Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!?

18.10.1992.
U jutarnjim satima posecujem Stab odbrane Jablanice.

Srdacno sam se pozdravio sa Kovacevicem, nacelnikom Staba. Dobro ga znam iz vremena kada sam bio komandant TO Mostar. Radi se o odgovornom i pozrtvovanom rezervnom oficiru. Cestitam mu na funkciji, koju, kako mi je rekao Salko Zerem, uspesno obavlja. Sa paznjom pratim referisanje.

"Pod komandom Staba odbrane opstine imam cetiri odreda: Ostroski, Podprenjskih sela, Sovica i Jablanice. U odredima i stabu ima 1.020 boraca, od kojih je 80% naoruzano, a samo 60% uniformisano. Nemamo minobacace, niti artiljerijaska orudja. Na pragu je zima, a zimske opreme nemamo."

"Ipak, moral boraca je na visokom nivou. Spremni su da izvrse svaki borbeni zadatak. Do sada su vojnici bili na brojnim bojistima izvan opstine, u Trnovu, Konjicu, Igmanu, Bradini" - Kovacevic zadovoljno zavrsava svoje referisanje.

Komandant Zerem ukazuje na druge probleme. "Nemamo kasarni. Ljudi su kod kuca, skupljaju se u dvije smjene kad treba otici na zadatak. Obuka nije organizovana, to umanjuje borbenu sposobnost vojnika i jedinica. Bilo je izvjesnih problema sa vojnicima. Odbijali si ucesce u borbenim djejstvima izvan teritorije opstine. Sada je bolje stanje. Nazalost, najveci problem su izbjeglice. Na teritoriji opstine boravi vise od 10.000 izbjeglica iz zapadnog Mostara, Prozora, Foce, Zvornika, Visegrada. Medju njima ima sposobnih za vojnu sluzbu, ali nece da se prijave u jedinice, vec napustaju porodice i odlaze put Hrvatske."

Kao na traci, bez zastoja, Salko nize ove probleme. Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!? Mislimo kako ovi izvan obruca, po opstinama, imaju dobro naoruzane, uvezbane jedinice, spremne i za izvodjenje najslozenijih borbenih dejstava. Spremne "k'o zapeta puska" za deblokadu Sarajeva! A stvarnost je porazavajuca!

"Ovo bi se nekako dalo i pravladati, ali svakodnevni konflikti sa HVO se nece stisati. Naprotiv!"- nastavlja komandant Zerem. "Jucer je, primjer da navedem, jedna naoruzana grupa HVO u crnim uniformama napala nasu patrolu. Poginula su dvojica, a ranjena petorica vojnika. Komandant zbornog podrucja Tomislavgrada je porucio da su naselja u dolini Neretve u njegovoj zoni odgovornosti i da se sve jedinice stavljaju pod njegovu komandu! Mi smo za saradnju sa HVO. Mi smo za zajednicke punktove, policiju, logistiku. Nalazimo se na strategijskom pravcu i imamo veliki broj privrednih objekata od strategijskog znacaja za Bosnu i Hercegovinu. Tu su cetiri hidroelektrane, razvodna mreza, mnogobrojni mostovi, vijadukti, tuneli, zeljeznicka pruga. Sve to treba obezbjedjivati, cuvati od diverzija. Nemamo ni ljudi ni oruzja da sve obezbijedimo. Srpski zivalj Ostrosca se prijavio u HVO. Mislim da je to manipulacija, jer su Srbi u sastavu jablanicke jedinice do sada bili u svim akcijama izvan opštine."

Sad konacno i sam vidim da je vrag odnio salu i da su odnosi HVO i Armije veoma zaostreni. Kovacevic dopunjava komandantovu informaciju : "Jedinica HVO nije sa podrucja Jablanice. To izaziva strah medju stanovnistvom. Isli smo vise puta u Grude, Siroki Brijeg, Tomislavgrad radi saradnje i koordinacije, ali do toga nije doslo do dana danasnjeg. Nijednom nisu uputili jedinice na Igman radi ukljucivanja u deblokadu Sarajeva. Neki dan su podmetnuli eksploziv u kontejner kojeg smo mi postavili na kontrolnom punktu. Vi u Sarajevu zaista morate nesto poduzeti!" - zabrinut je Kovacevic zbog ponasanja HVO.

"Za prolaz kroz njihove punktove moramo traziti iskaznice u Grudama. Sa punktova nam vracaju bolesne i ranjene ljude, vracaju i konvoje koji dolaze iz sjeverozapadne Bosne!", uskace u diskusiju Semso.

Nema dileme, nesto se krupno dogadja sa HVO. U Uredbi sa zakonskom snagom o odbrani RBiH precizno stoji da je HVO sastavni deo Oruzanih snaga, pod komandom Predsednistva. Evo, u praksi je to sasvim drugacije.

Bozo, komandant vojne policije, koja broji oko 120 pripadnika, informise o saradnji sa policijom MUPa: "Saradnja je izvanredna", ustvrdio je ponosno, "ali se problem javlja oko angazovanja rezervne policije, koja broji 230 ljudi. Odbijaju da idu na Igman, a neki su cak uhvaceni u krsenju zakona."

Svi nabrajaju probleme. Ima ih previse. Ali niko ne nudi predloge kako ih resiti. Ipak, najslozeniji problem je ponasanje HVO i postojanje paralelne vlasti u zapadnoj Hercegovini i njen odnos prema legalnoj vlasti u Sarajevu. Meni su ovo prva prakticna saznanja o "Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni" (HZHB), "drzavi" bosanskih Hrvata u RBiH. Sa zaljenjem konstatujem da nemam, u ovom trenutku, viziju kako resiti ovo pitanje. Neophodne su mi konsultacije sa Delalicem i Andricem, treba mi Seferov stav o problemima koji su, evidentno, sve tezi i slozeniji.

„Gospodo oficiri, borci, vojno-politička situacija u RBiH i u susedstvu ne ide u korist ARBiH i OS u celini“ - počinjem obraćanje prisutnim pripadnicima odbrane Jablanice. „Odbranu izvodimo pod nepovoljnim okolnostima, a deblokada Sarajeva i napadna dejstva AR BiH jesu samo naša nerealna želja.“ U tom smislu govorim desetak minuta. Međutim, spoznaja stanja na terenu dovodi u sumnju ono što sam do sada zastupao u Glavnom štabu.

"Molim vas, izbegavajte sukobe sa HVO. To ne znaci da se ne treba braniti ako ste napadnuti! Ukljucite u stab i komandne strukture Hrvate iz Jablanice i okoline. Organizujte zajednicke kontrolne punktove, organizujte zajednicka borbena dejstva protiv srpskog agresora!" - dajem zadatke oficirima, ali u podsvesti nisam siguran da su zasnovane na cvrstim temeljima.

Naporan dan zavrsavam poduzim nocnim razgovorom sa potpukovnikom Arifom Pasalicem, komandantom mostarske brigade. Najpre mi Pasalic objasnjava zasto mi je savetovao da zaobidjem Mostar na putu iz Splita u Bosnu.

"Opasno je ici teritorijem kojeg kontrolise HVO. Za njih smo vi, ja i drugi neprijatelji. Juce je Bozo Rajic, na konferenciji za stampu Glavnog stozera HVO HZ Herceg-Bosna, izjavio u Mostaru: "U Bosni i Hercegovini je izvrsen puc na cijem je celu Ejup Ganic, clan Predsjednistva BiH. Pucisticku jezgru cine Sefer Halilovic, Jovan Divjak, Zejnil Delalic, Salko Zerem, Arif Pasalic, Dzemal Najetovic, Alija Alihodic i drugi, iz organizovanog zajednickog klana unutar Armije Bosne i Hercegovine."- cita Pasalic vest iz "Slobodne Dalmacije".- pa nastavlja.
"O vama pise: "Jovan Divjak, bivsi zapovjednik TO regije Mostar, kvalificira se kao ekstra-cetnik. S ekstremnim cetnickim pogledima je jedan od kljucnih ljudi tajnog plana Beograda". Stoga sam vam preporucio da zaobidjete Mostar" – kaze Pasalic.

"Imam problema sa komandnim kadrom. U brigadi su samo tri oficira tehnicke sluzbe. Svi ostali su iz ratnog vazduhoplovstva – piloti i oficiri tehnicke sluzbe. Do sada u brigadi ima 78 mrtvih i 178 ranjenih. Imam veliki priliv boraca u Armiju, ali za njih nemam naoruzanja i vojnu opremu. Predsjednik Izetbegovic mi je rekao da je u brigadu upuceno 700 pusaka, ali do sada to nije stiglo do Mostara. Ovako se ne moze ratovati, posebno u uslovima kada imam svakodnevno konflikte sa HVO. Ogranicili su nam kretanje oko zapadnog dijela Mostara i na desnoj obali Neretve. Uzeli su nam, zapravo oteli, jedan minobacac, jednu haubicu 122 mm, kamion municije sa oko 500.000 metaka. A Predsjednik mi kaze: "Izbjegavajte sukobe, radite sa njima dok se ne stvore uslovi za rasciscavanje odnosa sa njima u narednih jedan do dva mjeseca." Kako li ce izgledati to "rasciscavanje odnosa", ko ce ga znati? U nekim jedinicama HVO ima 20–80% Muslimana. Kako ih uvjeriti da treba da se bore u sastavu Armije?" – pita se komandant Mostarske brigade.

Arif Pasalic, zatim, iznosi misljenje o Jasminu Jaganjcu, a da ga to nisam ni pitao. "On nema pravilan odnos prema Armiji RBiH. Deklarise se kao Hrvat islamske vjeroispovijedi. Zamislja sebe kao komandanta Armije BiH. Rodjen je 1957. godine, mlad je i vrlo ambiciozan. Naredio mi je da obustavim napad preko Zegulje put Stoca i nije me podrzao artiljerijom, tako da je HVO usao u Stolac. Treba mu pruziti samo jos jednu, posljednju sansu i postaviti ga za komandanta na Igmanu, a uz njega Buljubasica i Delica. Neka deblokira Sarajevo!"

Nisam u potpunosti shvatio sta hoce sa ovim predlogom? Govori nam o Jaganjcevim nepravilnostima spram Armije, a onda ga predlaze za komandanta snaga za deblokadu Sarajeva!? Bas cudno!

Arif Pasalic ima mnogo zamerki na rad Glavnog staba, a posebno Halilovica: "Morao je davno izici iz grada i na Igmanu objediniti snage za deblokadu. On ne zna sta se desava na terenu. Rat se ne dobiva u kabinetu!"

Sastanak je zavrsen oko 22,00 sati. O Arifu Pasalicu, koga sam upoznao 1985. godine u Mostaru kao vazduhoplovnog oficira, stvorio sam sliku o pravoj "vojnicini" profesionalcu. Poznaje i vlada situacijom u borbi sa srpskom vojskom, ali i mogucem sukobu sa HVO. Komandantu Halilovicu predlozicu formiranje 4. korpusa i za njegovog komandanta Arifa Pasalica!

21. 10.1992.
Danas vozilom "Vatrogasnog drustva" vozimo se prema selu Spiljani. Dzebo vozi spretno i hrabro. Staro jezgro Konjica je gotovo poruseno. Izgleda stravicno, kao i ljudi zabrinutih lica, koji se kroz njegove rusevine provlace. Dolazimo do punkta ispred ulaza u selo. Stoje tri vojnika. Dobri momci, ali gotovo bosonogi. Jednom od njih obecavam par cizama. "Broj 45!", napominje mi borac. Neretva je nabujala od dvodnevne kise. Pada neprekidno! Bujica nosi balvane, granje, valja mulj i gubi svoju zelenu boju. Dan bas sumoran, reklo bi se ratni.

Sa mnom u vozilu je Senad Memic, operativac u Stabu odbrane Konjic, koji je odredjen za vodica i vojnik policajac Suad Mesukic. Kasnije cu doznati da mu je danas 19. rodjendan. U toku rata je bio u Hrvatskoj, na odsluzenju vojnog roka. To mi je ispricao u hodu, kad smo napustili vozilo i krenuli dalje, koje li je sve peripetije imao dok je pobegao iz JNA. U isto vreme i brat je sluzio vojni rok. Zanimljiva je Suadova prica kako su se braca dogovarala o bezanju i o putu kroz Madjarsku, Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju, Kosovo, do Konjica.

Stizemo do kuce u kojoj je smestena komanda bataljona Spiljani. U komandi ne zaticemo nikog. Komandant je otisao u Konjic, a zamenik "skoknuo na 10 minuta"
do kuce!? Kad smo ga pronasli, dobio je sto je zasluzio. Ponudio sam mu velikodusno pravo na izbor: pred streljacki stroj ili u zatvor u Celebic? Kako ovi mladi ljudi, Boze moj, ne razumeju da rat zahteva veliku disciplinu i budnost?!
"Budnost, zamenice komandanta!", vicem prekorno. Naredjujem mu da napise pismenu izjavu i da u njoj odgovori na pitanje da li zna da je napustanjem komandnog mesta nacinio krivicno delo protiv Armije i naroda? Dobro je, cilj sam postigao. Osetio sam da se prepao. Iznenadio ga moj ostri stav. Da li iz straha ili od spoznaje da je zaista pogresio, tek je prozborio drhatavim glasom: "Svjestan sam greske i spreman sam za svaku vrstu kazne. Vise mi se ovo nece nikada desiti!".

Vidim da je u potpunosti shvatio gresku, pa nije trebalo da ga dalje "masiram!" "Naredicu komandantu da te kazni "strogim ukorom!" - skratih mu muke.

Gazimo vododerinama. Kisa pada, pa prestane na trenutak. Skidam kapu sa glave i vetrovku. Mokar sam spolja od kise, a pod kosuljom od znoja. Cesto se brisem maramicom, ali necu da zaostanem za trojicom mladica koji grabe uza stranu. Trebalo nam je pola sata napornog penjanja do polozaja. Puca vidokrug na desetine kilometara. "Sagnite se, ne izlazite gore, pucaju!", stalno me upozoravaju za vreme obilaska polozaja. Vojnicki satori mokri, cebad razbacana, kameno skloniste oslabljeno. Svuda po njemu "kaverne", rupe od izvadjenog kamenja. Upropasten veliki trud. Gde li su ih samo odneli?

Posadu PAT-a cine tri borca. Nijedan vojno obrazovan. Do rata su svoj hleb zaradjivali u tvornicama u Konjicu. Sad druguju sa oblacima i kisom, brane prolaz cetnicima. I cekaju obrok, corbu, jer je vreme rucku. Mesa nisu videli tri meseca. Nisu nezadovoljni i demoralisani. Pricaju toplo i pitaju sa znatizeljom: "Sta se ceka? Zasto ne idemo dalje? Gore nam ne moze biti od ovog, sadasnjeg. Ubi nas ova neizvijesnost!"

Vracamo se u selo. Cas skidam, cas ponovo oblacim vetrovku. Kisa, pa sunce, pa opet kisa. Nije lako niz mokru strminu. Ipak, je lakse nego se njome penjati. Iz prvih seoskih kuca zovu "na jednu!" Pristajem, gutljaj rakije ce mi dobro doci. "Kazem mom sinu kada ste se penjali uz brdo – Eno ga, Jovan Divjak! Nije mi povjerovao. Evo, sine, to ti je nas komandir" - prica nas domacin. Pa ti onda odbij njegov poziv?

Provlacimo se kroz sumu, pa cistinom, pa opet vododerinom. "Sagnite se, pretrcite, ... " – cesto upozorava, a nema predstavu koliko je ovo sitno za onu sarajevsku pogibelj. Za sada se kondiciono dobro nosim sa ovim mladicima. Zaostanem malo za njima na ostrijoj uzbrdici, ali ih sustizem na ravnijim delovima staze, pa i prestignem. Trideset i pet godina je starosne razlike medju nama.

Prolazimo kroz napustene vocnjake. Opalo voce na tlu, a na granama jos visi pokoji plod. Hvata me tuga. Ej, sta bi jedna jabuka znacila onim klincima i klincezama u nasem Sarajevu!

Sablasno izgledaju Gakici sa svojih desetak popaljenih kuca, ali jos jezivije prizor popaljenog, porusenog i napustenog sela Dzajici. Mestani su sa leve pobegli na desnu stranu Neretve, u selo Spiljane ili dole, u Konjic i jos dalje. Pre tri meseca cetnici su se komotno usetali u selo bez odbrane i mirno izvrsili temeljitu paljevinu. Ali, nisu mogli ostati na tim prostorima. Energicnim i iznenadnim napadom jedinica iz Konjica, odbaceni su i naneseni su im veliki gubici. Na kundaku puske jednog ubijenog cetnika urezano je – Srbija do Tokija! Kakve li glupost!!

Emir sipa podatke: "Na Spiljane je do sada palo vise od 6.000 granata." Na to mu kazem: "U Sarajevu se to svakodnevno desava. Oko Predsednistva i Gradske skupstine ih je najvise palo. Ubile su najvise civile." Emir me gleda, a ja ne znam da li mi veruje. U ovim ratnim okolnostima tesko je nama u Sarajevu, izolovanima od sveta, shvatiti njih, a, cini mi se da je njima jos teze shvatiti nas i uzas naseg zivota u obrucu.

Na putu se zaustavljamo kod Bore, poznanika iz vremena kad je nekad radio u stabu TO u Konjicu kao nacelnik tehnicke sluzbe, i popih dve soljice mleka. Borin otac, sedokosa gorstacka starina, osluskuje huk nabujale Neretve, pa kaze: "Ovakva nam vrijedi hiljadu boraca! Ova smo dva dana nikad sigurniji i mirniji. Nema im preko nje, ovakve!"

Iako umoran i prokisao, uputio sam se u kasarnu Pazaric. U sumrak ulazim u krug kasarne sa velikim uzbudjenjem. Nakon punih deset godina ponovo ulazim u kasarnu u kojoj sam punih osamnaest godina provodio po dva meseca godisnje. Tu smo izvodili obuku i logorovanje pitomaca, mladjih oficira, studenata studija opstenarodne odbrane, civilnih lica. Voleo sam poziv vaspitaca. Divio se prirodnom ambijentu Pazarica. Moj prvi dolazak ovamo datira februara 1966. Istu noc po dolasku pitomcima je data uzbuna. U hladno praskozorje, pridruzio sam se koloni pitomaca i na zacelju promatrao okolinu. Svuda jele i borovi odenuti u belu odoru snega i inja, skripavi belac pod nogama, kukurikanje ranih petlova, sabah–ezan (tur., jutarnja molitva – nap. autora) sa pazaricke dzamije. Prizor za vecnost! Dva-tri sata kasnije, na bjelasnickim vrhovima su se ukazali prvi znaci zore, da uoblice definitivno tu nezaboravnu idilicnu sliku. I usred te idile, oslovljava me mrzovoljni porucnik Zivkovic, komandir drugog pitomackog roda : "Da li si se umorio?" "Umorio? U ovoj lepoti? Pa, ovo je fascinantno!". Pogledao me je zacudjeno, potom i malo sumnjicavo, i produzio bez komentara.

Sadasnja slika kasarne je deprimirajuca. Blok kuhinje i trpezarije zapaljen, zgrade spavaonica s "odrubljenim krovovima", na prozore prizemlja navaljene ruzne betonske ploce za zastitu od gelera. Komanda Opstinskog staba je u omanjoj sobi bez elektricnog osvetljenja. Lelujava svetlost sveca, postavljenih na sto i u sobne kutove, slabo osvetljava prostoriju.

Referise komandant Vahidin Comora: "Prema snagama Opstinskog staba odbrane je neprijatelj, cetnici, jedna mjesovita brigada! Jedan tenkovski bataljon T55 u rasporedu Gladno polje–Rakovica, dva pjesadijska bataljona u Hadzicima, na Kobiljaci i u dolini rijeke Lepenice dva artiljerijska diviziona. VBR u Misevicima. LBR na Ostriku, pozadina je rasporedjena u skladistima IP "Svjetlost" u Gladnom polju, njihova bolnica i KM u prostorijama restorana "Zica" u Blazuju, rezerva je razmjestena u Rakovici."

Slusam nesistematicno referisanje komandanata i nepojmljivo mi je da agresor raspolaze sa toliko ljudstva i tehnike. Mislim da komandant preteruje!

U Remontnom zavodu Hadzici je na reparaciji oko 15 tenkova koji se mogu uvesti u borbu na ovom ratistu ili uputiti na Sarajevo u narednih 10-15 dana" - ne sustaje Comora u nabrajanju. Navodi da u skladistima Zunovnice imaju ogromne kolicine pesadijske, artiljerijske i tenkovske municije i desetine hiljada protivpesadijskih i protivtenkovskih mina. O ovome imam izvesno predznanje. Secam se da sam ga "pokupio" od Sibera, kada je u aprilu referisao komandantu TO Efendicu: "U Zunovnici su razmjestene rezerve artiljerijske municije za tri do cetiri godine rata! To su takve kolicine da se sa njima Sarajevo moze poravnati!" – tvrdio je Siber.

"Ove informacije o snazi neprijatelja ne smeju ici do vojnika. Mogu delovati deprimirajuće" - prekidam komandantovo izlaganje upozorenjem.

"Ne, o tome nismo informisali vojnike. Osmatranja pokazuju da u posljednje vrijeme cetnici izvlace municiju i upucuju prema Vogosci i vjerovatno dalje" - kaze Comora, kao da zeli da me umiri.

I dok nabraja sve ono cega nemaju, a tome nema kraja, meni se po glavi vrzmaju fantomski podaci nasih procena u Sarajevu - "da su jedinice u Pazaricu, Hadzicima, Jablanici, Konjicu i Prozoru naoruzane po formaciji preko 100 % i da su sposobne, uz dobru sinhronizaciju pokreta, manevra i obuhvatnih borbenih dejstava, deblokirati Sarajevo za 5 do 10 dana!". A vidi ti ovo!?

Comora nastavlja izlaganje konstatacijom: "Odredi su sposobni i spremni da odbrane, da zadrze sadasnje linije i polozaje odbrane, ali nismo spremni, niti osposobljeni za izvodjenje napada. Mozda kroz mjesec-dva, poslije obuke koju izvodimo ovdje u Pazaricu, u Regrutnom centru i u Krupi. Obuku diverzantskih grupa vrse Iranci, koji obezbjedjuju i sva materijalna sredstva za obuku."

E, ovo mi nije poznato! Zbog cega, pitam se, Iranci izvode obuku kada AR BiH ima sposobne staresine za izvodjenje diverzantske obuke? Prisecam se da je JNA sedamdesetih godina upucivala oficire u "prijateljske" drzave, pa i Iran, da obucavaju njihovu vojsku.

Comorinu izjavu ne komentarisem, nije mesto, ni vreme. Pitam se, da li Halilovic to zna? Nije logicno da ne zna, a ako zna, onda od mene prikriva. Znaci, nema poverenja u mene! Njega treba upitati i to cu ucini kad se sretnemo na Igmanu.

Nakon komandanta referisali su drugi clanovi Staba.

Diskusija Nihada Sehica, nacelnika bezbednosti, privukla je moju paznju. Izlozio je meni nepoznati detalj:

"U silosu u Tarcinu i u kasarni Krupa zatvoreno je 500 Srba, koji su bili u cetnickim jedinicama od Konjica do Igmana, ili je kod njih pronadjeno oruzje prilikom pretresa stanova i kuca. Do sada niko nije sa njima radio kako bi dobio podatke o stanju u cetnickim jedinicama u Hadzicima, Zunovnici i u "Remontnom zavodu". Ti bi nam podaci dobro koristili za planiranje napada na polozaje cetnika!"

Trazim od Sehica da mi kaze kako je doslo do njihovog zarobljavanja; da li je proveden istrazni postupak; kakvi su uslovi smestaja i ishrane u silosu; da li se prema zatvorenicima postupa u skladu sa odredbama Zenevske konvencije; da li je zatvor posetila komisija Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta?

Nacelnikovi odgovori su bili nacelni, dosta nesigurni i neubedljivi. Ili nije dobro poznavao situaciju u silosu, ili nije hteo da dā iskrene odgovore na moja pitanja.

"Znate, ne znam mnogo o tim zatvorima. Mozda nesto vise zna komandant. Znam samo da smo u borbama oko Hadzica i Koscana zarobili oko 50 vojnika i proslijedili ih u zatvor u Tarcin. Desetak ih se predalo i njih smo tamo strazarno sproveli. Ovdje, u nasoj opstini, u desetak srpskih porodica, kada smo vrsili pretrese, pronasli smo puske, automate, rucne bacace i municiju i velike rezerve hrane i sanitetskog materijala. Dokazi su bili nesumnjivi, pa smo ih poslali u zatvore Tarcin i Krupu. Ovi su zatvori u nadleznosti MUP-a i mi nemamo nikakve nadleznosti nad njima. Ne znam kakvo je tamo stanje, mislim da bi trebalo da se sa njima postupa prema medjunarodnim konvencijama" - odgovorio je nemusto nacelnik.

Comora pojasnjava: "Ovo sto je Nihad Sehic rekao je tacno! Ne znam sigurno, ali mislim da je ove zatvore posjetio Medjunarodni Crveni krst i da nisu imali primjedbi na stanje i polozaj zatvorenika. Jos uvijek nije sproveden krivicni postupak, jer nisu dosle vojne istrazne sudije iz Zenice da pokrenu postupak. Znam da lica na obezbjedjenju i upravnici zatvora imaju ozbiljnih problema da zastite zatvorenike od mnogih Muslimana iz Hadzica, koji zele da ih lincuju. Naime, u maju, junu i julu srpske vlasti u Hadzicima zarobile su vise od 200 Muslimana, jedan dio su pobili, a drugi dio drze u zatvoru. Govori se da se nista ne zna za oko 140 Muslimana iz Hadzica. Sada izbjeglice otamo traze da se osvete zarobljenicima" - kaze komandant sa zabrinutoscu.

Kroz glavu mi prolazi mnostvo kontroverznih misli. Ne znam sta bi se tu sada moglo uciniti? Zakljucujem da odmah, sutra, moram razgovarati sa nadleznim ljudima da ovaj "vruci krompir" izvuku iz ovog prostora, gde treba otpoceti ubrzane pripreme za deblokadu Sarajeva i prebace u Zenicu, u tamosnji zatvor, gde su stacionirane i vojne istrazne sudije.

Komandant Comora daje jos jednu informaciju.

"Na prostoru opstine stacionirane su jos neke jedinice koje nisu pod mojom komandom. Ne znam ni pod cijom komandom izvode borbena djejstva!", - rekao je kroz smeh. "Tu je diverzantska borbena grupa "Dido", kojom komanduje Sead Rekic, koji je bio u sarajevskom MUP-u, pa albansko–sandzacka brigada "Handzar" sa oko 30 ljudi, pa odred
"Ostrik" sastavljen od pripadnika HOS–a i jedinica "Crni labudovi", ima ih 5, ili da budem precizan, mozda ih ima mnogo vise, djavo bi ga znao. Njihovo prisustvo stvara nam odgovarajuce probleme. Cesto "banu" na vrata nasih domacina, traze hranu i smjestaj, municiju i naoruzanje. Bilo je nekoliko slucajeva da su pokusali silovati nase djevojke i zene"- s gadjenjem opisuje Comora ove "branioce" Bosne.

"Gospodo staresine! Hvala sto ste iskreno i otvoreno izneli sve problema. Ima ih mnogo, neki se cine i neresivim. Ipak, prvo vas moram pohvaliti za ono do sada uradjeno. Sacuvali ste, odbranili operativno–strategijske pravce i objekte od Hadzica do Ivan–sedla i osujetili ste neprijatelja da ovlada Bjelasnicom, Igmanom i Ivan–sedlom kao najznacajnijim strategijskim objektima. Njihovom odbranom stvaramo povoljne pretpostavke za oslobodjenje Bosne i Hercegovine u sledecoj fazi rata u nasoj zemlji."

1 comment:

  1. Ja sam boris stanovnik/državljanin Republike Rus. Imam 42 godine, poduzetnik/poslovni čovjek. Jednom sam imao poteškoća u financiranju svog projekta/posla, ako ne i svog dobrog prijatelja koji me je upoznao s gospodinom Pedro -om kako bih dobio zajam u vrijednosti od 250 000 USD od njegove tvrtke. Kad sam ih kontaktirao, trebalo mi je samo pet radnih dana kako bih obavio postupak zajma i prebačen na svoj račun. Čak i s lošom kreditnom poviješću, oni vam i dalje nude svoju uslugu. Oni također nude sve vrste zajmova poput poslovnih zajmova, kućnih zajmova, osobnih zajmova, zajmova za automobile. Ne znam kako im zahvaliti na onome što su učinili za mene, ali Bog će ih nagraditi prema njegovom bogatstvu u slavi. Ako vam je potrebna hitna financijska pomoć, kontaktirajte ih danas putem e -maila pedroloanss@gmail.com

    ReplyDelete