Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,mucki napad HVO-a na Prozor

HVO: "PROZOR (opet) MORA PASTI"


22.10.1992.
Ujutro, 22. oktobra, srecem starog znanca Edhema Badzaka, novinara "Oslobodjenja". Susret je pun emocija. Zanimaju me njegove ocene o vojno-politickoj situaciji u ovom kraju. Najupecatljivija mi je, svakako, ona o zaostravanju odnosa izmedju HDZ i aktuelne vlasti, kao i crna prognoza skorasnjeg sukoba Armije i HVO, kojeg u ljudstvu, naoruzanju i municiji pomaze Hrvatska vojska. Badzaka zabrinjava i neorganizovanost Armije, brojnost manjih komandi i jedinica van sistema rukovodjenja, zapravo, privatne vojske koje negativno uticu na bezbedonosnu situaciju u Konjicu i sve do Igmana.

Tokom razgovora pridruzila nam se novinarka Borka Rudic, zena izuzetne pojavnosti, duha i intelekta. Jos jedan ugodan susret, topla dobrodoslica i zahvalno cestitanje na odluci da ostanem uz Bosnu i Sarajevo. I ja sam njoj uputio komplimente za isto, a ona ce na to:

"Ostavimo se cestitanja, pukovnice! Dosla sam da vas vidim i sretnem, ali i po zadatku. Molim da budete gost Radio Konjica. Uvjerena sam da gradjani Konjica i okoline jedva cekaju da vas cuju. Necete odbiti poziv?" Za spontano okupljanje je saznao i Dragan Andic, pa nam se i on pridruzio u Domu kulture. U zao cas! Kao da ih je za sobom povukao, dve uzastopne eksplozije granata, stotinjak metara prema Domu zdravlja, uzgibase temelje nase zgrade.

"Sigurno su cetnici uocili vozilo sa ranjenicima, pa gadjaju vojnu bolnicu. To mogu samo manijaci! Ne postuju znak Crvenog krsta, pa sto bi drugo postivali!" - Dragan prokomentarisa ljutito.

Otpoceo je dug, prijateljski razgovor, koji bi se otegao u nedogled da nisam imao obavezu obilaska 2. klisanjskog bataljona u Parsovicima. Na rastanku Borki obecavam ucesce u radio–emisiji, a Badzaku dao saglasnost da moze poslati novinski izvestaj o mom boravku u Konjicu i "inspekcijskoj kontroli jedinica i stabova".

Sa Draganom krenuh put Klisa. Buduci da je situacija sa HVO "uzarena", odlucismo da ne idemo kroz naselja pod kontrolom HVO, vec duzim putem, cestom na desnoj obali Jablanickog jezera, "da zavaramo trag i izbjegnemo provokacije i nesporazume sa ustaskim jedinicama" - kako rece Andric.

Cesta vijuga izmedju kuca s cistim, kisom ispranim krovovima i belim, okrecenim zidovima, sa bastama punim jesenjeg cveca. Prolazimo pored cetiri zapaljene vikendice. Nas vozac i pratilac ovom prilikom, Ali, Alispago, sa ogorcenjem komentarise neveseo prizor: "To su vikendice Srba, iz Sarajeva!" Ljute se i on i Dragan: "Ako nista drugo, mogli su u njih smjestiti izbjeglice, oni ih pale!?" Pitam za ime sela. "Nevizdraci." - odgovara Alispago i ubacuje menja" u vecu brzinu, jer smo izbili na asfaltnu podlogu.

Koji trenutak kasnije mimoilazimo traktor s prikolicom. Na njemu covek, zena i stvari. Selidba?
"Muz i zena, Muslimani. Vjerovatno se iseljavaju iz sela. Mozda su cak i protjerani od Hrvata." - mirno konstatuje Alispago.

"Dragane, sta ovo znaci?" - pitam ne verujuci Alispaginom objasnjenju, a Andricev odgovor mi podize pritisak u krvotoku: "Ovo se desava vec tri mjeseca, pukovnice. Neki Hrvati odlaze iz Konjica, tvrdeci da su prisiljeni, za sto nemaju argumenata, a Muslimani se osjecaju nesigurno u naseljima sa hrvatskom vecinom, pa preseljavaju u Konjic."

Zaustavljamo se u Nevizdarcu. Idem u mesnu skolu u kojoj je smestena komanda bataljona. Nikoga da nas doceka, iako je obilazak najavljen, komandant upoznat sa dolaskom. Stanje u objektu lose, izgled vojnika i staresina nevojnicki. Dezurni nemaran i neobrijan, bez pismenog naredjenja za dezurstvo. "To mi ovdje nemamo" - odgovara dosta drsko na moj upit o tome. Ne zna stanje borbene gotovosti u 2. kliskom bataljonu. Vojnici nas bledo gledaju, niko da nas vojnicki pozdravi ili oslovi. U razgovoru konstatuju da nemaju oruzja, municije, ni uniformi. "Slabo se hranimo!"- kaze jedan, a drugi dodaje: "Ne izvodimo obuku, po citav dan se "muvamo" ovuda, nista ne radimo, ne znam sto su nas zvali?" - kaze to hrmpalija, kojem treba nabaviti cizme broj 48! A Memic, operativac Opstinskog staba, koji nam se pridruzio koji minut ranije u skoli, tvrdi da je to najbolji bataljon u opstini?! "Kako li izgledaju oni losi, Boze moj?" - pitam se zabrinuto.

Oko 17,30 sati evo nas, nenajavljeno, u selo Parsovice, gde je razmesten 1. klisanjski bataljon. Zaticem sasvim razlicito stanje od prethodnog. Raport dezurnog primeran, brza reakcija ostalih prisutnih staresina. Organizacija i unutrasnji red ne zadovoljavaju u potpunosti, ali su mnogo bolji od onoga vidjenog pre jedan sat. Pomocnik za pozadinu, cije sam ime, nazalost, zaboravio, inace pre rata nastavnik u mesnoj skoli, referise o stanju u bataljonu i veoma iscrpno o logistickom obezbedjenju. Ucinio je to uverljivo i efektno. Tako je pomogao da popravim lose raspolozenje koje me obuzelo tokom ovog poslepodneva. U prvom momentu me nije prepoznao, pa kad se dosjetio u toku referisanja, upitao me sa nevericom: "Jeste li vi pukovnik Jovan Divjak?" Na potvrdan odgovor dodao je razdragano: :Cast mi je da vas vidim i da budem s vama, pukovnice!"

Jedinica za brze intervencije na mene je ostavila poseban utisak. Sjajan vojnicki izgled i ponasanje. Od komandira trazim imena najboljih. "Svi su odlicni, ne mogu da izdvojim ni jednog posebno." - kaze obazrivo komandir. Ne predajem se lako i uporno trazim komandirovo izjasnjenje: "Dobro," - kaze nevoljno - "najbolji su Asim Alibegovic, komandir 2. voda u 3. ceti i vojnik Nijaz Mustafic iz 2. streljackog voda." Cestitam obojici. Narecdjujem Hakalovi u da se u dnevnoj zapovesti pohvale vojnici Alibegovi i Mustafi , sa napomenom da je pohvalu izrekao zamenik komandanta Glavnog staba Armije BiH.

Krecemo. Andric me pita: "Hocemo li istim putem kojim smo dosli ili putem kroz punktove HVO, Kostajnicu i Ostrozac? To je kraci put sa asfaltnom podlogom." Bas, fino, a jutros me ubedjivao da to izbegnemo. Ipak, odgovorio sam mu : "Idemo kracim i boljim putem za voznju."

Do sada sam imao utisak da se preteruje u procenama namera i ponasanja HVO. Medjutim, pokoleban sam u svom stavu. I suvise je mnogo negativnog da se covek ne bi slozio sa Andricevim upozorenjem da se "osjeca u vazduhu neka napetost". Sada se dvoumim, zavaljen na straznjem sedistu "Patrola", u koji se uvlaci zima i izaziva u meni, po prvi put od kada sam u Hercegovini, osecaj hladnoce. Brine me kako li ce, tek, ovi poluobuveni vojnici klisanjskih bataljona izdrzati pravu zimu koja pristize?

Svaka dva-tri kilometra Alispago najavljuje "ustaski punkt", a ja svaki put jos vise uvlacim glavu medju ramena i iscekujem sta ce se desiti. To se ponovilo cetiri puta! Kroz Kostajnicu smo prosli bez zadrzavanja. U njoj je smesten Glavni stozer HVO. Tako stigosmo do "naseg" teritorija. Bez problema i zadrzavanja. Gledam vozaca i pitam ga ocima i gestom ruku – "Sta to bi?", glasno mi odgovara: "Necete vjerovati, pukovnice, ovo je prvi put u ovih mjesec dana da me niko nije zaustavio. Inace, to cine bar tri-cetiri puta u toku jedne voznje!"

Osokoljen sretnim ishodom, nisam odolio da ne napravim salu: "Da znate, gospodo, dogovorio sam se sa Glavnim stozerom HVO u Kostajnici da nas propuste bez zaustavljanja i, vidite, kako je to dobro odradjeno." Govorio sam sto sam mogao ozbiljnije, s naporom zadrzavajući smeh. Ostavio sam ih u ubedjenju da je dogovor zaista postojao.

23.10.1992.
U jutarnjim satima uputio sam se u obilazak konjickog bataljona, kojim komanduje Sulejman Sule Dzumhur. Sule je moj davnasnji poznanik. Upoznao sam ga pre sedam godina, kada sam sluzbovao u Mostaru. U vozilu "Vatrogasnog drustva", kojim upravlja Dzebo, u obilazak ide i novinarka Rudic, (sa namerom da "uzivo" snima razgovor sa borcima na polozajima Konjicke brigade), po zadatku Staba operativac Memic i pratilac Muriz, nadimkom Kinez, kosooki momak, vesele naravi, seret. Stizemo podno sela Prevlja, gde nas ceka komandant, pa nogohodom uz brdo. Put je nesto laksi nego u Spiljanima. Najpre idemo kroz vocnjak. Rodilo: grane polegle pod tezinom sljiva, zlati se i crveni "delises" na jabukovim stablima. Kruske, slabo. Pa, kroz hrastovu sumu, a odmah zatim i bukovu. Iduci stazom kroz livadu, vidim vatreni polozaj voda MB 82 mm. "To su polozaji HVO."- objasnjava Sule.

"Kako saradjujete?" - pitam
"Do skora dobro, ali nesto u zadnje vrijeme ne ide kako treba. Kada bismo imali deseti dio njihovih minobacaca i topova, odbacili bi cetnike cak do Nevesinja!" - odgovara komandant.

Bez komentara nastavljamo dalje. Nakon tridesetak minuta hoda stizemo na polozaje Dzumhurove jedinice. Pocinju upozorenja: "Idite nize!", "Pretrcite!", "Sagnite se!" - Ljute me! Zar se ne mogu dosetiti koliko imam iskustva boravka na vatrenim linijama Sarajeva? Nisu se tako ponasali kada smo malo pre prolazili pored gomile ljudi uz rakijski kazan. Divnog li iskusenja za monstruozne cetnicke minobacacke projektile! Niko tim ljudima ni rec upozorenja da uputi. "Ma, to su Hrvati!".- oglasio se seretski Muriz.

Obilazimo polozaje po severnoj ivici Prevlja. Idemo od vojnika do vojnika. Srdacni pozdravi i kraci razgovor sa svakim. Unatoc problemima, ne fali im veselosti i raspolozenja. Mladost je gladna. "Kako mogu zatvorenici u Celebicu imati tri obroka, a mi samo dva?" - pitaju jogunasto.
S ruba sume, uz uporna upozorenja "Sagnite se", "Stanite iza one bukve!" - gledam prostranu dolinu sve do podnozja Borasnice. U uvali je pitomo selo Bijela, sada cetnicki minobacacki i artiljerijski bastion. Bijela je rodno mesto pukovnika Riste Lazarevica. Bio je nacelnik Katedre taktike u Centru vojnih skola Sarajevo 1980. godine i moj pretpostavljeni. Pitam Sulu zna li gde je sada.

"Eno ga na na Borasnici. Nikad nismo mogli pomisliti da ce otici cetnicima. Nije ispoljavao nacionalizam. Da je sa nama bio bi od velike koristi. Ovako, on je za nas cetnik, jer je medju onima koji svakodnevno granatiraju Konjic i ruse stoljetni suzivot naroda u dolini Neretve." – jetko kaze Sule.

Ovog prepodneva dolina deluje mirno. Isarana je cudesnim bojama jeseni. Iz kucnih dimnjaka viori se dim. Mislim da tamo spremaju zimnicu. Vrhovi Borasnice pod sneznom kapom. Svuda se razleze cvrkut ptica. Ne zanosim se idilicnim prizorom, imam vec veliko iskustvo. Na to me upozoravaju okolne kuce bez krovova, razvaline, ugarci, granatama izrovana zemlja. "Sada su zauzeti doruckom, pa ne djejstvuju." – objasnjava komandir 1. cete Dzumhur, Suletov rodjak. "Za desetak minuta ce se oglasiti artiljerija sa Kisara i onda nece biti prilike da uzivate u pejsazu." - kaze komandir..

Borka na dugom kraju polozaja snima razgovor sa vojnicima. Otamo cesto dopire smeh. Stari borac, Hamid, opisuje kako su pre tri dana u ranim jutarnjim satima izvrsili diverzantski prepad. Spustili se do sela, prosli duboko u pozadinu i zatekli ovecu grupu vojnika oko rakijskog kazana. "Sve je trajalo samo desetak minuta. Ko im je kriv kad vise vole rakiju od zivota!" - kocoperi se Hamid. Prica mi o herojskoj hrabrosti Miralema Sabica. Nije ni cudo sto je vec desetak dana u bolnici u Konjicu. "U svim akcijama ide prvi, neustrasivo. Najbolji je u diverzantskim akcijama. Kada ga spominju cetnici kosa im se dize na glavi. Srecna je majka sto rodi takvog junaka!"- kaze Hamid.

Senad Habibija, dva puta ranjavan, hrabar mitraljezac, u jednoj ruci drzi "broving" (protivavionski mitraljez – nap. autora) i smeseci se pripoveda: "Evo, dolje, cetnici imaju dobrog snajperistu. Kad posjedne cuku i gadja, nikako ga ne mozemo otkriti. Ne uspijeva nam da ga namamimo, da se jednom zaleti na cistinu. Provociramo ga vikom: "Magarac! Magarac!" To mu je nadimak od ranije, prije rata. Kad to uradimo, ispali metak–dva, ali uvijek sa mjesta odakle ga ne ocekujemo. Hocete da vidite? Samo, udjite u zaklon i uzivajte!"
Senad se prodera: "Magarac! Sipo ti Grga vode u konjak!", kad iz sela fijuknu metak tik iznad vikaceve glave i zabi se u bukvu. "Tako mi po vascijeli dan, da nam brze prodje vrijeme."- kikoce se Senad.
...
Ne odustajem od daljne inspekcije Suletovih polozaja. Jedva se provukosmo uz Ostru stijenu koju cetnicki PAM zasipa vatrom. Pretrcavamo cistine jednu za drugom, i kad se nadjosmo medju vojnicima, doceka nas aplauz. Ali, i ukor komandira cete: "Pored Ostre stijene danju niko pametan ne prolazi!" Dobro, moj komandire!

Paznju mi privlaci golobradi mladic–decak? Pitam: "Kako se zoves, koliko imas godina i na kojoj si duznosti?"

"Gospodine pukovnice, zovem se Almir Dedic, zovu me Aljo, imam punih 18 godina, nisandzija sam na puskomitraljezu!", ne zamuckujuci, vojnicki raportira mladic. Pravi, pravcati vojnik!
Komandir dopunjava: "Otac mu je Sacir, ima jos dvojicu sinova, Djanku i Sudu. Citava je porodica na prvoj liniji!"

Cestitam Almiru i molim ga da moje pozdrave i cestitke prenese babi i braci. Borka belezi ovaj kuriozum i komentarise: "Ovo je prava prica za radio! Neka postidi one dolje, u gradu, sto se drze podruma i za majcine ili zenine skute".

Vracamo se vododerinom u grad. Dzumhur se raspituje za naseg zajednickog poznanika, oficira Radovana Miletica, sa sluzbe u kasarni "Marsal Tito". "Bio je dobar i sposoban starjesina, dobar drugar i veliki covjek. Dolazio mi je u Konjic, u kucnu posjetu. Drag gost!" - evocira Sule secanja na Radovana.

"Da, bio je!" – kazem. "Vise nije takav. Bili smo veoma bliski, porodicno se druzili, medjusobno postovali. Imali zajednicke tajne. Zadnji put smo se culi telefonom 30. maja. Razgovor smo zapoceli usiljeno i uopsteno. Ono – "kako si?", "kako porodica", i tako. Dodijalo mi kruzenje oko "vruce kase", pa ga prekinuh pitanjem: "Pa, Radovane, sta nam to radite? Da li vidis sta se desava u Bosni?" Cekam odgovor, uzbudjen.

"Ne znam bas sve sta se radi, ali vi ste prvi poceli" Kiptim, ali se suzdrzavam: "Znas li da nam je grad pod stalnom artiljerijskom vatrom, da je bezbroj kuca i javnih ustanova sravnjeno sa zemljom" Mala stanka, pa: "Koliko ja znam, vi njih gadjate!" "E, bas dobro znas!" mislim, a kazem mu: "A, ono 27. maja poginu toliko nevinih u Ulici Vase Miskina! Sta o tome kazes?" "Sto se mene tice nema ni teorijske sanse da tu moze pasti granata!", odgovori i ne zastide se Miletic. "Sram te i stid bilo, Radovane Mileticu, kad na taj nacin govoris o stradanju gradhana od cetnickih granata", podviknuh i tresnuh mu slusalicu. Eto, Sule, to je nas drugar Radovan. Onaj sto mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji "sredjivao ustase’!"

Umoran, ali zadovoljan zatecenim stanjem u Dzumhurovom bataljonu, spustimo se u Konjic. U komandi komandantu i clanovima komande saopstih ocenu stanja borbene gotovosti – vrlo dobar! Odredio sam zadatke za poboljsanje borbene gotovosti i borbene discipline. Da, upozorio sam komandanta Dzumhura da borci na linijama moraju bolje postivati maskirnu disciplinu. Bez obzira na ove primedbe ovaj bataljon odskace od klisanjskih, posebno od 2. klisanjskog.

U Delalidevom stabu ceka me novi zadatak. Iz istih stopa moram u Jablanicu - odrzava se sastanak komandanata stabova odbrane opstina. "Zaoatrava se sukob sa HVO-om!"

Odmah krecem i vec za pola sata Zerem, u funkciji predsedavajuceg sastanka, saopstava dramaticnu vijest: "Hrvatska vojska i HVO u 16,30 sati napali Prozor!"

Svi smo iznenadjeni. Nema podrobnijih informacija o muckom napadu. Sastanku ne prisustvuje komandant Staba Prozor, verovatno zbog situacije u toj opstini.

Nalazim se u nezavidnoj situaciji! Kako reagovati i sta reci kad sam ovde samo pet-sest dana. Nedovoljno poznajem situaciju, a zaista ne znam ni kako Sarajevo komunicira sa Grudama? Stotinu je nepoznanica. Delalic mi sugerise da dam upute komandantima u vezi s uzarenom situacijom.

"Ne cekajuci informaciju od komandanta Opstine Prozor odmah formirati jedinicu iz jablanickog i konjickog staba do 500 dobrovoljaca, koji ce poci u ispomoc Stabu Prozora. Ne sukobljavati se sa HVO, vec stupiti u pregovore na najnizim komandnim nivoima. Spreciti oruzano sukobljavanje. Kad se vratim u Konjic, kontaktiracu komandanta Sefera i zahtevati da se problemi rese na nivou civilne vlasti u Sarajevu i Grudama", izgovaram ove recenice, a nisam uveren da ce se situacija odvijati kako govorim. Meni nije poznata sustina odnosa izmedju HVO i Armije.

U povratku do Konjica, Delalic mi objasnjava uzroke i povode ovakvog ponasanja HVO:
„HDZ i HVO uspostavile su vlast u opstinama gde u vecini zive Hrvati, ali ne samo tamo. Muslimane prisiljavaju, pod krajnje ponizavajucim uslovima, da pristupe HVO. Sa posla iz zdravstvenih ustanova, skola i drugih institucija otpustili su Muslimane. Direktno ili indirektno vrse pritisak na Muslimane da napuste domove gde su ziveli stotinama godina. Granicu Herceg-Bosne su zacrtali na Ivan-sedlu. Imamo podatke da su se Boban i Karadzic dogovorili o podjeli Hercegovine – lijeva obala Neretve, po tom planu, da pripadne Srbima, a desna obala Hrvatima. E, to im necemo dozvoliti. U Konjicu imaju stozer, gotovo svakodnevno sa njima kontaktiramo. Jedno se dogovorimo, a oni urade ono sto ide u njihovu korist. Gdje god posjednu položaj, kao i na Ivan-sedlu, zabodu zastavu sa simbolima Republike Hrvatske. Imam utisak da SDA i HDZ imaju posebne veze i dobro saradjuju, a mi iz Armije o tome ne znamo nista".

U glavi mi pravi kosmar. Zaokupljen velikim i raznovrsnim problemima vojne odbrane Republike BiH od cetnickih hordi, nisam imao vremena, ni interesovanja da pratim zbivanja koja su izmicala tom prvom i osnovnom planu moje aktivnosti. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrozava isti neprijatelj i sve drugo do zajednicke borbe niti je bilo logicno, niti pozeljno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam povrzno, kao porodicne svadje kojih uvek ima i kojih ce uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne. Ovo sada je po prvi put odjeknulo u mojoj svesti pravom merom stvari i u meni izazvalo golemu pometnju. Najpre stoga sto postajem svestan da se usloznjavaju i onako teske okolnosti borbe protiv srpske ratne masinerije, a drugo, sto se otvaraju novi, neplanirani frontovi i problemi vezani za njih. Ratovati na dve strane u uslovima kada je i postojece stanje bilo na ivici moguceg, stvaralo je u meni kosmar i budilo crne misli. U pamet mi tek dolazi, kako narod voli da se izrazi, pravo znacenje Seferovih povremenih natuknica: "Nama su opasnije ustase od cetnika. Zabice nam noz u ledja kad nam bude najteze." Je li ovo pocetak te zlokobne prognoze?

24.10.1992.
Subota je. Ovaj 24. oktobar postaje sudbonosan dan! Izvestaji iz Prozora iz sata u sat su sve dramaticniji! HVO je postavio ultimatum Opstinskom stabu da preda svo naoruzanje stozeru HVO i da se stab i jedinice stave pod komandu HVO. Istovremeno, Stabu je naredjeno da na Kupres posalje 120 boraca, bez oruzja i posedne polozaje prema srpskoj vojsci.

Drugi podaci koji iz vise izvora stizu u centar veze razlicitog su sadrzaja, ali imaju zajednicki imenitelj – Hrvatska vojska sa polozaja na Makljenu, uz upotrebu cete tenkova, gadja kuce vidjenijih Muslimana u Prozoru.

Komandant Opstinskog staba Prozor Sabic trazi pomoc, "bilo kakvu, samo da spasimo Prozor!" - cujem njegov vapijuci glas na radio-stanici. Savetujem mu da sacuva ljudstvo, da izvuce stanovnistvo iz zone dejstva ustaske artiljerije i tenkova i da odsudno brani polozaje na ivici grada.

"Pukovnice, vi ne razumijete situaciju, pa ja nemam cime braniti grad! Nemam nista od protivoklopnih sredstava, nemam municije!" Javlja se i komandant Gornjeg Vakufa. Zahteva da se odmah posalje pomoc u selo Meljnik.

"Ovdje je teziste ustaskog napada! Ako izgubimo ove polozaje, eto ih u dolini Neretvice!" - dramaticnim glasom upozorava.

U nemogucnosti da pruzim utesan odgovor, ponavljam i njemu ono sto sam savetovao Sabicu. Utehe radi kazem mu da cemo "poduzeti nesto", “Sudbina Bosne i Hercegovine sada u vasim rukama!" i sve tako, parola do parole, "suplja prica", kako je Talijan uobicavao govoriti.

U 14,00 sati u stab Zejnila Delalica banu komandant OS Prozor, kapetan Sabic. Neuredan, fizicki izmucen, sa bradom koju nije danima brijao. Srusio se u stollicu, ocigledno veoma umoran i odmah zapoceo usmeni izvestaj.

"Dosli su odjednom, sa svih strana. Imaju oko 20 tenkova. Sa Makljena tuku po muslimanskim kucama. Gore kuce i Zejnilovog brata. Medju stanovnistvom je panika. Vojnike sam izvukao u Scipe, Kute i Here. Nemamo oruzja, municije, hrane. Izbjeglice su sa nama i njih treba hraniti. Situacija je katastrofalna!" - nesredjeno govori umorni Sabic.

"Dobro, komandante, a sto cete Vi ovde? Zasto niste sa jedinicom, tamo se vodi borba na zivot i smrt!?", pitam ga ljutito, premda mi ga je zao. Ali vojnicka pravila nalazu da komandant nikada ne napusta jedinicu, posebno u ovako dramaticnim okolnostima. "Kapetan poslednji napusta brod koji tone!" – kazem svestan da je to glupo.

Sabic odmahnu umornim gestom ruke i neubedljivim recima procedi: "Dosao sam da upoznam svjetsku javnost o genocidu koji se vrsi nad Muslimanima!"

"Gospodine komandante, trebali ste poslati nekog drugog za to, vaseg pomocnika za moral, naprimer. Sada je jedinica ostala obezglavljena!" - ne popustam u kritici .

Kratko se konsultujemo Zejnil, Vehbija Karic i ja. Donosimo odluku da Zvonko Maric, novinar RTV Bosne i Hercegovine, obavi intervju sa Sabicem i videotonski zapis prosledi u Sarajevo. Zauzeli smo stav da se Sabic, nakon intervua, bez odlaganja odmah vrati u jedinicu u Prozor.

Maric je ubrzo stigao. Sabic govori u kameru nepovezano, ali ipak suvislo, o nasilju koje vrse HVO i HV, o stradanjima Prozorcana, tenkovskom granatiranju i rusenju kuca Muslimana, i o njihovom proterivanju. Apelovao je na medjunarodnu zajednicu da preduzme neke mere i spreci novi genocid i etnicko ciscenje u Prozoru.

Karic, Delalic i ja kroz kameru TVSA upoznajemo javnost i optuzujemo Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijece obrane za napad na stanovnistvo. Izjavu zavrsavam s uverenjem da ce "ovaj nesporazum biti uskoro resen i da ce predstavnici Armije i HVO u toku narednih dana uciniti sve da prekinu sukob izmedju dve stukture oruzane sile RBiH." Svoj optimisticni zakljucak sam zasnovao na sadrzaju Halilovicevog hitnog odgovora na nasu informaciju o dogadjanjima u Prozoru. Naime, Halilovic, u formi naredjenja, odredjuje grupu oficira da obave razgovor s predstavnicima HVO i rese nastale sporove.

U vecernjim satima, u stabu Zejnila Delalica pojavio se Mitke Pirkic, komandant diverzantske grupe "Akrepi". Uneo je stanovitu nedoumicu izjavom da je sinoc bio u Prozoru (!?), u poseti svojoj porodici. Na nasu nevericu odgovara: "Nije bas sve tako kako govori Sabic. Eto, jucer je bilo sve mirno. Nisam vidio ni jednu kucu u plamenu".

Nismo li primili "zdravo za gotovo" Sabicevo uspaniceno svedocenje i bez potrebe napravili javni demars svetskoj javnosti? Uskoro cemo videti. Ne gubim vreme na lamentacije, jadikovanje nikom ne pomaze, nego pristupam izradi naredjenja opstinskim stabovima odbrane Jablanice, Konjica i Prozora za brzu reakciju.

Osnovna mi je ideja – sto pre uputiti jedinicu mesovitog sastava sa oko 500 boraca iz Jablanice u ispomoc Stabu Prozor. Jedinica treba da izbegne vojno komfrontiranje sa HVO, da zaobilazi naselja sa hrvatskim zivljem i time da pozitivan doprinos pregovorima sa HVO. Sekretarijat za odbranu opstine Jablanica treba da izvrsi prihvat izbeglica iz Prozora i obezbedi im smestaj i ishranu. Stab u Konjicu treba da uputi jedinicu sa oko 200 vojnika u rejon Hidroelektrane Grabovica, da organizuje odbranu i zaustavi pokret HVO Jablanica dolinom reke Neretve. Ovakva zamisao je proistekla iz obavestajnih podataka da se jedna jedinica okuplja u Donjoj Grabovici sa verovatnom namerom napada na pravcu Jablanica-Prozor i spajanja sa snagama u Prozoru.

Komanda Prozora ima zadatak da uspostavi celovit, sada razbijeni sistem rukovodjenja i komandovanja, da stabilizuje liniju odbrane sela Kuti–Here–Scite i izvrse prihvat i razmestaj jablanicke jedinice na terenu. Rok za izvrsenje naredjenja je 04,00 sata 26.10.1992. godine. Uveren sam da bi se uspesnom realizacijom celokupnog naredjenja bitno promenila situacija u Prozoru, a prozorski Muslimani zastitili od grubog proterivanja sa svojih ognjista. I HVO bi dobio signale koji bi ga odvratili od slicnih nakana koje pokazuje ove jeseni u Hercegovini.

Komandant Halilovic je u kontaktu sa Stozerom HVO u Grudama dogovorio sastanak mesovite vojne komisije u Prozoru 26. Oktobra, koje ce predvoditi Arif Pasalic i general Slobodan Praljak. Ovakvom odlukom Halilovica osecam se prikraceno, mislim da je bilo logike da ucestvujem u razgovorima, kao zamenik komandanta ARBiH. Da mi je bilo mesto u delegaciji misli i Delalic "Voleo bih da ste vi sa nama na razgovorima sa ustasama." Za ovo nekoliko dana u Konjicu i Jablanici stekao sam uverenje da Zejnil Delalic prema meni gradi visoko profesionalni odnos i da uvazava moju funkciju zamenika komandanta GSARBiH, sto drugi nisu pokazivali.

Te mi noci san dugo ne dolazi na oci. Brojna mi pitanja pritiscu svest: "Sta radi Hrvatska vojska u Bosni?", "Sto bi Sabicu, vazduhoplovnom akademcu, jedinom vojno skolovanom staresini u Stabu Prozor, da napusti jedinicu u odstupanju?", "Zasto me Sefer nije ukljucio u razgovore sa HVO?", "Ima li on, uopste, poverenja u mene?" ….

No comments:

Post a Comment