trpljivi bosanski narod koji veru u bolje njome potvrdjuje.

U Logistickom centru u selu Krupi nailazim na veliku zivost. Iz skladista iznose sanduke, kutije, vrece razlicitih oblika i velicina, sto recito pokazuje da se radi o pesadijskoj municiji, granatama, hrani, uniformama i inzenjerskom alatu. Srce mi zaigralo od dragosti! Komandant logisticke baze naziva nam "selam" i nudi kahvu i hurme. Buni se nesto u meni. Valjda, vojnicka oficijelnost. Zvanicni pozdrav u Armiji RBiH je "zdravo", i tako treba da bude! O tome smo raspravljali svojevremeno u Stabu i, secam se, Bilajac je bio najgrlatiji u zagovaranju pozdrava "selam alejkum!" Nije proslo, ali su se, vremenom, u jedinicama udomacili i ti muslimanski pozdravi.

Tako, secam se, jednom prilikom, pocetkom septembra, obilazio sam polozaj na Trgu heroja u Sarajevu. Rov naspram "Zeljinog" stadiona, vojnici prate kroz puskarnicu pokrete agresorskih vojnika oko stadiona, a ja, pognut, idem od jednog do drugog i pozdravljam se sa svakim. Nekom kazem "Zdravo!", drugom "Dobro vece!", a onda, nesvesno, jednom cu "Selam alejkum!" Vojnik me upitno pogleda, pa ce k’o iz puzke: "Zdravo, ja sam Slavko!" Glasan smeh se razlegao rovovima, a "otamo" nam opalise dva-tri hica, tek toliko da nas malo smire, da nam "oduzmu" smeh!

Idem u inspekciju prvog skladista. Hrana. Nasmejao sam se pred prizorom kojeg sam ugledao. Celo "brdo" sanduka hurmi!? Ono u Celebicu je sitnica.
"A, sta cemo, gospodine pukovnice, kad nam prijatelji ne salju drugu hranu?!" - kao pravdajuci se govori "logisticar". - "Kolicine hrane s kojima trenutno raspolazemo dovoljne su da podmire 15-dnevne potrebe jedinica na Igmanu, oko Sarajeva i u Gorazdu. Nas centar u Visokom je poduzeo veliku akciju prikupljanja hrane, ali mi ovdje vec sada nemamo mesa, ni mesnih preradjevina. Sutimo o tome. To moze negativno uticati na borbeni moral boraca. Mnogo je izbjeglica iz doline Drine proslo kroz kasarnu i njih je trebalo nahraniti. To nam je gotovo sasvim ispraznilo skladiste hrane.

"Robu koju nam dopreme iz centra u Visokom dijelimo, na osnovu razreza nacelnika logistike ARBiH iz Sarajeva jedinicama odmah, ili najdalje za dva, tri dana!" - objasnjava komandant baze i nastavlja:
"Skladista su svakodnevno pod artiljerijsko-raketnim granatiranjem sa polozaja cetnicke vojske u Hadzicima. Nije samo to problem. Cesto nemamo struje. Nemamo tehnickih sredstava za remont motornih vozila, ni druge tehnike. Vi iz Glavnog staba morate pomoci. Ovako dalje na moze!", - kategorican je komandant.

"Zejnile"- pitam samoironicno - "nismo li dosli zatraziti pomoc za bolju logisticku podrsku jedinicama na Igmanu, Konjicu i Jablanici!?" U Sarajevu mi se cinilo da je jedini problem – kako uneti hranu i robu u grad? A vidi sad ovo!?"

Pred kraj dana, razgovaram sa Karicem o njegovoj misiji u Jablanici. Put u Jablanicu i napor da resi problem bili su uzaludni. Nije uspeo ubediti ni ratno Predsjednistvo Jablanice, ni komandanta Zerema da formira jedinicu i hitno upiti put Prozora. Sada nema izbora, moramo Halilovicu predloziti, shodno njegovoj direktivi, smenu komandanta i njegovo kaznjavanje. Karic nije za kaznjavanje, Delalic je neodredjen. Ja jesam! Nema Armije bez discipline, narocito u ovako dramaticnim okolnostima!

"Ne pokazemo li sada odlucnost, napravimo li sad presedan, nikada vise necemo biti u stanju suzbiti samovolju i neposlusnost podredjenih staresina!" - argumentiram cvrsto svoj stav. - "Odbijanje poslusnosti je krivicno delo, ljudi!"

Karicu i Delalicu saopstavam da treba za komandanta Opstinskog staba postaviti Safeta Idrizovica. Znam ga sa kraja osamdesetih, kada je bio komandant u Jablanici: "Dobar je, pouzdan i odgovoran rezervni oficir!" - informisem ovu dvojicu. Halilovic je saglasan. - "Sta sa Zeremom?" - pitam komandanta. - "Sami odlucite sta cete s njim!" - Komandant nam stavlja u ruku vruc krompir!

To je stari Seferov manir, vidjen nedavno i u slucaju Juke Prazine. Mislim da komandant mora pokazati vise energicnosti i odlucnosti. Ovako oportunisticko ponasanje krnji njegov autoritet, a onda i sistem rukovodjenja i subordinacije, bez kojeg nema odlucne Armije.

U kasne nocne sate Delalic, Karic i ja dogovaramo zajednicki odlazak u Jablanicu za dva-tri dana, da razgovoramo sa uzim delom Opstinskog staba odbrane i predsednikom Ratnog predsednistva i izvrsimo smenu komandanta. Smenu ce potpisati komandant Glavnog staba, s obrazlozenjem – neizvrsavanje naredjenja! Idem na spavanje. Sutra me ceka put na Igman.

26.10. 1992.
U hotelu "Igman" odrzava se sastanak vojnog i civilnog rukovodstva od Ivan-sedla preko Igmana do Hrasnice. Hotel se koristi kao komandno mesto TG-a i kao konaciste za vladine funkcionere i vojna lica iz Armije koji izlaze iz Sarajeva ili se, pak, vracaju u Sarajevo.

Komandant Hasanovic upoznaje prisutne sa "licnom kartom" Igmana. "Komanda je formirana tek prije desetak dana, ali i pored velikih napora i ulozenog truda jos nije profunkcionirala.. Na Igmanu su stacionirane jedinice koje imaju razlicite formacijske sastave, veoma razlicito su opremljene oruzjem, municijom i vojnom opremom. Neovisne su u komandovanju ili, bolje reci, vlada samovolja u komandovanju i borbenoj upotrebi jedinice, i veoma, veoma su razlicite po borbenoj disciplini. Svaka jedinica je "drzava za sebe!" - Hasanovic plasticno prikazuje haoticno stanje na Igmanu.

"Ako nam se ovih dana ne osigura gorivo, ugalj ili nafta za kotlovnicu, so za posipanje zamrznute ceste na planini, ako se doturi hrane samo za 15 dana, sticu se svi uslovi za pad Igmana u cetnicke ruke. Stab za to ne moze snositi odgovornost!" - dramatizuje Hajro. "Nemojte ocekivati nikakav uspjeh u borbi, ako se ne ostvari saradnja i ne pruzi puna pomoc ovdje prisutnih komandanata i predsjednika ratnih predsjednistva. Ako mislite da sam nepodoban za saradnju i nesposoban da komandujem na Igmanu, molim vas, slobodno odredite drugog covjeka" - deprimirano zakljuci komandant Hasanovic.

Edib Saric, nacelnik staba, potkrepljuje podatke. Posebno govori o operaciji "Jug-92" u leto ove godine, koja je imala za cilj deblokadu Sarajeva! Pojacava mi se paznja, jer o ovoj operaciji nisam bas nista znao.
"Operacija nije uspjela, a niko nije odgovarao zbog toga!" Saric insistira na pismenom izvestaju, da bi se videlo zbog cega je operacija propala i ima li razloga za utvrdjivanje krivice onih koji su rukovodili "Jugom–92". Da li to Saric cilja sada na nekog za prosle grehe, ne znam, ali nisam siguran da ovo koristi trenutku i ambicijama pripreme za novi pokusaj deblokade?

"Sa ovakvim naoruzanjem, sa sadasnjim komandnim sastavom i ljudstvom, nismo u stanju izvoditi napadna djejstva. Gospodine pukovnice, na Igmanu nas ima sada oko 800, a front kojeg branimo iznosi 62 km. Vidite da su vojnici u farmericama. 30% nema cizme na nogama. 60% vojnika je u ljetnim odijelima, a snijeg je, vidite, na Bjelasnici. Nema nikakve obuke!" - zakljucio je svoj govor ostro, ne dosecajući se da njegova funkcija nacelnika staba podrazumeva odgovornost za planiranje, organizovanje i izvodjenje obuke?

Aziz Fiso uvodi nov pristup u diskusiju, kvalitetno razlicit od nacina diskusije oficira, profesionalaca.

"Gospodine pukovnice, gospodo starjesine, ovdje ne treba kukati, vec treba traziti odgovore i rjesenja za probleme koji su nam dobro poznati. Kako rijesiti nedostatak vojnika i materijalnih sredstava za mene je pitanje svih pitanja. Sve je manje vojnika u jedinicama. Cak je oko 1.000 vojno sposobnih Hadzicana izvan jedinice. Jedan dio zbog premorenosti bjezi iz jedinice, a vecina izbjeglica iz Istocne Bosne samo prodju Igman, a ne zadrzavaju se. Medjutim, veliki, gotovo nerjesiv problem predstavljaju izbjeglice koje ostaju na prostoru opstine. Njima treba obezbijediti smjestaj, hranu, lijecenje i ne znam sta sve ne treba uraditi za 2.000 izbeglica u Pazaricu."

Predsednik Ratnog predsednistva Opstine Hadzici Mustafa Dzelalovic izrazava zadovoljstvo sto su "napokon, a bilo je krajnje vrijeme, izasle starjesine iz Sarajeva kako bi direktno rukovodile deblokadom Sarajeva." A onda je, zucno i usplahireno, nastavio kako se cudi da nikome nije na um palo da izvrsi napad na Tehnicki remontni zavod u Hadzicima, gde se nalaze razne masine, tenkovi i transporteri na remontu, vrednosti preko 22 miliona dolara!

- Uradimo nesto. Deblokirajmo Sarajevo preko Hadzica, zaplijenimo tehniku, pa vas uvjeravam da ce za dva mjeseca prestati rat!" - govori Dzelalovic. "Za ova cetiri ratna mjeseca 140 ljudi je poginulo, ranjeno ih je oko 800. U logoru u Hadzicima ima oko 200 Muslimana, dok ih je 1.000 izbjeglo."

U zakljucku, na srecu, kaze i nesto svrsishodnije:"Doturicemo na Igman gorivo i hranu jedinicama!"

Nacelnik staba iz Trnova, major Hamzic, referise: "To sto smo oslobodili Trnovo nas je veliki uspjeh, i do sada, na ovom dijelu ratista, nije ga bilo tolikog. Ali, pad Kijeva, koji je strategijski vazan, ugrozio je odbranu Rogoja i Trnova. Trnovo smo oslobodili vlastitim snagama, uz neznatnu pomoc susjednih jedinica i tako imali pod kontrolom oko 95% nase opstine. Padom Kijeva nasa teritorija je svedena na 75% nama pripadajuce opstine. Poginulo je 56 vojnika, a imamo 226 ranjenih, i to najveci broj u borbama za Trnovo. Gospodo, ako ne oslobodimo Kijevo i ne ojacamo odbranu Trnova, moze se dogoditi da za nekoliko dana izgubimo Trnovo, kojeg cetnici granatiraju vec sedmi dan zaredom."

Ovo izlaganje me istinski zabrinulo. Poznato je iz istorije mnogih ratovanja na ovim prostorima kakav je strategijski znacaj prevoja Rogoj. U jednoj njegovoj krivini, koju i danas zovu "generalska", doslo je, jula 1914. godine, do prevrtanja vojnog automobila i pogibije nekog austrougarskog generala. I njihova vojska se kretala tim terenom.

Hamzic trazi da insistiramo u Predsjednistvu RBiH da hitno donese uredbe sa zakonskom snagom, koje sankcionisu pljacku, samovoljno udaljavanje iz jedinica, dezerterstvo, profiterstvo i dr. Hajrudin Fazlic, komandant Staba odbrane Hrasnice, bio je veoma konkretan: "Dok borci provode dane i noci na linijama, sada vec pri niskim temperaturama, dotle civilni funkcioneri setkaju po Hrasnici u novim vindjakama sto stite i od kise i od hladnoce. Upozoravam vas da vojska to nece dalje tolerisati."

Komandant 4. brigade Fikret Prevljak, covek o kome sa svih strana stizu samo pohvale, a uz to pleni svojom snaznom pojavom i govorom, optuzuje komandante Visokog, Tuzle i Zenice: "Dogovorio sam da na Igman posalju po jedan bataljon koji su trebalo da ucestvuju u borbama na Igmanu i u Kijevu (Ne navodi o kojim se komandama i jedinicama radi!). Po narodnoj "obecanje, ludom radovanje", ni jedinica, ni naoruzanja, ni municije! Gdje je municija iz Konjica? Govori se da je HVO uzeo 3 miliona metaka, a nije ucestvovao u borbi za Sarajevo. Svaka jedinica nesto samostalno planira, reklo bi se za svoj racun, i onda nije cudo sto smo izgubili Kijevo, a moze se desiti da izgubimo i Trnovo. Ako budemo odugovlacili sa planiranjem borbenih djejstava bice jos vise problema, a zima je na pragu. Imam oko 150 poginulih i preko 800 ranjenih, a najveci razlog tome je brzopleto srljanje u napad, bez planiranja i solidnih priprema akcije."

U diskusiju se ukjljuci kontroverzni Juka Prazina, komandant brigade specijalne namene Glavnog armijskog staba. Trazio je strogo zavodjenje reda i discipline na Igmanu. Nudi da se taj odgovorni zadatak stavi u nadleznost njegove jedinice (sic!), koja broji oko 50 ljudi!? Upozorava na skori i dugotrajni snezni period i velike nanose na jedinoj planinskoj komunikaciji izmedju Hrasnice i Pazarica. Trazi da se njemu preda celokupan masinski park za ciscenje snega i da ce njegova jedinica osigurati nesmetanu cirkulaciju saobracaja. Trazi i dozvolu da organizuje kontrolne punktove i patrole na Igmanu, koji ce regulisati sve pokrete vojnih i civilnih kolona i pojedinaca. "Da nije za macka prevelika govedja glava?" - mislim o Jukinim predlozima.

Posle Juke Prazine prisutnima se obraca Vehbija Karic : "Uvazavamo vas, Igmance, kao prave borce! Bio sam uvjeren da je na Igmanu vise od 2.000 dobro naoruzanih boraca. Ljetos smo u Sarajevu baratali sa brojem od 7–10 hiljada vojnika sa potpunom ratnom opremom. A, sada saznajem da se radi o sasvim drugacijoj slici." Posle krace stanke, nastavlja:

"Treba formirati istureno komandno mjesto na Igmanu i sto prije otpoceti pripreme za deblokadu grada. Deblokadu moramo izvesti prije 20. novembra, prije nego sto stignu "pustinjski pacovi" iz Evrope. To ce imati efekat velikog vala, kao kad pukne vodena brana. Imamo dovoljno hrabrosti, zelja i pameti da zajednicki ostvarimo tako zeljenu deblokadu. To gradjani Sarajeva ocekuju i zasluzuju. Moramo prezivjeti, a da ne dozvolimo istrebljenje naseg muslimanskog naroda. Sa opcijom da pogine i 3.000 boraca, moramo odraditi oslobodjenje Sarajeva!" - govori nadahnuto Karic. "Moramo preduzeti mjere da se na Igmanu nadje sa strane, iz Zenice, Tuzle i drugdje, vise ljudstva od sadasnjeg broja. Pjesadija nece krenuti ni metra, dok artiljerija ne odradi svoj posao!" Tim recima Karic zavrsava govor i dobiva solidan aplauz za nadahnute rijeci.

Za Karica imam nekoliko pitanja za nas kasniji medjusobni razgovor, ne zelim kvariti tok njegovog izlaganja. Nisam shvatio ko su mu "pustinjski pacovi" i zasto su povezani sa vremenskim rokom, 20. novembrom? Zasto istice samo jedan narod u svom izlaganju? Koja je to i gde se nalazi artiljerija koja "ce "omeksati" prolaz nasoj pesadiji pri proboju obruca oko Sarajeva?

U kratkom predahu, iza "cigaret" pauze konceptiram obracanje komandantima i predstavnicima ratnih predsednistava. Moram izbeci patetiku, i ocena stanja mora biti objektivna, kriticna, ali i podsticajna da se prevazidju problemi. "Na ljutu ranu, stavi ljutu travu!" , kaze narodna mudrost. Stoga sam sastanak nastavio sledecim recima:

"Stanje je gotovo panicno! Da bi se stanje poboljsalo, treba prvo i odmah pristupiti usavrsavanju rukovodjenja i komandovanja. Sto pre formirati brigade i sve jedinice staviti pod jedinstvenu komandu. Od Igmana do Mostara i do Gorazda komandovace se sa Isturenog komandnog mesta (IKM). Zahtevam da se poostri borbena gotovost i vojna disciplina u komandama, stabovima i jedinicama. Vi iz civilne vlasti snosite odgovornost za logisticko obezbedjenje vasih komandi i jedinica. Neka svako radi svoj posao – vojska vodi borbu, a vlast je materijalno podrzava. Ako tako ne bude, nema ni odbrane Bosne i Hercegovine. Ko do sada tako nije radio, od veceras mora poceti pripreme za zivot i borbu u zimskim uslovima. I, malo je falilo da propustim, redovna obuka komandi i jedinica je medju najprioritetnijim zadacima staresina. Mnogi dosadasnji neuspesi i brojni i nepotrebni gubici u ljudstvu su izravna posledica slabe obucenosti komandirskog i komandnog kadra. Dolaskom staresina s vrhunskim vojno-strucnim znanjima iz Sarajeva, sasvim sam siguran, popravice se kvalitetno ukupno stanje na Igmanu."

Zavrsih tiradu i duboko izdahnuh, kao da mi je pao "kamen sa srca"! Gledam prisutne i primecujem gestove odobravanja. Svestan sam da su pristojno saslusali sto sam rekao, ali koliko smo svi zejedno spremni da ucinimo kvalitetne promene u daljoj borbi za Igman i Sarajevo nemam cvrstog odgovora. Ipak, siguran sam da ce se stanje bitno promeniti izlaskom komandanta Halilovica sa delom Glavnog staba na Igman.

Posle sastanka razgovor sa sinom Vladimirom doprineo je da se opustim za trenutak posle napornog dana. Centar veza me uspeo spojiti sa njime i od tamo se cuo njegov radostan glas: "Hej, Rista, sto se ne javljas? Mama je i dalje u bolnici, brine za tebe! Hajde, sidji u grad, pojavi se. Ovdje svasta pricaju o tebi. "Pobjegao!", te, "Otisao cetnicima!", i druge stupidarije." Nikako da dodjem do reci, da saznam kako je, kako zivi i ratuje, ide li Zelimirovo lecenje nabolje, cuje li Vesnu i Gregora? ..... Sve mi odjednom izmace kad ga cuh: "Hajde, vozdra! Sad znam da si ziv i zdrav i drugo me ne interesuje. Cao!" – prekinu vezu Vladimir. a ja ostah sa pitanjem - jesu li i druga deca ovakva prema svojim ocevima, kao sto je moj Vladimir meni?

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,mucki napad HVO-a na Prozor

HVO: "PROZOR (opet) MORA PASTI"


22.10.1992.
Ujutro, 22. oktobra, srecem starog znanca Edhema Badzaka, novinara "Oslobodjenja". Susret je pun emocija. Zanimaju me njegove ocene o vojno-politickoj situaciji u ovom kraju. Najupecatljivija mi je, svakako, ona o zaostravanju odnosa izmedju HDZ i aktuelne vlasti, kao i crna prognoza skorasnjeg sukoba Armije i HVO, kojeg u ljudstvu, naoruzanju i municiji pomaze Hrvatska vojska. Badzaka zabrinjava i neorganizovanost Armije, brojnost manjih komandi i jedinica van sistema rukovodjenja, zapravo, privatne vojske koje negativno uticu na bezbedonosnu situaciju u Konjicu i sve do Igmana.

Tokom razgovora pridruzila nam se novinarka Borka Rudic, zena izuzetne pojavnosti, duha i intelekta. Jos jedan ugodan susret, topla dobrodoslica i zahvalno cestitanje na odluci da ostanem uz Bosnu i Sarajevo. I ja sam njoj uputio komplimente za isto, a ona ce na to:

"Ostavimo se cestitanja, pukovnice! Dosla sam da vas vidim i sretnem, ali i po zadatku. Molim da budete gost Radio Konjica. Uvjerena sam da gradjani Konjica i okoline jedva cekaju da vas cuju. Necete odbiti poziv?" Za spontano okupljanje je saznao i Dragan Andic, pa nam se i on pridruzio u Domu kulture. U zao cas! Kao da ih je za sobom povukao, dve uzastopne eksplozije granata, stotinjak metara prema Domu zdravlja, uzgibase temelje nase zgrade.

"Sigurno su cetnici uocili vozilo sa ranjenicima, pa gadjaju vojnu bolnicu. To mogu samo manijaci! Ne postuju znak Crvenog krsta, pa sto bi drugo postivali!" - Dragan prokomentarisa ljutito.

Otpoceo je dug, prijateljski razgovor, koji bi se otegao u nedogled da nisam imao obavezu obilaska 2. klisanjskog bataljona u Parsovicima. Na rastanku Borki obecavam ucesce u radio–emisiji, a Badzaku dao saglasnost da moze poslati novinski izvestaj o mom boravku u Konjicu i "inspekcijskoj kontroli jedinica i stabova".

Sa Draganom krenuh put Klisa. Buduci da je situacija sa HVO "uzarena", odlucismo da ne idemo kroz naselja pod kontrolom HVO, vec duzim putem, cestom na desnoj obali Jablanickog jezera, "da zavaramo trag i izbjegnemo provokacije i nesporazume sa ustaskim jedinicama" - kako rece Andric.

Cesta vijuga izmedju kuca s cistim, kisom ispranim krovovima i belim, okrecenim zidovima, sa bastama punim jesenjeg cveca. Prolazimo pored cetiri zapaljene vikendice. Nas vozac i pratilac ovom prilikom, Ali, Alispago, sa ogorcenjem komentarise neveseo prizor: "To su vikendice Srba, iz Sarajeva!" Ljute se i on i Dragan: "Ako nista drugo, mogli su u njih smjestiti izbjeglice, oni ih pale!?" Pitam za ime sela. "Nevizdraci." - odgovara Alispago i ubacuje menja" u vecu brzinu, jer smo izbili na asfaltnu podlogu.

Koji trenutak kasnije mimoilazimo traktor s prikolicom. Na njemu covek, zena i stvari. Selidba?
"Muz i zena, Muslimani. Vjerovatno se iseljavaju iz sela. Mozda su cak i protjerani od Hrvata." - mirno konstatuje Alispago.

"Dragane, sta ovo znaci?" - pitam ne verujuci Alispaginom objasnjenju, a Andricev odgovor mi podize pritisak u krvotoku: "Ovo se desava vec tri mjeseca, pukovnice. Neki Hrvati odlaze iz Konjica, tvrdeci da su prisiljeni, za sto nemaju argumenata, a Muslimani se osjecaju nesigurno u naseljima sa hrvatskom vecinom, pa preseljavaju u Konjic."

Zaustavljamo se u Nevizdarcu. Idem u mesnu skolu u kojoj je smestena komanda bataljona. Nikoga da nas doceka, iako je obilazak najavljen, komandant upoznat sa dolaskom. Stanje u objektu lose, izgled vojnika i staresina nevojnicki. Dezurni nemaran i neobrijan, bez pismenog naredjenja za dezurstvo. "To mi ovdje nemamo" - odgovara dosta drsko na moj upit o tome. Ne zna stanje borbene gotovosti u 2. kliskom bataljonu. Vojnici nas bledo gledaju, niko da nas vojnicki pozdravi ili oslovi. U razgovoru konstatuju da nemaju oruzja, municije, ni uniformi. "Slabo se hranimo!"- kaze jedan, a drugi dodaje: "Ne izvodimo obuku, po citav dan se "muvamo" ovuda, nista ne radimo, ne znam sto su nas zvali?" - kaze to hrmpalija, kojem treba nabaviti cizme broj 48! A Memic, operativac Opstinskog staba, koji nam se pridruzio koji minut ranije u skoli, tvrdi da je to najbolji bataljon u opstini?! "Kako li izgledaju oni losi, Boze moj?" - pitam se zabrinuto.

Oko 17,30 sati evo nas, nenajavljeno, u selo Parsovice, gde je razmesten 1. klisanjski bataljon. Zaticem sasvim razlicito stanje od prethodnog. Raport dezurnog primeran, brza reakcija ostalih prisutnih staresina. Organizacija i unutrasnji red ne zadovoljavaju u potpunosti, ali su mnogo bolji od onoga vidjenog pre jedan sat. Pomocnik za pozadinu, cije sam ime, nazalost, zaboravio, inace pre rata nastavnik u mesnoj skoli, referise o stanju u bataljonu i veoma iscrpno o logistickom obezbedjenju. Ucinio je to uverljivo i efektno. Tako je pomogao da popravim lose raspolozenje koje me obuzelo tokom ovog poslepodneva. U prvom momentu me nije prepoznao, pa kad se dosjetio u toku referisanja, upitao me sa nevericom: "Jeste li vi pukovnik Jovan Divjak?" Na potvrdan odgovor dodao je razdragano: :Cast mi je da vas vidim i da budem s vama, pukovnice!"

Jedinica za brze intervencije na mene je ostavila poseban utisak. Sjajan vojnicki izgled i ponasanje. Od komandira trazim imena najboljih. "Svi su odlicni, ne mogu da izdvojim ni jednog posebno." - kaze obazrivo komandir. Ne predajem se lako i uporno trazim komandirovo izjasnjenje: "Dobro," - kaze nevoljno - "najbolji su Asim Alibegovic, komandir 2. voda u 3. ceti i vojnik Nijaz Mustafic iz 2. streljackog voda." Cestitam obojici. Narecdjujem Hakalovi u da se u dnevnoj zapovesti pohvale vojnici Alibegovi i Mustafi , sa napomenom da je pohvalu izrekao zamenik komandanta Glavnog staba Armije BiH.

Krecemo. Andric me pita: "Hocemo li istim putem kojim smo dosli ili putem kroz punktove HVO, Kostajnicu i Ostrozac? To je kraci put sa asfaltnom podlogom." Bas, fino, a jutros me ubedjivao da to izbegnemo. Ipak, odgovorio sam mu : "Idemo kracim i boljim putem za voznju."

Do sada sam imao utisak da se preteruje u procenama namera i ponasanja HVO. Medjutim, pokoleban sam u svom stavu. I suvise je mnogo negativnog da se covek ne bi slozio sa Andricevim upozorenjem da se "osjeca u vazduhu neka napetost". Sada se dvoumim, zavaljen na straznjem sedistu "Patrola", u koji se uvlaci zima i izaziva u meni, po prvi put od kada sam u Hercegovini, osecaj hladnoce. Brine me kako li ce, tek, ovi poluobuveni vojnici klisanjskih bataljona izdrzati pravu zimu koja pristize?

Svaka dva-tri kilometra Alispago najavljuje "ustaski punkt", a ja svaki put jos vise uvlacim glavu medju ramena i iscekujem sta ce se desiti. To se ponovilo cetiri puta! Kroz Kostajnicu smo prosli bez zadrzavanja. U njoj je smesten Glavni stozer HVO. Tako stigosmo do "naseg" teritorija. Bez problema i zadrzavanja. Gledam vozaca i pitam ga ocima i gestom ruku – "Sta to bi?", glasno mi odgovara: "Necete vjerovati, pukovnice, ovo je prvi put u ovih mjesec dana da me niko nije zaustavio. Inace, to cine bar tri-cetiri puta u toku jedne voznje!"

Osokoljen sretnim ishodom, nisam odolio da ne napravim salu: "Da znate, gospodo, dogovorio sam se sa Glavnim stozerom HVO u Kostajnici da nas propuste bez zaustavljanja i, vidite, kako je to dobro odradjeno." Govorio sam sto sam mogao ozbiljnije, s naporom zadrzavajući smeh. Ostavio sam ih u ubedjenju da je dogovor zaista postojao.

23.10.1992.
U jutarnjim satima uputio sam se u obilazak konjickog bataljona, kojim komanduje Sulejman Sule Dzumhur. Sule je moj davnasnji poznanik. Upoznao sam ga pre sedam godina, kada sam sluzbovao u Mostaru. U vozilu "Vatrogasnog drustva", kojim upravlja Dzebo, u obilazak ide i novinarka Rudic, (sa namerom da "uzivo" snima razgovor sa borcima na polozajima Konjicke brigade), po zadatku Staba operativac Memic i pratilac Muriz, nadimkom Kinez, kosooki momak, vesele naravi, seret. Stizemo podno sela Prevlja, gde nas ceka komandant, pa nogohodom uz brdo. Put je nesto laksi nego u Spiljanima. Najpre idemo kroz vocnjak. Rodilo: grane polegle pod tezinom sljiva, zlati se i crveni "delises" na jabukovim stablima. Kruske, slabo. Pa, kroz hrastovu sumu, a odmah zatim i bukovu. Iduci stazom kroz livadu, vidim vatreni polozaj voda MB 82 mm. "To su polozaji HVO."- objasnjava Sule.

"Kako saradjujete?" - pitam
"Do skora dobro, ali nesto u zadnje vrijeme ne ide kako treba. Kada bismo imali deseti dio njihovih minobacaca i topova, odbacili bi cetnike cak do Nevesinja!" - odgovara komandant.

Bez komentara nastavljamo dalje. Nakon tridesetak minuta hoda stizemo na polozaje Dzumhurove jedinice. Pocinju upozorenja: "Idite nize!", "Pretrcite!", "Sagnite se!" - Ljute me! Zar se ne mogu dosetiti koliko imam iskustva boravka na vatrenim linijama Sarajeva? Nisu se tako ponasali kada smo malo pre prolazili pored gomile ljudi uz rakijski kazan. Divnog li iskusenja za monstruozne cetnicke minobacacke projektile! Niko tim ljudima ni rec upozorenja da uputi. "Ma, to su Hrvati!".- oglasio se seretski Muriz.

Obilazimo polozaje po severnoj ivici Prevlja. Idemo od vojnika do vojnika. Srdacni pozdravi i kraci razgovor sa svakim. Unatoc problemima, ne fali im veselosti i raspolozenja. Mladost je gladna. "Kako mogu zatvorenici u Celebicu imati tri obroka, a mi samo dva?" - pitaju jogunasto.
S ruba sume, uz uporna upozorenja "Sagnite se", "Stanite iza one bukve!" - gledam prostranu dolinu sve do podnozja Borasnice. U uvali je pitomo selo Bijela, sada cetnicki minobacacki i artiljerijski bastion. Bijela je rodno mesto pukovnika Riste Lazarevica. Bio je nacelnik Katedre taktike u Centru vojnih skola Sarajevo 1980. godine i moj pretpostavljeni. Pitam Sulu zna li gde je sada.

"Eno ga na na Borasnici. Nikad nismo mogli pomisliti da ce otici cetnicima. Nije ispoljavao nacionalizam. Da je sa nama bio bi od velike koristi. Ovako, on je za nas cetnik, jer je medju onima koji svakodnevno granatiraju Konjic i ruse stoljetni suzivot naroda u dolini Neretve." – jetko kaze Sule.

Ovog prepodneva dolina deluje mirno. Isarana je cudesnim bojama jeseni. Iz kucnih dimnjaka viori se dim. Mislim da tamo spremaju zimnicu. Vrhovi Borasnice pod sneznom kapom. Svuda se razleze cvrkut ptica. Ne zanosim se idilicnim prizorom, imam vec veliko iskustvo. Na to me upozoravaju okolne kuce bez krovova, razvaline, ugarci, granatama izrovana zemlja. "Sada su zauzeti doruckom, pa ne djejstvuju." – objasnjava komandir 1. cete Dzumhur, Suletov rodjak. "Za desetak minuta ce se oglasiti artiljerija sa Kisara i onda nece biti prilike da uzivate u pejsazu." - kaze komandir..

Borka na dugom kraju polozaja snima razgovor sa vojnicima. Otamo cesto dopire smeh. Stari borac, Hamid, opisuje kako su pre tri dana u ranim jutarnjim satima izvrsili diverzantski prepad. Spustili se do sela, prosli duboko u pozadinu i zatekli ovecu grupu vojnika oko rakijskog kazana. "Sve je trajalo samo desetak minuta. Ko im je kriv kad vise vole rakiju od zivota!" - kocoperi se Hamid. Prica mi o herojskoj hrabrosti Miralema Sabica. Nije ni cudo sto je vec desetak dana u bolnici u Konjicu. "U svim akcijama ide prvi, neustrasivo. Najbolji je u diverzantskim akcijama. Kada ga spominju cetnici kosa im se dize na glavi. Srecna je majka sto rodi takvog junaka!"- kaze Hamid.

Senad Habibija, dva puta ranjavan, hrabar mitraljezac, u jednoj ruci drzi "broving" (protivavionski mitraljez – nap. autora) i smeseci se pripoveda: "Evo, dolje, cetnici imaju dobrog snajperistu. Kad posjedne cuku i gadja, nikako ga ne mozemo otkriti. Ne uspijeva nam da ga namamimo, da se jednom zaleti na cistinu. Provociramo ga vikom: "Magarac! Magarac!" To mu je nadimak od ranije, prije rata. Kad to uradimo, ispali metak–dva, ali uvijek sa mjesta odakle ga ne ocekujemo. Hocete da vidite? Samo, udjite u zaklon i uzivajte!"
Senad se prodera: "Magarac! Sipo ti Grga vode u konjak!", kad iz sela fijuknu metak tik iznad vikaceve glave i zabi se u bukvu. "Tako mi po vascijeli dan, da nam brze prodje vrijeme."- kikoce se Senad.
...
Ne odustajem od daljne inspekcije Suletovih polozaja. Jedva se provukosmo uz Ostru stijenu koju cetnicki PAM zasipa vatrom. Pretrcavamo cistine jednu za drugom, i kad se nadjosmo medju vojnicima, doceka nas aplauz. Ali, i ukor komandira cete: "Pored Ostre stijene danju niko pametan ne prolazi!" Dobro, moj komandire!

Paznju mi privlaci golobradi mladic–decak? Pitam: "Kako se zoves, koliko imas godina i na kojoj si duznosti?"

"Gospodine pukovnice, zovem se Almir Dedic, zovu me Aljo, imam punih 18 godina, nisandzija sam na puskomitraljezu!", ne zamuckujuci, vojnicki raportira mladic. Pravi, pravcati vojnik!
Komandir dopunjava: "Otac mu je Sacir, ima jos dvojicu sinova, Djanku i Sudu. Citava je porodica na prvoj liniji!"

Cestitam Almiru i molim ga da moje pozdrave i cestitke prenese babi i braci. Borka belezi ovaj kuriozum i komentarise: "Ovo je prava prica za radio! Neka postidi one dolje, u gradu, sto se drze podruma i za majcine ili zenine skute".

Vracamo se vododerinom u grad. Dzumhur se raspituje za naseg zajednickog poznanika, oficira Radovana Miletica, sa sluzbe u kasarni "Marsal Tito". "Bio je dobar i sposoban starjesina, dobar drugar i veliki covjek. Dolazio mi je u Konjic, u kucnu posjetu. Drag gost!" - evocira Sule secanja na Radovana.

"Da, bio je!" – kazem. "Vise nije takav. Bili smo veoma bliski, porodicno se druzili, medjusobno postovali. Imali zajednicke tajne. Zadnji put smo se culi telefonom 30. maja. Razgovor smo zapoceli usiljeno i uopsteno. Ono – "kako si?", "kako porodica", i tako. Dodijalo mi kruzenje oko "vruce kase", pa ga prekinuh pitanjem: "Pa, Radovane, sta nam to radite? Da li vidis sta se desava u Bosni?" Cekam odgovor, uzbudjen.

"Ne znam bas sve sta se radi, ali vi ste prvi poceli" Kiptim, ali se suzdrzavam: "Znas li da nam je grad pod stalnom artiljerijskom vatrom, da je bezbroj kuca i javnih ustanova sravnjeno sa zemljom" Mala stanka, pa: "Koliko ja znam, vi njih gadjate!" "E, bas dobro znas!" mislim, a kazem mu: "A, ono 27. maja poginu toliko nevinih u Ulici Vase Miskina! Sta o tome kazes?" "Sto se mene tice nema ni teorijske sanse da tu moze pasti granata!", odgovori i ne zastide se Miletic. "Sram te i stid bilo, Radovane Mileticu, kad na taj nacin govoris o stradanju gradhana od cetnickih granata", podviknuh i tresnuh mu slusalicu. Eto, Sule, to je nas drugar Radovan. Onaj sto mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji "sredjivao ustase’!"

Umoran, ali zadovoljan zatecenim stanjem u Dzumhurovom bataljonu, spustimo se u Konjic. U komandi komandantu i clanovima komande saopstih ocenu stanja borbene gotovosti – vrlo dobar! Odredio sam zadatke za poboljsanje borbene gotovosti i borbene discipline. Da, upozorio sam komandanta Dzumhura da borci na linijama moraju bolje postivati maskirnu disciplinu. Bez obzira na ove primedbe ovaj bataljon odskace od klisanjskih, posebno od 2. klisanjskog.

U Delalidevom stabu ceka me novi zadatak. Iz istih stopa moram u Jablanicu - odrzava se sastanak komandanata stabova odbrane opstina. "Zaoatrava se sukob sa HVO-om!"

Odmah krecem i vec za pola sata Zerem, u funkciji predsedavajuceg sastanka, saopstava dramaticnu vijest: "Hrvatska vojska i HVO u 16,30 sati napali Prozor!"

Svi smo iznenadjeni. Nema podrobnijih informacija o muckom napadu. Sastanku ne prisustvuje komandant Staba Prozor, verovatno zbog situacije u toj opstini.

Nalazim se u nezavidnoj situaciji! Kako reagovati i sta reci kad sam ovde samo pet-sest dana. Nedovoljno poznajem situaciju, a zaista ne znam ni kako Sarajevo komunicira sa Grudama? Stotinu je nepoznanica. Delalic mi sugerise da dam upute komandantima u vezi s uzarenom situacijom.

"Ne cekajuci informaciju od komandanta Opstine Prozor odmah formirati jedinicu iz jablanickog i konjickog staba do 500 dobrovoljaca, koji ce poci u ispomoc Stabu Prozora. Ne sukobljavati se sa HVO, vec stupiti u pregovore na najnizim komandnim nivoima. Spreciti oruzano sukobljavanje. Kad se vratim u Konjic, kontaktiracu komandanta Sefera i zahtevati da se problemi rese na nivou civilne vlasti u Sarajevu i Grudama", izgovaram ove recenice, a nisam uveren da ce se situacija odvijati kako govorim. Meni nije poznata sustina odnosa izmedju HVO i Armije.

U povratku do Konjica, Delalic mi objasnjava uzroke i povode ovakvog ponasanja HVO:
„HDZ i HVO uspostavile su vlast u opstinama gde u vecini zive Hrvati, ali ne samo tamo. Muslimane prisiljavaju, pod krajnje ponizavajucim uslovima, da pristupe HVO. Sa posla iz zdravstvenih ustanova, skola i drugih institucija otpustili su Muslimane. Direktno ili indirektno vrse pritisak na Muslimane da napuste domove gde su ziveli stotinama godina. Granicu Herceg-Bosne su zacrtali na Ivan-sedlu. Imamo podatke da su se Boban i Karadzic dogovorili o podjeli Hercegovine – lijeva obala Neretve, po tom planu, da pripadne Srbima, a desna obala Hrvatima. E, to im necemo dozvoliti. U Konjicu imaju stozer, gotovo svakodnevno sa njima kontaktiramo. Jedno se dogovorimo, a oni urade ono sto ide u njihovu korist. Gdje god posjednu položaj, kao i na Ivan-sedlu, zabodu zastavu sa simbolima Republike Hrvatske. Imam utisak da SDA i HDZ imaju posebne veze i dobro saradjuju, a mi iz Armije o tome ne znamo nista".

U glavi mi pravi kosmar. Zaokupljen velikim i raznovrsnim problemima vojne odbrane Republike BiH od cetnickih hordi, nisam imao vremena, ni interesovanja da pratim zbivanja koja su izmicala tom prvom i osnovnom planu moje aktivnosti. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrozava isti neprijatelj i sve drugo do zajednicke borbe niti je bilo logicno, niti pozeljno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam povrzno, kao porodicne svadje kojih uvek ima i kojih ce uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne. Ovo sada je po prvi put odjeknulo u mojoj svesti pravom merom stvari i u meni izazvalo golemu pometnju. Najpre stoga sto postajem svestan da se usloznjavaju i onako teske okolnosti borbe protiv srpske ratne masinerije, a drugo, sto se otvaraju novi, neplanirani frontovi i problemi vezani za njih. Ratovati na dve strane u uslovima kada je i postojece stanje bilo na ivici moguceg, stvaralo je u meni kosmar i budilo crne misli. U pamet mi tek dolazi, kako narod voli da se izrazi, pravo znacenje Seferovih povremenih natuknica: "Nama su opasnije ustase od cetnika. Zabice nam noz u ledja kad nam bude najteze." Je li ovo pocetak te zlokobne prognoze?

24.10.1992.
Subota je. Ovaj 24. oktobar postaje sudbonosan dan! Izvestaji iz Prozora iz sata u sat su sve dramaticniji! HVO je postavio ultimatum Opstinskom stabu da preda svo naoruzanje stozeru HVO i da se stab i jedinice stave pod komandu HVO. Istovremeno, Stabu je naredjeno da na Kupres posalje 120 boraca, bez oruzja i posedne polozaje prema srpskoj vojsci.

Drugi podaci koji iz vise izvora stizu u centar veze razlicitog su sadrzaja, ali imaju zajednicki imenitelj – Hrvatska vojska sa polozaja na Makljenu, uz upotrebu cete tenkova, gadja kuce vidjenijih Muslimana u Prozoru.

Komandant Opstinskog staba Prozor Sabic trazi pomoc, "bilo kakvu, samo da spasimo Prozor!" - cujem njegov vapijuci glas na radio-stanici. Savetujem mu da sacuva ljudstvo, da izvuce stanovnistvo iz zone dejstva ustaske artiljerije i tenkova i da odsudno brani polozaje na ivici grada.

"Pukovnice, vi ne razumijete situaciju, pa ja nemam cime braniti grad! Nemam nista od protivoklopnih sredstava, nemam municije!" Javlja se i komandant Gornjeg Vakufa. Zahteva da se odmah posalje pomoc u selo Meljnik.

"Ovdje je teziste ustaskog napada! Ako izgubimo ove polozaje, eto ih u dolini Neretvice!" - dramaticnim glasom upozorava.

U nemogucnosti da pruzim utesan odgovor, ponavljam i njemu ono sto sam savetovao Sabicu. Utehe radi kazem mu da cemo "poduzeti nesto", “Sudbina Bosne i Hercegovine sada u vasim rukama!" i sve tako, parola do parole, "suplja prica", kako je Talijan uobicavao govoriti.

U 14,00 sati u stab Zejnila Delalica banu komandant OS Prozor, kapetan Sabic. Neuredan, fizicki izmucen, sa bradom koju nije danima brijao. Srusio se u stollicu, ocigledno veoma umoran i odmah zapoceo usmeni izvestaj.

"Dosli su odjednom, sa svih strana. Imaju oko 20 tenkova. Sa Makljena tuku po muslimanskim kucama. Gore kuce i Zejnilovog brata. Medju stanovnistvom je panika. Vojnike sam izvukao u Scipe, Kute i Here. Nemamo oruzja, municije, hrane. Izbjeglice su sa nama i njih treba hraniti. Situacija je katastrofalna!" - nesredjeno govori umorni Sabic.

"Dobro, komandante, a sto cete Vi ovde? Zasto niste sa jedinicom, tamo se vodi borba na zivot i smrt!?", pitam ga ljutito, premda mi ga je zao. Ali vojnicka pravila nalazu da komandant nikada ne napusta jedinicu, posebno u ovako dramaticnim okolnostima. "Kapetan poslednji napusta brod koji tone!" – kazem svestan da je to glupo.

Sabic odmahnu umornim gestom ruke i neubedljivim recima procedi: "Dosao sam da upoznam svjetsku javnost o genocidu koji se vrsi nad Muslimanima!"

"Gospodine komandante, trebali ste poslati nekog drugog za to, vaseg pomocnika za moral, naprimer. Sada je jedinica ostala obezglavljena!" - ne popustam u kritici .

Kratko se konsultujemo Zejnil, Vehbija Karic i ja. Donosimo odluku da Zvonko Maric, novinar RTV Bosne i Hercegovine, obavi intervju sa Sabicem i videotonski zapis prosledi u Sarajevo. Zauzeli smo stav da se Sabic, nakon intervua, bez odlaganja odmah vrati u jedinicu u Prozor.

Maric je ubrzo stigao. Sabic govori u kameru nepovezano, ali ipak suvislo, o nasilju koje vrse HVO i HV, o stradanjima Prozorcana, tenkovskom granatiranju i rusenju kuca Muslimana, i o njihovom proterivanju. Apelovao je na medjunarodnu zajednicu da preduzme neke mere i spreci novi genocid i etnicko ciscenje u Prozoru.

Karic, Delalic i ja kroz kameru TVSA upoznajemo javnost i optuzujemo Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijece obrane za napad na stanovnistvo. Izjavu zavrsavam s uverenjem da ce "ovaj nesporazum biti uskoro resen i da ce predstavnici Armije i HVO u toku narednih dana uciniti sve da prekinu sukob izmedju dve stukture oruzane sile RBiH." Svoj optimisticni zakljucak sam zasnovao na sadrzaju Halilovicevog hitnog odgovora na nasu informaciju o dogadjanjima u Prozoru. Naime, Halilovic, u formi naredjenja, odredjuje grupu oficira da obave razgovor s predstavnicima HVO i rese nastale sporove.

U vecernjim satima, u stabu Zejnila Delalica pojavio se Mitke Pirkic, komandant diverzantske grupe "Akrepi". Uneo je stanovitu nedoumicu izjavom da je sinoc bio u Prozoru (!?), u poseti svojoj porodici. Na nasu nevericu odgovara: "Nije bas sve tako kako govori Sabic. Eto, jucer je bilo sve mirno. Nisam vidio ni jednu kucu u plamenu".

Nismo li primili "zdravo za gotovo" Sabicevo uspaniceno svedocenje i bez potrebe napravili javni demars svetskoj javnosti? Uskoro cemo videti. Ne gubim vreme na lamentacije, jadikovanje nikom ne pomaze, nego pristupam izradi naredjenja opstinskim stabovima odbrane Jablanice, Konjica i Prozora za brzu reakciju.

Osnovna mi je ideja – sto pre uputiti jedinicu mesovitog sastava sa oko 500 boraca iz Jablanice u ispomoc Stabu Prozor. Jedinica treba da izbegne vojno komfrontiranje sa HVO, da zaobilazi naselja sa hrvatskim zivljem i time da pozitivan doprinos pregovorima sa HVO. Sekretarijat za odbranu opstine Jablanica treba da izvrsi prihvat izbeglica iz Prozora i obezbedi im smestaj i ishranu. Stab u Konjicu treba da uputi jedinicu sa oko 200 vojnika u rejon Hidroelektrane Grabovica, da organizuje odbranu i zaustavi pokret HVO Jablanica dolinom reke Neretve. Ovakva zamisao je proistekla iz obavestajnih podataka da se jedna jedinica okuplja u Donjoj Grabovici sa verovatnom namerom napada na pravcu Jablanica-Prozor i spajanja sa snagama u Prozoru.

Komanda Prozora ima zadatak da uspostavi celovit, sada razbijeni sistem rukovodjenja i komandovanja, da stabilizuje liniju odbrane sela Kuti–Here–Scite i izvrse prihvat i razmestaj jablanicke jedinice na terenu. Rok za izvrsenje naredjenja je 04,00 sata 26.10.1992. godine. Uveren sam da bi se uspesnom realizacijom celokupnog naredjenja bitno promenila situacija u Prozoru, a prozorski Muslimani zastitili od grubog proterivanja sa svojih ognjista. I HVO bi dobio signale koji bi ga odvratili od slicnih nakana koje pokazuje ove jeseni u Hercegovini.

Komandant Halilovic je u kontaktu sa Stozerom HVO u Grudama dogovorio sastanak mesovite vojne komisije u Prozoru 26. Oktobra, koje ce predvoditi Arif Pasalic i general Slobodan Praljak. Ovakvom odlukom Halilovica osecam se prikraceno, mislim da je bilo logike da ucestvujem u razgovorima, kao zamenik komandanta ARBiH. Da mi je bilo mesto u delegaciji misli i Delalic "Voleo bih da ste vi sa nama na razgovorima sa ustasama." Za ovo nekoliko dana u Konjicu i Jablanici stekao sam uverenje da Zejnil Delalic prema meni gradi visoko profesionalni odnos i da uvazava moju funkciju zamenika komandanta GSARBiH, sto drugi nisu pokazivali.

Te mi noci san dugo ne dolazi na oci. Brojna mi pitanja pritiscu svest: "Sta radi Hrvatska vojska u Bosni?", "Sto bi Sabicu, vazduhoplovnom akademcu, jedinom vojno skolovanom staresini u Stabu Prozor, da napusti jedinicu u odstupanju?", "Zasto me Sefer nije ukljucio u razgovore sa HVO?", "Ima li on, uopste, poverenja u mene?" ….

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!?

18.10.1992.
U jutarnjim satima posecujem Stab odbrane Jablanice.

Srdacno sam se pozdravio sa Kovacevicem, nacelnikom Staba. Dobro ga znam iz vremena kada sam bio komandant TO Mostar. Radi se o odgovornom i pozrtvovanom rezervnom oficiru. Cestitam mu na funkciji, koju, kako mi je rekao Salko Zerem, uspesno obavlja. Sa paznjom pratim referisanje.

"Pod komandom Staba odbrane opstine imam cetiri odreda: Ostroski, Podprenjskih sela, Sovica i Jablanice. U odredima i stabu ima 1.020 boraca, od kojih je 80% naoruzano, a samo 60% uniformisano. Nemamo minobacace, niti artiljerijaska orudja. Na pragu je zima, a zimske opreme nemamo."

"Ipak, moral boraca je na visokom nivou. Spremni su da izvrse svaki borbeni zadatak. Do sada su vojnici bili na brojnim bojistima izvan opstine, u Trnovu, Konjicu, Igmanu, Bradini" - Kovacevic zadovoljno zavrsava svoje referisanje.

Komandant Zerem ukazuje na druge probleme. "Nemamo kasarni. Ljudi su kod kuca, skupljaju se u dvije smjene kad treba otici na zadatak. Obuka nije organizovana, to umanjuje borbenu sposobnost vojnika i jedinica. Bilo je izvjesnih problema sa vojnicima. Odbijali si ucesce u borbenim djejstvima izvan teritorije opstine. Sada je bolje stanje. Nazalost, najveci problem su izbjeglice. Na teritoriji opstine boravi vise od 10.000 izbjeglica iz zapadnog Mostara, Prozora, Foce, Zvornika, Visegrada. Medju njima ima sposobnih za vojnu sluzbu, ali nece da se prijave u jedinice, vec napustaju porodice i odlaze put Hrvatske."

Kao na traci, bez zastoja, Salko nize ove probleme. Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!? Mislimo kako ovi izvan obruca, po opstinama, imaju dobro naoruzane, uvezbane jedinice, spremne i za izvodjenje najslozenijih borbenih dejstava. Spremne "k'o zapeta puska" za deblokadu Sarajeva! A stvarnost je porazavajuca!

"Ovo bi se nekako dalo i pravladati, ali svakodnevni konflikti sa HVO se nece stisati. Naprotiv!"- nastavlja komandant Zerem. "Jucer je, primjer da navedem, jedna naoruzana grupa HVO u crnim uniformama napala nasu patrolu. Poginula su dvojica, a ranjena petorica vojnika. Komandant zbornog podrucja Tomislavgrada je porucio da su naselja u dolini Neretve u njegovoj zoni odgovornosti i da se sve jedinice stavljaju pod njegovu komandu! Mi smo za saradnju sa HVO. Mi smo za zajednicke punktove, policiju, logistiku. Nalazimo se na strategijskom pravcu i imamo veliki broj privrednih objekata od strategijskog znacaja za Bosnu i Hercegovinu. Tu su cetiri hidroelektrane, razvodna mreza, mnogobrojni mostovi, vijadukti, tuneli, zeljeznicka pruga. Sve to treba obezbjedjivati, cuvati od diverzija. Nemamo ni ljudi ni oruzja da sve obezbijedimo. Srpski zivalj Ostrosca se prijavio u HVO. Mislim da je to manipulacija, jer su Srbi u sastavu jablanicke jedinice do sada bili u svim akcijama izvan opštine."

Sad konacno i sam vidim da je vrag odnio salu i da su odnosi HVO i Armije veoma zaostreni. Kovacevic dopunjava komandantovu informaciju : "Jedinica HVO nije sa podrucja Jablanice. To izaziva strah medju stanovnistvom. Isli smo vise puta u Grude, Siroki Brijeg, Tomislavgrad radi saradnje i koordinacije, ali do toga nije doslo do dana danasnjeg. Nijednom nisu uputili jedinice na Igman radi ukljucivanja u deblokadu Sarajeva. Neki dan su podmetnuli eksploziv u kontejner kojeg smo mi postavili na kontrolnom punktu. Vi u Sarajevu zaista morate nesto poduzeti!" - zabrinut je Kovacevic zbog ponasanja HVO.

"Za prolaz kroz njihove punktove moramo traziti iskaznice u Grudama. Sa punktova nam vracaju bolesne i ranjene ljude, vracaju i konvoje koji dolaze iz sjeverozapadne Bosne!", uskace u diskusiju Semso.

Nema dileme, nesto se krupno dogadja sa HVO. U Uredbi sa zakonskom snagom o odbrani RBiH precizno stoji da je HVO sastavni deo Oruzanih snaga, pod komandom Predsednistva. Evo, u praksi je to sasvim drugacije.

Bozo, komandant vojne policije, koja broji oko 120 pripadnika, informise o saradnji sa policijom MUPa: "Saradnja je izvanredna", ustvrdio je ponosno, "ali se problem javlja oko angazovanja rezervne policije, koja broji 230 ljudi. Odbijaju da idu na Igman, a neki su cak uhvaceni u krsenju zakona."

Svi nabrajaju probleme. Ima ih previse. Ali niko ne nudi predloge kako ih resiti. Ipak, najslozeniji problem je ponasanje HVO i postojanje paralelne vlasti u zapadnoj Hercegovini i njen odnos prema legalnoj vlasti u Sarajevu. Meni su ovo prva prakticna saznanja o "Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni" (HZHB), "drzavi" bosanskih Hrvata u RBiH. Sa zaljenjem konstatujem da nemam, u ovom trenutku, viziju kako resiti ovo pitanje. Neophodne su mi konsultacije sa Delalicem i Andricem, treba mi Seferov stav o problemima koji su, evidentno, sve tezi i slozeniji.

„Gospodo oficiri, borci, vojno-politička situacija u RBiH i u susedstvu ne ide u korist ARBiH i OS u celini“ - počinjem obraćanje prisutnim pripadnicima odbrane Jablanice. „Odbranu izvodimo pod nepovoljnim okolnostima, a deblokada Sarajeva i napadna dejstva AR BiH jesu samo naša nerealna želja.“ U tom smislu govorim desetak minuta. Međutim, spoznaja stanja na terenu dovodi u sumnju ono što sam do sada zastupao u Glavnom štabu.

"Molim vas, izbegavajte sukobe sa HVO. To ne znaci da se ne treba braniti ako ste napadnuti! Ukljucite u stab i komandne strukture Hrvate iz Jablanice i okoline. Organizujte zajednicke kontrolne punktove, organizujte zajednicka borbena dejstva protiv srpskog agresora!" - dajem zadatke oficirima, ali u podsvesti nisam siguran da su zasnovane na cvrstim temeljima.

Naporan dan zavrsavam poduzim nocnim razgovorom sa potpukovnikom Arifom Pasalicem, komandantom mostarske brigade. Najpre mi Pasalic objasnjava zasto mi je savetovao da zaobidjem Mostar na putu iz Splita u Bosnu.

"Opasno je ici teritorijem kojeg kontrolise HVO. Za njih smo vi, ja i drugi neprijatelji. Juce je Bozo Rajic, na konferenciji za stampu Glavnog stozera HVO HZ Herceg-Bosna, izjavio u Mostaru: "U Bosni i Hercegovini je izvrsen puc na cijem je celu Ejup Ganic, clan Predsjednistva BiH. Pucisticku jezgru cine Sefer Halilovic, Jovan Divjak, Zejnil Delalic, Salko Zerem, Arif Pasalic, Dzemal Najetovic, Alija Alihodic i drugi, iz organizovanog zajednickog klana unutar Armije Bosne i Hercegovine."- cita Pasalic vest iz "Slobodne Dalmacije".- pa nastavlja.
"O vama pise: "Jovan Divjak, bivsi zapovjednik TO regije Mostar, kvalificira se kao ekstra-cetnik. S ekstremnim cetnickim pogledima je jedan od kljucnih ljudi tajnog plana Beograda". Stoga sam vam preporucio da zaobidjete Mostar" – kaze Pasalic.

"Imam problema sa komandnim kadrom. U brigadi su samo tri oficira tehnicke sluzbe. Svi ostali su iz ratnog vazduhoplovstva – piloti i oficiri tehnicke sluzbe. Do sada u brigadi ima 78 mrtvih i 178 ranjenih. Imam veliki priliv boraca u Armiju, ali za njih nemam naoruzanja i vojnu opremu. Predsjednik Izetbegovic mi je rekao da je u brigadu upuceno 700 pusaka, ali do sada to nije stiglo do Mostara. Ovako se ne moze ratovati, posebno u uslovima kada imam svakodnevno konflikte sa HVO. Ogranicili su nam kretanje oko zapadnog dijela Mostara i na desnoj obali Neretve. Uzeli su nam, zapravo oteli, jedan minobacac, jednu haubicu 122 mm, kamion municije sa oko 500.000 metaka. A Predsjednik mi kaze: "Izbjegavajte sukobe, radite sa njima dok se ne stvore uslovi za rasciscavanje odnosa sa njima u narednih jedan do dva mjeseca." Kako li ce izgledati to "rasciscavanje odnosa", ko ce ga znati? U nekim jedinicama HVO ima 20–80% Muslimana. Kako ih uvjeriti da treba da se bore u sastavu Armije?" – pita se komandant Mostarske brigade.

Arif Pasalic, zatim, iznosi misljenje o Jasminu Jaganjcu, a da ga to nisam ni pitao. "On nema pravilan odnos prema Armiji RBiH. Deklarise se kao Hrvat islamske vjeroispovijedi. Zamislja sebe kao komandanta Armije BiH. Rodjen je 1957. godine, mlad je i vrlo ambiciozan. Naredio mi je da obustavim napad preko Zegulje put Stoca i nije me podrzao artiljerijom, tako da je HVO usao u Stolac. Treba mu pruziti samo jos jednu, posljednju sansu i postaviti ga za komandanta na Igmanu, a uz njega Buljubasica i Delica. Neka deblokira Sarajevo!"

Nisam u potpunosti shvatio sta hoce sa ovim predlogom? Govori nam o Jaganjcevim nepravilnostima spram Armije, a onda ga predlaze za komandanta snaga za deblokadu Sarajeva!? Bas cudno!

Arif Pasalic ima mnogo zamerki na rad Glavnog staba, a posebno Halilovica: "Morao je davno izici iz grada i na Igmanu objediniti snage za deblokadu. On ne zna sta se desava na terenu. Rat se ne dobiva u kabinetu!"

Sastanak je zavrsen oko 22,00 sati. O Arifu Pasalicu, koga sam upoznao 1985. godine u Mostaru kao vazduhoplovnog oficira, stvorio sam sliku o pravoj "vojnicini" profesionalcu. Poznaje i vlada situacijom u borbi sa srpskom vojskom, ali i mogucem sukobu sa HVO. Komandantu Halilovicu predlozicu formiranje 4. korpusa i za njegovog komandanta Arifa Pasalica!

21. 10.1992.
Danas vozilom "Vatrogasnog drustva" vozimo se prema selu Spiljani. Dzebo vozi spretno i hrabro. Staro jezgro Konjica je gotovo poruseno. Izgleda stravicno, kao i ljudi zabrinutih lica, koji se kroz njegove rusevine provlace. Dolazimo do punkta ispred ulaza u selo. Stoje tri vojnika. Dobri momci, ali gotovo bosonogi. Jednom od njih obecavam par cizama. "Broj 45!", napominje mi borac. Neretva je nabujala od dvodnevne kise. Pada neprekidno! Bujica nosi balvane, granje, valja mulj i gubi svoju zelenu boju. Dan bas sumoran, reklo bi se ratni.

Sa mnom u vozilu je Senad Memic, operativac u Stabu odbrane Konjic, koji je odredjen za vodica i vojnik policajac Suad Mesukic. Kasnije cu doznati da mu je danas 19. rodjendan. U toku rata je bio u Hrvatskoj, na odsluzenju vojnog roka. To mi je ispricao u hodu, kad smo napustili vozilo i krenuli dalje, koje li je sve peripetije imao dok je pobegao iz JNA. U isto vreme i brat je sluzio vojni rok. Zanimljiva je Suadova prica kako su se braca dogovarala o bezanju i o putu kroz Madjarsku, Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju, Kosovo, do Konjica.

Stizemo do kuce u kojoj je smestena komanda bataljona Spiljani. U komandi ne zaticemo nikog. Komandant je otisao u Konjic, a zamenik "skoknuo na 10 minuta"
do kuce!? Kad smo ga pronasli, dobio je sto je zasluzio. Ponudio sam mu velikodusno pravo na izbor: pred streljacki stroj ili u zatvor u Celebic? Kako ovi mladi ljudi, Boze moj, ne razumeju da rat zahteva veliku disciplinu i budnost?!
"Budnost, zamenice komandanta!", vicem prekorno. Naredjujem mu da napise pismenu izjavu i da u njoj odgovori na pitanje da li zna da je napustanjem komandnog mesta nacinio krivicno delo protiv Armije i naroda? Dobro je, cilj sam postigao. Osetio sam da se prepao. Iznenadio ga moj ostri stav. Da li iz straha ili od spoznaje da je zaista pogresio, tek je prozborio drhatavim glasom: "Svjestan sam greske i spreman sam za svaku vrstu kazne. Vise mi se ovo nece nikada desiti!".

Vidim da je u potpunosti shvatio gresku, pa nije trebalo da ga dalje "masiram!" "Naredicu komandantu da te kazni "strogim ukorom!" - skratih mu muke.

Gazimo vododerinama. Kisa pada, pa prestane na trenutak. Skidam kapu sa glave i vetrovku. Mokar sam spolja od kise, a pod kosuljom od znoja. Cesto se brisem maramicom, ali necu da zaostanem za trojicom mladica koji grabe uza stranu. Trebalo nam je pola sata napornog penjanja do polozaja. Puca vidokrug na desetine kilometara. "Sagnite se, ne izlazite gore, pucaju!", stalno me upozoravaju za vreme obilaska polozaja. Vojnicki satori mokri, cebad razbacana, kameno skloniste oslabljeno. Svuda po njemu "kaverne", rupe od izvadjenog kamenja. Upropasten veliki trud. Gde li su ih samo odneli?

Posadu PAT-a cine tri borca. Nijedan vojno obrazovan. Do rata su svoj hleb zaradjivali u tvornicama u Konjicu. Sad druguju sa oblacima i kisom, brane prolaz cetnicima. I cekaju obrok, corbu, jer je vreme rucku. Mesa nisu videli tri meseca. Nisu nezadovoljni i demoralisani. Pricaju toplo i pitaju sa znatizeljom: "Sta se ceka? Zasto ne idemo dalje? Gore nam ne moze biti od ovog, sadasnjeg. Ubi nas ova neizvijesnost!"

Vracamo se u selo. Cas skidam, cas ponovo oblacim vetrovku. Kisa, pa sunce, pa opet kisa. Nije lako niz mokru strminu. Ipak, je lakse nego se njome penjati. Iz prvih seoskih kuca zovu "na jednu!" Pristajem, gutljaj rakije ce mi dobro doci. "Kazem mom sinu kada ste se penjali uz brdo – Eno ga, Jovan Divjak! Nije mi povjerovao. Evo, sine, to ti je nas komandir" - prica nas domacin. Pa ti onda odbij njegov poziv?

Provlacimo se kroz sumu, pa cistinom, pa opet vododerinom. "Sagnite se, pretrcite, ... " – cesto upozorava, a nema predstavu koliko je ovo sitno za onu sarajevsku pogibelj. Za sada se kondiciono dobro nosim sa ovim mladicima. Zaostanem malo za njima na ostrijoj uzbrdici, ali ih sustizem na ravnijim delovima staze, pa i prestignem. Trideset i pet godina je starosne razlike medju nama.

Prolazimo kroz napustene vocnjake. Opalo voce na tlu, a na granama jos visi pokoji plod. Hvata me tuga. Ej, sta bi jedna jabuka znacila onim klincima i klincezama u nasem Sarajevu!

Sablasno izgledaju Gakici sa svojih desetak popaljenih kuca, ali jos jezivije prizor popaljenog, porusenog i napustenog sela Dzajici. Mestani su sa leve pobegli na desnu stranu Neretve, u selo Spiljane ili dole, u Konjic i jos dalje. Pre tri meseca cetnici su se komotno usetali u selo bez odbrane i mirno izvrsili temeljitu paljevinu. Ali, nisu mogli ostati na tim prostorima. Energicnim i iznenadnim napadom jedinica iz Konjica, odbaceni su i naneseni su im veliki gubici. Na kundaku puske jednog ubijenog cetnika urezano je – Srbija do Tokija! Kakve li glupost!!

Emir sipa podatke: "Na Spiljane je do sada palo vise od 6.000 granata." Na to mu kazem: "U Sarajevu se to svakodnevno desava. Oko Predsednistva i Gradske skupstine ih je najvise palo. Ubile su najvise civile." Emir me gleda, a ja ne znam da li mi veruje. U ovim ratnim okolnostima tesko je nama u Sarajevu, izolovanima od sveta, shvatiti njih, a, cini mi se da je njima jos teze shvatiti nas i uzas naseg zivota u obrucu.

Na putu se zaustavljamo kod Bore, poznanika iz vremena kad je nekad radio u stabu TO u Konjicu kao nacelnik tehnicke sluzbe, i popih dve soljice mleka. Borin otac, sedokosa gorstacka starina, osluskuje huk nabujale Neretve, pa kaze: "Ovakva nam vrijedi hiljadu boraca! Ova smo dva dana nikad sigurniji i mirniji. Nema im preko nje, ovakve!"

Iako umoran i prokisao, uputio sam se u kasarnu Pazaric. U sumrak ulazim u krug kasarne sa velikim uzbudjenjem. Nakon punih deset godina ponovo ulazim u kasarnu u kojoj sam punih osamnaest godina provodio po dva meseca godisnje. Tu smo izvodili obuku i logorovanje pitomaca, mladjih oficira, studenata studija opstenarodne odbrane, civilnih lica. Voleo sam poziv vaspitaca. Divio se prirodnom ambijentu Pazarica. Moj prvi dolazak ovamo datira februara 1966. Istu noc po dolasku pitomcima je data uzbuna. U hladno praskozorje, pridruzio sam se koloni pitomaca i na zacelju promatrao okolinu. Svuda jele i borovi odenuti u belu odoru snega i inja, skripavi belac pod nogama, kukurikanje ranih petlova, sabah–ezan (tur., jutarnja molitva – nap. autora) sa pazaricke dzamije. Prizor za vecnost! Dva-tri sata kasnije, na bjelasnickim vrhovima su se ukazali prvi znaci zore, da uoblice definitivno tu nezaboravnu idilicnu sliku. I usred te idile, oslovljava me mrzovoljni porucnik Zivkovic, komandir drugog pitomackog roda : "Da li si se umorio?" "Umorio? U ovoj lepoti? Pa, ovo je fascinantno!". Pogledao me je zacudjeno, potom i malo sumnjicavo, i produzio bez komentara.

Sadasnja slika kasarne je deprimirajuca. Blok kuhinje i trpezarije zapaljen, zgrade spavaonica s "odrubljenim krovovima", na prozore prizemlja navaljene ruzne betonske ploce za zastitu od gelera. Komanda Opstinskog staba je u omanjoj sobi bez elektricnog osvetljenja. Lelujava svetlost sveca, postavljenih na sto i u sobne kutove, slabo osvetljava prostoriju.

Referise komandant Vahidin Comora: "Prema snagama Opstinskog staba odbrane je neprijatelj, cetnici, jedna mjesovita brigada! Jedan tenkovski bataljon T55 u rasporedu Gladno polje–Rakovica, dva pjesadijska bataljona u Hadzicima, na Kobiljaci i u dolini rijeke Lepenice dva artiljerijska diviziona. VBR u Misevicima. LBR na Ostriku, pozadina je rasporedjena u skladistima IP "Svjetlost" u Gladnom polju, njihova bolnica i KM u prostorijama restorana "Zica" u Blazuju, rezerva je razmjestena u Rakovici."

Slusam nesistematicno referisanje komandanata i nepojmljivo mi je da agresor raspolaze sa toliko ljudstva i tehnike. Mislim da komandant preteruje!

U Remontnom zavodu Hadzici je na reparaciji oko 15 tenkova koji se mogu uvesti u borbu na ovom ratistu ili uputiti na Sarajevo u narednih 10-15 dana" - ne sustaje Comora u nabrajanju. Navodi da u skladistima Zunovnice imaju ogromne kolicine pesadijske, artiljerijske i tenkovske municije i desetine hiljada protivpesadijskih i protivtenkovskih mina. O ovome imam izvesno predznanje. Secam se da sam ga "pokupio" od Sibera, kada je u aprilu referisao komandantu TO Efendicu: "U Zunovnici su razmjestene rezerve artiljerijske municije za tri do cetiri godine rata! To su takve kolicine da se sa njima Sarajevo moze poravnati!" – tvrdio je Siber.

"Ove informacije o snazi neprijatelja ne smeju ici do vojnika. Mogu delovati deprimirajuće" - prekidam komandantovo izlaganje upozorenjem.

"Ne, o tome nismo informisali vojnike. Osmatranja pokazuju da u posljednje vrijeme cetnici izvlace municiju i upucuju prema Vogosci i vjerovatno dalje" - kaze Comora, kao da zeli da me umiri.

I dok nabraja sve ono cega nemaju, a tome nema kraja, meni se po glavi vrzmaju fantomski podaci nasih procena u Sarajevu - "da su jedinice u Pazaricu, Hadzicima, Jablanici, Konjicu i Prozoru naoruzane po formaciji preko 100 % i da su sposobne, uz dobru sinhronizaciju pokreta, manevra i obuhvatnih borbenih dejstava, deblokirati Sarajevo za 5 do 10 dana!". A vidi ti ovo!?

Comora nastavlja izlaganje konstatacijom: "Odredi su sposobni i spremni da odbrane, da zadrze sadasnje linije i polozaje odbrane, ali nismo spremni, niti osposobljeni za izvodjenje napada. Mozda kroz mjesec-dva, poslije obuke koju izvodimo ovdje u Pazaricu, u Regrutnom centru i u Krupi. Obuku diverzantskih grupa vrse Iranci, koji obezbjedjuju i sva materijalna sredstva za obuku."

E, ovo mi nije poznato! Zbog cega, pitam se, Iranci izvode obuku kada AR BiH ima sposobne staresine za izvodjenje diverzantske obuke? Prisecam se da je JNA sedamdesetih godina upucivala oficire u "prijateljske" drzave, pa i Iran, da obucavaju njihovu vojsku.

Comorinu izjavu ne komentarisem, nije mesto, ni vreme. Pitam se, da li Halilovic to zna? Nije logicno da ne zna, a ako zna, onda od mene prikriva. Znaci, nema poverenja u mene! Njega treba upitati i to cu ucini kad se sretnemo na Igmanu.

Nakon komandanta referisali su drugi clanovi Staba.

Diskusija Nihada Sehica, nacelnika bezbednosti, privukla je moju paznju. Izlozio je meni nepoznati detalj:

"U silosu u Tarcinu i u kasarni Krupa zatvoreno je 500 Srba, koji su bili u cetnickim jedinicama od Konjica do Igmana, ili je kod njih pronadjeno oruzje prilikom pretresa stanova i kuca. Do sada niko nije sa njima radio kako bi dobio podatke o stanju u cetnickim jedinicama u Hadzicima, Zunovnici i u "Remontnom zavodu". Ti bi nam podaci dobro koristili za planiranje napada na polozaje cetnika!"

Trazim od Sehica da mi kaze kako je doslo do njihovog zarobljavanja; da li je proveden istrazni postupak; kakvi su uslovi smestaja i ishrane u silosu; da li se prema zatvorenicima postupa u skladu sa odredbama Zenevske konvencije; da li je zatvor posetila komisija Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta?

Nacelnikovi odgovori su bili nacelni, dosta nesigurni i neubedljivi. Ili nije dobro poznavao situaciju u silosu, ili nije hteo da dā iskrene odgovore na moja pitanja.

"Znate, ne znam mnogo o tim zatvorima. Mozda nesto vise zna komandant. Znam samo da smo u borbama oko Hadzica i Koscana zarobili oko 50 vojnika i proslijedili ih u zatvor u Tarcin. Desetak ih se predalo i njih smo tamo strazarno sproveli. Ovdje, u nasoj opstini, u desetak srpskih porodica, kada smo vrsili pretrese, pronasli smo puske, automate, rucne bacace i municiju i velike rezerve hrane i sanitetskog materijala. Dokazi su bili nesumnjivi, pa smo ih poslali u zatvore Tarcin i Krupu. Ovi su zatvori u nadleznosti MUP-a i mi nemamo nikakve nadleznosti nad njima. Ne znam kakvo je tamo stanje, mislim da bi trebalo da se sa njima postupa prema medjunarodnim konvencijama" - odgovorio je nemusto nacelnik.

Comora pojasnjava: "Ovo sto je Nihad Sehic rekao je tacno! Ne znam sigurno, ali mislim da je ove zatvore posjetio Medjunarodni Crveni krst i da nisu imali primjedbi na stanje i polozaj zatvorenika. Jos uvijek nije sproveden krivicni postupak, jer nisu dosle vojne istrazne sudije iz Zenice da pokrenu postupak. Znam da lica na obezbjedjenju i upravnici zatvora imaju ozbiljnih problema da zastite zatvorenike od mnogih Muslimana iz Hadzica, koji zele da ih lincuju. Naime, u maju, junu i julu srpske vlasti u Hadzicima zarobile su vise od 200 Muslimana, jedan dio su pobili, a drugi dio drze u zatvoru. Govori se da se nista ne zna za oko 140 Muslimana iz Hadzica. Sada izbjeglice otamo traze da se osvete zarobljenicima" - kaze komandant sa zabrinutoscu.

Kroz glavu mi prolazi mnostvo kontroverznih misli. Ne znam sta bi se tu sada moglo uciniti? Zakljucujem da odmah, sutra, moram razgovarati sa nadleznim ljudima da ovaj "vruci krompir" izvuku iz ovog prostora, gde treba otpoceti ubrzane pripreme za deblokadu Sarajeva i prebace u Zenicu, u tamosnji zatvor, gde su stacionirane i vojne istrazne sudije.

Komandant Comora daje jos jednu informaciju.

"Na prostoru opstine stacionirane su jos neke jedinice koje nisu pod mojom komandom. Ne znam ni pod cijom komandom izvode borbena djejstva!", - rekao je kroz smeh. "Tu je diverzantska borbena grupa "Dido", kojom komanduje Sead Rekic, koji je bio u sarajevskom MUP-u, pa albansko–sandzacka brigada "Handzar" sa oko 30 ljudi, pa odred
"Ostrik" sastavljen od pripadnika HOS–a i jedinica "Crni labudovi", ima ih 5, ili da budem precizan, mozda ih ima mnogo vise, djavo bi ga znao. Njihovo prisustvo stvara nam odgovarajuce probleme. Cesto "banu" na vrata nasih domacina, traze hranu i smjestaj, municiju i naoruzanje. Bilo je nekoliko slucajeva da su pokusali silovati nase djevojke i zene"- s gadjenjem opisuje Comora ove "branioce" Bosne.

"Gospodo staresine! Hvala sto ste iskreno i otvoreno izneli sve problema. Ima ih mnogo, neki se cine i neresivim. Ipak, prvo vas moram pohvaliti za ono do sada uradjeno. Sacuvali ste, odbranili operativno–strategijske pravce i objekte od Hadzica do Ivan–sedla i osujetili ste neprijatelja da ovlada Bjelasnicom, Igmanom i Ivan–sedlom kao najznacajnijim strategijskim objektima. Njihovom odbranom stvaramo povoljne pretpostavke za oslobodjenje Bosne i Hercegovine u sledecoj fazi rata u nasoj zemlji."