Tuesday, August 9, 2011

NE PUCAJ,,,,Jovan Divjak



* 6. aprila pucaju maskirane osobe, carapama skrivaju lice. Bitange, teroristi. Je li slucajno, pitam se, sto se ovo dogadja bas na godisnjicu fasistickog bombardovanja Sarajeva 1941. godine?

* avioni "moje vojske" raketiraju Listicu i Citluk. Opet neverica i pitanje bez suvislog odgovora: koje objekte, protiv koga? Znam, tamo nema vojnih sastava.

6. april 1992.

Belesku zapocinjem u 21,00 sat. Napetost je dostigla vrhunac. Neizvesnost, konfuzija na sve strane, roj pitanja bez odgovora.

Na jutarnjem sastanku Republickog staba TO pukovnik Stjepan Siber obavestio nas je o dogadjajima na padinskim delovima Sarajeva, na Vracama, 5. aprila 1992.godine. Tog dana, oko 15.10 sati, izvrsen je oruzani napad na Centar za obrazovanje kadrova unutrasnjih poslova RBiH. Napad su, uz podrsku jedinica JNA, izvrsile oruzane formacije SDS-a i specijalne jedinice MUP-a. Centar je napadnut sa brojcano i tehnicki nadmocnijim snagama, pa je otpor oko 600 slabo naoruzanih ucenika i polaznika kursa trajao cetiri sata i dvadeset minuta. Dakle, do 19,30 sati. U borbi je poginuo Samir Music, ucenik XX klase, poreklom iz Gorazda, a napadaci su imali 11 poginulih. Organizator tog napada je bio Mladjen Mandic, dotadasnji nacelnik Centra. Neravnopravnom odbranom je rukovodio Husein Balic. Ucenici, kursisti i njihove staresine su zarobljeni na Vracama i o njihovoj sudbini se ne zna nista. Vlada RBiH preduzima mere da se zarobljeni oslobode.

Sastanak je zavrsen uputama pukovnika Sibera da zakljucamo i zapecatimo kase i ladice, "za svaki slucaj", te nas je, sve osim dezurnog tima u Operativnom centru Republickog staba, uputio kucama, gde treba da budemo spremni da se "na telefonski poziv u sto kracem vremenu nadjemo u Stabu".

Posle sastanka otisao sam u bolnicu na Kosevu. Tamo, vec dva meseca, boravi moja supruga Vera. Dozivela je psihicki sok zbog mog "sukoba sa zakonom". U dubokoj je depresiji, veoma neraspolozena, zamagljenih ociju, koje skrivaju njihovo plavetnilo. Ociju koje ne iskazuju ni tugu, ni radost. Osecam griznju savesti, jer sam je doveo u ovo stanje. Tridesetak minuta nastojim, okruzen psihicki posrnulim bolesnicima u sobi za posete, da je ohrabrim, da joj ulijem malo optimizma, da joj pomognem da savlada krizu. Nazalost, ne uspeva mi da joj izmamim ni najmanji osmeh na licu. Trideset i dve godine smo zajedno, delili smo dobro i zlo, kako se kaze, imali bracnih uzleta i padova, ali ovakvih teskih casova nije nikada bilo.

Vece sam proveo uz televizor. Udarna vest na TV dnevniku – evropska dvanaestorica i SAD su priznali RBiH kao samostalnu drzavu u okviru njenih AVNOJ-skih granica!

Vest me nagna na groznicavo razmisljanje o pretnjama koje je 14. oktobra 1991. godine izneo Radovan Karadzic na Skupstini BiH. "Ovo nije dobro sto vi radite. Ovaj put na koji vi zelite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su prosle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da necete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod mozda u nestanak, jer muslimanski narod ne moze da se odbrani ako bude rata ovde!"

Pretnja mi je tada zazvucala krajnje neozbiljno, gotovo apsurdno. Ta, rezonovao sam, JNA u Bosni i Hercegovini to nikada nece dozvoliti. Sada sam se poceo malo kolebati.

Televizija reemituje snimak mitinga mira odrzanog 6. aprila ispred Skupstine BiH. 60.000 ljudi iz svih delova Bosne: radnici iz Breze i Zenice, gradjani Tuzle, Varesa, Viteza, Travnika, Jajca, Bugojna, Konjica, Mostara, Sarajeva ...unisono zahtevaju od Vlade i Predsednistva BiH "mir i samo mir!" Redaju se govornici i traze hitno uklanjanje sa pozicija vlasti svih onih koji podsticu sukobe, zagovaraju nacionalnu podeljenost, koji razbuktavaju nacionalisticke strasti, koji bi da ruse Bosnu i Hercegovinu. U masi mnostvo zastava, transparenata, slika marsala Tita. Klice se Bosni, zajednistvu, miru, a cuju se i poklici protiv JNA. I onda - pucnji! Doista, neko puca i to po ljudskoj masi koja trazi mir!? Je li to moguce? Nazalost, moguce je. Masa se ustalasala, ljudi se, zbunjeni, pognuli. Skrili bi se, a nemaju gde, na cistini su skupstinskog platoa. Neki iz mnostva pokazuju na gornje spratove hotela Holiday Inn. Izgleda da se puca otuda. Pucaju maskirane osobe, carapama skrivaju lice. Bitange, teroristi. Je li slucajno, pitam se, sto se ovo dogadja bas na godisnjicu fasistickog bombardovanja 1941. godine? Zlo se, evo, ponovo povampiruje u slobodarskom Sarajevu pedesetak godina kasnije.

7. april 1992.
Sa artiljerijskih polozaja oko Sarajeva - sa Poljina, Vraca, Trebevica, Lapisnice, iz kasarni u Lukavici, gadjaju stare sarajevske cetvrti: Jarcedole, Vratnik, Hresu, Bistrik i Bascarsiju. Pitam se - ko, zbog cega i s kojim ciljem puca po civilnom stanovnistvu? Zar je moguce da pucaju vojnici i staresine JNA?

Ne, to ne moze biti, to ne mogu shvatiti, a jos manje prihvatiti. Nije to JNA, moja savest odbija takvu mogucnost. To su teroristi Srpske demokratske stranke, seva mi u glavi, oni su zapretili da ce bombardovati grad, ako se "odmah" ne puste iz zatvora "njihovi ljudi". Radi se o cetvorici pritvorenih snajperista, koji su pucali iz hotela Holiday Inn po masi mirovnog protesta, za nagradu od 500 DM za svaki "uspesan hitac". To samo oni mogu da budu i niko vise! Boze sacuvaj, moja JNA to ne moze! Nece ona nikada sudelovati u ovakvoj teroristickoj raboti! Zar ona nije narodna vojska, Titova?!

A onda, sok! Na TV vestima informacija da avioni "moje vojske" raketiraju Listicu i Citluk. Opet sopstvena neverica i pitanje bez suvislog odgovora: koje objekte, protiv koga? Znam, tamo nema vojnih sastava. Znaci, i ovde se JNA ponasa kao u ratu u Sloveniji i Hrvatskoj. Zar je to moguce?, pitam se skrhan. A vesti teku dalje. Sve gore od goreg. U Banjoj Luci je proglasena Srpska Republika BiH. Vlada i Predsednistvo BiH jos se ne oglasavaju. Nema javnih reakcija ni na upad "arkanovaca" u Bijeljinu, ni na njihov zlocin u tom gradu. Ni na dejstva SDS-ovih oruzanih grupa po Kupresu i Bosanskom Brodu! Opsta konfuzija u zemlji i u mojoj glavi!

Trazim smiraj u razgovoru sa sinom Zelimirom i snahom Azrom, koji zive u Logavinoj ulici. Pricam telefonski i sa sinom Vladimirom i njegovom suprugom Vesnom. Oni stanuju u drugom delu grada, na Hrasnom brdu. Umiruje me cinjenica da je Vladimir kod kuce. Znam ga, voli da se nadje tamo gde se stvari "kuhaju". Psuje pomahnitale snajperiste i ludjake koji gadjaju grad. Kaze: "Papani! Nece oni proci nekaznjeno!" Molim ga da ne pravi nikakve gluposti u ovom metezu i da vodi racuna o supruzi i sincicu Gregoru, mom unucetu.

Nastavljam dugu i ostru raspravu sa Zelimirom i Azrom. Ne slazu se sa mnom "da ce ovo brzo proci" i da ce "razumni ljudi zaustaviti ovu ludost". Navode poslednji, najnoviji primer. Najurili su iz kuce poznanika Srdjana Dikosavljevica, koji im je "trunio" o ugrozenosti Srba i njihovom pravu na vlastitu drzavu. Razilazili smo se u stavovima: ja njima – "Ipak, ovo ce brzo proci, mora. Jutro je pametnije od veceri! Ohladice se usijane glave!", a oni meni - "Gadno se zakuhalo. Bice krvi do kolena!" Po njima, krvavo kolo su povele bosanske nacionalne stranke, a za mene je kriv Milosevic i njegova opasna ideja o "svim Srbima u jednoj drzavi", izrecena na Kosovom Polju 28. juna 1989. godine, na obelezavanju 600. godisnjice bitke na Kosovu 1389. godine.

A sta ako su u pravu?

Noc provodim u groznicavom razmisljanju o ratnim dogadjanjima i, ipak, dolazim do utesnog zakljucka da u Sarajevu nece doci do sukoba na nacionalnoj osnovi. Ne moze to, i kvit! Ni pucanj na "srpske svatove" na Bascarsiji, kako je to potencirala SDS-ova ratna masinerija, ne stavljam u taj ruzni kontekst. Grdno jeste, ali nije nacionalisticko. Zar nasi balkanski prostori ne poznaju hiljade veselih, ali i desetine krvavih svadbi? Zar mogu nase tradicionalne narodne svadbe bez pica, nadmetanja i pucnjave? Nekada i krvi, zbog ljubomore, ili zbog otmice devojke, a neretko i zbog pijanstva i gluposti.

Nadu greje cinjenica da su SAD priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu.

No comments:

Post a Comment