Tuesday, August 9, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,Kidnapovanje Alije Izetbegovica


* "Sta ceka TO, zasto ne oslobadja naseg Predsjednika?" - preglasan je (Gradimir) Gojer.
"Gospodine Gojer, budite mirni, TO kontrolise situaciju." - rekoh, a ni sam nisam bio u to uveren!

* "Cime, kako, sa kojim snagama i sredstvima izvrsiti oslobadjanje Izetbegovica, kada nemamo ni jednog tenka, niti jednu haubicu 150 mm?"

* Iz sveg glasa vicem, pre bi se reklo da se derem: "Ne pucaj. Ne pucaj!" Na motoroli cujem glas koji kaze: "Uklonite Divjaka, sta ce on tu? Izdao je sopstveni narod, izdace i nas!"

Iz sveg glasa vicem

2.maj 1992.
Ujutro, 2. maja, predsednik Izetbegovic sa drzavnom delegacijom RBiH, posle zavrsene medjunarodne konferencije u Lisabonu, gde nisu usaglaseni stavovi oko buducnosti RBiH, avionom Evropske zajednice polece za Sarajevo. Sarajevski aerodrom je pod kontrolom JNA, pa je bila upitna sigurnost sletanja, ali lord Karington, jedan od pregovaraca o prekidu rata, garantuje bezbednost drzavne delegacije. Posle mnogih peripetija – izmedju dilema da li leteti do Sarajeva, hoce li biti zabrane sletanja, do zelje Alije Izetbegovica da se sleti u Zagreb, avion napokon, ipak slece na sarajevski aerodrom, u popodnevnim satima. Tu nastaje prava drama. Naime, posle sletanja aviona vojnici JNA odvode predsednika Predsednistva RBiH Aliju Izetbegovica i ostale clanove delegacije do aerodromske zgrade, gde ga, pored ostalih, prima komandant 4. Korpusa JNA Vojislav Djurdjevac. General se izvinjava sto zadrzava delegaciju, "jer je u gradu haoticno stanje i postoji opasnost za Vasu bezbednost, pa je odluceno da Vas zadrzimo kod nas dok se ne smiri situacija." I pored zestokog suprotstavljanja ovoj odluci od strane Izetbegovica i Zlatka Lagumdzije, jednog od clanova delegacije, svi su na silu odvedeni u kasarnu JNA u Lukavici.

Nas desetak u kancelariji dezurnog u Operativnom centru Staba TO bilo je prikovano uz televizor od 20:00 do 23:00 sata. Sa velikim uzbudjenjem pratili smo posredovanje Senada Hadzifejzovica izmedju visokopozicioniranih oficira JNA, koji su zatocili Izetbegovica. Povremeno sam u pogledima ovih zabrinutih ljudi odgonetao o cemu i sta misle. Imao sam utisak da su svi oni, uostalom kao i ja, bili zabrinuti za sudbinu Alije Izetbegovica. U beleznici sam gotovo stenografski vodio pribeleske najinteresantnijih delova rasprave vodjene na dnevniku TV Sarajevo.

U prvom telefonskom kontaktu sa Hadzifejzovicem Izetbegovic trazi da razgovara sa nekim iz Predsednistva:
- Ja bih trebao da razgovaram sa nekim iz Predsjednistva, da ugovori prekid vatre. Ovdje su spremni da obustave vatru......Sa generalom Kukanjcem sam razgovarao telefonom. Vojska zeli da se izvuce iz grada u pravcu Lukavice.

Evo, mislim se, odgovora, radi cega je JNA zarobila Predsednika. Medjutim, ne mogu da dokucim kako je Alija Izetbegovic siguran da ce ta vojska obustaviti vatru, izaci iz grada i pustiti njega na slobodu.

Izetbegovic vodi razgovor sa Ejupom Ganicem, clanom Predsednistva RBIH.

Izetbegovic: "....Ja sam dosao prije sat i po na aerodrom, a tada me vojska dovela ovdje u Lukavicu. Ejupe, sta se desava?"

Ganic: "Vojska gadja grad! Ovo je agresija, ovo je nevjerovatno! Od 12 sati gadjaju. Pogodjen je Dom sindikata, Skupstina, relej na Humu."

Izetbegovic, skoro ljutito odgovara Ganicu: "Oni tvrde obrnuto."

Ganic, veoma uzbudjeno produzava: "Alija, ovdje su novinari, ovdje je domaca javnost, medjunarodna javnost! Pobogu, brate, ovdje padaju granate, rakete!!"

Izetbegovic, kao da nije u potpunosti cuo Ganica, kaze: "Oni traze da im se omoguci prolaz ka Lukavici."

Ganic: "Pa, ko im brani.....Zasto ti ne dodješ u Predsjednistvo?"

Izetbegovic: "Zato sto mi ne daju da dodjem. Zato sto sam prisilno doveden u Lukavicu."

Izetbegovic, malo kasnije ponovno insistira: "Neka se vojsci omoguci da ide iz grada prema Lukavici."

U razgovor sa Izetbegovicem sada se ukljucuje Stjepan Kljujic, clan Predsednistva:

Kljuic: "Predsjednice, saslusaj me, Stjepan Kljujic govori. Prvi preduvjet koji moras postaviti Djurdjevcu (komadant Sarajevskog korpusa – op. a.) je da prekinu paljbu po gradu."

Izetbegovic:"Naravno."

Kljuic: "I drugi preduvjet, da te dovedu u grad! Prekid vatre sa nase strane je uspostavljen! Omogucit cemo vojsci povratak cestom i putem kojim je dosla. Sada je 25 minuta do 9. Pola sata im dajemo da te dovedu u Predsjednistvo."

Ganic, dodaje: "UNPROFOR da tebe dovede. Ovdje, u Predsjednistvo, Alija!"

Kljuic: "Neka naredi Djurdjevac prekid vatre. Mi smo svojima naredili."

Dok je na ekranu fotografija Alije Izetbegovica, cuje se njegov glas:

Izetbegovic: "Naredite im da prestanu pucati!" (to, vjerovatno, govori generalu Djurdjevcu). "Naredite im, generale, preko radio-veze, da prestanu pucati! Naredite im, generale, naredite! Sa nase strane se ne puca. Neka cuju gradjani, ovu poruku..." (glas je sada mnogo jaci i naredbodavniji) "Neka omoguce, svi, kretanje vojske!"

Ko u ovom casu moze cuti Predsednika RBIH kad u pola grada nema struje, kada su gradjani, u strahu od granata, sakriveni po podrumima pretvorenim u sklonista

Kljuic, veoma temperamentno govori u mikrofon: "Nema kretanja, Predsjednice, dok ti ne dodjes ovamo. Molim te, Predsjednice, ti si uhapsen. Ti si predsjednik drzave. Nema izlaska nikome dok se ti ne pojavis u Predsjednistvu."

Hadzifejzovic obavestava Aliju Izetbegovica da su u studiju ministar odbrane Jerko Doko i slan Predsjednistva Fikret Abdic i pita: "Ja Vas molim da nam objasnite kakav je Vas položaj u Lukavici."

Izetbegovic: "Ja sam ovdje, prakticki, zarobljenik." I posle krace stanke cuje se ponovno glas : "Evo, general Djurdjevac kaze da nije tako."

Hadzifejzovic se obraca Djurdjevcu: "Gospodine Djurdjevac, Senad Hadzifejzovic pored telefona. U direktnom smo programu, gospodine generale. Ja sam bio vas vojnik prije deset godina. Bili ste mi prije deset godina kao roditelj, jer sam bio vas vojnik godinu dana. Hocete li mi reci kakav je status gospodina Izetbegovica u vasoj kasarni?"

Djurdjevac: "Tuku nas po kasarni. Tuku nas opasno. Ako imate imalo smisla za humanost, zamolite ove da prekinu paljbu. To su nevini mladici. Ja sam prekinuo svaku vatru!"

Hadzifejzovic pokusava da uzarenu situaciju dovede do kraja: " Imate tu tacku dogovora, vi da prekinete vatru, da Teritorijalna odbrana BIH prekine vatru i da pustite predsjednika Izetbegovica."

Ipak, i dalje je trajala neizvesnost. Djurdjevac se poziva na svoju humanost. (Sic!): "Ja sam samo humanista, ali ovo je vise nemoguce trpjeti. Molimo da nam se malo vjeruje, da se izvucemo iz grada Sarajeva...»

Hadzifejzovic : "Pa, generale, imate garanciju Predsjednistva BiH da ce put koji odaberete biti slobodan!"

Djurdjevac, nervozno reaguje: "Niko nema autoriteta da obuzda ove ljude."

Komesanje je u kancelariji, ne cujem dobro sta kaze Kljuic, cujem samo zadnji deo recenice : ".... za pola sata Izetbegovic da bude u Predsjednistvu."

Djurdjevac, autoritativno odgovara: "Predsjednik ne moze iz bezbjednosnih razloga. On je ovdje najbezbjedniji sada. Ne prihvatam ultimatum."

U kancelariji dezurnog Operativnog centra graja nadjacava glasove sa televizora. Komentarise se Djurdjevcevo "Ne prihvatam ultimatum.":

- Gledaj cetnika! - kaze Delija.
- Necemo ga mi moliti, idemo na Lukavicu!, ratoboran je Bilajac, junior.

Hadzifejzovic nastavlja pregovore: "Generale Djurdjevac, prekinite vatru sa podrucja Lukavice prema Sarajevu."

Djurdjevac odgovara: "Uopste se ne tuce iz Lukavice, vec se Lukavica tuce."

Kljuic veoma uzbudjenim glasom prekida Djurdjevca: "Nije istina! Evo i sada se tuce centar Sarajeva."

Djurdjevac, ignorisuci Kljuica, insistira na razgovoru samo sa jednim covekom, sa Senadom: "Nas zahtjev je da nam se omoguci: prvo, da prekinu sva borbena dejstva; drugo, da nam se omoguci da izvucemo mrtve i ranjene, da se omoguci izvlacenje iz komande i Doma Armije nasih ljudi. Gospodin Izetbegovic, koji je veoma razuman covjek, ovdje je sa kcerkom, Lagumdzijom, bezbjedan i nista im nece faliti."

Galama je u sobi dezurnog, pa ne mogu pratiti sta Hadzifejzovic govori Djurdjevcu: "..... u kojem je statusu gospodin Predsjednik u Vasoj kasarni?"

Djurdjevac: "U statusu covjeka koji treba znacajno da pomogne da se vojska spasi, da se nevini zivoti izvuku, da se mrtvi izvuku."

Hadzifejzovic i dalje pokazuje interes za sudbinu Izetbegovica: "Ja se nadam da Vi necete, generale Djurdjevac, na taj nacin rijesiti problem sto cete gospodina Predsjednika drzati u kasarni."

Djurdjevac, ocito u defanzivi, odgovara: "Ja sam dobio takvo naredjenje, Senade! Nazovite generala Kukanjca, bice vam sve jasno. Zdravo!"

U kancelariju ulazi vojnik sa obezbedjenja i poziva me: "Trazi Vas jedan teritorijalac."

Mladog coveka ne poznajem, u civilnom je odelu, sveze obrijan, ne lici na teritorijalca: "Gospodine pukovnice, Vlatko Markovic sa Jevrejskog groblja poslao Vam je ovo pismo i rekao da sačekam odgovor."

Nervozno otvaram pismo, na brzinu pogledom prelazim sa recenice na recenicu. Na vise mesta ponavlja se ista recenica: "Zaustavili smo cetnike na Jevrejskom." Trazi da dodjem medju vojnike da im odam priznanje i dalje "..donesite nam municije, nemamo nista, jer ako ponovno napadnu, necemo ih moci zadrzati."

Markovicevom vojniku obecavam da cu doci na Jevrejsko groblje cim pre budem mogao i da cu preduzeti sve mere da jedinica dobije municiju. Vracam su u sobu dezrnog oficira i pratim "debatu" na TV Sarajevo.

Ganic se obraca Predsedniku: "Alija, molim Te, ne mozes donositi odluke dok ne dodjes u Predsjednisvo."

Izetbegovic veoma odlucno odgovara: "Odluku o obustavi vatre mogu donijeti bilo gdje, ako hocu!"

Ganic: "Alija! Ti si pod pritiskom, nemoj da klones duhom, narod je uz tebe!!"

Izetbegovic, umiruje Ganica: "Bez brige, ja sam ti rekao da imam jake nerve. Ne trebas se za to sekirati uopce. Nista necu narediti sto nece biti uredu. Nista necu narediti sto ce biti na stetu gradjana BiH. Budi bez brige."

Hadzifejzovic i dalje insistira da Djurdjevac dovede Predsednika u Predsednistvo. General, naravno, to odbija i navodi razlog zbog cega: "Nije bezbjedno. Tvrdim da bi na nas pucali i Svrakic i Juka Prazina i svi oni koji zele zlo Sarajevu ... stotinu je barikada. Senade, moramo pametno procjenjivati situaciju. Ja sam je procijenio i gospodin Predsjednik, koga veoma cijenim, uvazavam, ovdje je najsigurniji ..."

Cuje se glas Alije Izetbegovica (njegova fotografija je na ekranu): "Senade, ja ovdje nisam po svojoj volji, niti smatram da sam ovdje veoma siguran. Najsigurniji bih bio da se nalazim na svom radnom mjestu. Senade, ja sam jednostavno zarobljenik."

Hasan Efendic javno poziva na prekid vatre: "Pripadnici Teritorijalne odbrane! Pripadnici Ministarstva unutrasnjih poslova! Prekinite vatru! Nemojte gadjati ukoliko se ciljevi ne budu micali. Prekid vatre vazi do 9.30 da se omoguci gospodinu Predsjedniku da bezbjedno dodje do Predsjednistva."

Iz kancelarije u kojoj se nalazi Alija Izetbegovic, u pregovor se ukljucuje pukovnik Agovis i postavlja uslove posto je uspostavljen prekid vatre. Glasni komentari prisutnih u kancelariji dezurnog nadjacavaju "debatu", Ne razaznajem o cemu se raspravlja. Molim za tisinu, cuje se glas Alije Izetbegovica: "Ganicu, imas puna ovlastenja, u moje ime, da naredjujes dok se ne nadjem u Predsjednistvu. Sva tvoja naredjenja su i moja naredjenja. Mislim da je ovo sto smo sada dogovorili razumna stvar. Neka se pokupe ranjenici. Neka Kukanjac krene prema ovamo, ja cu prema tamo, negdje cemo se naci i razmijeniti."

Tog momenta prekinuta je telefonska veza sa kasarnom JNA u Lukavici. Odlucio sam da obidjem strazu koja je obezbedjivala zgradu Predsednistva i Staba Teritorijalne odbrane, da ih upoznam sa situacijom u kojoj se nalazi vrhovni komadant Teritorijalne odbrane Alija Izetbegovis. U spavaonici u prizemlju gde je smeštena straza njih dvadesetak bezbrizno spavaju, kao da se nalaze u mirovnoj misiji, a ne u ratu! Mozda je to i dobro, lakse ce podneti naredne dramaticne sate i dane.

Sa komandirom straze idem u obilazak strazara na spoljnjem obezbedjenju. Pita me komandir: "Hocemo li u napad na Lukavicu da izbavimo naseg Predsjednika? Tako se prica medju vojnicima!"

"Mladicu, ne znam. Mislim da bi to bilo rizicno i da bi Izetbegovica doveli u jos tezu situaciju. Nadam se da ce prevladati razum i da ce doci do razmene predsednika Izetbegovica i generala Kukanjca, pod nadzorom UNPROFOR-a i generala Kola Dojla (Coll Doyll). Treba nam trezna glava!"

U razgovoru sa vojnicima na strazi vidim da su u potpunosti upoznati sa zarobljavanjem Vrhovnog komadanta. Ogorceni su na UNPROFOR koji nije zactitio Izetbegovica i dopustio da ga cetnici zarobe. Svaki od njih osam na strazi pitao je

"Zasto ne napadnemo kasarnu u Lukavici i izbavimo Izetbegovica iz cetnickih ruku?"

"Cime, kako, sa kojim snagama i sredstvima izvrsiti oslobadjanje Izetbegovica, kada nemamo ni jednog tenka, niti jednu haubicu 150 mm?" - postavljam kontrapitanje. Ne dobijam odgovor. Nadam se povoljnom odvijanju situacije tokom sutrasnjeg dana, uveravam vojnike, a i samog sebe.

3. maj 1992.
I ovog jutra, kao sto sam to vec praktikovao, ugrabio sam da budem medju prvima koji su obavili jutarnju toaletu. Vode nema u cesmama, a jedno bure od stotinjak litara veoma se brzo isprazni, pa se clanovi Staba uzmuvaju po zgradi da dodju do vode. Obisao sam strazu oko zgrade Predsednistva i uputio se prema mostu na Skenderiji. Prilazi mi novinar BBC-ja sa snimateljem i moli da intervenisem kod policajca koji ih sprecava da snime stravican prizor na ulici.Naime, izmedju spaljenih tramvaja nalaze se dva spaljena transportera JNA koja su dan ranije pokusavala da se probiju prema Predsednistvu RBiH Na desnoj obali Miljacke oko transportera razbacana su spaljena tela vojnika. Takvu sliku ugljenisanih ljudi vidim prvi put u zivotu. Oseca se smrad spaljenog mesa, tera na povracanje. Policajcu preporucujem da odobri snimanje : " Neka agresor vidi sta ga ceka ako ponovo pokusa da ovlada gradom. A evropske vlade mogu videti kakva je namera JNA u Bosni i Hercegovini i Sarajevu i da cemo se suprotstaviti svim silama da ocuvamo RBiH ! " Policajac je nevoljko prihvatio moje objasnjenje i dozvolio snimanje jucerasnje scene zaustavljanja napada JNA.

A ja sam odatle krenuo ulicama Sarajeva do Bascarsije.
Titova ulica, Vase Miskina zatrpane su ciglama, malterom, drvenim gredama, ostacima od jucerasnjeg celodnevnog granatiranja grada. Jos se dime zgarista. Za divno cudo, radnici "Rada" rade na rasciscavanju, lopatama i krampovima, u opravdanom strahu od novih granata. U prolazu ih pozdravljam, otpozdravljaju sa postovanjem. "Kako je nas Alija?" - pitaju zabrinuto.

Otvorene prostore izmedju "Svjetlosti" i Ekonomskog fakulteta i onaj kod Katedrale pretrcavam - necu da budem glineni golub za snajper na Trebevicu.

U povratku susrecem, kao i svako jutro, desetak gradjana koji ocekuju kolportere sa Oslobodjenjem. Dominira visinom Gradimir Gojer, pozorisni uposlenik, koga sam upoznao u Mostaru 1986. godine, kada sam bio na duznosti komadanta Teritorijalne odbrane Okruga Mostar.

"Sta ceka TO, zasto ne oslobadja naseg Predsjednika?" - preglasan je Gojer.
"Gospodine Gojer, budite mirni, TO kontrolise situaciju." - rekoh, a ni sam nisam bio u to uveren!

U osam sati, svakodnevna je praksa, sastanak kod pukovnika Efendica. Organi staba referisu o vojno-politickoj situaciji u Bosni i Hercegovini "skolskim" redosledom... Teziste u referisanju je bilo na jucerasnjem napadu srpske vojske na Sarajevo. Predlozeno je da pukovnik Efendic putem naredbe cestita braniocima Sarajeva, jer su zaustavili napad i odbranili grad. Ipak, najvise je bilo razgovora o sudbini Alije Izetbegovica.

Dobrovoljacka ulica u Sarajevu - 2. dio

Najnovije informacije saopstio je nacelnik staba TO RBIH:
- Situacija sa Izetbegovicem je pod nasom kontrolom. Za njegovo oslobadjanje veoma se angazovao ambasador SAD-a u Beogradu Waren Zimmerman. Imam informaciju da je komadant UNPROFOR-a u Sarajevu, general Luis Mekenzi, (Lewis McKenzi) utanacio sa Alijom Izetbegovicem i generalom Kukanjcem njihovu razmjenu pod zastitom UNPROFOR-a. Detalje zna gospodin Ganic, koji je ovlascen od Alije Izetbegovica da donosi naredjenja koja su u interesu Bosne i Hercegovine. Naredio sam komadantima opstina Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar, Stari Grad da osiguraju bezbjedan dolazak Predsjednika u grad i razmjenu sa Kukanjcem bez ikakvih incidenata. Povecati broj oficira u Operativnom centru i uspostaviti neposrednu vezu sa kontrolnim punktovima iz Lukavice do Bistrika. Ganic mi je rekao da ce u grad sa Alijom doci tri transportera. Kod dzamije Cobanija treba provjeriti da li se Predsjednik nalazi u transporteru ili je pripremljena prevara. "Ne vjeruj Danajcima ni kada poklone donose " - poznata je sentenca koja upozorava na opreznost.

Svako se vratio na svoje radno mesto, sa zebnjom ocekujuci kako ce se odvijati situacija oko razmene Predsednika. Bilo je 10.45 sati kada je operativni dezurni dobio izvestaj iz Opstinskog staba TO Novi Grad da je kolona iz Lukavice krenula put Vraca za Sarajevo. Isti podatak je dosao iz Staba TO grada Sarajeva.

Posto od nacelnika staba nisam dobio konkretan zadatak u vezi sa razmenom, odlucio sam, vise iz znatizelje, da docekam kolonu iz Lukavice i da kod dzamije Cobanija sa teritorijalcima proverim da li se u nekom od vozila nalazi Izetbegovic. Jedva sam pronasao Emira, mog vozaca, pa smo ulicom Marsala Tita, onda pored hotela Beograd i Glavne poste, koja je bila pravo zgariste, preko mosta kod Pozorisne kafane do dzamije stigli velikom brzinom. A, tamo, nema nikoga. Sigurno smo poranili, mislim. Malo vise uz ulicu, kod zgrade "Sarajevo osiguranja", stoje dva strazara.

"Da li ste primetili bela vozila UNPROFOR-a?" - pitam.
"Ima vise od pola sata proslo je nekoliko vozila obojenih u bijelo, ali i vise od dvadeset vozila JNA!" - odgovara osamnaestogodisnjak.
"Emire, vidis da je prevara. Receno je da ce biti samo tri vozila, a gle ovo, ubaci se JNA u Sarajevo bez opaljenog metka!"

Vratismo se preko mosta i desnom obalom Miljacke prodjosmo pored ostecenog transportera JNA, koji je jucer zaustavljen kod "Estrade", predjosmo most kod hotela "Nacional" i nadjosmo se na Trgu 6. april. Kakva scena! Vri kao u kosnici. Na trgu, nagurano dvadesetak kamiona sivomaslinaste boje u koje vojnici JNA u naramcima utovaraju fascikle, sanduke sa municijom za automatsko pesadijsko naoruzanje, pakete nedefinisanog sadrzaja, sredstva veze i ne znam sta jos ne.

U polukrugu precnika ne veceg od 400 metara u kordonu bile su brojne grupe polunaoruzanih i poluuniformisanih pripadnika Teritorijalne odbrane i jedinica Ministarstva unutrasnjih poslova iz Starog grada. Prepoznajem mnoga lica poznanika iz predratnog perioda i iz ovih mesec dana rata. Tu su Avdo Godinjak, Ismet Dahic, Fuad Abadzic, Muhamed Svrakic, Sulejman Zolj, Avdo Panjeta ..... Atmosfera je veoma napeta. Polukrug je u stalnom ljuljanju, iz drugog plana cuju se povici: - "Krenuti! Sta se ceka? Ne dajte im da utovaraju municiju!"...

Od Dahica uzimam megafon, obracam se vojnicima JNA, koji prebledelog lica i unezverenih pogleda nastavljaju utovar robe:
"Govori Jovan Divjak, zamenik nacelnika Glavnog staba TO. Vojnici, prekinite utovar, napustite JNA, prikljucite se Teritorijalnoj odbrani RBiH. JNA je fasistička vojska. Ako nam se prikljucite, mozete odluciti da li cete ostati ili otici vasim kucama!"

U toku narednih petnaestak minuta, sa razlicitih mesta na trgu ponavljam poziv. Vojnici JNA ne reaguju, a pripadnici TO iskazuju nezadovoljstvo mojim apelom. Pojacava se njihanje kordona, nadjacavaju glasovi onih koji zagovaraju da se krene u napad. Krecem od komandira do komandira, od jedne do druge grupe i trazim da se ne napadaju vojnici JNA:

"Mi ni ne znamo da li je Alija Izetbegovic u komandi 2. vojne oblasti. Ako jeste, ne znamo sta je dogovoreno o njegovoj razmeni. Ako izvrsimo napad mogli bismo poremetiti plan razmene." - nastojim da smirim situaciju. Obilazim poprecne ulice, ljudi u grupama prate dogadjaje, domacice ispekle pitu, skuhale kafu i dele pripadnicima TO koji u smenama dolaze iz kordona.

Nusret Sisic Dedo, priprema "roru" (vodovodna cev!) da ispali granatu na Trg 6. april. Objasnio sam mu da bi to izazvalo negativne efekte. Nisam bio uveren da je Dedo prihvatio moje obrazlozenje. I prisutni gradjani podsticu teritorijalce da se krene u napad.

Eno, vidim ministra unutrasnjih poslova Delimustafica, koji se provlaci izmedju kamiona i ide prema komandi 2. VO, mase rukom i dovikuje: "Sve je uredu. Idem do Alije Izetbegovica. Sve je dogovoreno." Daleko je da ga pitam sta je to sve dogovoreno, tako da se napeta atmosfera produzava. Pokusavam da preko Dahiceve motorole uspostavim vezu sa Predsednistvom i sa Hasanom Efendicem, ali ne uspevam.

Dolazi jedan golobradi mladic, ne stariji od 14 godina, poziva me kuci: "Ja sam radio amater, dodjite da uspostavimo vezu sa Predsjednistvom!"

Prihvatam. Nazalost, i pored pokusaja od gotovo pola sata, nije uspostavljena veza kako bih dobio upute sta da preduzmem u ovoj zamrsenoj situaciji.

Kada sam se vratio, a tamo, trg potpuno prazan! Emir mi objasnjava da je kolona vozila JNA krenula put Skenderije, a da su na celu kolone dva vozila UNPROFOR-a! Naredjujem mu da me vozi desnom obalom Miljacke do Pozorisne kafane, da utvrdim sta se desava. U Dobrovoljackoj ulici, kod broja 55-57 celo kolone je zaustavljeno. Peske krecem prema transporteru UNPROFOR-a u kome pretpostavljam da se nalazi predsednik Izetbegovic. Tu se nasao, ne znam kojim slucajem, snimatelj TV Sarajevo i pita: - Mogu li snimati? - Da!"- rekoh vazno! Sa prozora okolnih zgrada gradjani aplaudiraju: -"Bravo Divjak!"- dovikuju, sustizem Jusufa Pusinu. Pitam ga o cemu se radi. "Ne znam" - odgovara, deluje zabrinuto. Kod otvorenog poklopca na transporteru sede vojnici iz Alijinog obezbedjenja-Zukorlic, Seljo, Mehmedagic, Osmica i Smajlovic. Penjem se, naginjem se na otvor:

"Gospodine Predsednice, ovde pukovnik Divjak." - uspostavljam prvi kontakt sa Predsjednikom.

"Zdravo Divjak!" - kaze. – "Zasto smo ovdje zadrzani?" - pita ljutito Predsednik.

"Ne znam o cemu se radi, tu sam sada dosao. Evo, tu su Pusina i Vas zet." - odgovaram.

"Slusaj, Divjak, naredi da se kolona pusti. Dogovoreno je da sa Kukanjcem idem do Skenderije i poslije predjem u drugo vozilo i idem u Predsjednistvo."

Slusam pazljivo, a u glavi mi se gomilaju misli i pitanja o zdravstvenom stanju Predsednika, da li je bio maltretiran, da mu nisu dali injekciju sedativa, da li to sto govori nije pod necijim pritiskom!?

"Gospodine Predsednice, da li ste zdravi, da li su Vas maltretirali, kako se osecate?"

"Divjak, daj neka puste da krenemo!"

"Gospodine Predsednice, ovo je historijski trenutak za Bosnu, snimatelj TV Sarajevo je tu, vasa poruka ide u svet. Kazite o cemu se radi?"

"Javi Ganicu da smo dogovorili razmjenu na Skenderiji, da naredi da se pusti kolona, sve smo dogovorili sa generalom Mekenzijem." - neumoljiv je Predsednik.

Nagnut nad otvorom transportera, slusam Predsednikove reci i pokusavam razabrati da li je glas prirodan ili uzbudjen. Dosadasnji razgovor mi izgleda sasvim prirodan. Od Osmice, pratioca Alije Izetbegovica, trazim motorolu, pokusavam da Ganicu prenesem Izetbegoviceve poruke.

"Kako je Predsjednik, sta porucuje?" - jedva razaznajem njegov glas.

Ponavljam poruku da treba pustiti kolonu da nastavi kretanje ka Skenderiji. Duz kolone, tamo prema mostu Drvenija, cuje se sporadicna pucnjava. Iz sveg glasa vicem, pre bi se reklo da se derem: "Ne pucaj. Ne pucaj!" Na motoroli cujem glas koji kaze: "Uklonite Divjaka, sta ce on tu? Izdao je sopstveni narod, izdace i nas!"

Izetbegovic pozuruje da krene kolona, iz Predsednistva nema "glasa", opet vicem: - "Ne pucaj! Ne pucaj!"

Izmedju kamiona krecu se grupe pripadnika Teritorijalne odbrane. Transporteru prilazi stasiti vojnik i kaze: "Silazi, sta ces ti tu. To je moj predsjednik, nije tvoj!" - zapovednicki ton me obeshrabrio, silazim; prepustam mesto Zoranu Cegaru, policajcu iz specijalne jedinice MUP-a. Njegovo ime mi rece Emir, posto sam sisao sa transportera. Odlazim do vozila u kome su general Mekenzi, Zlatko Lagumdzija, sa kojim se srdacno pozdravljam. I on pita zbog cega je kolona zaustavljena. Generalu Mekenziju, koji je glavu uvukao u ramena i deluje zaplaseno, pokusavam da na francuskom jeziku objasnim da ce sve biti O.K.

Ponovo sam kod transportera u momentu kada Cegar otvara njegova vrata i otpocinje monolog: "Generale Kukanjac, ako se nesto desi mom Predsjedniku, ubicu i tebe i svu tvoju familiju. Gledaj (energicno otkopcava kosulju i pokazuje pet, sest tupfera na telu) - "Ovo su mi uradili tvoji cetnici, vidis, ovo su rane od jucerasnjih borbi ovdje u Sarajevu. Tako ce biti izresetano tvoje tijelo, ako se nesto desi Aliji!" - ubedljivo govori Cegar.

"Slusaj, Cegar, daj kazi im da puste ovu kolonu, moram hitno u Predsjednistvo!" - zahteva Predsjednik.

U medjuvremenu, Jusuf Pusina je u razgovoru sa meni nepoznatim licima, uspeo da izdejstvuje, evo, posle gotovo 40 minuta, dozvolu da kolona vozila JNA sa dva vozila UNPROFOR-a nastavi put Skenderije i Lukavice.

Stojim na uglu ulica Dobrovoljacke i Cobanije, gledam prolazak kolone kamiona, evo i jednog autobusa ispunjenog vecinom zenama u uniformi JNA i oficirima JNA, prepoznajem neke koji su do neki dan bili u Republickom stabu TO. Deluju uplaseno. Pitam se zasto su tamo, a ne sa nama? Izbrojao sam sesnaest vozila, koja su se kretala prema Skenderiji, kada su, kao po komandi, sledeca otpocela skretanje ulevo prema dzamiji Cobanija. Na papucicama kabina, s leve i s desne strane, po jedan pripadnik TO, upucuju vozace u smer gde treba da idu. Gradjani na okolnim prozorima aplaudiraju, raduju se ovom cinu.

Odlazim sa mesta dogadjaja u zgradu Predsednistva, gde stizem u momentu kada se Predsednik, umornim korakom i fizicki iscrpljen, penje uz stepenice na cijem ga vrhu sacekuju Ganic, Kljuic, Pusina i neki drugi. Metar-dva sa strane pratim srdacno pozdravljanje Predsednika sa prisutnima. Vojnicki ga pozdravljam, ali kao da me nije ni primetio. Svita odlazi u Predsednikov kabinet, a ja stajem na vrhu stepenica pun gorcine. Valjda sam zasluzio rec – hvala? Ili nisam, vrag bi ga znao?!

No comments:

Post a Comment