Tuesday, August 9, 2011

NE PUCAJ,,,,Jovan Divjak




* JNA i TO opstina sa vecinskim srpskim stanovnistvom (za)posedaju povoljne topografsko – takticke polozaje oko naseljenih mesta i duz komunikacijskih pravaca, a objektivnog razloga za to nemaju. Na tim podrucjima nema naoruzanih

* Nesto se grdno valja iza gore!

* I dok Bosna gori JNA pise: "Budite sigurni da, i ako dalje zadrzite poverenje u JNA, mi cemo vam obezbediti mir i slobodu, srecu i spokojstvo."

Kakve li podlosti u ovom pamfletu!?

13. april 1992.

Ovaj dan je ispunjen pojacanom minobacackom vatrom po Mojmilu, Alipasinom mostu, Olimpijskoj ulici.... Jutros doznajemo da su tokom noci postavljene barikade u Dobrinji i da se vode ulicne borbe u tom sarajevskom naselju. Obavestavaju nas iz STO Novi Grad da su iz kasarne JNA u Lukavici prema sarajevskom aerodromu krenula 2 tenka, 3 transportera i jedinica jacine 100 vojnika. Sa pozicija JNA na brdu Mojmilu otvorena paljba iz transportera po okolnim naseljima. Oseca se panika medju stanovnistvom.

Na podnevnom sastanku kod nacelnika Staba razresio sam jutrosnju Keminu zagonetnu izjavu. Protekle noci on i njegovi saborci iz Patriotske lige nisu uspeli zauzeti skladiste JNA u Faleticima, prigradskom naselju nadomak Sarajeva. Pukovnik Efendic je njihov neuspeh objasnio losom organizacijom napada, podeljenim komandovanjem, pri cemu su totalno zakazali samozvani lokalni "komandanti". Izostao je ocekivani efekat iznenadjenja pri napadu na skladiste, a borci nisu ispoljili potrebnu dozu odvaznosti i drskosti. Sve u svemu - nikakav ucinak, ali je zato to postao jak adut u propagandnim rukama JNA, koja se rastrubila o napadu na njene posade i objekte.

Ovaj neuspeh me navodi na razmisljanje. Znaju li uopste ovi srcani ljudi iz Patriotske lige da je ovo rat sa obucenom vojnom masinerijom, sa izuzetnim profesionalcima? Njihov je entuzijazam veoma koristan, ali nije svemocan. Borbena dejstva traze serioznu razradu plana napada, koji pruza realne sanse za uspeh akcije. Znaju li oni ista o nacinima planiranja, organizovanja i izvodjenja napada, o komandnom izvidjanju, obezbedjivanju krila i bokova, ubacivanju jurisnih grupa, o ostalom...? Ko su ti lokalni "komandanti"? Ko je neposredno komandovao napadom na spoljno obezbedjenje skladista?

Mislio sam da ce pukovnik Efendic nastaviti objasnjenje ovog neuspeha ovim smerom upozorenja. Umesto toga, on naredjuje Himzi Pecenkovicu, komandantu Staba TO Grada Sarajeva, da se tokom dana u svakoj gradskoj opstini formiraju odredi, da Stab TO Stari Grad sa svojim jedinicama porusi deo komunikacija na Trebevicu i da se jedinicama JNA onemoguci komunikacija na relaciji Lukavica – Pale, a da Stab TO Novi Grad porusi deo komunikacije na potezu Tilava -Tvrdimici i Sarajevo–Hadzici. Rok za izvodjenje ovih radnji je do 14.04.1992. godine u 08:00 sati. To je odluka pukovnika Efendica, donesena bez ikakve konsultacije s organima Staba. Sumnjam u mogucnost njene realizacije. Znam da TO Novi Grad nema potrebna sredstva za rusenje navedenih komunikacija, ni adekvatno naoruzanje i municiju za uspesnu izvedbu akcija. To, uostalom, Efendicu kaze i sam komandant Opstinskog staba TO Novi Grad Murat Softic. Pukovnik je odlucno odgovorio... "Naredjenje se mora izvrsiti ili nas nece biti!?"

Odradio sam svoju smenu i latio se Ratnog dnevnika
Staba i u njega upisao, izmedju ostalog, izvestaj o prolasku 10 tenkova kroz Vlasenicu na putu prema Han-Pijesku. Belezim i obavest da u vecernjim satima vojnici JNA izvlace i odvoze naoruzanje brigade Republickog staba TO iz skladista u Faleticima. Vise od cetiri sata su granatirani Foca i Visegrad. Osnovni zakljucak o danasnjoj vojnoj situaciji u Bosni i Hercegovini je da jedinice JNA i TO opstina sa vecinskim srpskim stanovnistvom vrse pokrete i (za)posedaju povoljne topografsko – takticke polozaje oko naseljenih mesta, posebno Foce, Tuzle i Mostara, te duz komunikacijskih pravaca Pale - Sokolac, Zvornik - Vlasenica, Foca - Visegrad. Objektivnog razloga za to nemaju, jer na tim podrucjima nema naoruzanih civila, a jos manje naoruzanih pripadnika TO RBiH, cije oruzje, uostalom, JNA nadzire, jer se nalazi u njenim magacinima. Nesto se grdno valja iza gore!

Samo sto sam legao na poljski krevet i nekako se na njemu ugodno sklupcao, probudile su me eksplozije oko zgrade Predsednistva i obliznje Skupstine Grada, da me jos jednom podsete na ono sto sam sve vise slutio - da je sve ovo ozbiljnije nego sto se nadamo i da optimizmu o razresenju nesporazuma nema mesta. Nije ovo nikakva "decija sala", pomislio sam, bunovan i sanjiv istovremeno.

14. april 1992.

Veceras, oko 20.00 sati, nacelnik Staba TO RBiH je odobrio Direktivu za odbranu suvereniteta i nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Ona je delo timskog rada clanova Staba, na kojem smo, ipak, najvise truda ulozili Kadir Jusic i ja.
Naravno da smo mi, autori teksta Direktive, bili veoma zadovoljni sto smo "od prve" uradili prihvatljiv dokument i sto se u njemu nasla i ova formulacija: "...Potencirati znacaj popune borbenih jedinica pripadnicima srpske i hrvatske nacionalnosti sa ciljem povratka povjerenja i uvjerenja da nam je jedina mogucnost zajednicki zivot, a ne podjela Bosne i Hercegovine". Ovakav sadrzaj Direktive potvrdjivao je valjanost mog izbora i opredelenja. Neka druga varijanta, u nekom drugom duhu, odbila bi me i ne bih bio u sastavu Teritorijalne odbrane RBiH.

Ali, nase zadovoljstvo uradjenim umanjile su korekcije komandanta Efendica. On je, naime, nase pogodbene recenice pretvarao u apodikticne, naredbodavne i time menjao njihovu sustinu. Na moju primedbu da "ova Direktiva treba da bude potcinjenim stabovima smernica za organizovanje i pripremu za odbranu od agresije, a ne da se njome naredi aktivno izvodjenje odbrane", komandant Efendic je kratko odgovorio, bez objasnjenja, da "to tako treba da bude!"

Ostalo mi je nejasno i drugo komandantovo naredjenje, da se Direktiva unese u delovodnik pod datumom 12. april 1992. godine, umesto 14. april 1992. godine, kada je pisana i overena. Istina, komandantova je zadnja i uvek ispravna, zar ne?

15. april 1992.

Danas sam, zajedno sa zamenikom ministra za odbranu Munirom Bisicem i podsekretarom u Ministarstvu odbrane Omerom Basicem, dao prvi intervju za stampu u Medjunarodnom press-centru

Na pitanje koje se odnosilo na problem resavanja statusa JNA u Bosni i Hercegovini, odgovorio sam: "Opredelenje Predsednistva je da se odnosi sa JNA rese dogovorom, na miran i dostojanstven nacin, bez konfrontacije. Sacinjena je Platforma za razgovor sa vrsiocem duznosti Saveznog sekretara za narodnu odbranu generalom Blagojem Adzicem i njegovim suradnicima, u kojoj se istice dobra volja i iskrena namera da se pitanje daljeg boravka zatecenih snaga JNA na teritoriji RBiH razresi u obostranom interesu. U svakom slucaju nismo za upotrebu sile,… Medjutim, Munir, Omer i ja iznosimo jedinstven stav da oni koji ubijaju nezasticen narod, koji vrse genocid, nece ostati nekaznjeni.

I dok je konferencija za novinare trajala, nastavlja se celodnevni odlazak gradjana iz Sarajeva, uz izdasnu pomoc JNA. Sa aerodroma polecu vojni avioni sa civilima. Vozovi i autobusi su brojni i puni. Odlaze oni koji ne veruju da ce oruzani sukob uskoro prestati, vecinom pripadnici srpske nacionalnosti. Ono sto izvesno znam to je - ja i moja porodica nigde ne idemo, ostajemo u nasem gradu, gde smo proziveli dvadeset sedam mirnih godina, u Logavinoj ulici, uz Bascarsiju.

Povoljnom utisku s press konferencije, po mom misljenju, prilog je dao gospodin Alija Izetbegovic, svojim mudrim zakljuckom: "U Bosni i Hercegovini nije po srijedi nikakav etnicki sukob, kako se u nekim krugovima pokusava tumaciti. Ovo je klasicna agresija spolja, potpomognuta iznutra, na nasu nezavisnu i medjunarodno priznatu drzavu, na njene demokratski izabrane organe. Ovu agresiju tolerise JNA u Bosni, a u Hercegovini direktno pomaze."

Na ovu Predsednikovu izjavu reagovala je Komanda 2. VO saopstenjem:
"Veoma nam je zao sto dogadjaji u nasoj Republici prerastaju u sve ostrije medjunacionalne sukobe, cije su posledice nevidjeni egzodus naroda, individualni teror, posebno pojedinih nacionalista, vandalski upadi u stanove, kolektivni strah do bezumlja koji prerasta u panicni beg naroda sa nesagledivim posledicama po zivot nejaci: zena, dece i staraca. Nad zivotom ljudi nadvila se glad, sve se vise sire zarazne bolesti koje nemamo cime da lecimo. Kako u Sarajevu, tako i na celom prostoru BiH, cvrsto i sigurno drzimo sve vitalne tacke, objekte, komunikacije i punktove, cime cemo, sasvim sigurno, spreciti oruzane sukobe vecih razmera. Budite sigurni da, i ako dalje zadrzite poverenje u Armiju, mi cemo vam obezbediti mir i slobodu, srecu i spokojstvo."

Kakve li podlosti u ovom pamfletu!? Tako nesto izjavljivati u trenucima kada iz Podrinja, iz sata u sat, stizu sve dramaticnije vesti! U Foci gori Prijeka carsija, kulturno – istorijsko jezgro grada, staro preko 500 godina, sto je rezultat dejstva zapaljivom municijom po njemu. Vise od 10.000 stanovnika napustilo je grad zbog oruzanog terora kojeg nad njima sprovode domaci i prekodrinski Srbi.

Clanovi Patriotske lige u Zvorniku pruzaju zestok otpor u rejonima Bukovik, Vidikovac i Kula-grad, a "arkanovci", do zuba naoruzane koljacke grupe, vrse nedela, i vec su pobili preko 300 gradjana, siluju, otimaju i pale imovinu zvornickih Muslimana, narocito onih vidjenijih. Potresna su svedocenja izbeglica koji su uspeli da se spasu o masakru u gradu i ratnom plenu kojeg arkanovske horde odvlace preko Drine u Srbiju.

I danas je nastavljeno neselektivno granatiranje grada. Na redu su Mojmilo i Vojnicko polje, a naselje Dobrinja je opkoljeno i potpuno odseceno od centra Sarajeva. Sve veci strah se uvlaci medju stanovnistvo.

Ministarstvo zdravlja je saopstilo da je od pocetka granatiranja Sarajeva, zakljucno sa 11. aprilom 1992. godine, poginulo 17 nasih sugradjana, a da ih je 172 ranjeno. Jucer je Gradsko saobracajno preduzece dozivelo ogromno razaranje. Desetak minobacackih granata od 120 mm, sistematski naciljanih sa brda na "remizu", unistilo je 24 autobusa i 30 tramvaja i ostetilo 40-tak vozila. Mozda su u GRAS-u mogli reagovati bolje, da su se dosetili da vozni park razvuku na vise mesta po gradu, a ne da ih drze u remizi. Ko zna!?

Na povratku kuci cekala me radost, moj unuk Damir. Kod njega nema naredjivanja, samo posluh. Dedov! Snaha Azra trazi razumevanje za nasu decicu. Treba ih izvesti iz grada. Saglasan sam sa njome. Dovoljno je da nas trojica odraslih Divjaka, otac Jovan i sinovi Zelimir i Vladimir, ostanemo i ratujemo za nase Sarajevo. Moramo dati sansu mojim unucima, deci mojih sinova, Damiru i Gregoru, da stasaju u miru i budu graditelji bosanske buducnosti.

Pred ponoc idem supruzi u bolnicu Kosevo. Nisam je video vec tri dana. Zaplasena je i zabrinuta za unuke, sinove, snahe. U celoj ovoj nesreci sto se nadvila nad nama svima, srecna je okolnost za nju i za mene da je u bolnici, da je zbrinuta i sa ljudima. Da je ostala sama u kuci strah bi je, verujem, vec dotukao…

Vracam se u Stab i pravim bleske. Sada je 2.30 iza ponoci. Iz daljine, iz pravca Mojmila, Dobrinje i Ilidze, poput potmule, povremene grmljavine, dopiru eksplozije granata u intervalima od 10 do 15 minuta. Iznenada se dosetih aktuelnog gradskog vica i nasmejah se pred spavanje. Kao, pitaju Muju: "Koje su najbrojnije snage u Sarajevu?" "HOS", odgovara. "Kakav HOS, crni Mujo?" "Cuj, kakav!? Haustorske odbrambene snage, eto ti!", Mujo ce pobednicki.
Eh, taj sarajevski duh, nepobedivi! I u paklu ce opstati. Dobar je to znak….

17.april.1992.

Dezuram u Operativnom centru Staba TO RBiH. Neprekidno pristizu informacije sa citave teritorije Bosne i Hercegovine. Jedinice podgorickog korpusa gadjaju nemilice Stolac i Capljinu. Sukobi u Derventi. JNA minobacacima granatira centar Foce i levu obalu reke Drine. Cetnici pljackaju grad i pale muslimanske kuce. Spaljeno je selo Gornje Crnace kod Visegrada i u njemu ubijeno deset stanovnika. Svi su Muslimani. U Sarajevu se pljacka na sve strane. Na udaru su trgovacke radnje, kiosci, magacini i privatne kuce. Nema uhapsenih pljackasa. Nema zastite dobara. Policija je ili nesposobna ili pasivna, nema "trece". Duboko sam zabrinut zbog tog haosa u gradu.

Cene prehrambenih proizvoda vrtoglavo rastu. Skole su prekinule nastavu. Jevrejska opstina organizuje evakuaciju 323 sarajevska Jevreja. A neko pre mog dezurstva je upisao u Ratni dnevnik: "Dan je relativno miran!"

Prema raspolozivim podacima (bez podataka za okrug Mostar i Livno) u TO RBiH prijavljeno je 74.043 dobrovoljaca, koji raspolazu sa svega 15.365 cevi raznovrsnog streljackog naoruzanja. U TO i MUP Sarajevo prijavilo se dobrovoljno oko 30.000 ljudi, a svega je oko 7.000 naoruzanih. U Tuzli je prijavljeno preko 20.000 lica, a naoruzano je svega 3.000. Sve je veci broj pripadnika bivse JNA i gradjanskih lica u njenoj sluzbi koji pristupaju TO RBiH. Do 16. aprila u Stab TO BiH su se prijavila 122 aktivna vojna i 33 gradjanska lica.

Imamo saznanja da je vecinski deo postojeceg staresinskog kadra JNA u Bosni i Hercegovini opredeljen za jedinstvenu, nedeljivu Bosnu i Hercegovinu, pa ocekujem da ce nam se pridruziti. Ako to ucine do 25. maja 1992. godine, zadrzavaju sva prava i beneficije koje imaju u JNA. U protivnom ih gube na teritoriju nase Republike.

Istinu govoreci, dogadjanja u Bosni i Hercegovini u martu i aprilu nisu me doticala, sve je to bilo veoma daleko. Ubedjen, kao i mnogi drugi gradjani, da rata u BiH nece biti, posebno da ga u Sarajevu nikako ne moze biti, citajuci , naknadno, novinske izvestaje shvatio sam u kakvoj sam zabludi bio.

19. april 1992.

Zabelesku u dnevnik vodim pred ponoc. Najpre, jedna "zanimljivost".
TV YUTEL, obavio sa mnom intervju, a izjava je emitovana 17. aprila. U intervjuu sam optuzio JNA i paravojne sastave SDS za agresiju na BiH. Snaha Azra mi je pricala da je tokom emitovanja u stanu u Logavinoj zazvonio telefon, a kad je podigla slusalicu, zacula je grub muski glas koji je zahtevao da razgovara sa "izdajicom srpskog naroda". Posto je cuo da me nema kod kuce, usledila je bujica psovki i pretnji: …sve cemo vas pobiti…zapalicemo vam kucu…sjeme cemo vam satrati…kupite se iz grada!" Snaha je bila u soku dok mi je prepricavala taj dogadjaj, jedva sam je smirio. Posavetovao sam je da se narednih dana ne odgovara na telefonske pozive. "Pretnja kao i svaka druga!", tesio sam je, ali mi nije bilo bas svejedno. Ne toliko zbog mene, koliko zbog unuka, snahe i sinova.

U 08.00 sati, kao svakog drugog dana, referisemo komandantu Efendicu… Veliki broj vaznih vojnih tajni procurilo je u javnost. Doneta je odluka o formiranju bataljona Vojne policije. Za prvog komandanta postavljen je Kerim Lucarevic - Doktor. To je hrabar, odlucan i veoma energican covek, koji i kroz naocale pogledom "ubijao". Malo se plasim njegove prirode: ima naglih reakcija. Neki dan, u prolazu, cujem ga u hodniku, glasno preti: "Ovo sve treba pobiti! Oni su krivi za sve!". Pri tome pokazuje na novopridoslu grupu oficira, dobrovoljaca oficira iz JNA. Ni u sali to ne bi bilo ugodno cuti.

Potpukovnik Rasim Mekic nas obavestava o upucivanju dobrovoljaca u odbranu Foce. Tamo je trebalo odmah poslati oko 400 naoruzanih ljudi. Racunalo se, pre svega, na izbegle Focake, kojih je u Sarajevu bilo vec oko 10.000. Medjutim, na zbornom mestu na Igmanu se okupilo svega sezdeset dobrovoljaca, od cega Focaka samo deset. "Plan je potpuno podbacio i niko nije otisao put Foce", kaze rezignirano Mekic.

Gledaj ti njih, nemaju interes da brane svoj rodni grad, a i taj nas Stab TO, zar nije kadar da organizuje i uputi dobro naoruzanu i opremljenu jedinicu na Drinu ? Zasigurno, Bosna se brani i ovde, u sredistu zemlje, ali i tamo, u Foci, na granici, tamo se bije prava bitka za nju. Nesto tu meni ne stima? Nesto je tu sumnjivo!? Sumnjivo!

No comments:

Post a Comment