Tuesday, August 9, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,Znas da imam tvrdu bosansku glavu......

* Sada je vec u gradu paklo "Drine" tri nemacke marke, a "Marlboro" prestiznih sedam. Vidim, neki ga puse i u nasim stabovima. Zanimljivo.

* Poruka Nadi u Beograd: Cuvaj se, sestro! Ne brini odvec za svog Batu. Znas da ima tvrdu, bosansku glavu!

Ni hrana nije ista za sve

15. juni 1992.
Ves vise od dva meseca, gotovo svakodnevno, provodim po desetak sati na linijama odbrane grada.

Na polozajima borci provode vreme u zaklonima i u stanju gotovosti, da mogu odmah odgovoriti na paljbu iz neprijateljskih rovova i osujetiti napad ako ga agresor pokusa. U stanju pripreme, ako je linija odbrane blizu naselja, borci se bolje smestaju i dobro stite od nepogoda. Iako su to objekti dobrano osteceni i pod stalnom vatrom bliskog neprijatelja, tamo im je dosta ugodno. Uvek se nadje neki derutni otoman ili secija da se na njima odmore umorne i nazeble boracke kosti, ublazi napor 48-satnog dezurstva u rovu, sa puskom na gotovs i sa stakorima u drustvu. Pricaju da je bilo slucajeva da stakor ujede vojnika! Samo im je to nedostajalo u ovom "rahatluku"!?

I vojnicka hrana je prica za sebe. Izbor je asketski skucen, u najboljem slucaju to su pasulj i riza, katkad krompir i konzervirano meso. Kvalifikovanih kuhara je malo, pa i u onako otezanoj pripremi jela, svoj"doprinos" losem ukusu hrane daju nevicni kuhari. Hrana se priprema na nekoliko gradskih punktova, pa se otprema do polozaja boraca. Tamo tek zapocinju pravi problemi s distribucijom. Za videla, zbog brisanih prostora i stalne pesadijske i neretko snajperske vatre neprijatelja, namoguce je razneti hranu i vodu do mnogih polozaja. Tek sa prvim sumrakom, pod okriljem i zastitom mraka, razmile se donosioci hrane po trebevickim padinama. U pocetku su donosili tri obroka, sada smo dva, jer je ponestalo hrane: jedan topli i drugi hladni obrok. Dok stigne sa vruceg kazana, u kojem je zgotovljen u poslepodnevnim satima, do gladnog i umornog branitelja na Trebevicu oko ponoci, topli obrok je postao hladni. Ko bi ga takvog jeo u ponoc? Kome se to uopste ruca usred noci?

Probao sam nedavno pilav sa vojnicima na polozajima. Prava katastrofa! Jelo, ako je to uopste jelo, bez mirisa, ukusa i potpuno hladno. Borci cekaju moj sud, a ja ostao bez reci! Kazu, tako je to cesto. A na trpezi na kojoj sam jeo, gomila razbacanog hleba. Niko ne jede. Vekne slabo ispecene i sasvim neslane, bljutave! Srecom ili nesrecom, kako se uzme, nije svuda tako. Nedavno sam u stabu Juke Prazine posluzen finim pecivom, koje se jos pusilo!

Kulinarsku slavu su stekli i neki sarajevski komandanti. Njihovi su se borci ponosili sposobnoscu svojih staresina. Jeli su, doista, dobro, ili bar bolje od drugih jedinica, a cesto su imali i nezamislivi desert u obliku banane, jabuke ili cokolade. I cigareta, bogme! Juka, Caco, Zlaja, Celo - to su njihova imena. Njihove sposobnosti su bile stvarne. Rado su i cesto nabavljali hranljive artikle iz civilnih magazina i tako sirili svoju slavu briznih komandanata site vojske, za razliku od onih drugih, nesposobnih. I u jedinici komandanta Zlatka Lagumdzije se razvila, u junu mesecu, kulinarska delatnost. Pocela je serijska proizvodnja namaza od kakaoa (ratni euro – krem). Lagumdzijina ga vojska u slast jede razmazanog po toplom hlebu. Da, tamo gde su komandanti bili inicijativniji i drskiji, jelo se u jedinici bolje. Neko hadzija, neko bos!

Jelo se bolje i u rubnim delovima grada, tamo gde asfalt gubi borbu sa plodnim zemljistem. Dok je u tim domacinstvima bilo hrane, borci i njihove stablije jeli su pite koje su donosili brizni clanovi domacinstava svojoj vojsci. Ali, nazalost, i to je vreme punijih stomaka kratko potrajalo.

Ali, sva ova kazivanja o ratu i ratnim dogadjanjima, i ljudima u njemu, gotovo da sustaju po zanimljivosti u odnosu na cudesni i neverovatni ljudski fenomen – pusenje cigareta!

Pre rata, pocesto nedeljom, sinovi i snahe su kod Vere i mene bili na rucku. Lepo smo caskali uz dobar zalogaj i poneko pice. Ali, kraj rucka me ljutio. Tada bi njih petoro zapalilo cigarete uz kafu. Soba bi se u tren ispunila duhanskim dimom. "Ugusicemo se, ovisnici!" – grmio sam nezadovoljan. "Sta radite? Kako ste se samo na to zlo navikli!?" Nisam mogao ni naslutiti koliku im nasladu to "gusenje" pricinjava. Tek sam u ratu poceo slutiti sto je strast za duhanom, kad sam shvatio da vecina vojnika mogu i bez jela i pica, i bez vode, spavanja i odmora, ali ne moze bez duhanskog dima!? Stoga ne iznenadjuje da se medju prvim, uopste, naredjenjima komandanta Staba TO, nasla i naredba da se pripadnicima TO dnevno dodeljuje po jedna kutija cigareta. Srecom, u gradu su se zatekle vece kolicine duhana tj. cigareta uskladistenih u Fabrici duhana, "Onasi" "Duhanprometu", samoposlugama…i sada su predstavljale veliki ratni kapital Sarajeva. Snalazljivi komandanti su se odmah dosetili zlatne koke i pozurili da je smire u svoja skladista. U njihovim jedinicama se pusio Marlboro i druge licencne, sto ce reci strane cigarete, a borci obicnih komandanata pusili su sarajevsku Drinu. Dovoljno je bilo pogledati koju kutiju sa cigaretama vadi borac iz dzepa, pa zakljuciti kojoj elitnoj jedinici pripada.

Naravno, kako se rat oduljio, zalihe cigareta su se sve vise tanjile i bilo je veoma tesko obezbediti 30.000 kutija cigareta dnevno za vojsku i zaposlene u civilnoj zastiti, ministarstvima, bolnicama i dr.! Kada se pitanje duhana uzarilo, na linijama me, u pravilu, prvo docekivalo nervozno pitanje boraca: "Zasto kasni podjela cigareta. A, kako su u korpusu vec podijeljene? Oni, gospoda, puse Marlboro, a mi Drinu. Pravedno, nema sta!? Nisam znao odgovor, najprije zato sto takvih informacija zaista nisam imao, a onda i zato sto sam nepusac koji ima stotinu drugih, precih briga.

U obilascima boraca cesto sam zaticao predstavnike mesnih zajednica i verskih sluzbenika Islamske zajednice, koji su im donosili cigarete. I sam sam znao podeliti moje sledovanje cigareta tamo gde sam cenio da je stanje sa duhanom, ali i sa nervima ljudi kriticno. Nisam imao svoju duhansku logistiku, a da jesam bio bih jos omiljeniji medju borcima. Trazio sam za cigaret–poklon uzdarje, neki novi vic, o kome drugom nego o Muji i Sulji! I da vidiz, oni odmah, k'o iz rukava, razveseljeni cigaretama koje su dobili: "Vracaju se tako njih dvojica sa polozaja, kad snajperista pogodi Muju u uho i otkinu mu ga. Uho odleti u travu. Sagese se obojica da ga traze. Nigdje ga. A onda ce Suljo, pobjednicki: Evo ga, Mujo. Nasao sam ga! Mujo ni mukajet! Dalje prebira po travi. – Cujes li ti mene, Mujo? Evo ga, nasao sam ga! Mujo ga prezrivo pogleda i rece: - Uzmi ga sebi Gdje li je samo cik sto mi je bio za uhom, Allahu dragi?"

Kad nestane duhana, nastaje kucna radinost! Razmenjuju se iskustva o vrstama travki, poduka kako ih prepoznati, u kojim kolicinama smesati, koje im suho lisce dodati, u koji papir smotati, pa zdravo, bez nikotina, zapaliti i popusiti.

O svercu cigareta na sarajevskim opasnim ulicama da i ne pricam. Sada je vec u gradu paklo Drine tri nemacke marke, a Marlboro prestiznih sedam. Vidim, neki ga puse i u nasim stabovima. Zanimljivo.

Kako je vojska bosanskih Srba pojacavala opsadu oko Sarajeva i neutralisala vise od 65 % teritorije Bosne i Hercegovine, tako se osoblje UNPROFOR.a osecalo sve nesigurnije, polozaj im je bio sve ugrozeniji. Na pocetku MacKenzijeve komande UNPROFOR-om na njih se cesto pucalo, ali se nije znalo ko je odgovoran za to.

Iz MacKenzijevih izjava bilo je lako poverovati da su pripadnici ARBiH, bosanska vojska kako je nazivao bh. Armiju, spremni pucati na UNPROFOR, dok Srbi, naravno, nisu. Prema njegovim izvestajima, srpski vojnici su postovali vojnu disciplinu i naredbe, dok "Muslimani" to nisu cinili! MacKenzi rat u BiH ne definise kao agresiju, niti napad na neduzne civile. Tvrdo je protiv obustave embarga na oruzje, jer ga "u Bosni ima vise nego dovoljno"!

Kad se razgovaralo o zlocinima u Sarajevu, KacKenzi je govorio da su obe strane krive. Poznata je njegova tvrdnja da stvarni problem za mirovnu misiju predstavljaju Bosanci, a ne Srbi! u vremenu kad je srpska vojska kontrolisala 70% teritorije, a veci deo etnicki ocistila! "Muslimani su protiv mirovnog procesa; postoje indikatori koji ukazuju da Predsednistvo ide ka krizi u Bosni." - maliciozna je izjava kanadskog vojnika-diplomate.

Predsednik Predsednista Izetbegovic je, sledom ovakvog ponasanja MacKenzija, javno u medijima optuzio Kanadjanina za pristrasnost prema Srbima. A ovaj je vise puta govorio o neutralnosti misije UNPROFOR-a. Veoma je indikativno reagovanje MacKenzija, na molbu Oslobodjenja, da dozvoli prenosenje papira za novine preko Aerodroma, Gordani Knezevic, novinarki Oislobodjenja je odgovorio: "Ne!"

General je rekao novinarki da bi to izgledalo kao da pomaze jednoj strani u konfliktu! Kakav paradoks!

Poznato je kako je general MacKenzi referisao predsedniku Francuske Francois Mittrenadu kada je ovaj posetio Sarajevio 28.juna 1992. godine. Tada je rekao:

"Izetbegovic insistira na tome da je ovaj rat vanjska agresija koju kontrolira Beograd, dok Karadzic insistira da je ovo gradjanski rat. Sada, kada su Srbi zauzeli teritorije koje su zeljeli, Izetbegovic hoce da dobije citavu zemlju nazad. Jedini nacin da ubijedi medjunarodnu zajednicu na veliku vojnu intervenciju, kojom ce ga osloboditi od srpskih neprijatelja."

Besramno je Kanadjanin rekao Mitterandu: "..Muslimani uvijek prekrse prekid vatre. Postoje dokazi da su organizovali zlostavljanje svoga naroda, ali tako da izgleda da su to Srbi uradili."!

Ovakve optužbe i ponasanja generala MacKenzija kod vojnika i gradjana izazvali su animozitet – bio je omrznut, ali njega to nije doticalo. Nikada Kanadjanin nije reagovao, protestvovao kod Karadzica i Mladica zbog desetina izmasakrirane dece po trgovima, ulicama, skolskim dvoristima... Sarajeva, sto je bilo delo delovanja srbocetnickih granata i mina. Cak ni u ovim slucajevima nije pokazivao ljudsko lice. Covek koji je rekao da su "Muslimani organizovali zlostavljanje svog naroda, ali tako da izgleda da su Srbi to uradili", ne moze ni imati ljudsko lice..

23. juni 1992.
Ponoc je vec davno minula. Na pragu sam 78. dana nepokolebljivog pripadnistva TO RBiH. Prethodni dan mi je doneo prvu nelagonost, na sastanku sa grupom penzionisanih generala bivse JNA koji su ostali u ratnom Sarajevu. Moj je utisak, nazalost, da nisu dobro dosli! Pitam se, zasto? Odgovor slutim, pa se osecam pred njima nelagodno, bez krivice – kriv!

Sastanak je zapoceo komandant Halilovic, toplo i biranim recima ih je pozdravio, napominjuci da su mu neki medju njima u ranijem periodu bili neposredni komandanti. Ponosan je sto su njegovi ucitelji ostali u domovini i stavili se, svaki prema svojim mogucnostima, u odbranu Bosne i Hercegovine.

U desetak minuta generale sam upoznao sa trenutnom vojno-politickom situacijom u BiH i okruzenju i sa veoma kriticnom ocenom stanja, sposobnosti i mogucnosti TO RBiH. Naravno, teziste je bilo na opremljenosti jedinica i stabova TO, problemima logistickog obezbedjenja i slabom vojno-strucnom komandirskom i komandnom kadru. Namera mi nije bila da iskusne ratnike uplasim, vec da ih uvedem u realnost borbene sposobnosti TO RBiH.

Imao sam utisak da nasi ucitelji i komandanti, kao i vecina Sarajlija, misle da su u pitanju samo trenuci kada ce zapoceti razbijanje celicnog obruca koji steze i davi grad. Bilo mi ih je zao kada sam video u njihovim licima nemalo razocarenja, posto su upoznati sa pravim stanjem, odnosno sa malim mogucnostima deblokade Sarajeva.

Nakon uvodnih reci, prvi je, po obicaju, poceo diskusiju pukovnik Rifet Bilajac, od 1991. godine penzionisani oficir JNA. Zapoceo je sa, po mom misljenju, otuznom i nepravednom optuzbom prisutnih kolega, penzionisanih generala. Rifet ih je ucinio odgovornima za genocid nad Muslimanima, za transformaciju JNA u cetnicku vojsku bosanskih Srba, za njihovo toboznje "jednoumlje" sa staresinskim kadrom te paravojske, apostrofirajuci posebno krivnju Acica, Lukezica i Vranica, da su bas oni dodeljivali ovim sadasnjim, cetnickim oficirima polozaje i cinove u doba svog komandovanja jugo–armijom.

"Pod vasom komandom, eto, ja nisam dobio cin generala, a vasi generali sada ubijaju grad!", jetko je izgovorio Rifat Bilajac.

"Sumnjam u mnoge od vas koji ste ovdje prisutni!", bila je njegova zavrsna recenica.

Na njegovu subjektivnost je zustro reagovao komandant Halilovic tvrdnjom: "Ja ne sumnjam! Ne znam sta ko od vas misli, ali zelim da se aktivno ukljucite u odbranu Bosne i Hercegovine, naravno, u skladu sa vasim psihofizickim mogucnostima."

Nacas je zavladao muk i neugodna atmosfera, ali su se gosti pribrali i poceli svoje diskusije. Istina, kod svih se osecala nastupna nesigurnost, verovatno prouzrokovana Bilajcevim optuzbama. Ali, tokom diskusije, pouzdanje se postepeno vracalo, pa su cak poceli i da predlazu konkretne mere za poboljsanje sistema rukovodjenja i komandovanja, nudeci usluge, ali uz uslov medjusobnog poverenja.

"Ostali smo u Sarajevu, radimo prema svojim mogucnostima i ne dozvoljavamo da se u nas sumnja!" Na ispravnost njihovih tvrdnji upucuje i prosek od casnih sedamdeset godina njihovih zivota. To se ne sme zaboravljati!

Ako sam sa nelagodnoscu slusao Bilajca, govor generala Dzemila Sarca, coveka za kojeg sam vezan dubokim emocijama jos od davne 1958. godine, kada sam bio pitomac Vojne akademije, i ovog sam puta pratio sa najvecom paznjom i respektom.

Onda, u cinu pukovnika, Sarac se prema meni i drugim akademicima odnosio veoma srdacno i prijateljski, iskreno spreman, kako onda, evo, i sada, nakon tridesetak godina, za casicu prijateljskog razgovora o eventualnim problemima sabesednika. Dok sam slusao sta govori ovaj covek, partizan i ratnik iz oslobodilackog antifasistickog rata 1941–1945, osetio sam iznova staru, mladalacku toplinu prema ovoj izuzetnoj licnosti.

Umesto sadasnje frontalne borbe, u kojoj gine mnogo ljudstva, a bez vecih vojnih efekata, ovaj iskusni ratnik zalozio se za partizansku taktiku ratovanja. Pitao se zasto nema diverzija u pozadini neprijatelja, na pravcima Sarajevo–Rogatica, Sarajevo–Visegrad, Bileca–Trebinje?

"Partizanski rat je strategijsko pitanje. Bosna mora imati svoju politicku i vojnu strategiju! Mi smo bastinici najljepsih tradicija NOR-a. Odluke ZAVNOBIH-a su i sada aktuelne i znacajne!", zakljucio je Titov general svoje nadahnuto izlaganje. A ja se u tom trenutku prisetih njegovog clanka "Pravda trazi nove Nirnberge", stampanog cirilicnim pismom u sarajevskom Oslobodjenju, 5. maja 1992. Godine.

General Milan Acic, Srbin iz okoline Drvara, odlucno odbija sve insinuacije i sumnje nekih gradjana u njegovo politicko opredeljenje, ali i opredeljenje svojih kolega koji su, kao i on, ostali u Sarajevu. Na svakom koraku nailazi na nekog od tih ostrascenih ljudi koji uzvikuju: "Sta ce nam crveni generali? Oni su krivi za sve sto nam se desilo i desava!"

Odlucno odbija optuzbe i pojasnjava da nedostatak jedinstvene politicke platforme odbrane RBiH onemogucava ukljucivanje u tu akciju kadrova koji nisu clanovi nacionalnih stranaka.

General Sakib Pozderac je predlozio je formiranje brigada, s visokim stepenom borbene gotovosti i veoma izrazene motiviranosti, u kojoj ni zivot nije prevelika cena za odbranu Sarajeva i cele Bosne. Brine za Cazinsku krajinu, jer je pod snaznim uticajem Fikreta Abdica, a geografski je udaljena od centra drzave, bez sinhronizacije u rukovodjenju na relaciji Sarajevo–Bihac.

General Mirko Vranic, Hrvat iz okoline Sanskog Mosta, bio je jedan od kandidata za mesto ministra odbrane u Vladi, nakon prvih demokratskih izbora. Kandidaturu je odbio, jer se nije slagao sa nacionalnim i stranackim pristupom stvaranju nove drzave, kao zajednice tri konstitutivna naroda...

Kao rodjeni Krajisnik, predlaze, cini mi se sasvim umesno, odsudnu odbranu Bihaca, Krupe, Cazina. Poput predhodnika u diskusiji, i on ukazuje na primere negativnog ponasanja pripadnika vojne i civilne policije prema gradjanima Sarajeva, od nasilnog ulaska u stanove i oduzimanja licne imovine, do hvatanja toboznjih clanova pete kolone i sl. "To se mora odmah zaustaviti!" - energicno je zavrsio svoj govor.

Moje impresije sa sastanka su bile dvojake: stekao sam utisak da prisutni generali doista zele pomoci, ali i to da neki clanovi naseg Staba sumnjaju u njihove dobre namere. Da li zbog nepoverenja u ove davnasnje visoke oficire JNA, ili iz straha da bi ih njihov angazman u Stabu odveo na duznosti u jedinice? Niko to ne moze, pa ni ja, sa sigurnoscu znati!

24. juni 1992.
Iako dosta umoran, i u kasne vecernje/jutarnje sate u umornoj besanici, citam beogradsku Politiku, izdanje 16. juna, tacnije dvadeset prvi nastavak feljtona pod naslovom "Bio sam zarobljenik Zelenih beretki", pisan rukom Mirka Carica, redovitog Politikinog sarajevskog dopisnika. Nisu mi poznati sadrzaji prethodnih nastavaka feljtona, ali me ovaj broj posebno zainteresirao, jer je u njemu objavljeno pismo moje sestre Nade, upuceno urednistvu lista iz Beograda.To je njen odgovor na pisanje u feljtonu. Cudne li koincidencije, cudnog li trokuta kojeg smo nesvesno nacinili sestra, ja, njen brat a zamjenik nacelnika Staba TO RBiH, te novinar Caric!?

Pre nesto vise od mesec dana, u hodniku Staba TO RBiH opazio sam meni nepoznatog, a fizicki iscrpljenog coveka, kako stoji izmedju dvojice vojnika, sa vidljivim modricama po licu. Moja luda znatizelja, koja me vise puta do sada mogla kostati glave tokom ratnih, sarajevskih dana, narocito treceg maja, opet je odnela prevagu nad razumom, pa sam od vojnika zatrazio da ga uvedu u moju kancelariju. Nisam se osvrtao na realnu mogucnost, u to doba, da me proglase saradnikom naseg neprijatelja. Brzo sam doznao o kome je rec.

U nevezanom razgovoru kazao mi je da je slao Politici, iz svog stana na Ilidzi, izvestaje o dnevnim dogadjajima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, pocetkom sukoba i konflikta, kako je on nazivao agresiju na Bosnu. Jucer je kidnapovan iz stana, priveden u zgradu Predsednistva i prilicno brutalno ispitivan, pod sumnjom, kako su mu govorili, da je spijun koji ima veze i kanale u sarajevskim kasarnama JNA i sa Centrom u Beogradu. Buduci da nisu mogli dokazati svoju sumnju, ispitivaci su odlucili spijuna zameniti za Nijaza Abadzica, poznatog novinara i priznatog ekologa, zatvorenika paravojnog srpskog zatvora na Ilidzi. Do razmene, drzace ga pritvorenog u zgradi vojne policije na Bjelavama, tako su mu kazali.

Kad je tako, smislio sam, od nacelnika bezbednosti cu zatraziti da Caric saceka razmenu kod mene, umesto na Bjelavama. Nameravao sam ga malo provodati po gradu i gradskoj periferiji, da se sam uveri u velicinu razaranja kojeg svakodnevno vrse artiljerci JNA. Bice korisno coveku Caricu da se vlastitim culima uveri u istinu Sarajeva i da o tome novinarski progovori objektivnije u Politici. Smisljeno, uradjeno!

Ostao je kod mene u kancelariji. Da mu prekratim vrijeme cekanja na razmenu i malo okurazim, povremeno bismo igrali saha i vodili duge rasprave o karakteru rata u Bosni. Saglasili smo se jedino u tome da se rat mogao i morao izbeci.

Za njega, bez imalo sumnje, glavni krivci za rat su Muslimani, koji su napadima na kasarne JNA, na njihove vojne konvoje, skladista i druge vojne objekte prvi poceli sukobe. O muslimanskom narodu, inace, Caric ima veoma pozitivno misljenje, a krasi ga posebno, tvrdio je, tolerantnost i merhamet (dobrocinstvo – nap. autora).

"Ali", dodao je, "sada tim narodom manipulisu njegove vodje, usmjeravajuci ih na sukobe sa Srbima i Hrvatima, dok u javnosti govore da su za koegzistenciju i toleranciju." Vidim, nema Caric predstave o situaciji i rusiteljskom karakteru JNA artiljerije, pa ga upucujem sa Emirom na brz, automobilski obilazak grada na potezu Marijin dvor – Bascarsija.

Kad se vratio iz opasne setnje, izgledao je vidno prenerazen! Seo je i napisao clanak za Politiku izneo svoje impresije, pobrojao sve objekte koji su tog dana poruseni u Sarajevu. Pomogao sam mu da izvestaj prosledi u Beograd, osiguravajuci teleks za njegovu komunikaciju sa beogradskim urednistvom lista. Dva dana kasnije, stigla je iz Beograda povratna informacija da je clanak objavljen integralno, ali uz svojevrsnu urednicku napomenu da je Karadzic protestvovao kod Izetbegovica zbog maltretiranja novinara Carica od strane Zelenih beretki. U napomeni se jos navodi da mu je zivot u opasnosti i da je njegov tekst u Sarajevu pisan pod prisilom.

Termin razmjena nikako da se utanaci. Deveti dan je uspesan. Dogovor je postignut.

Po mom nalogu, zapravo zamolbi, Emir je obavio zamenu Abadzica za Carica. Ne bas odusevljeno, a i kako bi, i sa razumljivom dozom strahovanja, odveo je Carica u cetnicki osinjak na Ilidzi, a otuda doveo oslobodjenog ekologa. U celosti je uspesno odradio svoj delikatni posao i zasluzio sve cestitke!

Na rastanku, zamolio sam Carica za uslugu kad stigne u Beograd, da telefonski nazove moju sestru Nadu sa kojom ne uspevam vec duze uspostaviti kontakt i da joj isprica svoje utiske o meni, njenom bratu.

Cim je stigao u Beograd prionuo je na pisanje feljtona u vise od dvadeset nastavaka o svom vidjenju sukoba u Sarajevu. Optuzio je Zelene beretke i Patriotsku ligu. Na deo feljtona koji se odnosi na licnost i delo Jovana Divjaka reagirala je sestra pismom Politici pod naslovom: Ostao sam sa svojim narodom kojeg je list integralno objavio.

Cuvaj se, sestro! Ne brini odvec za svog Batu. Znas da ima tvrdu, bosansku glavu!

26. juni 1992.
Danas je Predsjednistvo objavilo veoma znacajan dokument, Platformu za djelovanje Predsjednistva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, koji me istinski obradovao. Nakon gotovo tri puna meseca agresije na BiH, konacno, gradjanima ove zemlje ponudjen je politicki okvir za okupljanje svih patriotskih snaga u jedinstveni front odbrane drzavnosti i teritorijalnog integriteta RBiH.

Dokument nudi prihvatljivu platformu za ukljucenje, odnosno za angazovanje svakog pojedinca ponaosob u odbrani drzave jednakopravnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata, i svih drugih rodoljubaca, bez obzira na religioznu, jezicku ili bilo koju drugu razlicitost.

Vise nema mogucnosti za politicko i svako drugo laviranje. Razlog ovako radikalnom stavu lezi u cinjenici da Platforma nudi jasan i decidan odgovor na, za normalnog coveka nepostojecu, vestacku dilemu – cija je Bosna i Hercegovina drzava!? Ako se do sada, u nedostatku Platforme, takva dilema mogla nategnuto postavljati, sada se ona totalno razresava jasnim stavom da se "Politicki i drustveni zivot u BiH zasniva na ravnopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata, kao i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju drzavnim poslovima."

No comments:

Post a Comment