Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,ko ne zeli probiti obruc oko Sarajeva..



5. avgust 1992.

Vec sa ukrupnjavanjem jedinica TO, krajem juna u Sarajevu se planiraju i organizuju napadna borbena dejstva radi deblokade grada ili, u najboljem slucaju, da se prosiri kruzna linija odbrane. Rezultati i uspesi u borbama za Pofalice i Mojmilovo brdo, te delimicni uspesi u napadu na Malu kulu, na Grdonju, te Colinu kapu u toku juna inicirali su Regionalni Stab TO i Operativnu grupu (OG-2) da planiraju slozenija borbena dejstva.

Ova zabeleska je sacinjena na osnovu kazivanja komandanta Operativne grupe 2 (OG-2) pukovnika u penziji Muje Kafedzica. U GSTO o planu deblokade Sarajeva na pravcu Poljine-Vogosca - mi, ili mozda samo ja (?!), nismo imali informaciju. Njegov pismeni izvestaj, u izvornom obliku, glasi:

"Nacelnik Glavnog staba Sefer Halilovic pozvao me na razgovor. Razgovarali smo o vojno-politickoj situaciji u zemlji sa tezistem na Sarajevu i problemima organizacije, formiranja i opremanja jedinica. Ukratko smo analizirali stanje duha kod naroda, i prijetnjama koje se primicu Sarajevu. Analizirali smo niz mogucih varijanti eventualne deblokade grada, jer smo se slozili da treba pokusati proboj iz okruzenja. Bili smo svjesni nase inferiornosti u odnosu na neprijatelja, posebno u MTS i slozili smo se da se ta inferiornost moze kompenzirati pri sadasnjem stanju nasih snaga jedinio iznenadnim udarima po neprijateljskim jedinicama i polozajima. Pri razmatranju varijanti eventualnog proboja prihvacena je ideja proboja prema Vogosci, cime bi se slomila otporna tacka Poljine, zbacile njihove snage i grad oslobodio jendog opasnog objekta sa koga su sijani plotuni smrti.

Idejna zamisao plana bila je: radi iznenadjenja napad izvesti nocu, bez artiljerijske pripreme napada, borbeni poredak organizovati dvostranim obuhvatom, kako bi se klijesta obuhvata zatvorila u rejonu Krivoglavci-Vogoscanska petlja. Za napad formirati tri takticke grupe. Komandant 1.TG Ajnadzic Nedzad. Komandant 2.TG Ramiz Durakovic i komandant 3.TG Softic Murat.

1.TG dejstvovala je na pravcu glavnog napada Izlaze-Poljine-Sucurovici-Blagovac-G.Josanica. Dijelom snaga obezbjedjuje desni bok od napada sa pravca Mrkovica i preko Radave ubacuje snage do jedne cete u pozadinu neprijatelja, koje presijecaju komunikaciju Mrkovici-Poljine, sprijecavaju pokret neprijatelja iz Mrkovica prema Poljinama i dejstvuje u pozadinu snaga na poljinskom visu. Druga TG demonstrativno napada Vogoscu, sadejstvuje 1. TG djelom snaga u napadu na vis, a u Vogoscu ubacije snage do jednoga voda, koje ce izvrsiti diverzije na "Pretis", i kasnije sadejstvovati snagama koje napadaju sa fronta. Po ovladjivanju TG 1 sa rejonom sela Blagovac, energicnim dejstvom razbiti odbranu Vogosce, jurisnim grupama razbiti vatrene i otporne tacke u gradu i sadejstvovati dijelovima 1.TG u oslobadjanju grada. 3. TG napada pravcem Zuc-Jezera-Priboj-Krivoglavci i po ovladjivanju linijom s. Ugljesici-Priboj, produzava napad ka selu Krivoglavci. Djelom snaga sadejstvuje TG-2 u oslobadjanju Vogodve, a djelom snaga presjeca komunikaciju Rajlovac-Semizovac i po izbijanju u Krivoglavce u sadejstvu sa snagama TG-1 prelazi u odbranu stvarajuci uslove za uvodjenje novih snaga u napad ka rejonu Ilijas. Posto je napad planiran bez artiljerijske pripreme, planirana je artiljerijska podrska napada po razvoju napadnih dejstava, a koju su trebale izcvesti top 130 mm zvani "Sultan" sa Igmana i AG iz rejona Visoko. U cilju neutralisanja pojedinih otpornih tacaka, nanosenja gubitaka u zivoj sili i MTS i podrzavanja borbenog morala nasih snaga. NGS Sefer mi je rekao da je "Sultan" (tako su dali ime topu 130 mm) na Igmanu na VP i da ima 700 granata, koje su navodno dosle tih dana.

Medjutim, tri kljucne stvari iz zamisli nisu realizovane – a) komandanti pravaca nisu ispostovali vrijeme pocetka napada, koji je zapovjescu preciziran u 02.00 casova 01.08., nego su jedinice uveli u napad tek u 04.30 casova; b) jedinica namjenjena za ubacivanje i presjecanje komunikacije Mrkovici-Poljine nije izvrsila zadatak, a lazno je izvjestila da se ubacila u zadati rejon i c) skoro najvaznije "Sultan" nije bio na Igmanu, zadrzali su ga HVO bojovnici u Konjicu.

Na ovim trima stvarima kompromitovana je zamisao napada. Kada je neprijatelj ispoljio najzescu vatru po nasem borbenom poretku, da smo imali bar "Sultana" i sa njime prosarali po vatrenim polozajima artiljerije i odbrambenim linijama neprijatelja, nanijeli bi mu gubitke i poljuljali borbeni moral. Nazalost,. Napad i proboj nisu uspjeli. Komandu OG samo je izvjestavala TG-1. U sistem komandovanja nekompetentno su se samovoljno ukljucile neke strukture, tako da su prakticno bile 2-3 linije komandovanja i izvjestavanja i da je komanda OG-2 svjesno i ignorantski zaobilazena. Iako sam svjestan postojanja lobija protiv komande OG-2, obzirom na vojno-politicke strukture i licnosti koje su ga sacinjavale, smatram iracionalnim ulaziti u javno istrazivanje, utvrdjivanje i objelodanjivanje toga fakta. Jedino sto smatram vaznim jeste da kazem da je moja komanda bila apsolutno marginalizirana i blokirana uplitanjem nepozvanih u sistem komandovanja."

Objektivna analiza ove akcije nedvosmisleno ukazuje na bitne elemente, koji su svojim pojavnim oblikom doprinijeli neuspjehu planiranog proboja, a to su po mom misljenju: odsustvo zelje drzavnog rukovodstva za izvrsenje deblokade grada. Iako je to bila krupna akcija po znacaju za grad i drzavu, niko iz vlade niti Predsjednistva nije dosao u komandu OG da se zainteresuje za pripreme, probleme i da ponudi bilo kakvu podrsku. GS je svojim sugestijama pruzao pomoc u razradi plana, ali nije organizovao uspjesno sadejstvo drugih jedinica sa snagama u proboju. GS nije vladao ni stanjem u jedinicama, jer je lazno informisan od potcinjenih. To zakljucujem na osnovu situacije s topom 130 mm i municijom za njega. U pripremnoj fazi Sefer je tvrdio da se top nalazi na Igmanu i da ima 700 granata. Kada sam zatrazio artiljerijsku podrsku i vatru po poljinskom visu Vehbija Karic mi je odgovorio da nema municije. Ali, nije rekao da top nije na vatrenim polozajima. Nakon obracanja Sefereru sa zahtjevom za vatru, upoznavsi ga sa informacijom pukovnika Karica da nema municije, obecao je da ce me nazvati za deset minuta, sto je korektno ucinio i informisao me da top uopste nije na Igmanu, jer ga je HVO zadrzao u Konjicu.

Ostao sam kao paralisan i rekao da se ni po koju cenu ne bi prihvatio ovog zadatka da sam samo mogao pretpostaviti da su toliko neorganizovani,. Nisam bio siguran tada da li se radilo o svjesnoj podvali i podmetanju? Tada sam smatrao da se neko poigravao sa Seferom i da je njemu svjesno podmetano putem sistema laznog izvjestavanja i informisanja iz potcinjenih komandi.

Nisu definisane zone odgovornosti komandi niti njihove nadleznosti. Komanda regionalnog staba se drzala strogo po strani, nezainteresovano. Imali su samohodnu haubicu 122 mm zvanu "gvozdika" i nisu dozvolili da se upotrijebi u podrsci snaga u proboju iako su proboj vrsile njihove formacijske snage.

Glavni stab nije poduzeo ni najminimalnije mjere angazovanja artiljerijske grupe iz Visokog da pokrije vatrom najopasnije neprijateljeve polozaje, niti da demonstrativnim napadom na neki osjetljiv takticki objekat neprijatelja odvuce ili razvuce njihovu paznju, kako bi se smanjila koncentracija artiljerijsko-minobacacke vatre po rejonu Poljine.

Komandant sa Kobilje glave nije ubacio DIG u Vogoscu, niti krenuo u napad na poljinski vis. Izvjestio je da mu je jedna ceta otkazala poslusnost i odbila da ide u akciju. U to vrijeme je u nasim jedinicama, medju vojnicima i starjesinama egzistirala destruktivna floskula "mi smo zalozeni" ili "ako nas zalozi". Obicno je aktuelizirana u vrijeme angazovanja jedinica u tezim borbenim zadacima. Nije mi poznato da li su nosioci ove destruktivne parole ikada odgovarali za potkopavanje morala, jer je ona negativno djelovala na raspolozenje boraca.

Prema podacima koje ima komanda OG-2 ljevokrilna takticka grupa nije izvrsila napad prema zadatku koji je imala. U razgovoru sa vojnicima iz te grupe, tvrde da su cijelo vrijeme prelezali i da se nisu pomakli sa mjesta. Prema pocetnoj odluci u sastavu ove TG trebala je ucestvovati i 1. sandzacka brigada, u to vrijeme jedna od najbolje konsolidovanih i organizovanih brigada. Medjutim, ovu jedinicu je na svoju ruku izvukao Regionalni stab i uputio na Stup, bez konsultacije sa komandom OG-2 cime su snage za proboj ozbiljno oslabljene.

Komande nasih jedinica su bile nedovoljno strucno obucene i uigrane, bez borbenog iskustva. Jos nisu bili razvijeni ni izgradjeni hijerarhijsko-subordinacioni odnosi u jedinicama. Naprotiv, mnogi komandanti su smatrali jedinice svojom privatnom svojinom tvrdeci kako ih drzava nije naoruzala niti materijalno opremila, nego da oni idu u rat sa puskama koje su vojnici sami kupili.

Nedovoljno strucno obuceni i bez borbenog iskustva vojnici su se prvi put na otvorenom prostoru susreli sa opasnom minobacackom vatrom, koja je bila vrlo efikasna na nezasticeno ljudstvo u borbenom poretku. Poslije prvih gubitaka panika je zahvatila izvjestan broj ljudi koji su se zbijali u grupe i tako postajali unosni ciljevi neprijateljskih artiljeraca.

Neodgovorno narusavanje dogovorenih principa sadejstva po vremenu i prostoru od strane nekih starjesina. Nedostatak snaga za formiranje rezerve jedinica za potrebne intervencije.

Nakon Seferovog obavjestenja da nema nista od artiljerijske podrske, naredio sam prekid napada i prelazak u odbranu na dostignutim linijama, kao i zbrinjavanje ranjenih povredjenih i poginulih vojnika. Og komande TG-1 samo sam primio izvjestaj prema kojem je poginulo 11 boraca, lakse ranjeno 42 i teze ranjen 21 vojnik. To je ljudstvo koje je stradalo na frontu u borbenom poretku jedinica. Ja ne znam za druge zvanicne podatke koje je neko mozda samovoljno kreirao. Analizu bitke organiozovao ja Glavni stab, a komanda OG-2 je bila u ulozi posmatraca, sto znaci da je priprema analize obavljena bez ucesca moje komande. Tokom analize su glavnu rijec vodili oni koji nisu izvrsili zapovjest, a narocito je harangirao komandant TG-2. Hibridni i samoproglaseni strucnjaci, sa kaubojski okacenim pistoljcinama parolaski su mudrovali.

Dan ili dva poslije toga Sefer me pokusao nagovoriti da ponovo organizujemo pokusak proboja. Pitao sam kojim snagama i kakvu cu imati artiljerijsku podrsku? Odgovorio mi je sa istim snagama. Smatram da ovim ljudima treba obezbijediti vvrijeme za predah i povratak od prezivljenog soka, i da su oni u ovakvom psiholoskom stanju nesposobni za borbu – rekao sam mu. Ako mi ne date nove snage i solidnu artiljerijsku podrsku ja nisam spreman preuzeti odgovornost za novi pokusaj proboja. Tako je zavrsen taj nas razgovor u drugarskom tonu, a pokusaj proboja ovdje nije nikada vise pokusan.

Posto su samoproglaseni strucnjaci zestoko napali plan bitke, kvalifikujuci ga nestrucnim i prisivajuci mu jos kojekakvih negativnih epiteta, a neki "dobronamjerni" su trazili i moje zatvaranje, predsjednik Predsjednistva gospodin Alija Izetbegovic je, da bi objektivizaro svoj stav, od najblizih savjetnika zatrazio objektivnu ekspertnu analizu plana. Nakon detaljne analize dokumenata plana Vrhovnom komandantu je pruzeno objektivno i potpuno objasnjenje. Plan je ocjenjen kao vrlo realan i visokostrucno uradjen, i da neuspjeh pokusaja proboja nije posljedica nedostataka u planu. VK je prihvatio ponudjeno objasnjenje. Medjutim to nije bilo dovoljno da se zaustave neodgovorne insinuacije nekih ljudi iz Glavnog i Regionalnog staba koji su nastavili necasne harangerske igre.

Posebno isticem kao pozitivan primjer komandanta bataljona g. Esada Muratovica, koji je sa svojim bataljonom upao u prednji kraj odbrane neprijatelja i unistio par mitraljeskih i snajperskih gnijezda i nanio gubitke neprijatelju (oko 15 ubijenih i vise ranjenih).

Kao sto se vidi mnogobrojni su faktori koji su bili uzrok neuspjeha ovog zaista plemenitog pokusaja i dalekosezne strategijske namjere. To je spleteno u jedan cvor, koji je izuzetno teško razmrsiti. Nisam pristalica olakog, nekompetentnog i neobjektivnog optuzivanja ljudi, jer je skoro nemoguce u tome cvoru apostrofirati bilo koga bez opasnosti da se ne pogrijesi. To je jedno veliko iskustvo, cije su pouke vrlo bitne. Neki politikanti, vrlo neodgovorno komentarisu poljinsku bitku, u cemu nema ama bas nista poucno i korisno.

Kao gradjanin i kao covjek izrazavam divljenje prema visokomoralnim ljudima koji su nesebicno jurisali srcem, na nebo. Ti nasi divni ljudi su smjelo, odvazno i samoprijegorno posli u bitku sa ciljem da razbiju neprijateljeve smrtonosne takticke objekte i da ga potisnu sa obronaka odakle je terorisao nas grad i nase gradjane. Iako su ucestvovali u jednoj od izgubljenih bitaka, ostali su stameni, cvrsti, postojani i nepokolebljivi u borbi za slobodu i nezavisnu RbiH. Sa osobitim pijetetom se sjecam poginulih heroja i medju njima neustrasivopg Asima (Aska) Prazine, kojima uz rahmet i slavu zelim lahku crnu zemlju i nezaborav. Nastojat cemo da se njihove zrtve ne zaborave i gajiti postovanje prema njima."

Tako komandant OG-2 Mujo Kafedzic opisuje bitku za Poljine. Inace, u komandnom sastavu bili su: Muhamed Vejzagic, NS; Fadil Omerika, NS za operativne poslove; Nedzad Ajnadzic, pomocnik komandanta za bezbednost; Amil Tafro, pomocnik komandanta za logistiku; Izudin Filipovic, pomocnik komandanta za moral; Veljko Droca, referent za socijalna pitanja vojnika.

OG-2 je zabelezila u ratni dnevnik da su tog dana poginuli sledeci borci:

1. Prazina (Alije) Asim (Asko); 2. Sukalo (Jusa) Enver; 3. Colak (Dzemaila) Kemal; 4. Salaka (Becira) Zajko; 5. Bajric (Resida) Senad; 6. Hadrovic (Hasana) Mehmed; 7. Komarica (Atifa) Muriz; 8. Kahriman (Meha) Vahid; 9. Zametica (Uzeira) Edhem; 10. Ademi (Rasima) Enver; 11. Sipović (Halila) Izet.
Pored toga 21 teze i 42 lakse ranjena borca.

Inace, u Operativnom centru Glavnog staba 06.08.1992. izvrsena je dosta povrsna analiza neuspeha, s konstatacijama da je pocetak napada kasnio, jer jedinice nisu na vreme stigle u ocekujuce rejone na pravcima upotrebe. Sistem radio veza nije bio u potpunosti zasticen, pa je neprijatelj upao u sistem radio veza i otkrio pokrete jedinica. Iako sa zakasnjenjem, napad se, nakratko, odvijao po planu. U toku napada na s. Izlasi poginuo je komandant Asko Prazina, sto se veoma brzo proculo medju vojnicima, pa je doslo do trenutnog pada morala pojedinaca i grupa, te otvorenog komandovanja putem radio veza, sto neprijatelj koristi da minobacackom i artiljerijskom vatrom ostvari vatrene udare, u kojima gine veliki broj boraca. Komandovanje je paralizovano, dolazi do rasula i povlacenja na pocetne polozaje. Bio je to potpuni neuspeh.

U istom dokumentu utvrdjeni su sledeci razlozi neuspeha:
1. – Nerealna i nepotpuna procena jacine snaga i borbenih mogucnosti vojske bosanskih Srba. Neprijatelj je potcenjen;
2. – Planiranje napada, odluka komandanata i zadaci jedinicama bili su nerealni, nije bilo uskladjeno po vremenu, prostoru i realnim mogucnostima jedinica;
3. - Nije planirana, pa ni ostvarena koordinacija i sadejstvo sa snagama sa fronta i pozadine neprijatelja;
4. – Narusene mere operativnog i taktickog maskiranja, a nije primenjivan sistem TKT (tajnog komandovanja trupama);
5.- Nizak nivo vojne organizovanosti i pripremljenosti za napad. Nije izvrseno komandantsko izvidjanje, komandanti nisu na zemljistu saopstili zapovesti i dr.;
6. - Ispoljena samovolja grupa boraca i pojedinih komandira;
7. - Veoma brz pad morala, zbog pogibije Aska Prazine;
8. - viseslojno komandovanje
9. - Zabrinjavajuce veliki broj poginulih.

Pitam se ko ce, da li ce i kako biti sankcionisan zbog neuspeha napada i, jos vise, zbog velikog gubitka boraca? A, morali bi biti sankcionisani. U najmanju ruku to je obaveza prema poginulima i njihovim unesrecenim porodicama. To mora biti i opomena za komande i stabove da strucnije planiraju svaku borbenu radnju. Ovo nisu kompjutorske "ratne igre", ovde se radi o zivotima boraca.

10. avgust 1992.

Ne prekidajuci dnevne obilaske jedinica na polozajima odbrane grada, ucestvujem i u akciji formiranja planinarsko-diverzantske jedinice. Ideja je potekla od dva mladica koji su se krajem jula iznenada pojavili u mojoj kancelariji. Najpre nisam shvatio sta zele. Govorili su uopsteno: "Ovako vise ne moze"; "Radi se pogresno"; "Vase akcije ne daju prave rezultate".

Tek kad su krenuli sa "Treba uraditi", shvatio sam da ce predloziti nesto konkretno. "Vise bi se dalo uciniti s diverzantskim akcijama u neprijateljskoj pozadini!" Brine ih, dakle, nasa nemoc da deblokiramo Sarajevo. Tek kad su poceli spominjati imena ljudi na koje racunaju i njihove specijalnosti i profesionalni angazman pre rata, predlog je zaokupio moju paznju. Manirom coveka koji je nehotimicno precuo imena sagovornika pri upoznavanju, zamolio sam ih da ih ponove. Nijaz Zorbic i Boris Kovacevic.

Nista novog nisu ponudili ti mladi ljudi, samo su insistirali na cinjenici da nasa resenja nisu efikasna u napadu i da treba pokusati sa diverzantskim dejstvima u pozadini neprijatelja. Podsetili su me na misao mog omiljenog starog kineskog vojnog teoreticara Sun Cu Vu-a: "Udjimo u prazninu, navalimo na supljine, zaobidjimo ono sto brani, udarimo ga tamo gde nas ne ocekuje."

Zorbic je spremno izdiktirao imena boraca za izvidjacko–diverzantski vod: Boris Kovacevic, osvajac najvisih planinskih vrhova Evrope i clan ekspedicije na Himalaje; Predrag Starko, planinar–alpinista, osvajac vrhova preko 5.000 metara n/v; Goran Udovcic, vrhunski sportista, aktivni clan RMUP -a; Ajnur Mehicevic i Bahrudin Durakovic, pripadnici specijalne jedinice MUP-a; Senad Fejzagic, pirotehnicar; Predrag Jovanovic, vrstan vezista. Imena ovih ljudi i njihove sposobnosti su budile moju mastu i prihvatio sam da obavim konsultacije u Glavnom stabu oruzanih snaga i da ih ubrzo izvestim o nasem stavu.

Ispostavilo se da je s ovim predlogom vec upoznat komandant Sefer Halilovic, pa smo na prvim konsultacijama o ovoj jedinici obojica zakljucili da tu "ima neceg" i da vredi pokusati. Komandant mi je prepustio sve aktivnosti u vezi sa formiranjem planinsko–diverzantske jedinice. Obavesteni o konkretnom interesu za njihovu ideju, Zorbic i Kovacevic su vrlo brzo i dosta uspesno realizovali sve zadatke oko organizovanja ove jedinice. Buduci da su svi kandidati za njen boracki sastav bili na rasporedu u jedinicama OS, morali smo izdejstvovati njihovu prekomandu u novoosnovanu jedinicu. Nije to bilo tesko uraditi, jer su ministar za unutrasnje poslove Jusuf Pusina i komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikic pokazali puno razumevanje za nasu "stvar". Vikic je podrzao formiranje diverzantske jedinice i obecao punu pomoc u kadrovima, materijalnim sredstvima i obuci ljudi. Poslao sam formalni zahtev za prekomandu tih ljudi u planinsko-diverzantsku jedinicu.

Reakcija jedinica na nas zahtev je bila iznenadjujuce brza i pozitivna, tako da se ljudstvo vec za dvadesetak dana naslo na okupu u prostorijama osnovne skole "Miljenko Cvitković" u Nemanjinoj ulici. Cim su se okupili, odmah je zapocela specijalisticka obuka. Jedinici je dato konspirativno ime, a njenim borcima je strogo zabranjeno bilo kakvo kazivanje o jedinici ili angazmanu. Ozbiljnost i motiviranost ovih mladica je bila na tako visokom nivou da nije bilo nikakve stvarne potreba za njihovom moralno–politickom pripremom. Obuka je usredsredjena na jacanje psihofizicke cvrstine boraca, na diverzantsko i inzinjersko osposobljavanje.

Dok je trajala obuka, vodili smo zanimljive rasprave o planovima borbene upotrebe. Odredili smo rejone dejstva za prvu fazu, septembar–novembar: planine Igman, Bjelasnica, Treskavica, Jahorina, Prenj i Velez. Odredili smo objekte na kojima ce vrsiti diverzantske akcije: komunikacija Nevesinje–Borci (povise Konjica) koju cetnici koriste za dovodjenje ljudstva i dostavljanje TMS; radio–relejno cvoriste na Borasnici; vatreni polozaj artiljerije na Kiseru; radio–predajni centar Kleke. Moje poverenje u mogucnosti ovih sposobnih mladica je bilo neupitno. Poceo sam cak sanjariti o njihovim spektakularnim diverzantskim uspesima i o bombasticnim naslovima u nasim novinama i udarnim vestima RTV Sarajevo o njihovim podvizima.

U toku priprema za izlazak na Igman, cesto sam ih obilazio i dugo razgovarao sa njima. Svi su oni ponosni sto pripadaju ovoj jedinici; svesni su opasnosti koje ih ocekuju; ali su i uvereni da do cilja mogu i moraju stici. Priznajem, ponos je ovladao i mnome.

"Danas ste nepoznati javnosti, sto je i razumljivo s obzirom na konspirativnosti jedinice i zadatke koje treba da izvrsavate. Ali, kada se borbeno oglasite, slava ce biti vasa! Ucinite da vas rusitelji Domovine dobro zapamte! Bog vas cuvao i pratila vas dobra sreca!" - rekao sam i ganuo, izgleda, najvise sebe. Cvrsti momci su me sa simpatijama gledali, a ja, stara vojnicka "kuka", jedva sam suzdrzao suze u ocima. Samo sam jos mogao da stegnem ruku svakom pojedinacno.

No comments:

Post a Comment