Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK ,,Bosanac u palati UN-a

23.09.1992.
Sreda je. Nalazimo se u zgradi Misije Republike BiH u Njujorku. Misija je useljena nedavno, pa su namestaj, kartonske kutije, tehnika, jos uvek posvuda razbacani. Domacini su veoma ljubazni, gostoprimljivi. Stalno nas necim nude, iako su veoma angazovani u pripremi Predsednika Izetbegovica za nastup na zasedanju Generalne skupstine OUN i na realizaciji kontakata sa drzavnicima iz celog sveta. Koristim se dozvolom da telefoniram, pa zovem kuma Miseka u Beograd. Iznenadjen pozivom, pita nelogicno: "Da li si ziv?" "Ziv, pa jos u Njujorku, sa Izetbegovicem, predsednikom Republike BiH. "Nemoj da se zezas!", kaze. Ne cudim se njegovim reakcijama. Jednostavno ne moze da poveruje u to da iz Njujorka cuje svog skolskog druga!

Koji sat kasnije sam u zgradi Ujedinjenih nacija na Ist Riveru. Sada su vodici Marko i Snjezana, a Emir je s nama. Otisak kaziprsta, fotografisanje, izrada akreditacije. I za desetak minuta formalnosti, put je u zgradu otvoren. Na reveru akreditacija. Na mojoj pise Mr. Milan Divjak. Greska. Marko me uverava: "Ma, to ne mijenja stvar. Vasa je slika i vase prezime. Mnogo bi potrajala ispravka. Neko je iz ambasade pogrijesio." Molim ih da me pricekaju koji trenutak, da malo sām "zraknem" po zgradi. Pristaju i ja se sunjam po hodnicima i salama. Puno je slika velikih majstora kista. U centralnom delu dominira Pikasova "Gernika". Zavirujem u salu u kojoj zaseda Generalna skupstina OUN. Sala fascinantna, namestaj obican! Zavirujem i u salu gde zaseda Savet bezbednosti. Osecam da sam prekardasio sa vremenom. Moji me cekaju. Vracam se, pa da bih ublazio svoje polusatno odsustvo, kazem: "Secate li se Dzin Kelija i "Amerikanca u Parizu"? E, sad zamislite Jovana Divjaka i "Bosanca u palati Ujedinjenih nacija’!" Smeju se, dobro je! Usledilo je onda fotografisanje, i ispred zgrade. Svidela mi se poza pored zastave s ljiljanima na jarbolima, medju 178 nacionalnih zastava, ali i ono pored impozantnih dimenzija bronzane skulpture kolta, s cevi u cvor zavezane. Eh, kada bi Ujedinjene nacije zavezale u cvor cevi usmerene na Bosnu i Sarajevo!?

Ponovo smo u ambasadi. Obralic nam pokazuje mapu ratnih radova sarajevskih likovnjaka: Pasica, Numankadica, Ramica, Skopljaka, Hoze i Obralica. Pokusace za nju zainteresirati neku od cuvenijih likovnih galerija. Zelim im srecu.

Urednik lista Muslimanski glas u Americi zove telefonom Ambasadu i moli me za intervju. Prihvatam kad iz razgovora shvatim da se dobro informisao o meni. Dodao je pri tome: "Bosanski muslimani ovde u Americi mnogo znaju o Vama. Imate njihovu veliku podrsku", pa moli da za list iznesem u kratkim crtama trenutnu situaciju u Bosni kako je licno vidim.

Naravno, poceo sam od opisa sramne uloge JNA u "tihoj okupaciji Bosne" i "do zuba" naoruzavanju paravojnih jedinica bosanskih Srba. Govorio sam i o bosanskim gradovima, Zvorniku, Visegradu, Foci, Vlasenici, u kojima je izvrseno totalno etnicko ciscenje. Informisao sam ga o logorima za civile, nesrpske nacionalnosti. Izneo sam i misljenje o organizovanju otpora agresoru, od formiranja "Patriotske lige" i "Zelenih beretki" do ustrojstva TO, a sada vec i Armije Republike BiH. Posebno sam istakao problem s naoruzanjem.

"Nemamo ni oruzja, ni municije! U Sarajevu jednu pusku koriste tri borca, u smeni. Medju puskama ima i onih proizvedenih 1928. godine. Bila bi muzejski raritet, da njome ne branimo grad. Tenkova, artiljerije, avijacije nemamo. Ni uniformi, ni cizama, niti druge intendantske opreme. Logistika prakticno ni ne postoji. Visok moral boraca je, zasada, najjace oruzje kojim raspolazemo. I zajednistvo. Nase jedinice nisu jednonacionalne, premda postoci nacionalne zastupljenosti u njima nisu proporcionalni. Apelujem na patriote svih nacionalnosti, koji zive izvan domovine, a na srcu im je Republika BiH, da nam se prikljuce u odbrani zemlje i u prikupljanju svekolike pomoci za Bosnu." To je bila moja poruka bosanskim Muslimanima u zapadnoj hemisferi.

Marku se dopalo moje kazivanje. Pazljivo je slusao sta govorim uredniku lista. Smisao svog komentara je sveo na recenicu: "Lako je davati podrsku rijecima, odavde iz Amerike. Treba poci u Bosnu i boriti se s puskom u ruci!"

Javio se telefonom i Markov otac, s molbom za tonski intervju za Hrvatski radio u Los Andjelesu. U uvodnom delu intervjua naveo je svoje tesko blajbursko iskustvo 1945. godine i sukob sa partizanskom vlascu nakon toga. Ranih pedesetih je napustio Jugoslaviju i otisao da zivi u slobodnom svetu. Prvo pitanje koje mi je postavio je glasilo: "Jeste li bili na Vukovaru?" "Ne, nisam. Nisam bio ni na jednom bojistu u Hrvatskoj!" Izrazio je zadovoljstvo tom cinjenicom. Iz razgovora ‘in live’ ja sam shvatio da se kriticki odnosi prema Mati Bobanu i HVO. Ne deli Bobanovo misljenje o BiH. Zalaze se za vecu saradnju Hrvata i Muslimana, Armije BiH i HVO. S takvim "slagvortom" ovog reportera, meni je zadatak u intervjuu bio veoma olaksan.

Posebno sam naglasio da "Zakonom o narodnoj odbrani/obrani oruzane snage RBiH sacinjavaju Armija RBiH i HVO. Na papiru je to dobro zamisljeno, ali u praksi ne ide kako treba. U junu je bila planirana zajednicka akcija vojne deblokade Sarajeva, ali je HVO izneverio. Ne samo da nije obavio dogovoreni deo posla s teskim naoruzanjem, nego je sprecio ucesce jedinice TO iz Kiseljaka u deblokadi Sarajeva. Time je direktno uticao na neuspeh deblokade. Sarajevo je ostalo u obrucu do danas. Nema nam opstanka ako Hrvati u Bosni ne shvate da moramo dejstvovati zajedno. U Sarajevu se govori da HVO saradjuje sa cetnicima sa Ilidze. To vredja Muslimane i borce Armije BiH."

Ovu ocenu sam izrekao u dahu, strahujuci od reakcija slusalaca Hrvatskog radija u Americi. Markov otac je bio prezadovoljan razgovorom, dogovorili smo jos jedan susret i razgovor.

Ponovo smo u zgradi na Ist Riveru. Sada u sali br. 4, u kojoj je sve spremno za pocetak press-konferencije Predsednika Izetbegovica. Za sto na podijumu sedaju gosp. Izetbegovic, ambasador Sacirbej, njegov pomocnik Ivica Misic i clan Protokola Generalnog sekretara OUN. Sedim u prvom redu sa mojim trenutnim domacinima Markom i Zvezdanom. Ona je Srpkinja. Roditelji joj zive u Sarajevu. Ona pomaze u Ambasadi. I jedno i drugo je "trn u cetnickim ocima". Roditelji se plase za nju, pa ne bi volela da bude snimljena na konferenciji. Bolje je ne izazivati vraga! Prebrojavam prisutne novinare i TV kamere, pa konstatujem da novinara ima izmedju 70 i 75, "mrdaju se, pa ih je tesko zbrojiti", i 7 kamera. Konferencija pocinje. Predsednik govori smireno, veoma argumentirano.

Usledila je prava "provala" pitanja, koja su padala sa svih strana sale. Neka sam pribelezio. "Kako govorite o agresiji na BiH, kada u Bosni i Hercegovini medjusobno ratuju Srbi, Hrvati i Muslimani na prostoru gde zive stotinama godina? Zar to nije gradjanski rat?" "Kazu da ste mogli spreciti rat! Nudjeno vam je da budete prvi premijer u konfederaciji Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Vi ste to odbili i time posredno uveli BiH u rat! Kakav je vas komentar?" "Govori se da gradite islamsku drzavu u srcu Evrope! Molim da nam to objasnite." "Na koga se oslanjate u medjunarodnoj politici – na Zapad ili Istok?" "Kakva je i kolika pomoc islamskih zemalja Bosni i Hercegovini?" "Insistirate na skidanju embarga na uvoz oruzja da biste odbranili Bosnu od agresije. Embargo je uveden za sva zemlje ex–Jugoslavije da se spreci daljnje sirenja rata. Kako mislite da se skine embargo za BiH, a ne i drugim zemljama?"

Bilo je zadovoljstvo slusati sa kakvom sigurnoscu, odmerenoscu i ubedljivoscu odgovara Izetbegovic na ova, cesto i provokativna pitanja. Najvise se zadrzao na argumentovanju pitanja "agresija – gradjanski rat". Ponovivsi uvodno izlaganje o JNA, o paravojnim srpskim formacijama iz Srbije i Crne Gore i njihovim dobrovoljcima u organizovanoj vojsci bosanskih Srba, lako je dokazivao da se radi o nametnutom ratu narodima Bosne i Hercegovine koji postuju Ustav RBiH. "Nasa Vlada, nasa vojska, nasa policija su visenacionalnog i visereligijskog sastava. Na tom gradimo nas sadasnji sistem vlasti i odbrane. Medju nama je zamjenik komandanta nase Armije, koji je porijeklom Srbin. Neka vam o tome i on govori. Na Bosnu se vrsi agresija sa ciljem da se unisti moj muslimanski narod."

Pri kraju press-konferencije i meni se upucuju pitanja. Bila su, pre svega, vojno-strucne prirode. Novinare je interesirao sastav i naoruzanje JNA i vojske "Republike Srpske", potencijali kojima raspolaze Armija Bosne i Hercegovine, stepen obucenosti i uvezbanosti oruzanih snaga BiH, saradnja Armije i HVO, i drugo. "Do kada mozete da se borite protiv tako jakog neprijatelja, kako ste nam ga prikazali u izlaganju?", bilo je poslednje pitanje kojeg mi je postavio novinar Timesa. Odgovorio sam povisenim glasom: "Dok ga ne pobedimo!" i dobio snazan aplauz prisutnih. Naravno, odgovorio sam na sva postavljena pitanja.

Uz Predsednika sam i u razgovorima sa delegacijom Luksemburga na zasedanju Generalne skupstine OUN, jer je Luksemburg trenutni predsedavajuxi Evropske unije. Delegaciju onespokojava smrt dvojice francuskih mirovnih vojnika, pripadnika UNPROFOR-a, pa zahtevaju od Izetbegovica da izvrsi temeljitu istragu u vezi sa ubistvom i spreci ponavljanje ovakvog incidenta.

Meni je postavljeno pitanje: "Da li su sve vase jedinice pod kontrolom vojnih vlasti?" Upitno sam pogledao u Izetbegovica, ali on nije reagovao, pa sam shvatio da ja na to treba da odgovorim i odgovorio sam : "Da, da, sve su vojne jedinice pod kontrolom i nije se moglo dogoditi da iko iz Armije RBiH otvori vatru na pripadnike UNPROFOR-a." Slagao sam u najboljoj nameri, uveren da to koristi Bosni i Hercegovini.

Na to se, pak, oglasio Predsednik: "Nemoguce je u ratu ostvariti sto posto kontrolu nad vojskom. Ali sam siguran da to nisu uradili moji vojnici." Nije mi bilo prijatno sto sam tvrdio jedno, a moj predsednik drugo, pa sam zakljucio da je bolje da se iskljucim iz nastavka razgovora. Shvatio sam, dockan, da nemam diplomatskog iskustva.

Kasnije, prisutan sam petnaestominutnom razgovoru Predsjednika Izetbegovica sa ministrom vanjskih poslova Savezne Republike Nemacke, gospodinom Klausom Kinkelom. Nas predsednik insistira na nemackoj pomoci u skidanju embarga na naoruzavanje i postivanju rezolucije OUN u vezi sa zabranom letova avijacije nad Bosnom i Hercegovinom, koju vojska SR Jugoslavije i srpska vojska ne postuju. Sa zadovoljstvom primecujem da se ministar Kinkel prijateljski ophodi prema Izetbegovicu.

"Nepravedna je odluka o embargu Vasoj zemlji, ali za sada Nemacka nema istomisljenike u Savetu bezbednosti da se Rezolucija izmeni. Radicemo na tome, a i na doslednom sprovodjenju Rezolucije o zabrani leta nad vazdusnim prostorom Vase zemlje."

Molim u sebi da mi ne postave kakvo "skakljivo" pitanje koji trazi "istinu, i samo istinu!". Molitva je bila uslisena.

U hotelu cekala me Rija Alicehajic, skolska drugarica mog sina Vladimira, meni oduvek draga mlada osoba. Pricali smo, s melanholijom se prisecajuci kraja osamdesetih godina, kada je iz Sarajeva otisla u svet. Mnogo i naporno radi. Pristojno zaradjuje, ali zali za Sarajevom i jedva ceka susret sa roditeljima, koji ive u opkoljenom gradu. "Nista gore od drugih", kaze cestita Rija, "ali to treba prezivjeti!" Sat naseg susreta je prebrzo protekao. Cao, mila!

Dosta mi je tuge! I dosta moralistickog samoprebacivanja. Krecem u
"zivot". Vozimo se "Chevroletom" po Brodveju. Meni ta spora voznja u "starim kolicima", u guzvi stotine vozila, izgleda nekako otmeno. Glavu okrecem na sve strane da nesto vazno ne propustim. Bleste izlozi, svetlucaju mamutske reklame "od zemlje do neba", tresti "muzika" stotine motora i autosirena. Divna kakofonija, brodvejska! Marko pokusava da objasni sta je sta na ovom magicnom prostoru, ali ga ne cujem, sto od buke, sto od euforije koja je mnome sasvim ovladala.

A, sada, na predstavu mjuzikla. "The cats"! Do nasih sedista u sali prolazimo kroz pravo groblje razbijenih televizora, starih automobilskih guma, prljavih kanti, rita, starog, prasnjavog namestaja. U smetljistu smo, u kraljevstvu otrcanih gradskih skitnica – macaka. U ambijentu koji se neprimetno, postupno "utapa" u scenografiju scene u sredistu sale. Nedozivljeno!

Sedimo u dvadesetom redu. Karta po sedistu 80$. Emira nas "tesi" : "Oni blize sceni su platili 150$. E, sada mi je lakse kada sam to cuo!? Nas je ovde sestoro, Predsednikova kcerka Sabina, Halida, Sanela, Marko, Emir i ja. Primecujem, Bosanci na Brodveju su svecano obuceni, a Ameri raznoliko i lezerno. Tako sam to video i tako je bilo dok se nisu poceli popunjavati prvi, najskuplji redovi kraj scene. Muskarci i dame u toaletama dostojnim ambasadorovog partija. "This is America!"

Zaglusujuca dzez muzika i fascinantna igra svetlosti i mraka uvertira su predstave. Sledi smirivanje zvuka i svetlosti, i pocetak velicanstvene igre plesacica i bodrih plesaca, uspele kombinacije klasicnog i modernog nacina izvedbe. Smenjuju se muzika, igra, pevanje, svetlost. Ciklicno se rasplamsavaju i tihnu, nestaju u tami i blesnu u svetlosti, uvlace me u sebe, u ples, u igru, u pesmu, pa igram, plesem, pevusim, ali me onda iznenadna tresnu, osveste, izbace iz mjuzikla, vrate "na svoje mesto", pa se osvrcem da vidim kako carolija deluje na druge .....I, tako, zadremah .... Vidim, i Emir se bori sa snom. Boze, koliko se to umora uvuklo u ova nasa tela da ni u ovakvim izuzetnim, ekstaticnim trenucima nismo kadri da mu se odupremo!? Mjuzikl me mami, neprijatnost pred ljubaznim domacinima iz ambasade upozorava. Stipam se, vrpoljim na sedistu da otklonim sanjivost, da se odbranim od sna.

Sa dvostrukim odusevljenjem prikljucio sam se freneticnom pljesku publike na kraju predstave. Najpre da izrazim svoju divljenje umetnicima, a onda i da pozdravim zavrsetak predstave kao spas od sna, od blamaze koju mi donosi veliki zamor. Akteri su, na bis, izveli jos nekoliko odlomaka iz najatraktivnijih delova mjuzikla, i nakon dvadesetak minuta aplauza bosansko drustvance je bilo ponovo na kisnim avenijama Njujorka. Bogomdano osvezenje!

Ponoc je vec davno bila prosla, kada sam umorne kosti spustio na meku postelju.

24.09.1992.
Nema opustanja za Jovana Divjaka! Kad sam jutros, jos uvek euforican zbog sinocnjih dogadjaja, nazvao Nadu u Beograd, da sa njome podelim svoje odusevljenje, presrelo me njeno uplakano pitanje: "Sta se to desilo Vladimiru i Zelimiru u Sarajevu?"

"Video sam ih noc uoci mog puta u Ameriku", pokusao sam je smiriti.

Razaznajem iz njenog placnog govora da joj je komsinica Slavica kazala da je na vestima Radio Beograda cula da je jedan od Divjakovih sinova ubijen, a drugi je pobegao na Pale. E, sad je dosao red da se i sām uspanicim! Slutim, u pitanju je grubo smisljena cetnicka provokacija, da se potaru efekti mog prisustva u bosanskohercegovackoj delegaciji u Njujorku, ali rat je i moguce su i "nemoguce" stvari. Sada tesko mogu umiriti Nadu, kad su se nemir i nespokojstvo uvukli i u moju dusu. Obecavam joj da cu odmah nazvati Sarajevo i javiti joj hitno sta doznam.

Dok uznemiren vodim razgovor sa novinarkom Timesa, osluskujem Zvezdanu, koja pokusava u telefonskom kontaktu sa Glavnim stabom u Sarajevu doznati novosti o sinovima. Ova raspetost je trajala vise od sat vremena. Zvezdana me obavestava da Stab nema nikakvih saznanja o sinovima, ali ce proveriti navode i hitno me obavestiti. Ne verujem da Stab o tome ne zna nista, pa se moj nespokoj povecava, nervoza raste, kao i crne misli kojima nisam sklon. Zvezdana insistira da podjemo u obilazak Empire State Buildinga, ali ja nemam zivaca za to. Trazim cigaretu od Emira, palim je, a on me zacudjeno gleda, zna da ne pusim. Molim Zvezdanu za malo strpljenja .....

Nakon tridesetak minuta poziv iz Sarajeva. Sve je u redu s njima! Nemam vremena da se poradujem, odmah nazivam sestru i javljam joj. Ona i dalje place, a ja korim nesmotrenost Slavice i molim Nadu da se pribere.

Bosanskohercegovacka dijaspora u Nju Dzerziju priredjuje svecanu veceru za Predsednika Izetbegovica i clanove delegacije. Radujemo se svi tom "domacem sijelu". Pre odlaska u Nju Dzerzi, upoznao sam u firmi "Interenergu", smestenom u prostorije predstavnistva "Energoinvesta" u SAD, grupu uspesnih biznismena Muslimana, koji imaju razgovor sa Predsednikom i zele predati izvesnu sumu dolara za "bosansku stvar".

Dok ocekuju gospodina Izetbegovica traze da im kazem moja iskustva. Jasno sam im dao do znanja da se ARBiH veoma tesko suprotstavlja do zuba naoruzanoj vojsci bosanskih Srba i paravojnim formacijama iz Srbije i Crne Gore. "Sa zanemarljivim brojem artiljerije, tenkova i pesadijskog naoruzanja u odnosu na agresora jedva branimo sadasnje polozaje, a o deblokadi Sarajeva mozemo samo da sanjamo." Reakcija na ovu moju izjavu bila je njihova sumnja.

- Zar je tako teska situacija? - u horu me pitaju.

Mojoj se izjavi suprotstavio, gotovo srdito, neki Mulaomerovic, koji je "potegao" cak iz Minesote na sastanak sa Izetbegovicem. - Nase informacije kazuju da je pitanje dana kada ce se Sarajevo deblokirati, pa, eto nas za desetak dana na obale Drine!

Necu da polemisem. Vidim, ti su ljudi u dubokoj zabludi. Ko li im daje takve nerealne procene? Eto, neka im Izetbegovic objasni kakvo je stanje, ako meni ne veruju.

Zbog neodgovornosti Emira Krkalica, sto mu se pocesto desava, kasnimo na "druzenje" sa BH dijasporom i stizemo u 20,30 sati. To je u momentu kada je Ivica Misic, clan BH misije u Njujorku, novinar Oslobodjenja, koji povremeno pise komentare za svoj list, predstavlja delegaciju na celu sa Alijom Izetbegovicem. "Draga gospodo, pozdravimo glavnokomandujuceg u odbrani Sarajeva koji ulazi u salu, Jovana Divjaka. Srbin, koji je od prvog dana u odbrani Sarajeva!" - Ganuo me dug i topao aplauz preko 200 prisutnih.

Ivica Misic bas pretera sa onim "glavnokomandujuci". Nije prilika da o tome s njim polemisem. Jedan sam od hiljada gradjana Sarajeva koji su se svrstali u prve redove odbrane Grada i nista, bas nista vise od toga!

Vecera je zapocela govorom Predsednika. "Za opstu stvar, bilo bi veoma znacajno da se organizovano prikupljaju materijalna sredstva koja bi se upotrijebila za nabavku vojne tehnike, jer je bukvalno nemamo. I, ne manje vazno, da vi, svi vojno sposobni, dodjete u Bosnu da je zajednicki branimo. Koliko god su vazna materijalna sredstva, toliko je, za jacanje ukupnog morala i patriotizma, vazno da se u odbranu ukljuci svaki njen gradjanin koji je izvan domovine. Nama nije potrebna samo verbalna podrska. Vidite da svjetski mocnici ne dozvoljavaju da se naoruzamo da bismo branili i odbranili nasu djedovinu!".

Medju prisutnima je poveca grupa bosanskih Hrvata. I njima se Izetbegovic obraca: "Na referendumu je veci broj Hrvata, zajedno sa Bosnjacima i manjim brojem Srba, dao glas "za" nezavisnu drzavu Bosnu i Hercegovinu...Danas sam ovdje u Njujorku sa predsjednikom RH Franjom Tudjmanom potpisao aneks na sporazum Hrvatske i BiH o zajednickoj odbrani granica, koji je sklopljen u julu. Dogovorili smo se da formiramo zajednicki komitet za koordinaciju odbrambenih napora dvije zemlje dok se agresija ne zaustavi. Uputili smo zajednicki zahtjev Savjetu bezbjednosti da ukine embargo na isporuku oruzja BiH. Moramo obezbijediti zajednicko djelovanje Armije BiH i HVO, jer odbrana Bosne lezi na snazi zajednickih oruzanih snaga Muslimana, Hrvata i svih drugih. Bez pomoci Zagreba mali su izgledi da preokrenemo borbenu situaciju u nasu korist."

Slusam Predsednika i osecam da ne veruje u ono sto je s Tudjmanom dogovoreno. Kako je tesko breme koje taj covjek nosi na plecima! Kako je diplomatija teska disciplina!

Iseljenici su izlaganje primili sa odobravanjem i sa puno emocija. Usledilo je mnostvo njihovih pitanja, na koje je Predsednik odgovarao kristalno jasnim jezikom i argumentima, ne ostavljajuci nikog u dilemama.

Nakon toga su govorili Memija i Obralic, pa Haris i Emir, pratioci. "To su nasi heroji. Oni dolaze sa prvih linija odbrane Sarajeva. Dok imamo ovakve borce, Bosna ne moze biti porazena," tako je Ivica Misic predstavio prisutnim gostima Harisa i Emira. Meni niko nije ponudio da govorim. Osecao sam se "bacen u zapecak", neprijatno. Mislim da je imalo smisla da im se obratim, imao bih im sta reci "sa prvih linija". Kasnije sam se pozalio Memiji, a on mi je zacudjeno odgovorio protivpitanjem : "Pa, zasto se nisi sām javio da govoris?" Sve mi je prekipelo, pa sam mu grubo odgovorio: "A zasto vi niste rekli Izetbegovicu da treba da i ja govorim, sedeli ste uz njega?" Nisam dobio odgovor.

Izvesnu satisfakciju sam ipak dobio. Posle vecere, prisutni su me prosto saterali u cosak i trazili misljenje o situaciji u Bosni i Hercegovini, uz topla i brojna zahvaljivanja za ono sto sam ucinio i cinim. Iako mi je bilo nelagodno slusati silu komplimenata, moram neskromno priznati da mi je to, s druge strane, bilo prijatno. I ja sam samo covek i meni treba podstreka. Narocito kada ga ne dobivam od onih bliznjih, koji su neposredni svedoci napora kojeg cinim.

Ljudi se interesuju za svoje u Sarajevu, Tesnju, Teslicu, Tuzli... sirom Bosne. Mole da im ponesemo pisma i novce koje su skupili za njih. Za tili cas se skupilo 20 pisama s oko 5.000$.

Evo i Senada, sina mojih sarajevskih komsija i prijatelja iz ulice, Melce i Dike Djecevica, vrsnjaka mojih sinova. Vec je pet godina u Americi. Zadovoljan je ovdasnjim zivotom i uspehom u radu. Brine za roditelje, koje nije cuo vise od tri meseca.

Predstavio mi se Safet Tanovic, brat Bakira Tanovica, jednog od osnivaca SDA u BiH Sarajevo. Porodicu Tanovic poznajem dvadeset godina. Moji sinovi se druze sa Jusufom, Jukom Tanovicem cijeg strica evo, susrecem u Americi.

- Hvala vam na opredeljenju da branite Sarajevo, simbol svih Muslimana. Mi smo merhametli narod, znamo da cijenimo dobro i postenje. Vi ste obljubljeni u mom narodu. - kaze gospodin Tanovic, cvrsto me drzeci za ruku. - Imacu cime da se pohvalim Jusufu.

I tako, do duboko u noc. Razgovoru nikada kraja. Valjalo je poci, ali se nije moglo. Emir je opet nesto zabrljao sa prevozom, pa je u pomoc priskocio Senad. Pozvao je svog prijatelja, Lazara, nekadasnjeg sarajevskog studenta, poreklom sa Kosova ili Sandzaka, nisam dobro upamtio, a sadasnjeg menadzera nekoliko njujorskih restorana. Dosao je u ponoc u Nju Dzerzi po nas i poveo me natrag, na Menhetn, u hotel. U voznji su mi njih dvojica objasnjavali gde se nalazimo trenutno, izgovarali nazive nebodera, institucija, avenija, parkova, spomenika. Dok su se oni svojski trudili u ljubaznom informisanju, moja se podsvest mucila mislju o nefer odnosu kojeg sam doziveo na veceri: "Ko li je taj koji nije dozvolio da govorim ljudima?" Iz razgovora s njima u "cosetu" shvatio sam da su to zeleli. Zeleo sam i ja.

Memija me pozvao ujutro, 24. septembra, da se prikljucim Predsedniku u razgovoru sa uticajnim clanom americke administracije, gosp. Iglbergerom, ex–ambasadorom u SFRJ, postovaocem Bosne i Hercegovine. Buduci da me nasa ambasada nije bila planirala za ovaj sastanak, a vise zbog sinocnjeg postupka koje me istinski pozledio, Mufidov interni poziv nisam prihvatio. Kao da je osecao sta me muci u dusi, cudesni Senad Djecevic, velikom paznjom je potirao nemar drugih prema meni. Evo i sada, vodi me u zapusten metro, u drndave vagone i neugledne metrostanice, potpuno suprotne cistoci i lepoti metroa kojeg sam koristio kad sam bio na skolovanju u L’école d’État major u Parizu 1965. godine. Vozimo se do pristanista, odakle cemo brodicem do Kipa Slobode.

Vreme je prohladno, a red pod kipom dugacak, internacionalan, multirasan, koloritan po odeci i raznolik po jezicima koji se cuju. Cekamo strpljivo, a za nagradu dobivam mogucnost da se, preko 280 stepenica, popnem u glavu statue, odakle "puca" divan pogled na reku Hadson, na jugozapadnu panoramu Menhetna i njegovu fascinantnu gigantsku arhitekturu.

Kad me umor dohvatio, Senad je vec imao spreman odgovor za tu situaciju. Odveo me u japanski restoran na obed. Velikodusno je objavio: "Moj ste gost danas. Izaberite pice i jelo po zelji!" Jela ne poznajem, pa sam izbor prepustio njemu. Pice znam, "sake", premda ga nikada nisam pio. Sada hocu da ga probam. I dok cekamo posluzenje, pricam Senadu kako sam nedavno u Sarajevu, kad su zalihe pravog pica presusile u gradu, pio alkohol od rize, koja se deli u humanitarnoj pomoci, a spravljen u kucnim "laboratorijima" sarajevskih bekrija i pijanaca. Smeje se, misli da se salim. Stize "sake", pa supa od prepelicinih jaja, salata iz mora, jastog, biftek, raznovrsno povrce, zacini, vocne salate i one od povrca, peceno meso .... Senade, hvala!

Po povratku u hotel, najavljujem se Predsedniku pred moj sutrasnji odlazak u Vasington i povratak u Sarajevo. Razgovaramo u njegovoj sobi. Pita kako ocenjujem njegov govor u Generalnoj skupstini OUN. Uzvracam da je govor dobro primljen u Asambleji, da o tome svedoce nekurtoazna cestitanja i priznanja za otpor koje gradjani BiH pruzaju neofasizmu u srcu Evrope. Sa svoje strane Predsednik kaze da ga je obradovala inicijativa predstavnika Evropske zajednice (Britanije, Belgije i Francuske), na otvaranju 47. zasedanja Saveta bezbednosti, za uskracivanje glasackog prava Jugoslaviji u OUN, "kao jos jednu kaznu za podsticanje rata u BiH!" Eto, to je potvrdjeno.

Naime, jucer je u Generalnoj skupstini ,sa gigantskih 127 glasova "za" i svega 6 "protiv", izglasana Rezolucija br. 777 Saveta bezbednosti, kojom se SRJ iskljucuje iz rada Generalne skupstine dok se ne resi njen status u svetskoj organizaciji. "Iako sporo, ocito je da svijet spoznaje ulogu Jugoslavije u ratu u BiH i da je spreman da odlucnije reaguje u nasoj zemlji." - nastavlja zadovoljno.

Pitam ga o razgovoru sa Tudjmanom. "Sa njim covjek nikad nije siguran. Ne vjerujem mu! Nisam uvjeren da ce sprovesti sve sto je dogovoreno. Imacemo jos mnogo i veoma dugo problema sa Hrvatskom!" - glasio je dosta rezigniran odgovor Predsednika. "Odavde odlazite na Igman. Tamo ovih dana treba da izidje i Halil sa ljudima iz
Staba. Treba da pripremite deblokadu Sarajeva do kraja godine. Ucinicu sve da se na Igman dopremi sto je moguce vise naoruzanja i municije. Siguran sam da ce izlaskom komandanata izvan okruzenog Sarajeva biti promijenjena vojnopoliticka situacija u nasu korist. Neka vam Hasan Efendic pripremi siguran put od Zagreba do Igmana." - zavrsne su reci mog Vrhovnog komandanta. Delio sam njegovo uverenje da ce naredna deblokada Sarajeva biti dobro pripremljena i uspesno ostvarena.

No comments:

Post a Comment