Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,Kopni nada da ce svet pomoci

14, avgust 1992.
Veoma su topli letnji dani. Dnevna temperatura dostize 35° C. Rat se sve vise rasplamsava na celoj teritoriji BiH. Iz dana u dan povecava se broj poginulih i ranjenih. Pune su bolnice boraca i civila. Cesto u nocima razmisljam, kad zbog umora ne mogu da zaspem, o zivotu i smrti. Ranije o tome nikada nisam razmizljao. Ziveci u ovih sest meseci s uzasom ubijanja, rusenja i paljevina i svakodnevno u strahu od
"svojeg" snajperskog metka i gelera granate, pitam se kolika je cena zivota?! Svi koji se nalaze u okruzenom gradu, uveren sam, imaju samo jednu zelju – da ostanu u zivotu. Svedokom sam da uz te zelje postoje i one – samozrtvovanje za drugoga. Roditelji u panicnom strahu za decom znaju reci: "Ako treba da se desi, neka se desi meni, a ne mome detetu!" Nezaboravna je scena kada Halida kroz suze skoro kricuci govori: "Dragi Allahu, sto mi uze Mirzu i Fehima, što ne uze mene?!"

Obaveza je na nama zivima da zabelezimo imena onih koji su na bilo koji nacin doprineli da se brani bosanskohercegovacko bice. Zato cu voditi prebeleske o ljudima koji su po misljenju zasluzili najvisa ljudska priznanja za ono sto su uradili za Sarajevo, za Bosnu i Hercegovinu. Vodicu pribeleske o njima dok budem u zivotu! Ako me negde stigne "moja granata", neko ce preuzeti ovo i nastaviti sa pisanjem. Bar se tako nadam.

Safeta Zajka prvi put sam upoznao 01.05.1992. godine kada sam obilazio jedinice Opstinskog staba TO Novi Grad. Tada je bio komandir u Boljakovom potoku. Odavao je utisak sposobnog, veoma dobro vojno-strucno obrazovanog staresine ("Zavrsio sam skolu rezervnih oficira u Bileci!"– pohvalio se). Delovao je veoma odlucno i iskazao nepokolebljivost da sa svojim ljudstvom odbrani ovo naselje. Hvalio je vojnike, teritorijalce, da su voljni i spremni da idu na izvrsenje svakog zadatka. To vece, prvog dana maja. komandiri jedinica iz Sokolja, Brijesca, Alipasinog polja, Lucareviceve jedinice, s postovanjem i uvazavanjem obracali su se i slusali Safeta. Komandantu staba TO Opostine Novi Grad predlozio sam da Zajka postavi za komandanta odreda.

Drugi susret sa Zajkom imao sam pocetkom juna. Dan je bio kisan i sumoran. Sumaglica u rano jutro, a Zajko me proveo do prvih linija koje su bile okrenute ka Zuci. S neskrivenim zadovoljstvom je govorio kako je veoma brzo ustrojio jedinicu, hvalio hrabrost i pozrtvovnost vojnika, koji su bukvalno bez uniformi i sa vrlo malo naoruzanja. Istice disciplinu vojnika i komandire Zaima, Ramadana, Hajru, Teufika. Ni jednog momenta ne istice sopstvene zasluge, o kojima sam slusao od njegovih vojnika. Jedinica mu je uspjesno obavila zadatak u blokiranju kasarne "Jusuf Dzonlic" i njenom oslobadjanju. Zalio mi se da njegova jedinica nista nije dobila od ratnog plena iz ove kasarne. Tom prilikom Safet je rekao: "Ovo ovako vise necemo dozvoliti! Cetnici svakodnevno sa Zuci gadjaju po gradu svim vrstama oruzja i orudja. Nanose velike gubitke stanovnicima grada. Moracemo sto prije u napad i protjerati ih do Vogosce!"

To sto je obecao ubrzo je i uradio. Safetovu jedincu, zajedno sa Srebrovim, obisao sam drugi dan posto je 8. juna 1992. godine izvela veliku akciju na Zuci. Tada je Safet izgledao umorno, omrsaveo od dana kada sam ga prvi put video, pocrneo u licu, ali je delovao zadovoljno. Kako i ne bi, kada smo Srebrov i ja bili zacudjeni (ma kakvi zacudjeni – prenerazeni!) videvsi na gomile čaura PAT-ova, PAM-ova, topova 20/1 i 20/3 mm i haubica 105 mm. Ne preterujem ako kazem da ih je tu bilo na hiljade! Srebrov, znatizeljan kao i uvek, insistirao je da Zajko isprica kako je moguce samo sa puskom proterati takvu silu: "Eno, pitajte vojnike!" – odgovorio je Zajko, ne zeleci da govori o zaslugama za uspeh vredan paznje, koji znacajno menja odnos snaga u ovom delu grada. Od pre tri dana gradjani novog Sarajeva slobodnije idu po vodu, po hleb, po humanitarnu pomoc. Vrhunac naseg zadovoljstva je bio kada smo nasli na livadi dva PAT-a 2/1. To je nas ratni plen. Sada sa njima zadajemo muke cetnicima. Sledeci cilj je kota 850."

Iskazao sam Zajku i njegovim borcima neskriveno divljenje.. To je snazna, jaka i uspesna licnost. Pred njim je velika vojnicka karijera.

19. avgusta 1992.
Doziveli smo, konacno, i jedan radosniji, svecani trenutak ovih ratnih avgustovskih dana. Ili, vojnicki precizno, 19. avgusta 1992. godine clanovi Glavnog staba Oruzanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, vojna i civilna lica, postrojila se u tri reda u hodniku, na prvom spratu zgrade Predsednistva, u ocekivanju dolaska svog vrhovnog komandanta O/S, gospodina Alije Izetbegovica. Cekamo cin zakletve!

Nacelnik Halilovic me odredio za komandanta svecanosti. Iskreno sam polaskan tim priznanjem, ali to je i obaveza. Stoga sam se odmah latio Vjezbovnog pravilnika OS, pronasao u njemu komande i uvezbao postupke i radnje za docek Vrhovnog komandanta, tako, da sam obilazeci polozaje na Velikoj i Maloj Colinoj kapi, na otvorenom prostoru, glasno preslusavao naucene komande, na veliko iscudjavanje boraca. Nista im nije bilo jasno. "Sta ovaj radi?" Iz glupe situacije izvukao me Emir, vazno im objasnjavajuci, kako on to ponekad bas zna, da "pukovnik uvjezbava raport za gospodina Izetbegovica."

Dok cekamo dolazak Vrhovnog komandanta, u secanja mi naviru slicne svecanosti iz moje vojnicke mladosti. U periodu od 1959. do 1964. bio sam u Gardi na Banjici, u Beogradu. Na samom pocetku bio sam clan pocasne jedinice Garde, koja je docekivala i ispracala visoke strane drzavnike i ambasadore pri predaji akreditiva. Sta reci? Zaista smo bili vrhunski obuceni i uigrani za te svecane trenutke. Pamtim dobro 18. maj 1961. godine, kada sam marsalu Titu, na Dedinju, u Uzickoj 18, predao raport:

"Druže Predsednice, cetvrti vod, trece cete, cetvrtog gardijskog bataljona nalazi se na radu. Raportira potporucnik Jovan Divjak!"

I onaj pukovniku Gadafiju, na mostarskom aerodromu 1973. godine: "Vaša ekselencijo, pitomacki bataljon je postrojen u Vasu cast. Raportira potpukovnik Jovan Divjak!". Sa pitomcima Srednje vojne skole u Sarajevu odavao sam tu pocast.

To su samo uspomene, a ovo danas je stvarnost. Gledam stroj zadovoljno. Dobro izgleda. Muskarci su obuceni u tamnoplava civilna odela, bele kosulje, tamnoplave kravate i crne cipele, a zene u blejzere teget boje, suknje, bele bluze, crne cipele i carape. Vode u gradu nema, a oni su svi savrseno uredni. Nas je nekolicina u uniformi. Nama krojaci nisu sasili svecana odela. Nema struje, a ni dovoljno materijala za sve. Ne marim, bice!

Zanimljivo je da se ova svecanost trebala ranije odrzati, ali krojaci nisu stizali rokove sivanja iz znanih razloga. Morali su sasiti 200 odela za dvadesetak dana! Nisu stigli...

Iz uspomena me trgnuo glas koji upozorava na Predsjednikov dolazak. Nevelik orkestar, smesten na desnom krilu hodnika, zapocinje svirati mars. Komandujem: "Pozor!" Dosta cvrsto, ali malo nesigurnog glasa; hitro moja podsvest ocenjuje komandu. Cinim ostar okret u levo i strojevim korakom krecem prema g. Izetbegovicu, kroz uzak spalir kojeg cini stroj sa moje desne strane i brojna publika. Tu su clanovi Predsednistva, predstavnici Vlade i policije, licnosti kulturnog i javnog zivota, medju kojima krajickom oka zapazam Kljujica, Durakovica, Pejanovica, Doku, Lazovica, Pusinu, Lagumdziju, Gojera i mnoge druge, s leve strane hodnika. Predsednika RBiH prati nacelnik Glavnog staba Sefer Halilovic. Zaustavljam se i sad vec jasnim i sigurnim glasom raportiram: "Gospodine Predsednice! Glavni stab Oruzanih snaga postrojen je u Vasu cast i spreman da polozi zakletvu. Raportira pukovnik Divjak!"

Nakon obilaska postrojenog Staba, predsednik Izetbegovic staje ispred sredine stroja i pozdravlja: "Gospodo i gospodje, Pozdrav - Domovini!" Odgovor "POZDRAV!" je bio dolican ovom svecanom i vaznom, za mene istorijskom trenutku. Bio je gromoglasan, da se sve orilo prostranom zgradom Predsednistva. Sada je bilo sasvim lako izgovoriti novu komandu: "Po-zor!". Nakon toga je komandant Sefer Halilovic vojnicki zatrazio dozvolu Vrhovnog komandanta da se pocne sa polaganjem zakletve. Komandant staba nas poziva da ponavljamo tekst zakletve kojeg ce procitati:

"Ja, (svako sebe imenuje), zaklinjem se da cu braniti nezavisnost, suverenitet i cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine, da cu savjesno i disciplinirano izvrsavati sve obaveze i duznosti pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, da cu braniti njenu slobodu i cast, i u toj borbi istrajati."

Zavrsne reci zakletve uvazeni gosti su pozdravili gromoglasnim aplauzom koji se mocno razlegao prostorima Predsednistva kao malocas otpozdrav stroja Predsedniku. Kad je aplauz utihnuo, g. Izetbegovic nam se obratio recima:

"Cestitam vam na datoj zakletvi, kojom ste se obavezali da cete braniti nezavisnost, suverenitet i cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine! Vi ste i do sada to radili. Hvala vam na do sada ucinjenom. Ali, moramo sa jos vecom snagom i odlucnije ici u deblokadu Sarajeva i vracanje okupiranih teritorija. Znam da ste spremni za to i da cete to uraditi za dobrobit gradjana Bosne i Hercegovine. Zelim vam puno uspjeha u predstojecoj borbi za Bosnu i Hercegovinu. Hvala!"

I, shodno uobicajenoj praksi, otpoceli smo potpisivanje zakletve, hijerarhijskim vojnim redom: komandant Staba Halilovic, Siber, ja, Juka Prazina, Karic, Lucarevic, Muslimovic, Slavicek..... Radujem se, organizacija je bila dobra, to mi svojom cestitkom potvrdjuje Halilovic. "Doprinos" nasoj svecanosti dali su i artiljerci sa brda, oni s kokardom na glavi. Poslali su je u formi tri granate u trenucima davanja zakletve. Jedna je granata pala u dvoriste zgrade Predsednistva, druga ispred glavnog ulaza u Titovoj ulici, treca pored Alipasine dzamije. Nisu nikog pokolebale, stavise, bas smo izgovarali da cemo "... u toj borbi istrajati!".

Malo sam do sada imao prilika da budem u blizini Predsednika. Stoga je njegova pruzena ruka i cvrst stisak izazvao u meni prijatan osecaj bliskosti i izvesno uzbudjenje. Nisam ga poznavao do agresije na RBiH. I ne samo njega, nego vecinu politicara izabranih na izborima 1990. godine. Bavio sam se strukom, bio usredsredjen na svoj poziv, lisen politickog interesovanja. U promenjenim okolnostima zivota, u burnom vremenu svekolike tranzicije i ekstremne ispolitiziranosti, shodno smislu Lecovog aforizma – "Ne bavite se politikom, gradjani!? Dobro! Ali znajte: politika ce se uvek baviti s vama!" - i moj se stav nuzno menjao. Postao sam svestan faktora politike i politicara u vremenu u kojem zivim i tek zadnjih meseci, kroz radio-televizijske emisije i novinarske clanke i feljtone, poceo sam se podrobnije informisati o tim licnostima.

Kako je jugoslovenska unutrasnja kriza jacala, jacala je i moja pozornost spram politicara koji su joj bili protagonisti. Pratio sam s paznjom njihove nastupe i istupanja, nastojao proniknuti u javne i tajne motive koji su odredjivali njihovo drustveno-politicko ponasanje, i misliti svojom glavom, ne utapati se u nikakve kolektivisticke svesti, pa ni srpskog naroda kojem po rodjenju pripadam, i kojeg sam, sada evo, tako "sramno izdao".

Nisam mogao ne videti napor politicara Alije Izetbegovica da svim sredstvima kojim je raspolagao sacuva mir, najpre u zajednickoj nam Jugoslaviji, a potom i u Republici Bosni i Hercegovini. Doziveo sam ga kao coveka koji pokusava nemoguce, koji uvodi moralne principe u surovu politicku praksu nepolitickih naroda. Doveden pred gotove cinove agresije na Bosnu i genocida nad njegovim muslimanskim narodom, decidno se i odlucno brani i bori za spas zemlje i ljudi, nepokoleban u svojim nacelima da nacije, religije i kulture znace bogatstvo a ne slabost, da njihov slobodan, samostalni razvoj tek u susretu i u prirodnom prozimanju sa razlicitim donosi pravi prosperitet zemlji, a unapredjuje civilizaciju. Postovati ta nacela, znaci postovati coveka, pojedinca, licnost. Sa takvim covekom i za takvog coveka, koji svoje stavove pretvara u program akcije, meni je ici i boriti se! Znam da se tako borim i za one koji me se odricu.

Stoga jos jednom intimno, dok stavljam potpis na spisku lica koji su dali zakletvu, za sebe, na hrvatskoj jezickoj verziji koja ravnopravno egzistira u Armiji RBiH sa jezikom najmnogoljudnijeg naroda, sapucem :

"Prisezem da cu braniti neovisnost, suverenost i cjelovitost Republike BiH, da cu savjesno i disciplinirano izvrsavati sve obveze, da cu braniti njenu slobodu i cast, i u toj borbi istrajati."
Tako ti Bog pomogao, Jovane Divjak!

22. avgust 1992.
Snaga nase odbrane je neupitna. Nedostatke u oruzju, municiji i vojnoj opremi nadoknadjujemo srcanoscu i odlucnoscu boraca na borbenim linijama. Nasa armija, bar za sad, nije dovoljno jaka za ofanzivne akcije i proboj obruca oko Sarajeva. Gradjani se ne mire sa tom realnom vojnom situacijom, kao, uostalom, ni mi, njihova vojska. Od nas nastoje da iznude deblokadu Sarajeva, ne obaziruci se na do sada neuspesne pokusaje i znatne zrtve. Dodijala im svekolika beda i svakidasnja pogibelj u gradu. Zamor ih sustize sve jace, beznadje pritisce sve vise. Kopni nada da ce taj okrutni, "bijeli svijet" pomoci, jer se, izgleda, privikao na prizore nasih pogibija i nedaca, pa ih ravnodusno gleda na TV ekranima i cita o njima u novinama. Gase ih ili ispustaju iz ruke kad mera "pristojnog izvestavanja brutalnosti" predje njihovu gradcansku toleranciju, kad počne da im smetaju, tj. uznemiruju njihov gradjanski mir i ljudsku savest.

"Danasnje strahote su satkane od niti iste historijske tapiserije, stvarane od invazije Slovena na Balkan u sestom vijeku", - tvrdi jedan engleski analiticar,. "Danas su se, kao i mnogo puta u balkanskoj istoriji, podigli ponovo ciklicni talasi mrznje i zvjerstva koje Hrvati, Srbi i Muslimani cine jedni drugima stoljecima." – ocena je tog Engleza.

Americki senator Dzon Vorner (John Vorner) ne samo da prihvata ovu tezu, nego je jos produbljava: "Moje vlastito istrazivanje pokazuje da su se ovi ljudi medjusobno borili, ne stotinama, vec hiljadama godina, zbog religioznih, etnickih i kulturnih razlika."

I brojni strani novinari, posle obilaska bosanskih ratista, a pod snaznim utiskom kosovske mitske ostrascenosti srpske soldateske, pricaju da i sami pocinju verovati da je Kosovska bitka uzrok trajne srpsko/pravoslavne–islamske borbe, pa shodno tome, i sadasnjeg rata.

Ovakva misljenja politickih analiticara, novinara, pa i uticajnih americkih senatora su krajnje proizvoljna, istorijski, nekriticki i nedijalekticno formirana, ali direktnu stetu ovakve njihove arogantne komotnosti u izricanju ocena trpimo mi i nasa odbrana. Plasiranjem ovakvih nekritickih misljenja u sredstvima javnog informisanja na Zapadu, nude svojoj javnosti ravnodusnost kao izbor, tvrdnjom i porukom da se tu nista ne moze racionalno uciniti, pomoci i izmeniti, pa upozoravaju na "razboritu uzdržanost" u sukobima u Bosni, cas ponavljajuci eksplicitno, cas implicitno, svojom pisanijom, "da im mi ne mozemo pomoci, i da ih treba pustiti da sami rijese svoje probleme na nacin koji oni samo znaju i umiju". A kako to oni "znaju i umiju vidi su na stravicnim prizorima masakra i izgona ...

Ove pogubne zablude ne moze da poljulja ni citiranje eksplicitne izjave maga rata na prostorima bivse Jugoslavije, Slobodana Milosevica, iz govora na Gazimestanu, 1989. godine, na 600––tu godisnjicu bitke na Kosovu, u predvecerje ratne tmine: "Danas je tesko reci sta je istina, a sta je legenda u vezi sa Kosovom. Danas to cak nije ni vazno". I dalje, ".... ali, osluskivanje istorije nije, u stvari, osnova na kojoj cemo mi (Srbi – nap. autora) izvrsiti mobilizaciju."

U instrukcijama napisanim 1942. godine, Draza Mihailovic, cetnicki kvislinski vodja, porucuje: "Trebalo bi svakome razjasniti, posle rata ili kada bude pogodno vreme, mi cemo izvrsiti zadatak tako da niko osim Srba nece ostati u srpskim zemljama."

Memorandum SANU 1986. godine, svojim tezama i nacrtom, potvrdjuje i proklamira da istorijska srpska teznja za velikom Srbijom nije bacena u zapecak istorije, da je na snazi, i definise je kao politicki program sa nacionalnim legitimitetom. "Resenje nacionalnog pitanja srpskog naroda je bilo osujeceno od komunista na kraju Drugog svetskog rata, pa .... uspostavljanje punog nacionalnog integriteta srpskog naroda, bez obzira koju republiku ili oblast nastanjuju, njihovo je historijsko i demokratsko pravo". (Nap. – podvukao autor)

Svi ovi detalji govore da je u drugoj polovini osamdesetih godina ovog stoleca, u Srbiji, na svim vaznim razinama drustva i drzave, nastupilo inoviranje politickih projekata Ilije Garasanina iz XIX veka, sa kartografskim i drugim zahvatima za formiranje Velike Srbije, kao i Stevana Moljevica iz prve polovine XX veka.

Ovom se pridruzio lavovskom snagom Dobrica Cosic, srpski knjizevnik, tezama o "izgonu srpskog naroda sa Kosova i Metohije, o diskriminaciji prema Srbima u BiH, o njihovom obespravljenju i asimilaciji u Hrvatskoj". U Rimu je novembra 1990. godine tvrdio, pred licem svjetske javnosti, da "Muslimani poslednjih godina ispoljavaju teznju za stvaranjem islamske BiH, prve takve drzave u Evropi", i jos, kao uzgred, izneo i tvrdnju da su granice danasnjih jugoslovenskih republika avnojske, vestacke, nagodbene, pa "nisu legitimne u drzavno–pravnom smislu."

Zar ovako otvorene i u hronoloskoj lepezi od Garasanina do Cosica, tj. Milosevica kao egzekutora, iznesena ideje o Velikoj Srbiji, ne kazuju svojom ociglednoscu novinarima, analiticarima, senatorima i inim, da je rec o borbi za teritorije, za ekskluzivni, jedinstveni zivotni prostor srpskog etnosa, u kome su prava drugih, po nacelu "krvi i tla", nebitna i nistavna!?

Ne buni nas njihovo neznanje, ni svesna, ili cak nesvesna, ali svakako pogresna ocena nase nevesele situacije, vec njihov negativni upliv na javno mnenje svojih demokratskih zemalja, koje bi, inace, u principu, moglo, snagom demokratskih ubedjenja i pritisaka, naterati svoje neodlucne i suzdrzane drzavne administracije na energicniji politicki i vojni angazman za pomoc drzavama i narodima, posebno u Bosni i Hercegovini, zrtvama brutalne agresije, nevidjene od zavrsetka Drugog svetskog rata na tlu slobodarske Evrope.

Zabludi o karakteru sukoba na teritoriju Jugoslavije, gde se govorilo tzv. srpskohrvatskim jezikom, aktivno i svesno doprinosi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), cas se pojavljujuci kao generator, a cas kao instrument pragmaticnih politickih ciljeva srpskog vodjstva. U svom pastirskom delovanju zamenila je univerzalno nacelo hristocentrizma sa uskogrudim, u mnogo cemu, protuhriscanskim srpskim etnocentrizmom. Izjavu Radovana Karadzica, politickog lidera srpskog naroda u BiH, da je "Danas i Hrist Srbin", datu u najcvrscoj nameri nacionalistickog homogeniranja pred akt agresije kojeg su vec bili osmislili, SPC nije ni crkveno poucno, negativno prokomentarisala, a kamoli nedvosmisleno osudila. Pokazalo se da je istovetnu nameru srpskog homogeniziranja i radikaliziranja tzv. srpskog pitanja, SPC vrsila i nosanjem mostiju "svetog kneza Lazara po svim krajevima gdje Srbi zive", kasne jeseni 1988. godine i u zimu 1989, ali i sa sistemskim cinodelovanjima opela pred jamama Srba, zrtava iz Drugog svetskog rata, dok su speleolozi vadili iz njih lobanje i kosti, paleci duse prisutnih.

U samom predvorju rata, 18. januara 1992. godine i Sveti arhijerejski sabor SPC-e se oglasio tvrdnjom da "crkva i srpski narod nikada nisu priznavali avnojske granice"i da "nicije nagodbe ne obavezuje narod, kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere Pravoslavne srpske crkve".

Preklapanjem verskog i nacionalnog identiteta, crkvena hijerahija je oblikovala predstojeci rat kao religiozno pitanje. "Srbija i njen narod su priklesteni izmedju dve mocne svetske religije, islama i katolicanstva, pa procenjuju da je opstanak u nacionalnom i verskom pogledu u velikoj opasnosti. A, jedini spas je u novoj nacionalnoj strategiji, cija sustina mora biti izrazavanje ekskluzivne srpske nacionalisticke ideologije...” ("Glas crkve", 1991.)

Potvrdu "opasnosti" od islama su dali i srpski orijentalisti svojim "znanstvenim otkrićem" da su islam i muslimani retrogradna pretnja modernoj civilizaciji u opstem smislu, ali konkretna na prostoru "srpskih zemalja".

U zelji da pariramo negativnom odjeku ovih i ovakvih sudova, cesto i iznova razgovaramo u Stabu sto nam je ciniti da pokazemo njihovu neutemeljenost i laz. Odgovor se uvek svodi na konstataciju da bi brojnije ucesce Srba u Oruzanim snagama BiH bio najbolji demanti tvrdnje o verskom i etnickom karakteru rata i potvrdjivanje istine da je uzrok sukoba klasican – rat za teritorije, a nikako rat iz ove ili one vrste netrpeljivosti.

Komandant Halilovic je dosta objektivno posmatrao situaciju u kojoj su Srbi ziveli u Sarajevu, ali mi zamera sto se nisam jos vise, uprkos svemu, angazirao na njihovom masovnijem ukljucenju u odbranu grada i Bosne i Hercegovine. Bilo mu je poznato, iz mojih i drugih izvestaja, da se strah uvukao medju gradjane srpske nacionalnosti, koji su izlozeni opstepoznatim sumnjicavostima, nezakonitim i grubim ispitivanjima, pljackama, fizickim i psihickim maltretiranjima od strane lokalnih komandira i nesavesnih pripadnika ARBiH i MUP-a. To su, verujem, direktni uzroci njihovog slabijeg angazovanja u nasoj borbi. S tim u vezi, upoznao sam Sefera i sa primedbama na ponasanje Komisije za ratne zlocine, cijom je "istraznom" policijom komandovao Dedo Sisis.

Ne znajuci ni sam, kao sto to ni drugi nisu znali, kako u takvoj situaciji nepoverenja motivisati srpsku gradsku populaciju na akciju, ocenio sam da bi javni apel Srba, pripadnika Armije RBIH, Srbima Sarajeva, mogao eventualno biti podsticajan za njihovo aktiviranje. Sefer se slozio sa ovom idejom i prihvatio je predlog da ga sām nacinim. 20. avgusta predao sam Halilovicu apel na uvid i odobrenje. Potpisao ga je istog dana, ne izmenivsi i ne dodavajuci ni jednu rec u njemu.

"Zavedeni i iznevereni srpski narode!

Mi, Srbi, gradjani Republike Bosne i Hercegovine, koji smo od prvog dana u redovima Teritorijalne odbrane, Armije i policije RBiH, pozivamo sve zavedene i izmanipulisane Srbe koji joss nisu lojalni Republici Bosni i Hercegovini i ne nalaze se u redovima Oruzanih snaga R BiH, da sami odluce o svojoj sudbini.

Ovo su sudbonosni dani za sve gradjane Republike BiH, a posebno za Srbe koji su krenuli u rat prevareni politikom SDS i koji su zbog njihove fasistoidne orijentacije do sada izgubili na hiljade srpskih sinova i kceri, rasturili na stotine porodica i mnoge kuce zavili u crno.

Nije daleko dan kada cemo mi Srbi, u zajednickom stroju sa Muslimanima, Hrvatima i drugim gradjanima, probiti blokadu Sarajeva i krenuti u odsudnu borbu za oslobodjenje nase zajednicke nam domovine. Tada ce nastati bezanija prema Srbiji svih placenika, cetnika, "seseljevaca", "belih orlova" i druge bagre, a vi cete ostati sami i napusteni na vasim ognjistima, uz grobove otaca i dedova, uz vase crkve i sume. Za vas, koji niste u ovom prljavom ratu okrvavili ruke, poslednje je vreme da nam se prikljucite. Za vas ne sme biti neizvesnosti. Valja nama do granicnih reka Bosne i Hercegovine i dela morske obale.

Predsednistvo i Vlada svakom srpskom vojniku i oficiru, radniku, seljaku, intelektualcu i svakom gradjaninu pravoslavne vere garantuju licnu sigurnost, gradjanska prava i prava koja proisticu iz radnog odnosa u Armiji, preduzecima, prosvetnim i zdravstvenim ustanovama i prinadleznosti koje pripadaju borcima Republike BiH, a koji sa oruzjem ili bez njega predju u sastav Armije BiH.

Zavedeni i prevareni srpski narode!

Ne dajte da se dalje proleva krv, sprecite ubijanje dece, zena i staraca, da se nase i vase kuce, bolnice, trgovi, skole, svetovni objekti i drugi ne unistavaju. "Ostajte ovdje" – kao sto nas Aleksa Santic poziva u svojoj pesmi. Ovo je i vasa Bosna i Hercegovina i samo u zajednickoj borbi mozemo spreciti da ona bude Velika Srbija ili Velika Hrvatska ili islamska dzamahirija, a da i zivote damo za demokratsku drzavu u kojoj ce svi ljudi imati jednaka prava i jednake obaveze. Ta prava pred OUN i celim svijetom garantovace Ustav RBiH.

Oni koji predju na stranu Armije RBiH moci ce da ostvare sva prava koja sada imaju borci Armije RBiH i svi cemo biti svoji na svome.

Pitam se sta ako nam se ne prikljucite? Znaci li to da ste u redovima agresora, da ste fasistoidnih opredelenja, da podrzavate genocid nad muslimanskim narodom? Posle rata pravda ce doci po svoje. Svet se vec opredelio da se krvnicima sudi kao onima u Nirnbergu.

Mi, Srbi, gradjani RBiH, koji smo od prvog dana u redovima Armije RBiH, nismo ukaljali casno srpsko ime i vas pozivamo da se pridruzite stotinama i hiljadama Srba koji se bore rame uz rame sa svojim komsijama i sugradjanima. Oni koji nam se pridruze u Armiji RBiH nece biti ni zatvarani, ni osudjivani, a u skorasnjoj slobodi moci ce reci da su zajedno sa nama spasili cast i obraz velikog srpskog naroda.
Imamo pravo na cast, ponos i buducnost i zato ostajemo ovde bosanski Srbi, ovo je i nasa Bosna, ovo je nasa zemlja, kao sto je i muslimanskog i hrvatskog i drugih gradjana i niko nam je nikada uzeti nece.

Jos nije kasno da nam se pridruzite u borbi za slobodu demokratske RBiH. U borbeni stroj pozivamo i sve one Hrvate, Muslimane i ostale gradjane RBiH koji se do sada nisu ukljucili u borbu za demokratsku i gradjansku RBiH."

No comments:

Post a Comment