Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,I smrt starih zgrada zna zaboleti poput ljudske!

29. juli 1992.
Od prepodneva do predvece zajedno sa Svenom Rustempasicem proveo sam vreme sa borcima na liniji Mojmilovo brdo. Pravi letnji dan, sunce zapalilo vazduh, bije u oci ili u potiljak ovisno od naseg kretanja. Odkuda Sven sa mnom na polozajima? To je osoba cetrdesetih godina, koji je veci deo zivota proveo u Americi, a od pocetka agresije na RBiH nalazi se u Sarajevu da pomogne Muslimanima u odbrani od fasisoidne JNA, paravojnih sastava SDS-a i od Miloseviceve ideje o Velikoj Srbiji. Vec od kraja aprila pohodio me je u Stabu TO, prosto "naklati mi se na kosti". Svaki put je dolazio sa novim ocenama o odnosu americke administracije prema agresiji i Muslimanima. "Administracija nista ne zna o ovome sto se desava, cak provijava misljenje da je u BiH klasicni gradjanski rat", tvrdio je Sven. "Administracija, odnosno Demokratska i Republikanska stranka okupirani su izborima na kraju 1992. godine, pa je rat u BiH marginalni slucaj!" – uverava me Rustempasic.

Povremeno, njegove duge i monotone tirade me razljute, suzdrzim se, izbegavajuci polemiku. Bio je veoma dobro informisan o desavanjima unutar bh. vlasti i stranke SDA. Ovu stranku optuzuje da je prihvatila bacenu "ratnu rukavicu", umesto da iznadje moduse za izbegavanje rata. "Gospodine pukovnice, videcete, ovo sto radi SDA nije interes muslimanskog naroda, koji nije zeleo rat, vec zaludjenih glava koje racunaju na podrsku islamskih zemalja u stvaranju muslimanske, serijatske drzave na evropskom kontinentu, na zapadnom Balkanu". Nemam nikakvih opipljivih podataka za Svenove tvrdnje, tako da ne polemisem o njegovoj tezi. Elem, srastao se sa clanovima mog kabineta i skoro svakodnevno bio na "po jednoj" kafi, dakako.

Neki od zlobnika u Stabu, pa i jedan nize rangirani oficir iz organa bezbednosti, upozoravali su me na vezu sa "spijunom CIA! Cuvajte ga se, veoma je opasan!"

Jednom ce Sven reci: "Govore vojnici, oni borci na prvim linijama, da ste cesto u prvom rovu, da im jacate moral! Rado bih i ja jednom sa vama". Znao je da cu mu ispuniti tu zelju, pa, evo, pruzio sam mu tu priliku, pa sada hoda sa mnom od rova do rova, u plitkim cipelama, kosulji kratkih rukava i pantalonama, verovatno zadovoljan da ce doziveti vatreno krstenje tik uz neprijateljske polozaje.

Brigade TO, jedino ovde, u citavoj zoni odbrane imaju dominantni polozaj nad polozajima srpske vojske. U vise navrata imao sam dojam da se prackom mogu gadjati neprijateljski vojnici u kasarni u Lukavici, a istovremeno imao osecaj da ce svakog trenutka izleteti plamena kugla na polozaj sa koga osmatramo polozaje podno Mojmila brda. Kuca Trapara i kasarna "Slavisa Vajner Cica" u Lukavici. Sa paznjom i zanimanjem pratim referisanje komandanta 14. i 15. brigade Novi Grad Zyrapi Bislima i Ramiza Bejica. Za mene ova dva mladica, tu oko tridesetak godina, zanimljiva su zbog cinjenice da su zavrsili Vojnu akademiju u Sarajevu, a ja sam im pocetkom osamdesetih bio predsednik komisije iz predmeta – taktika.

Jos jedna zanimljivost, Zyrapija Bislim je bio komandir voda koji je 27. marta 1992. godine zaposeo vodovod na Mojmilu, da bi jedinicu napustio polovinom aprila i prijavio se u TO RBiH. Sadrzaj referisanja Zyrapi Bislima, uz povremenu dopunu Bejica, bio je kao iz knjige – dobio sam detaljne podatke o neprijatelju ("cetnici" vojska bosanskih Srba, "paravojni sastavi SDS-a" ,"JNA" (kako su u kom momentu upotrebljavali reci) i jacina, raspored i namere. "Strava i uzas" kako bi se reklo u zargonu civila. Svakodnevno se uocavaju pokreti oklopno-mobilizovanih jedinica iz kasarne "tu dole" (pa mi Zyrapija pokazuje rukom!). "Covece, pa zasto ih ne unistavate?" reagovah instiktivno, pa se odmah ugrizoh za jezik, ali bi vec kasno. "Gospodine pukovnice, vjerujem da vam je poznato da mi nemamo cime da ih gadjamo. S vremena na vrijeme, kada umolimo neku "zolju" od Staba TO opstine Novi Grad i izvrsimo ispaljivanje rakete, nazalost bez uspjeha, onda za uzvrat otpocne vatra iz svih oruzja i orudja po nasim polozajima, "pa ko ziv, ko mrtav"! Prihvatili smo taktiku da cetnike ne provociramo i tako olaksamo odbranu ovih polozaja. Inace paravojni sastavi SDS-a sistematski po vazdan otvaraju sporadicnu vatru po nama, po Alipasinom polju, Dobrinji, pa cesto i po Brijescu i Pofalicima."

Kapetan Zyrapija kao da mi daje vreme da shvatim o cemu se radi, za trenutak je prekinuo referisanje. Skoro postidjen upadicom, mislio sam na podatke o neprijatelju kojima raspolaze Glavni stab. Nema ni jedne stavke iz komparativnog uporedjenja. Agresor ima skoro 100 tenkova i oklopnih vozila, a mi samo tri. On ima preko 500 minobacackih i artiljerijskih cevi, a mi samo oko 100, bez dovoljno mina i granata. Kako, zaista kako sa polozaja na Mojmilu napasti celicni osinjak u Lukavici ili pak Rajlovcu ?! "Gospodine pukovnice", nastavi Zyrapi, "samo da ih vidite i cujete kada podivljaju, kada se napiju, a posebno subotom i nedeljom. Gromoglasno pjevanje cetnickih, nacionalistickih pjesama koje emituju putem zvucnika, pucanje nasumice po nacim polozajima ili preko njih. Tada na polozaje ostavljamo samo osmatrace i dezurna orudja u bunkerima, a ostale radi bezbjednosti u sklonistima." - reljefno objasnjava komandant ponasanje "guslara" iz kasarne u Lukavici.

Ramiz Bejic, u momentu kada sam dosao u komandu, pored predstavljanja prenosi mi pozdrave njegovog brata. "Moj je brat bio pitomac u 19 klasi Srednje vojne skole, 1972. godine i vi ste mu bili komandant. Sjeca vas se po dobrom. Sada je na Kosovu, napustio je JNA. Zamolio me da vas pozdravim, kada vas budem vidio prvom prilikom i da vam cestitam!"

Gode mi susreti sa Zyrapijom i Bejicem, te tek primljeni pozdrav, jer, siguran sam da sam u tim ljudima ugradio nesto ljudsko i dobro. Bejic referise po elementima borbene gotovosti – rukovodjenje i komandovanje, sastav i jacinu brigade TO, moral, bezbednost, logisticko obezbedjenje i saradnja sa civilnim strukturama.

Radna beleznica mi je puna podataka po sistemu - nema ovo, nema ono! Vidim da je Bislim nestrpljiv, pa kaze:

"Gospodine komandante (odkud mu ovo "komandante" ? - mislim se) djelujete nam dosta neraspolozeno dok slusate referisanje. Mi smo odlucni da odbranimo dva, tri kilometra polozaja, a za to nam je garancija visok moral boraca, oficira i gradjana koji se nalaze u zoni nase brigade. Primjer ponasanja gradjana koji vam je iznio Ramiz je potvrda onoga sto vam govorim o moralu. Koliko god da smo tehnicki inferiorniji u odnosu na vojsku bosanskih Srba, toliko smo superiorniji u moralu od agresora. Mi smo fanaticki opredijeljeni da odbranimo ovaj dio grada i, ako bog da, da ga oslobodimo do kraja ove godine!"

Sigurno je, a kako ne bi, da me odusevljava optimizam kod ovih mladih ljudi. Jer, sta bi ovde u gradu bez toga!? U jedan glas, Bislim i Ramiz pohvalise se da se u sastavu 1. bataljona nalazi i jedna ceta sarajevkih Roma, a ima ih poveliki broj koji su poreklom iz Sandzaka. "Ako je njima Sarajevo istinsko prebivaliste", odgovaram komandantima , "sasvim je prirodno da u njemu brane sopstvenu porodicu, svoje kuce, ulice, grad. To je njihovo pravo i duznost", zakljucujem u uverenju da sam izrekao mudru misao! Dva puta posluzeni smo kafom. Na bakrenoj tacni, onakvoj kakve se prave i prodaju na Bascarsiji, soljice i fildzani, secer u kockama i posuda sa sitnim secerom. Velika dzezva sa kafom u sredini i manja sa mlekom. Kafu su nam doneli iz kuca u susedstvu Staba. "Hocete li da vam sipam u fildzan ili soljicu? – upitao je. "Naravno, u fildzan" – odgovorih smejuci se. "Crnu ili bijelu?" - "Sa mlekom, molim vas", rekoh saljivim tonom.

U tom momentu vratih se u secanje na poslednje dane maja 1966. godine, kada sam se porodicom nastanio u Sarajevu. S obzirom na cinjenicu da nam je namestaj bio ostecen u toku selidbe, pozvali smo stolara da nam ga polira. Supruga Vera, kao dobra domacica, u jednom momentu upita majstora: "Druze, kakvu kafu da vam skuvam, sa secerom ili bez secera?" Majstor, nasmejavsi se vragolasto, odgovori: "Drugarice, ovde se pita hoces li u ruku ili unutra!" Nas dvoje zanemeli, pogledamo se zbunjeno. Pitamo se pogledima sta je ovom coveku! Shvativsi da nas je stavio u nepriliku, stolar je reagovao: "Oprostite, nije to sto vam je palo na pamet." (Sta on zna sta nam je palo na pamet!) Naime, kada se pita hocete li u ruku, misli se na kocku secera kojom se ceifi dok se pije kafa. A kada se kaze unutra, tada se misli na kafu sa ukuhanim secerom!

Sve troje se gromoglasno nasmejasmo i od tada redovno ispricam ovu dogodovstinu kada mi neko ponudi kafu. To i ovde ispricah, pa nam je to bila relaksacija u veoma ozbiljnoj atmosferi referisanja. Sven je u vise navrata nameravao da se ukljuci u referisanje, pa i ove slobodne rasprave, ali mu to nisam dozvoljavao. Pogledom sam mu upucivao poruku – cuj, civil, ovo su pitanja vezana za ratnu problematiku, ima vremena, o svemu cemo razgovarati nasamo. Kao i prilikom drugih obilazaka komandi i jedinica, sa nestrpljenjem sam ocekivao kraj referisanja, kako bih obisao vojnike tamo gde "zemlja gori!" "Gospodine pukovnice, veoma je rizicno da sada obilazite prve linije, jer smo u vidokrugu srpske vojske.Obidjite komande i borce na rezervnom polozaju, pozadinske jedinice i gradjane u naselju. Bice im veoma drago, a i motivirajuce da vas vide. Ovo je prvi put da nas neko posjeti iz Glavnog staba. A, predvece mozete i na prednji kraj odbrane", preporucuje mi kapetan Zyrapija.

Za vodica dobrih komandira 2. cete drugog bataljona Seada Dervisevica – Seju, sto se pokazalo kao pravi izbor. Sejo me "provodao" narednih 7-8 sati i sa visokim vojno-strucnim znanjem i potpunim poznavanjem takticke situacije docarao mi je realno stanje na ovom delu odbrane Sarajeva.

Posetio sam Ceribasu, "nekrunisanog romskog kralja". Primio me kao najdrazeg prijatelja u kuci, koja daje utisak kao da ratni vihor ne nosi sve pred sobom! A, samo 700-800 metara vazdusne linije nalaze se polozaji srpske artiljerije. "Gospodine pukovnice, ne moze cetnik da srusi onoliko koliko Cigani to moze da poprave!", kroz smeh mi je odgovorio, kada sam ga upitao kako to da mu je kuca citava. I ne samo to, kuca mu je puna kaveza sa pticama i cveca oko kuce i po stepenistu. Komandir voda sarajevskih Roma prica sa samozadovoljstvom o ucescu u odbrani Mojmila i naselja. "Hrabri su to momci, ali i vredni", prica komandir, ali, nazalost, njegovo ime nisam zapamtio. "Kada neka granata ili mina ne eksplodira na polozaju, onda se nadje neko da izvadi upaljac, pa granatu odnesu u grad da se proda i mi Cigani imamo koristi od ovog rata!" Nije mi ovo za verovati, ali nema mi druge. Komandir voda, da li se sali ili ne, ozbiljno me upita: "Gospodine pukovnice, zasto nas cetnici gadjaju sa pamovi i patovi (protiavionski mitraljezi i protivavionski topovi – n.a.), mi nismo avioni, mi smo Romi." "Dragi moj komandire, oni to rade po celom gradu. Vise je ubijeno civila od PAM-ova i PAT-ova nego od snajpera."

U prolasku kroz naselje ljudi me pozdravljaju prijateljski, pozivaju na "po jednu", na pivu, sve je kao sto mi se dogadja i pri obilasku drugih naselja. Dobar je i merhametli ovaj nas Sarajlija. Upozoravam roditelje da cuvaju decu. "Ko ce, gospodine pukovnice, sprijeciti djecu da se igraju" ?!, bespomocno sire ruke. "Daj boze, da im se ne desi zlo" , u mislima prizivam bozju pomoc.

U kasnim vecernjim satima vracao sam se sa Svenom u grad.

30. jula 1992.
Iracionalnosti rata su beskrajne. Sarajevski stampedo je jedna od njih. Kad upadnes u njega, vrti te, okrece, tera na bezglavu pokretnost. Izaziva uspanicenost u kojoj covek prestaje da lici na sebe. Samo glavinja, trci besciljno, staje neodlucno, ne zna ni gde bi, ni sta bi sa sobom. A kad eksplozije iznenada stanu, onako isto kao sto su i pocele, opet si zatecen. Sada je sve mirno, dim se razisao, stvari postale onakve kakve jesu, svakodnevne, a ti se osecas nekako zbunjeno i postidjeno. Osvrces se i levo i desno, ne vise od straha, vec od zelje da se uveris da nema nikog poznatog u tvojoj blizini koji je svedok tvog malopredjasnjeg ludovanja. Iscrpljen telom i dusom, nejasno sretan da je razlog panike protutnjao, kreces kuda si naumio, ako se jos secas kuda si posao, ili odustajes i vracas se sa spoznajom da razlog zbog koga si krenuo i doziveo svu ovu fizicku i duhovnu haoticnost i nije bio dostojan svega prezivljenog. Koracas tako, mirno, pomalo rezignirano, toboz filozoficno, jer se kunes da neces dopustiti da te efemerne stvari ubiju, i tako, vec sutra kreces u nabavku svakidasnjih potrepstina i ne slutis da se negde, daleko od tebe, zacinje novi ciklon koji ce te jednog dana, sedmice, meseca ili cak godine (jer rat se produzava!) dobrano propuhati ili oduvati i da ti sva sila spoznaje tu nista ne moze pomoci.

Tako smo se, uvece, 29. jula, nas trojica vracali sa celodnevnog obilaska jedinica i polozaja na Mojmilu. Umor i glad su nas pritiskali i jedva sam cekao da stignemo na okrepu u Stab. Po gradu su odjekivale eksplozije sto su ih pomahnitali PAT-ovi i PAM-ovi "darivali" Sarajlijama. Punom brzinom vozac je presekao raskrsce na Dolac Malti, dohvatio se "Hosiminova" puta spasa, pa pored Fabrike duhana u Pofalicima, docepao se strmih i uskih ulicica Gornjih i Donjih Velesica, vesto izbegavajuci zone aktivnog dejstva orudja sa Zlatista i Vraca. Dve minobacacke mine preletese fijukom iznad nas put Huma. Grad je u plamenu. Gledamo realisticnu verziju vatrene inscenacije u filmu "Rim u plamenu". Da nije tragicno, bilo bi spektakularno. Sa visine Gornjih Velesica pogled dopire cak do Stupa i u tom dugom vidokrugu razaznaje se jasno da gore objekti u kasarni "Marsal Tito", autobuska i zeleznicka stanica. Fabrika duhana i "Energoinvest" su obavijeni dimom iz kojeg se povremeno izdizu plameni jezicci. Jeziv, nestvaran, ali nazalost sasvim realan prizor ratnog Sarajeva.

Nameravamo niz Dzidzikovac, obodom Velikog parka do Titove ulice i onda, kojim metrom do zgrade Predsednistva, u Stab. Ali, tamo se ne moze. Prostor je pod baraznom vatrom. Granate bez ikakvog reda eksplodiraju svuda unaokolo. Vozilo stoji, mi neodlucno cutimo. Svi smo uvukli glave u ramena, kao da ce nas to spasiti! Treba se izmaknuti odavde. Kuda? Cekamo nesto, ali niko ne zna sta! Kad povise nas profijuka granata put Bjelava, trgoh se iz obamrlosti i rekoh vozacu: "Penji se u Nemanjinu, pa desno na Mejtas. S njega cemo na Katedralu i Titovom do Predsednistva". Vozac krenu s ugasenim svetlima, no nije mu bilo osobito tesko sofirati, jer su svaki cas svetlece rakete i svetleci meci PAT-a i PAM-a osvetljavali celi kraj kroz koji smo prolazili.

Kod Katedrale se dokopasmo Titove ulice, ali ni tuda nije bilo prolaza. Stotinjak metara ispred nas, oko Trznice, nove granate. Tutnji i iz daljine, a vatreni plamenovi dosezu nebom do zvezda. Naredjujem da se vozilo zaustavi i parkira u pokrivenom pesackom prolazu izmedju Titove i Miskinove ulice. Napustamo ga i provlacimo se kroz skrseni izlog "Sarajevotekstila" u opljackanu prodavnicu. 23,00 su sata! Nigde zive duse. Legoh na sada besmislenu trgovacku tezgu, nacinih od nje neudoban lezaj, pa se skvrcen, zamislih. Znaci li ova uraganska vatra nagovestaj sveopsteg napada oklopno-mehanizovanih jedinica srpske soldateske na Sarajevo, kako su to, preteci, Karadzic i Mladic nagovestavali prethodnih dana? Crne slutnje obicno ruse coveku san, a ja zaspah, savladan umorom dana i uzbudjenjima noci. Bice sto ce biti ...

Probudila me hladnoca. Negde u mraku cujem ritmicko disanje mojih saputnika. Cvrsto spavaju. Kontrolisem sat – 2,30! Budim ih i oprezno, ne bez straha, krecemo do kola. Iako s ostecenom limarijom na nekoliko mesta, kola su u voznom stanju. Na ulici vlada zlokobna tisina. Tek iz velike udaljenosti, negde iz pravca Stupa i Ilidze, dopire teski eho velikih detonacija.

Vozimo niz Titovu, a na svakom metru nas docekuje uzas. Levo i desno, napred i nazad, svuda po trotoarima izvaljeni izlozi, skrsene gomile stakla, izobliceni predmeti nepoznatog porekla. Na zgradama zjape rupe, po ulici rasuti fasadna zbuka, cigle i komadi izlomljenih crepova, rastrgana tramvajska mreza, zice po kolniku, izvaljene tracnice. Hotel "Beograd" u plamenu, zgrade Narodne banke, Oslobodjenja i "Sipada", stravicno izgledaju!. Nadomak Predsednistva, na raskrscu prema Kosevu, vidimo samo skelet jedne od najlepsih zgrada Sarajeva, kojoj je stari, austrijski, velelepni izgled grad obnovio 1983. godine, u predvecerje Zimske olimpijade, a cijem smo paljenju bili nocasnji nezeljeni svedoci. Vatra jos tinja, a vatrogasci, vidno neraspolozeni zbog nemoci da je spase, bezvoljno pljuskaju po zgaristu. I smrt starih zgrada zna zaboleti poput ljudske!

U slicnom stanju je i susedna zgrada. A iza obe, u Malom parku, umiru i stoletna stabla presecena ili iscupana snagom strasnih eksplozija. Dekor unistenja i kataklizme dopunjava razvaljena telefonska govornica, sto sada kljasto strazari na ulazu u prostor pustosi.

31. juli 1992.
Danas sam, nakon obilaska Bolnice Kosevo, oko 15:00 sati, na svom radnom stolu zatekao clanak Johna F. Burnsa, stampan u New York Times-u, 14. jula o.g., preveden na francuski, pod naslovom "Srbin, boreci se protiv Srba, brani Sarajevo".

"U godinama kada vecina vojnika "kaci svoju vojnicku karijeru o civiluk", pukovnik Jovan Divjak vodi bitku svog zivota. U svojoj 55. godini on provodi noci puzeci u maskirnom odijelu duz blatnjavih obala rijeke, izvidjajuci nove tenkovske polozaje neprijatelja ili vozeci se kroz mracne ulice Sarajeva u kolima bez upaljenih farova, izbjegavajuci neprijateljsku vatru na svom putu do boraca "na forntu" – u popaljenim bolnicama i raketama unakazenim univerzitetskim zgradama, u bunkerima alpinistickih padina planina koje se usijecaju gotovo u samo srce grada.

Po danu, zamjenik komandanta bosanskohercegovacke armije moze se naci kako stoji na travnatoj padini uz sitnu kisu – kao sto je to radio u ponedjeljak – predvodeci ozaloscene kolege na sahrani jednog od svojih boraca. U trenucima kad nije na sastanku sa drugim komandirima ili na obilasku polozaja, on se odmara u svojoj kancelariji u Predsjednistvu BiH – jednoj stoljetnoj staroj austrougarskoj zgradi – koja je sada sjediste komande, i opusta se uz soljicu kafe ili – kad se nadje koja boca u ovom opsjednutom gradu – uz casicu "lozovace".

U armiji u kojoj ima isto toliko ljudi u patikama i dzins-jaknama koliko i u maskirnim odijelima, pukovnik Divjak je postao Omar Bredli ovog rata – vojnik u pravom smislu, koji najvise voli biti tamo gdje je akcija. O tome pukovnik ne prica, ali o tome govore njegovi borci, medju kojima je "Jovo" onaj koji uvijek ima neki vic ili najrjedje blago u Sarajevu – cigaretu, i koji je postao jedan od najpopularnijih oficira. A prije samo tri mjeseca samo bi ga nekolicina ljudi u Sarajevu tako nazvala.

Proveo je 32 godine u jugoslovenskoj armiji. Bio je clan vladajuceg Saveza komunista od svoje 18. godine, a bio je i pripadnik licne garde marsala Tita. Postao je pasionirani Jugosloven, vjerujuci da je zadatak Armije da sprijeci raspad zemlje. Bio je Srbin u Armiji u kojoj su Srbi dominirali i sluzio godinama u Vojnoj komandi u Sarajevu. Sada je Srbin u Armiji kojom komanduje Musliman, sa vise Muslimana i Hrvata nego Srba u njenim redovima i suprotstavlja se armiji koju je sluzio vecinu svog zivota. Sada je ta armija promijenila ime u korist srbijanskih politickih ciljeva u Armiju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a njeni su komandanti ljudi poput generala Ratka Mladica, oficira koji se proslavio po svom naredjenju "da se sve spali" prilikom bombardovanja Sarajeva, odnosno – to su oni ljudi koji su se obucavali zajedno sa Jovanom Divjakom i sa kojima je on nekada do kasno u noc raspravljao o buducnosti Jugoslavije.

Ovih je dana general Mladic stavio pukovnika Divjaka na listu izdajnika za koje slijedi kazna strijeljanja. Na drugoj zaracenoj strani ime pukovnika Divjaka izaziva bujicu ruznih rijeci. "On je potpuni ludjak, on nema casti ni postenja." - kaze pukovnik Tomislav Sipcic, komandant kasarne u Lukavici, smjestenoj u predgradju Sarajeva, odakle teska artiljerija gadja grad vec dvije sedmice. "On se pridruzio Armiji koja nije armija njegovog naroda, armiji koja zeli ugroziti Srbe i zbrisati ih sa lica zemlje. Covjek koji moze uciniti takvo nesto je potpuni ludjak."

Kada je ovo cuo, pukovnik Divjak je samo odmahnuo glavom. Bilo je to vec duboko u noc u sobi koja istovremeno sluzi i kao njegova kancelarija i kao spavaonica. "Da, pretpostavljam da sam ja u njegovim ocima izdajica, ali za mnoge Srbe koji zive u BiH i, bez sumnje, za mnoge Srbe van ove republike ja sam heroj", kaze Divjak. "Ali, za mene oba su stanovista ekstremna. Cinjenica je da sam covek koji je dosao do one tacke zivota kada se mora ispitati savest i evo me gde jesam."

Taj momenat odluke je dosao u sest i petnaest poslijepodne, 8. aprila, kada su snage generala Mladica napustile grad i pocele sa bombardovanjem.Pukovnik Stjepan Siber, koji je takodjer zamjenik komandanta bosanske armije, telefonom je pozvao pukovnika Divjaka da predje. "Dosao sam do zakljucka da mi je data sansa da se izjasnim i nisam mogao drugacije" - kaze pukovnik Divjak. "Bila je to sansa da dokazem sebe kao coveka na nacin na koji to nikada nisam mogao uciniti u Jugoslovenskoj armiji."

No comments:

Post a Comment