Tuesday, August 9, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,,Kako smo uopste uspeli............

Neshvatljivo mi je da smo mi, pripadnici TO i MUP-a, smogli snage, umesnosti i hrabrosti, pa 2. maja 1992. godine sprecili elitne jedinice JNA da podele grad i uspostave svoju vlast?

* Zelimir, bled kao krpa, mutnih ociju, nepokretnog donjeg dela tela, zeza se kao i uvek: "Gde si, bre, rista", ja skoro mandrkn’o, a ti mi tek sada dolazis!

Za bolje sutra

6. maja 1992.
Noc provodim u bunilu, u kosmaru. Ne mogu da spavam. Buljim u mrak, pa onda palim svetlo. Vidim na satu, 3.25! Prethodnih dana nisam bio sposoban ni fizicki, ni psihicki, da zapisem ni rec u svoj dnevnik! I kako bih mogao? Po deseti put nocas u svojoj haoticnoj glavi vrtim film dogadjanja iz prethodnih dana. Ne znam da li je to realnost ili snovidjenje? Plod bujne maste, necim nepoznatim provocirane, sklonost knjigama i filmovima s ratnim i akcionim dogadjanjima, "zamor mog ljudskog materijala
", sta li? sve mi lici na to, a svest mi kazuje drugo. Istina je, nije fikcija. A ta me istina zbunjuje, sokira i plasi. Kako tek sada, kada su sve igre odigrane!? Posttraumatski stres, kaze li se to tako? Panicim kada su razlozi panici, u najvecoj meri, vec prestali…

Bistri mi se u glavi i javljaju se jasnije misli. To mi omogucava da se latim pera i nastavim svoje prekinute dnevnicke zabeleske. Prisecam se kada sam bas ja, pocetkom maja, na pres konferenciji pozvao psihologe da se oglase preko medija s uputima gradjanima kako da najlakse relativiziraju jako osecanje straha i izbegnu trajne psihicke posledice. Kako da se suprotstave razornoj moci panike!

Nadolazeca jasnoca mi je podarila i nemoguce pitanje: - Kako smo, uopste, uspeli? Neshvatljivo mi je da smo mi, pripadnici TO i MUP-a, smogli snage, umesnosti i hrabrosti, pa 2. maja 1992. godine sprecili elitne jedinice JNA da podele grad i uspostave svoju vlast? Moram to sebi ponovo i ponovo razjasnjavati, kako bih stigao do pravog i konacnog odgovora.

Pocelo je, dakle, u ranim jutarnjim satima, 2. maja 1992. godine. Sarajevo gori! Pozari na sve strane. Rezultat su tog nocnog, a narocito upornog i zestokog ranog jutarnjeg granatiranja. Svi vitalni objekti grada su pogodjeni, a i dalje su meta gadjanja. Pogodjeni su Predsjednistvo, Skupstina RBiH, Skupstina Grada, Trzni centar "Hepok", Ekonomska skola, Dom policije, Visegradska kapija, Socijalno osiguranje, Elektroprivreda BiH, Republicki zavod za statistiku, Alipasina dzamija, robna kuca "Zema", hoteli "Bristol", "Nacional", "Evropa", TV predajnik na Humu i RTV dom, brojne zgrade u ulici Marsala Tita. Ko zna sta li se desava po gradskoj periferiji, kad je ovako u centru grada i njegovoj okolici?

TO Novi Grad javlja Stabu da je iz Nedzarica, prema gradu, krenula mehanizovana kolona od tri tenka i dva transportera. Idu prema RTV domu i zgradi PTT inzinjeringa na Alipasinom polju. Iz kasarne "Jusuf Dzonlic" im daju potporu: artiljerijskom vatrom ciste im put, prave vatreni tepih pred tenkovima i transporterima u pokretu.

U Operativnom centru zavladao strah – kako ce teritorijalci zaustaviti oklopna vozila? Ne brine nas resenost i hrabrost boraca, vec njihovo oruzje. Znamo, imaju po jednu osu, zolju i dva minobacaca, i to je sve! Cujem Amira Bilajca, govori sebi u bradu, verovatno hrabri sebe: "Siguran sam da ce Ramiz Salcin naci neko resenje. Siguran!" A ja, ko zna koji put u ratu, vrtim svoju besmislenu ateisticku misao: "Neka im je Bog na pomoci!"

A onda u Operativni centar stize nova mucna vest. Javlja je Vlatko Markovic, dezurni u odredu "Vukovi sa Zlatista": "Dva tenka i jedan transporter krecu zaobilaznicom prema Jevrejskom groblju! Sa magistrale otvaraju vatru prema stambenim objektima u ulici Vojvode Putnika, gadjaju Skupstinu, zgrade "Unis"-a. Cujem zaglusujucu buku motora. Nemamo protivtenkovskih sredstava! Postavili smo jednu protivtenkovsku minu na putu, ispod ulaza u Jevrejsko groblje. Drugo nemamo".

Ne, nece uspeti "Vukovis sa Zlatista da zaustave tenkove! I kako bi!? Ne moze se goloruko na tenk? I bas ce on na onu jednu – jedinu minu nagaziti!?, - mucim samog sebe, rezignirano. A ako prodju, a proci ce, strahujem realno, eto ih na puskomet od zgrade Predsednistva!

Zloslutnu misao mi prekide nova informacija. Javljaju iz Starog Grada, iz staba TO, da je jutros došlo do snazne eksplozije u Glavnoj posti na Obali. Misle, nisu jos sigurni, da je delo diverzije!? I mi smo je culi oko osam ujutru, ali nismo znali gde se desila. Sada znamo i jos nam je veca muka od tog saznanja! Vest potvrdjuje i izvestaj Staba TO opstine Centar. Sve telefonske linije na ovom podrucju su prekinute.

A zle misli dube li, dube po mome mozgu. Roje se nove sumnje – jesu li se cetnici vec dohvatili gradskih ulica?

Prozori na Predsednistvu podrhtavaju od detonacija minobacackih mina koje padaju okolo zgrade i u dvoriste. Vise se ne cuju zvuci tramvaja. Stali su jos jutros i sami Bog zna hoce li i kada proraditi ponovo.

Stab TO Sarog Grada salje novu informaciju. Njegovi borci ratuju sa elitnim jedinicama JNA, zvanim "niski specijalci". Njih tridesetak vec ranije su zaposeli Dom JNA u centru grada i sada odatle vatrom kontrolisu park ispred poslovne zgrade "Svjetlost" i Ekonomskog fakulteta.

Vrhunac uzbudjenja u Centru doivljavam kada su u nasu salu usli, oko 16.00 sati, Mustafa Hajrulahovic Talijan i Kerim Lucarevic Doktor. Stigli su sa najkompletnijim informacijama o dramaticnim dogadjajima i borbi na sarajevskim ulicama. Najkriticnije je, govore naizmenicno, bilo na Skenderiji, ni tri stotine metara daleko od Predsednistva. Dva motorna vozila tipa "Picgauer" sa dvadesetak vojnika JNA presla su skenderijski most, s leve na desnu obalu Miljacke, dok su iz pravca Vrbanje mosta, u isto vreme, levom stranom reke, uzvodno, pristizala tri njihova transportera.

Cetiri nase borbene grupe kojim je komandovao Mustafa Hajrulahovic – Talijan i dve pod komandom komandanta vojne policije Kerima Lucarevica – Doktora bile su rasporedjene na potezu: Skupstina BiH – Cobanija most. Grupa pod komandom Dede Sisica bila je na polozaju u staroj centrali, zgradi "IRC-a", na samoj Skenderiji.

Nasi su borci osuli paklenu vatru po "Picgauerima" i direktnim pogocima "osama" i "zoljama" zapalili vozila, a vojnike, koji su iskakali iz zapaljenih vozila, docekali su smrtonosnim rafalima. U takvoj situaciji, videvsi stradanje prethodnice, transporteri su odustali od pokreta prema Starom Gradu. Presavsi most, tri transportera su zurno krenula put Marijin Dvora, a cetvrti je "hrabro" krenuo, ipak, desnom obalom reke, verovatno da pomogne "specijalcima" u Domu JNA. U visini kafea "Estrada" sustigao ga je pogodak "zolje" i spalio ga.

Istovremeno, tenk JNA, koji se kretao Lenjinovom ulicom na Grbavici, pravcem prema Vrbanja mostu, zaustavljen je protivtenkovskim preprekama. Nije mogao dalje.

A kada sreca i junastvo krenu po dobru, stize i izvestaj od "Vukova", od Vlatka Markovica, da je tenk kod Jevrejskog groblja nagazio na onu jedinu PT minu i da je ostecen. Sada se moglo lakse disati…Ali, dogadjaji koji slede pokazace da je to bio samo mali predah i varljiva nada da su prestala uzbudjenja.

9. maj 1992.
Danas, 9. maja, prisustvovao sam sahrani Radeta Todorovica, mladica od 17 godina. Doktor II (Kerim Lucarevic) zamolio me da prisustvujem tom tuznom cinu, najvise zbog roditelja. Tesko mi je bilo izreci reci utehe roditeljima, a jos teze govoriti nad Radetovim grobom, pred rodbinom i borcima iz cete TO Otoka. Govorio sam, ali veoma konfuzno, zbunjeno i sa dubokim bolom za poginulim mladicem i bolom prema roditeljima koji su ostali bez sina.

11. maj 1992.
Jedva sam smogao snage da zabelelezim dogadjaje u poslednja tri dana. Tragican slucaj u kome se nasao sin Zelimir skoro me je paralisao, do pomisli da sve ovo sto sada radim napustim i odem bilo kuda iz ovoga pakla.

Naime, 8. maja, posle popodnevnog obilaska bolnice Kosevo i Vojne bolnice i dugih razgovora sa medicinskim osobljem, koje je iskazalo visok stepen profesionalizma i humanosti i sa borcima i sa civilima, od kojih je vecina u veoma kriticnom zivotnom stanju, a mnogi od njih amputerci, vratio sam se u Stab pred emitovanje dnevnika TV Sarajevo. Ulazeci u neveliku prostoriju uz Operativni centar, zatekao sam pet-sest oficira. Pozdravili su me kako je to i propis, vojnicki, ali na jednu moju salu niko nije glasno reagovao. To me je zacudilo, znajuci da su ti mladi ljudi uvek bili raspolozeni za posalice.

U ocekivanju dnevnika osetio sam uskomesanost, razaznao sam poneku od recenica… "Prica se da je danas na ulici ranjen Divjak Zelimir… Sigurno to nije pukovnikov sin" … "Provocirao je vojnike na ulici pokazujuci tri prsta" , cuh jedan drugi glas. Uzdrzavao sam se da ne pitam o cemu se radi, jer, poznavajuci karakter i temperament sina Zelimira, slutio sam da je nesto uradio sto nije u redu. Ali, isto tako odbijao sam mogucnost da je nesto kardinalno uradio da bi neko na njega pucao. Pravio sam se da nista nisam cuo, a nisam trazio da mi se objasni o cemu se radi, iako je to Zelimir u pitanju. A jos samo pre tri sata Zelimir mi je bio u kancelariji sa svoja dva skolska druga Ivanom Foglom i Nebojsom Mitrasinovicem. Razgovaralo se o svemu i svacemu, smanjila se flasa viskija koju mi je poklonio Alija Delimustafic, pomosnik ministra unutrasnjih poslova.

U toku sklapanja mozaika o mogucem pogresnom potezu mog sina, na vratima se pojavio komandantov sekretar: "Gospodine pukovnice, zove vas komandant Efendic." U komandantovoj kancelariji bili su Efendic i Vehbija Karic. Nisam ni seo, kad otpoce naizmenicna prica njih dvojice. "Bice sve u redu." - reče Efendic "Sada smo bili u bolnici, dobro se oseca tvoj sin" - nastavlja Karic.

"Ovo je cudnovat rat, gori od onog 1941-1945. Tada je u mojoj porodici ubijeno i zaklano preko 20 dusa, pola ih je zavrsilo u Drini", govori Efendic, a ne vidim svrhu toga.

"Pukovnice, nikome na glavi ne pise ciji je sin. A ne znam zbog cega je pokazivao tri prsta" - Karic govori nebuloze.

Slusam, ali me njihova prica ne dotice, jer nista mi konkretno nisu ni rekli. Pa ni najvaznije - da li je ranjavanjem ugrozen njegov zivot, gde, kada, ko i zbog cega je pucao na Zelimira.

Razljucen i uvredjen ponasanjem Efendica i Karica, naglo sam ustao i kao furija izleteo iz kancelarije, ne obaziruci se na njihove reci: "Stani, bice sve u redu… Kaznice se krivci… Vrati se!"

Uleteo sam u kancelariju koju sam delio sa Pecenkovicem i zakljucao se. Ridao sam kao malo dete. Neki su dolazili na vrata i pozivali da ih otvorim, da porazgovaraju sa mnom. Pecenkovicu sam rekao da se "snadje" za nocas.

Dugo sam se borio sam sa sobom da ne izletim iz kancelarije i odem u bolnicu u posetu sinu. Valjda je bilo normalno, ocinski, da ga vidim odmah po saznanju. Ali, tvrdoglavost koja je sastavni, negativni deo mog karaktera, sputala me da odem. Noc sam proveo u kosmaru. Napisao sam pismo-ostavku predsedavajucem Predsednistva RBiH Aliji Izetbegovicu. Razlog ostavke je haoticno stanje u gradu, koje je posledica samovoljnog ponasanja samoproglasenih komandira po mahalama i kvartovima, kradje u prodavnicama, ulazenje u stanove radi otimanja privatne svojine i sl., i nesposobnosti Staba TO i Vlade RBiH da to spreci. Uzgred, naveo sam da je verovatno informisan o ranjavanju moga sina Zelimira!

U sedam sati i petnaest minuta 9. maja stajao sam uz zelimirov krevet na Traumatoloskoj klinici Medicinskog centra Kosevo. Dr. Adnan Dizdar, hirurg specijalista, koji je operisao Zelimira, trenutak-dva ranije umirio me informacijom da Zelimir nije u zivotnoj opasnosti, da je bila prostrelna rana na obe noge i da se nada da nece biti posledica. Zanimljivo, dr. Dizdar operisao je Zelimiru ahilovu petu pre nekoliko godina.

Zelimir, bled kao krpa, mutnih ociju, nepokretnog donjeg dela tela, zeza se kao i uvek: "Gde si, bre, rista", ja skoro mandrkn’o, a ti mi tek sada dolazis! Sta si se tu prepao, kakav si ti komandant, pa si se usr’o!?" Najradije bih ga osamario zbog ove njegove price, jer zaista nije svestan koliko me njegovo ranjavanje uplasilo.

"Oprosti, sine, sto te nisam vec sinoc posetio. Jednostavno to nisam uradio iz prkosa prema sebi i tebi. Sta se desilo, kazi mi"?

"Ni sam ne znam.Vracali smo se od tebe, Fogl, Mitar i ja, Titovom ulicom, kada su u velikoj brzini iz pravca Vecne vatre "furala" dva dzipa bez cerade. Iznerviran tom ludom voznjom, podigao sam tri prsta! Usledila je skripa kocnica, naglo zaustavljanje vozila, iskakanje vojnika sa automatskim puskama… "Daj akreditaciju!", viknu jedan dezmekasti. Smejem se dok mu je pruzam. Zatim samar, jedan, pa drugi i eto me na zemlji…dalje nista ne znam sta se desavalo."

Pazljivo sam saslusao sina, nista ne pitajuci i ne komentarisuci. "Hvala Bogu, da je ostao ziv, a za posledice bice vremena", rekoh u sebi.

Dogovorili smo se da od majke, koja je od ove klinike na 300 metara, na Psihijatrijskoj klinici, sto duze sakrivamo njegovo ranjavanje. Kada bude saznala znamo da ce doziveti novi sok.

Posle razgovora sa Zelimirom posetio sam suprugu Veru. Uz velika naprezanja suzdrzao sam se da ne govorim o Zelimirovom stradanju.

U Stabu sam izbegavao razgovore o nemilom dogadjaju, dva dana nisam prisustvovao jutarnjem referisanju i izbegavao sam kontakte sa komandantom i Karicem.

Gospodin Izetbegovic je na moje pismo-ostavku odgovorio pismom u kojem me poziva da dobro razmislim pre nego donesem odluku o daljem angazovanju u TO RBiH.

I sada mislim da je bila normalna moja reakcija vezana za slucaj sina Zelimira. Poziv koji mi je gospodin Izetbegovic uputio budi nadu da ce se pitanje Sarajeva odvijati u povoljnijem smeru i da mi je u tom slucaju i dalje mesto medju borcima i gradjanima koji zrtvuju sebe i porodice za bolje sutra svih gradjana koji zive u Sarajevu.

No comments:

Post a Comment