Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK nista od povratka u Sarajevo..

13.10.1992.
Konacno sam sreo Hasana Cengica i nakratko razgovarao u novim prostorijama vojne misije R BiH u Zagrebu. To je velelepno zdanje, moderno opremljeno i sa sijaset najmodernijih tehnickih aparata i telekomunikacijskih instrumenata. Urucio sam mu cenovnik naoruzanja, municije i vojne opreme, koje sam doneo iz Rijeke, koje vojska Slovenije i Hrvatske nude BH Amiji za otkup. "Ja sam spreman ovog momenta odmah uplatiti 500.000 DM za bilo koju stavku sa tog spiska!", nadmeno rece Cengic. Upoznao sam ga sa misljenjem i primedbama mnogih dobronamernih prijatelja BiH o urucenoj pomoci u novcu i vojnoj opremi, a da se ne zna gde je to zavrsilo. Cengic lakonski odgovori: "Bice bolje, ako dragi Allah dâ!"

Na predlog da mi se dodeli terensko vozilo za put u Bosnu i Hercegovinu, kratko je odgovorio: "Vidjecemo!" U njegovom odnosu se jasno zapazalo da u meni ne gleda visoko pozicioniranog oficira oruzanih snaga RBiH, niti mu je cinjenica da sam pomocnik komandanta Armije BiH bila vazna. Bio je to uctiv, korektan, ali hladan odnos, lisen poverenja i prisnosti. Toliko razlicit od ljudi s kojim sam tih dana radio i druzio se!

Kemi Karisiku sam preneo zapazanja o Cengicevom odnosu prema meni. Nemocno je uzvratio: "Ovdje on vodi glavnu rijec! Nas, vojnike, ne konsultuje. Tako ti je to!"

15.10.1992.
Strpljenju je kraj! Moram da idem. Kako Efendic nije obezbedio direktni prevoz do Igmana, dogovorili smo se da otputujem iz Rijeke redovnom brodskom linijom u Split. "U tamosnjem logistickom centru je Soko, moja veza On ce ti osigurati put u Mostar i obilazak jedinica kojima komanduje Arif Pasalic. Dalje, do Igmana, nece biti problema!", uverevao me Hasan Efendic. Ni sam ne znam da li je zaista bio uveren u to da "nece biti problema"!

U 18,00 sati otisnuo se brod od rijeckog mola put juga. Ispracaju me Damir, Azra, Vinko i Kenan! Odlazim, a srce mi ostaje sa ovim divnim ljudima. Dado me ponovo prigrlio svom ljubavlju unuka. Svih prethodnih dana, u mom slobodnom vremenu, igrali smo se do iznemoglosti. Takmicili se u trcanju i skakanju, kao sto sam to nekad cinio sa njegovim tatom Zelimirom. Ljutio se kada sam ga pobedjivao, i radovao se kad sam mu dozvoljavao da me pobedi. Sada stoji na obali, sakrio se iza majke, proviruje, a oci mu pune suza. Kao i dedove. Siguran sam sada, vise me nikada nece zaboraviti.

Putovao sam kao "slepi putnik", skrovito. Nisam hteo da mi se ponovi ruzno iskustvo s putovanja autobusom iz Rijeke u Zagreb. Mimikrija mi ipak nije uspela do kraja. Prepoznao me novinar "Globusa", kojem sam dao intervju pre par dana u Zagrebu. "Ne morate se niceg plasiti. Tu smo mi!", govori mi, a ni sam ne znam je li primetio moju bojazan ili to govori tek tako, iz pristojnosti.

16.10.1992.
Soko me docekao na splitskoj rivi, oko 06,00 sati. Prohladno jutro, a jeza me prozima zbog neizvesnosti pred kojom se nalazim. Odvodi me u Hotel "Jadran" "Osoblje hotela je upoznato ko ste i odgovorno je za Vasu sigurnost!", kaze Soko, valjda uocavajuci moj strah. A borio sam se sa sobom da ga kontrolisem. " Gospodine pukovnice, nemate se cega plasiti. Vasa sigurnost je garantovana od strane HV. Odmorite se, ujutro po Vas dolazi vozac koji ce Vas odvesti do Mostara, gde Vas ceka Pasalic!"

Pasalic se u zoru javlja iz Mostara: "Nije Vam sigurno da putujete kroz Mostar. Sigurniji vam je put uz Blidinje jezero!" A, radovao sam se susretu sa Mostarom i Pasalicem.

17.10.1992.
Rani jutarnji sati u Splitu. Pred hotelom me ceka "mercedes" sa nemackim saobracajnim tablicama i vozac, Tomba (konspirativno ime – prim. autora), onizak covek sa muskulaturom "poluteskasa". Pozdravljamo se i odmah krecemo.

"Do sada sam proveo desetak puta ljude i nikad nije bilo problema. Nemate razloga da brinete!", kaze mi, sluteci, valjda, da me muci neizvesnost puta. Putovacu kroz puste i meni nepoznate predele, sa potpuno nepoznatim covekom, u teska ratna vremena. Funkcija u oruzanim snagama RBiH koju obavljam pogorsava moj trenutni polozaj. U politickom i vojnom metezu, koji u Bosni i Hercegovini postaje svakim danom sve veci, vise i ne znam ko ima vise htenja i interesa da me uhapsi, zatvori, likvidira.

Upozoravam Tombu da vozi oprezno i postuje saobracajne znakove, kako ne bi riskirali susret bliske vrste sa hrvatskom policijom. Ne treba izazivati sudbinu. Idemo putnim pravcem Klis–Trilj–CistaProva–Imotski. Osam kilometara posle Imotskog stizemo na granicni prelaz prema Republici Bosni i Hercegovini. Prvi put prelazim kopnenu granicu svoje domovine i osecam kako mi raste samopouzdanje. Iako je dug i opasan put jos pred nama, lakse disem.

"Imate sta prijaviti za carinu?", pita covek u nekoj cudnom odelu, ali sa grbom sa ljiljanima na levoj strani sakoa. Sedim na zadnjem sedistu vozila, ne mesam se u razgovor Tombe i carinika, cekam ishod. Carinik se saginje prema meni, drzi u ruci moj pasos, pa mi se obraca:

"A, to ste vi! Sjecam vas se kad ste na tenku razgovarali sa nasim Predsjednikom." "Bas na tenku!", mislim podsmesljivo, ali ne protivrecim. Dakle, nema problema, moze se dalje! Krecemo, a Tomba komentarise: "Svaki put me ovdje propisno pregledaju, od krova do tocka. Vidi sada! Sigurno su zbog vas ovako tolerantni." Ako je tako, dobro je. Do Igmana cu stici ziv i zdrav.

Napuatamo asfalt i teakim makadamskim putem vozimo se kroz nepoznata sela Tribistovo, Vrpolje, Potklecani. Mimolazimo grupe dokonih ljudi, seljana, koji sa zanimanjem prate prolazak vozila sa stranom registracijom. Tomba ih u prolazu pozdravlja, ja se nesvesno jos dublje zavlacim u svoje sediste. Pustare izmedju sela me plase. Idealna su mesta za drumske razbojnike, za pljacke i ubistva. Da bih proverio svoje misljenje pitam Tombu sta on o tome misli. "Istina, cesto se desava da na ovom putu zaustave cak i kolone vozila i prosto im otmu robu. Pretovare je na drugo vozilo i adio! Nismo mi, valjda, takve lude srece da nas "stopiraju’!", odgovara mi Tomba nimalo spokojno. Eto ti mog proveravanja! Imamo u kolima pistolj. Tomba ga sakrio pod svoje sediste, ali sto je on prema naoruzanju bandi? Igracka!

Vozimo se ivicom Blidinjeg jezera. Pre pet godina sam bas ovde, kao komandant TO okruga Mostar, organizovao kondicioni mars i grupno zanimanje sa komandantima opstinskih stabova TO Mostara, Posusja, Listice, Prozora i Jablanice. Lednicko-erozivno Blidinjsko jezero tada me ocaralo lepotom, kao i sada. Uprkos strahovanjima svake vrste koja me prate na ovom putovanju. Desnu mu stranu uokviruju, listopadne i cetinarske sume. Nad jezerom se uzdizu sneznici, malo ispod visokog nebeskog plavetnila.

Trzaj volanom me prenuo iz sanjarenja. Tomba je naglim skretanjem vozila udesno u jednoj okuki izbegao sudar sa ogromnim "tridesettoncem" sa prikolicom. Vozaci se psuju obostrano. Nakratko. "Idu po robu do naseg logistickog centra u Split", objasnjava Tomba i u znak pomirenja se oglasava pozdravom sirene.

Pred raskrizjem za sela Sovice i Doljane ugledah iz daljine grupu naoruzanih vojnika. "Lezite i pravite se da spavate. Ja cu srediti ako zatreba", upozorava me Tomba. Cutke ga poslusah. Sta sam, uostalom i mogao drugo uraditi? Vozilo se zaustavlja, a Tomba im se obratio nemacki. Nisam razumeo o cemu pricaju, pa posto se zaustavljanje oduzilo desetak minuta, strah se ponovo pojavio u meni: "Sta ako me mora predati?" Nisam otvarao oci, samo sam slusao razgovor i – strepeo! Pokazalo se - bez razloga. Tomba je pokrenuo motor, pozdravio vojnike i krenuo. Kad smo malo odmakli, veselo se oglasio:

"Proslo je! Tri steke "Marlbora" i Bog te veselio! Ono je vojna policija HVO. Jedva smo se nekako sporazumijevali. Sva trojica natucaju njemacki, pa sam ih uspio "smantrati" i izbjeci kontrolu vozila. Pokazao sam im moj njemacki pasos", govori Tomba samozadovoljno. Put za Jablanicu nam je bio otvoren.

Komandanta Opstinskog staba oruzanih snaga Jablanice Salku Zerema zaticem u Komandi smestenoj u Spomen-muzeju "Bitka na Neretvi". Znam ga iz vremena kada je bio pomocnik komandanta za moral u vazduhoplovnoj bazi JNA Ortijes i Jasenice u Mostaru. Srdacno se pozdravljamo. Za njega mi je Kenan tvrdio u Rijeci da je veoma pogodan za saradnju. Medjutim, nije podrzan od lokalnih vlasti i mocnika, jer nije rodjen u Jablanici, a uz to je oficir bivse JNA!? "Stvarni autoritet u Jablanici je, zapravo, osoba pod nadimkom Bozo, koji ima, kazu, veliki uticaj na komandanta Salku" – pricao mi je Kenan.

Zerem mi predlaze da se malo osvezim i predahnem posle napornog puta i da onda odemo na rucak u restoran "Lendavu", uz magistralni put Sarajevo–Mostar.

Tako i ucinismo. Uz bogatu trpezu, penusavo pivo, bucan razgovor u hladovini vrba, vreme je lako i brzo promicalo. Divota, a desetak kilometara nize, na jugoistoku od grada, borci jablanickog odreda zilavo brane prilaze gradu. Mi se zaboravili. Izmedju zalogaja, Salko me informise: "Nemamo naoruzanja, municije, hrane ...." Stade mi kost u grlu. Pred nama "svedski sto", a dole borci gladuju. Prava pravcata demagogija! Prisedose mi zalogaji. Hocu da platim svoj deo racuna, Zerem ne dopusta. "Placa opstina. Takav je dogovor." I ne dade! Meni nista ne preosta nego da ga upozorim da nije dobra ova rabota, i da se oficirski i vojnicki sastav mora hraniti zajednicki, na "vojnom kazanu". I gosti s njima, naravno. "Sa vojnicima na prve borbene linije, u red za rucak, u zajednicke prostorije za spavanje. To mora da bude geslo oficira ARBiH." – kažem Zeremu.

Oko 18,00 sati poruka iz Konjica. Zove Zejnil Delalic i porucuje da hitno dodjem u Konjic, jer se "dogodio problem u ijem rjesavanju treba da u estvujete kao predstavnik Glavnog staba OS".

Halilovic mi je pre mog polaska u Ameriku dao instrukciju: "Pri povratku u BiH u Konjicu kontaktiraj Delalica Zejnila. On je sposoban komandant TG-2. On je alfa i omega u dolini Neretve. Treba da ti obezbijedi smjestaj i put na Igman. Ti treba da pomognes u formiranju brigade od Igmana do Konjica i Jablanice. Zejnil ce ti biti desna ruka."

O njemu mi je Kenan rekao: "Delalic je uspjesan biznismen, koji radi i zivi u Austriji vec 20 godina. Od aprila je u Konjicu. Prica se da je ulozio vise od 250.000 DM licnih sredstava u nabavku oruzja i municije za Armiju BiH. Svoj stambeni objekt i salon za zabavu kod benzinske stanice dao je na upotrebu oruzanim snagama, a u direktnoj je vezi sa Predsjednikom i Halilovicem. Djeluje prepotentno i narcisoidno, ali je cinjenica da je najvise ucinio za odbranu Konjica. Neki ga hvale, drugi ga kude, ali i jedni i drugi pretjeruju", tvrdi "dobro" informisani Kenan.

Trebalo je svega dvadesetak minuta da stignem u Konjic. Evo me u sobi koja, premda odise strogom privatnoscu, s lovackim trofejima po zidovima, knjigama na policama, kucnim barom i medvedjom kozom na podu, je radni kabinet komandanta takticke grupe (TG) Delalica. Vidi se da je vlasnik ovoga prostora covek s parama, ali i prostor uredjen sa ukusom.

U susret mi polazi covek cetrdesetih godina, moje visine, ali izrazitije korpulentnosti, svetlog, nasmejanog lica i raportira: "Gospodine pukovnice, nalazite se u komandi TG–2, u toku smo rasprave u vezi sa incidentom koji je izazvao Juka Prazina. Dobro dosli!" Cvrsti muski pozdrav i odsecno raportiranje ostavljaju dobar utisak. Upoznajem prisutne na sastanku: Dragana Andrica, Esada Ramica, Mirsada Catica, Ediba Sarica. Sa Draganom se izljubih, znamo se deset godina. Ostale vidim prvi put.

"Pozvao sam vas da se dogovorimo sta cemo sa Jukom. Prosao je prije dva dana sa dva vozila kroz Konjic, otisao na Igman i na komandnom mjestu TG–2 fizicki maltretirao clanove Staba. Izvijestio sam Sefera. Naredio mi je da ga privedem, da utvrdim njegovu krivicu i pritvorim, dok ne odlucimo o daljnjem postupku prema njemu. Pozvao sam ljudstvo sa Igmana da ih suocim s Jukom". Tako je Zejnil s kratkim naznakama opisao situaciju. U tom momentu stize Juka i insistira da usje sa naoruzanim pratiocima.

"Niko ne moze uci u objekat osim Juke. Ovdje ja komandujem!", ostro i glasno kaze Zejnil. Vidi se ko je gazda! Tako i bi. Udje sam Juka, a Zejnil mu u ruke tutnu list papira. Nasta tajac i iscekivanje.

"Sta je ovo, pukovnice?", obraca mi se Juka i pruaa papir. "Kako se to ponasate prema meni? Ja sam clan Glavnog staba oruzanih snaga! Sta mi ovo uradiste?" - ljutito i nervozno protestvuje Juka, dok gleda prema meni.
"Ne znam o xemu se radi, Juka. Tek sam doaao i ja sa ovim nemam nista!", odgovaram.

Citam i vidim da je to Halilovicevo naredjenje da se Juka Prazina pritvori u zatvor Celebici, utvrdi odgovornost za incident sto ga je izazvao na Igmanu i predloze mere za sankcionisanje njegovog neprimerenog ponasanja. Juka ne miruje, vec stalno upada u rec govornicima, povisuje glas, preti: "Znate li vi ko sam ja?"

Delalicu dozlogrdilo, pa podviknu: "Ovdje cete se ponasati kako ja odredim. Nema galame. Postupicu kako je Sefer naredio. Uputicemo vas u Celebic. Napisacete izjavu o fizickom napadu na komandu TG–2. Razgovaracemo sa clanovima ove komande i donijeti odluku."

Juka se ne miri sa ovim, pa mi se ponovo obraca: "Sta je ovo, komandante?"

"Sad sam upoznat sa ovim, Juka. Treba postupiti kako je Halilovic naredio. Napisite izjavu, opisite sta se desilo, pa cemo na osnovu svedocenja ljudi sa Igmana odluciti sta dalje. Ispostujte naredjenje, bice lakse i vama i nama", pokusavam ubediti Juku Prazinu.

Videvsi Delalicevu i moju saglasnost sa Halilovicevim naredjenjum, Juka menja taktiku. Odustaje od agresivnog tona i postaje snishodljiv. "Dobro, kad je tako! Ali, ja ne smijem biti sam u samici. Mogu li da povedem sa sobom nekog iz mog obezbjedjenja? Nikada nisam ostajao sam. Vidim, vi me hocete ubiti. Zato ste me i doveli ovamo. To je Seferovo maslo."

Zejnil odbija i svaku pomisao da ce biti ubijen, ali i to da ce neko biti sa njime u sobi. "Eno, uzmi stampu, pa nosi sa sobom. Drugo nista ne mozes nositi!", zavrsi Zejnil polemiku.

Napolju kisa; voda se sleva bujicom sa krova, dobuje po staklima na prozorima, po plocniku oko Zejnilovog doma. Seva, grmi. Pravi kijamet.

U tim trenucima ulaze u sobu clanovi TG–2 sa Igmana. Zejnil ih predstavlja. Medju prvima prepoznajem Seada Rekica, coveka koji je sa visokom ocenom 9 polozio ispit iz taktike, u sklopu zavrsnih ispita Vojne akademije, pred Komisijom za taktiku kojoj sam bio predsednik, u Centru vojnih skola JNA u Sarajevu. Od njega sam u oktobru 1991. godine trazio da mi pomogne u sudskom sporu u kojem sam optuzen da sam dao oruzje ustasama, kako se izrazio vojni tuzilac Budo Dordjic.

Usla je u sobu tankovita zenska osoba, Mirjana Busatlic, koja se sama predstavila i koja nam je saopstila da je bila u Operativnom centru TG. Na licu joj vidljive modrice. Zejnil mi je prisapnuo: "Prvo je nju izmlatio." Sledeci je usao Hajrudin Hajro Hasanovic, a posle njega Muhamed Nogo.

Mirjana prva daje iskaz. "Bila sam dezurna u Operativnom centru komande TG–1 kada je Juka Prazina, koga sam tada prvi put vidjela u zivotu, banuo sa buljukom naoruzanih ljudi na komandno mjesto takticke grupe. Oslanjajuci se na jednu staku i povlaceci nogu, s vrata je sasuo paljbu. "Sta vi ovdje radite? U Sarajevu se gine, ruse nam i pale kuce, a vas deset hiljada ovdje uzivate, jedete i pijete i nista ne radite za deblokadu!", siktao je, a kad sam zaustila da kazem da nije tako, opalio mi je samar da mi se zavrtilo u glavi!", objasnjava Mira.

"Sta ces ti ovdje? Zena, i jos Srpkinja, u stabu na Igmanu!", nije se smirivao Juka. Rekic je cuo guzvu iz susjedne sobe. Usao je i pokusao smiriti Juku, ali je ovaj zamahnuo put njega stakom i uspio ga dobro zakaciti. Nije bolje prosao ni Nogo. Tek ga je Hajro uspio malo primiriti. Ovo se sve dogadjalo u prisutvu Jukinih pratilaca naoruzanih "skorpionima", "kalasnjikovima" i "nitroglicerinkama". Nase obezbjedjenje je samo nijemo gledalo sta se desava i nije smjelo da reaguje", Mira je opisivala dogadjanje na Igmanu.

U tom momentu je zazvonio telefon. Komandir obezbeđenja Alispago je doturio slusalicu Delalicu. "Da, jeste", potvrdjivao je Delalic, a zatim ljutito nastavio "Nema ni govora... Moram slusati Seferovo naredjenje!" Razgovor je prekinuo i obavestio nas da ga je zvao Jasmin Guska, komandir policije u Konjicu i zahtevao da pusti Juku, preteci policijom iz Hrasnice, Hadzica i Trnova. "Ako ga za dva sata ne pustimo, napasce nas oko 200 policajaca, porucuje Jasmin." Zejnil to saopstava, a izraz lica mu je veoma zabrinut.

Mirjana nastavlja iskaz. "Kada je Hajro objasnio Juki kakvo je stanje na Igmanu, da nas nema vise od hiljadu, da nemamo artiljerije, niti tenkova, da smo cista pjesadija, Prazina se izvinio. Hajro mu je jos dodao da smo se dogovorili da sutra krenemo u napad na Kijevo i presijecemo cetnicima put za Kalinovik", govori Mirjana. Gleda pomirljivo Juku, kao da zeli da mu kaze da mu oprasta masnice po licu. Izjalovilo se moje ocekivanja da ce ga Mira "samljeti" optuzbama.

Na slican nacin su dogadjaj opisali Rekic, Nogo i Hajro. Rekica pitam kako je dozvolio da ga Juka udari, a on, sportski tip, sav u misicama, pocrnio od sunca, kise i vjetra, odogovara: "Nikad se ne tucem sa slabijim od sebe. Vidite da je invalid. Mogao sam ga isprebijati, ali ga sazaljevam. Vraticu mu kad-tad! A, znate, oko njega su i do zuba naoruzani vojnici. Pogrijesio jeste, ali ga treba pustiti da se sutra iskupi napadom na Kijevo."

Dakle, i on kao Mira. Ocigledno, niko se ovde ne zeli zameriti Juki. Delalic odlazi u prizemlje objekta. Tamo je centar veze. Konsultuje se putem telefona sa Seferom. "Sta da se radi?" Poruka iz Sarajeva glasi: "Odlucite sami!"

Delalic i ja odlucujemo da se Juka uputi, pod pratnjom, u Celebic, u pritvor. Tamo mora napisati izjavu i dati pismeno obecanje da ce svoje ponasanje prilagoditi principima subordinacije. Nakon toga cemo doneti konacnu odluku o daljem postupku. Delalicevi pratioce odvode Juku u pritvor.

Oko ponoći jos jedan Guskin telefonski poziv i istovetna pretnja. "Dve stotine policajaca je spremno da napadnu Zejnilovu kucu." Dok slusam telefonske pretnje, cujem sum rakete i potmulu eksploziju. Zejnilov brat Zajko kaze: "Eksplozija je od nitroglicerinske puske. Sada nas je promasila, a nisam siguran da ce i druga!" Prvi put cujem da takva puska uopste postoji. Od stida ne pitam za njene takticko-tehnicke podatke. Usledila je joa jedna konsultacija sa Sarajevom. Poruka je: "Zadrzite ga do jutra, pa ga onda pustite!"

Sastanak je zavrsen. U komandi ostajemo Delalic, Andric, Catic i ja, dok su se ostali vratili u svoju komandu, Juka je pod pratnjom odveden u Celebice.

Dragan Andric na karti na kojoj su upisani graficki podaci o snagama agresora i snagama branilaca, obrazlaze takticko-operativnu situaciju u zoni odgovornosti TG–2. "Duzina linija fronta iznosi oko 60 kilometara, a proteze se od usca rijeke Ljute u Neretvu, pa ide desnom obalom Neretve do Kosute, pa do sela Borci, sjevernim obodom Borackog polja, sela Bijela, sjeveroistocnim obodom planine Prenj. Neprijatelj ima jaku artiljerijsku i minobacacku podrsku na padinskom dijelu planine Obalj i sela Tresnjevica, tenkove i vod MB 82 mm u rejonu sela Tresnjevica, u selu Spiljani 1. bat 105 mm, u selu Luke 2. bat 105 mm, ..... U selu Barasnica centar veze....na Ciceru dva tenka ... na Kosuti PAT, 20/3, PAM, BST, MB 82 mm...", nabraja Dragan a ja, dremljiv od danasnjih napora, uspevam zabiljeziti tek ponesto.

Posle Andrica referise Mirsad Catic, komandant STO opstine Konjic. Iz dremeza trgla me prva izgovorena recenica: "Stanje morala nasih jedinica ide od loseg prema uzasno losem! Od pocetnog ushicenja i visokog morala doslo je do njegovog pada, zbog pasivnosti komande. Za posljednja tri mjeseca nista se nije ozbiljnijeg uradilo. Vojnici ispoljavaju veliko nezadovoljstvo zbog slabe ishrane i zanemarivanja porodica vojnika od strane civilnih vlasti. Ljudstvo je bez naoruzanja i vojne opreme, slaba je organizacija rada. Ima napustanja jedinica. Jednog sam uhvatio i za primjer drugima kaznio sa 25 dana zatvora. Ljudi nisu spremni za aktivna djejstva, niti za djejstva po dubini. Malo je ili nikako diverzantskih djejstava. Imamo problema sa HVO, drze dvije linije, dva polozaja, ne zele u napad. Imaju mocnu artiljeriju, ne ucestvuju u podrsci kad mi napadamo. Opstinski stab Hadzici radi po svom planu. Nema ni koordinacije, ni sadjejstva, ni saradnje sa njima.

Stanje na Igmanu je veoma kriticno. Nema ljudi ni za odbranu, niti za deblokadu Sarajeva. Na Igmanu ima svega 320 vojnika sa lakim pjesadijskim naoruzanjem. Snage u Trnovu su veoma razvucene i tamo postoji opasnost da cetnici u samo jednom napadu razbiju liniju odbrane", nabraja Catic, glasom punim srdzbe. Crna slika koju ocrtava, potpuno me rasanila. Lose je, da ne moze losije biti! Ima li nade u boljitak? "Malo nade, ipak, vidim za poboljsanje ako krene snabdijevanje jedinica pjesadijskim naoruzanjem i uniformama!"

Kisa ne prestaje. Pada li, pada! Ponoc je davno prosla, prostorija u kojoj sastancimo je puna dima. Posluzuju nas vec petom, sestom soljicom kafe. Vise ne razaznajem da li se u noci oglasavaju gromovi ili minobacacke granate. Uporan je i Guska. Ponovo zove, ucenjuje. Da se ne sali, pokazuje jos jednom "nitroglicerinskom" eksplozijom. Andric savetuje da se Juka pusti. Spremno smo prihvatili njegov predlog. Catic omeksava nasu nedoslednost: "Treba mu pruziti priliku da pokaze svoje pravo lice. Eto, sutra ce sa nama u napad na Kijevo, neka se dokaze."

Dovedose Juku. Raspolozen, nosi pismenu izjavu u ruci. Vidi se da mu je drago sto ga pustamo. Pri odlasku se okrenuo na vratima i dobacio: "Eto nas sutra u Sarajevu!"

Ja sam bio manje optimistican u tom trenutku. Zeleo sam samo da se "dokopam" kreveta i kada mi je to konacno poslo za rukom, stropostao sam se na postelju i zaspao istog momenta.

No comments:

Post a Comment