Tuesday, August 9, 2011

NE PUCAJ,,,,Jovan Divjak




* Presudni su ovo momenti za svakoga od nas, i za nase porodice. I za ovu drzavu, takodjer.

* ultimativni zahtev za "potpis lojalnosti" ne sluti na dobro.

*"Naravno da sam ostao. A gde nego u Sarajevu, u Bosni?"

Kako umiriti ljude?

8. april 1992.

Izlazim iz stana nakratko, da kupim novine i hleb. U toku dana posecuju me moje komsije, Muhamed i Kimeta Hadzikapetanovic, pa Jelica i Resad Catovic. Hoce da cuju moje misljenje o neveselim dogadjajima.

"Ne trebate se plasiti. Ma, to su samo male carke. Nece biti rata u Sarajevu!", tako ih pokusavam umiriti. Kimeta ne prima moje objasnjenje zdravo za gotovo.
"Ljudi sve zivo pokupovase u prodavnici. Sta da radimo?"– pita.
"Proci ce ta ludost. Vera i ja nista nismo kupili" – kazem da je umirim.

Ne znam da ce bas tako proci ta ludost. Eto, jucer, 7. aprila, Srpska skupstina okoncala je 15. sednicu. Momcilo Krajisnik potpisao dokument o proglasenju nezavisne srpske republike. A Biljana Plavsic i Nikola Koljevic napustili Predsednistvo RBiH u kojem su bili clanovi od 1990. godine.

Oko 17.45 zvoni telefon.

"Kako si, sta radis?" - Prepoznajem glas pukovnika Sibera.
"Nista osobito! Citam novine, odmaram se" – odgovaram.
"Kako porodica? Jesu li svi zdravi?"
"Dobro su! Supruga je jos u bolnici, ali bice u redu, nadam se".
"Da li mozes doci do Staba?"
"Da, kako ne. Eto me za petnaestak minuta."

Osecam da se nesto vazno desava u Stabu. Uzbudjen sam. Vrlo brzo sam se spremio i za pola sata bio pred Siberom. Vidim: i on uzbudjen. Samo sto se pozdravismo, otpoce njegov monolog:

"Ovo su sudbonosni, historijski trenuci za Bosnu i Hercegovinu. Dobila je nezavisnost, postala samostalna drzava i nju treba graditi i braniti. Vidis, Srbi su napustili Predsjednistvo (Koljevic, Plavsic, Krajisnik - nap. autora) i proglasili srpsku Bosnu na Palama. Predsjednistvo je donijelo odluku o formiranju novog Staba Teritorijalne odbrane RBiH. Njegov zadatak je da organizuje oruzani otpor tamo gdje stanovnistvo i teritorija budu ugrozeni od naoruzanih sastava teroristicke SDS. Predsjednik Izetbegovic me pozvao i ponudio mi mjesto Nacelnika Staba TO RBiH. Odlucno sam odbio ponudu. Tu je duznost prihvatio komandant Gradskog Staba TO Sarajevo pukovnik Hasan Efendic. S obzirom da Predsjednistvo zeli da se obezbijedi visenacionalni sastav Staba, ocijenili smo da tebi ponudimo mjesto zamjenika NS TO RBiH. Razmisli o prijedlogu. Konsultuj se sa porodicom ili s kim hoces. Veceras ili sutra ujutru me izvijesti o odluci. Ja bih zelio da nam se prikljucis. Moras shvatiti da su ovo sudbonosni trenuci za nasu domovinu."

Dok je Siber jos govorio, u mojoj glavi je hitro sazrela odluka. Nikog necu i ne moram konsultovati. Iskreno govoreci, ponuda mi je godila. Zamisli, Jovan, a jedan od zamenika komandanta TO! Progovorili su u meni vojnicki instinkt i ambicija. Samo ucas je sevnula i vragolasta misao kad joj nije mesta, ni vremena: "da ne bude macku prevelika govedja glava"?

Kao iz topa sam odgovorio: "Ostajem. Nemam o cemu vise da razmisljam. Nema potrebe ikog da konsultujem!" Siber, vidljivo obradovan, izda mi odmah zadatak da nacinim nekoliko borbenih dokumenata i brzo napusti prostoriju naseg "istorijskog" razgovora.

Izlazim u hodnik gde srecem oficire i gradjanska lica koja su ranije radili u Republickom Stabu TO RBiH. Pozvani su u Stab i evo ih, odazvali su se: Franjo Plecko, Abdulah Kajevic, Dzemo Hot, Sakib Mahmuljin, Rasid Zorlak, Rifet Bilajac, Dzevad Jusic, Sakib Selmanovic, Husein Paravlic, Velija Katica, Bahrudin Muhic – Bijeli.… Sa svakim se veoma srdacno pozdravljam i sa nekim posebnim, do tada nedozivljenim odusevljenjem.

Ushicen, vracam se u kancelariju i pisem Naredjenje opstinskim stabovima o izuzimanju naoruzanja i municije Teritorijalne odbrane koja su smjestena u magacinima JNA i Naredjenje o preuzimanju mjera zastite objekata od vitalnog znacaja za nesmetano funkcionosanje vlasti BiH (PTT, zeleznica, elektroprivreda, sredstva informisanja, proizvodna preduzeca, itd. – op. autora).

Bilo je 23.00 sata kada sam se prenuo iz posla. Zar vec? - cudio sam se. Negde iz daljine su dopirale eksplozije nepoznatog porekla, sa zastrasujucim detonacijama.

Dosetih se da trebam telefonirati deci. Mozda brinu za mene, kao sto ja brinem za njih. Dobro je, sve je O.K.

Posao zavrsavam u 23.45. Dosta je za danas uzbudjenja. Sustigao me umor, ali nisam nezadovoljan. Naprotiv, osecam radost zbog prvih obavljenih zadataka u odbrani Bosne i Hercegovine.

9. april 1992.

Okupili smo se u sali broj III, na trecem spratu zgrade Predsednistva, gde je smesten Stab TO BiH. Sakupilo se jutros 46 osoba, od kojih je samo 16 aktivnih oficira. Odsutnih je 43. Za pukovnike Dragoljuba Pavlovica, Stevu Sevu, Branka Vuckovica i Jovu Vukobrata kazu da su negde na hrvatskom ratistu. Nema potpukovnika Vukadinovica, inače komandanta brigade za obezbedjenje Republickog staba TO. Sastankom rukovodi pukovnik Hasan Efendic. Odmah daje rec pukovniku Siberu, a ovaj nam cita: Predsjednistvo je 8. aprila 1992. godine donijelo

Odluku o proglasenju neposrednje ratne opasnosti

Kada je Siber zavrsio sa citanjem Odluke, novoimenovani komandant Staba TO RBiH Hasan Efendic je ostrim vojnickim tonom i veoma precizno izjavio:

"Odlukom Predsjednistva formirano je jezgro Staba, s osnovnim ciljem da planira, organizuje i realizuje odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Dosadasnji Stab na celu sa generalom Dragom Vukosavljevicem nije nista uradio na odbrani Bosne i Hecregovine i zbog toga svi oni moraju odgovarati pred narodnim sudom. General Vukosavljevic je u utorak, sa 5-6 oficira, napustio prostorije Staba, ponijevsi sa sobom dokumenta kriptozastite i planove upotrebe TO RBiH i otisao u komandu 2. VO (vojna oblast) kod generala Kukanjca. Sa njim su otisli pukovnici Dragoljub Pavlovic i Radivoje Ostojic, potpukovnik Caslav Mihajlovic, gradjanska lica Spiro Pereula i Miro Cabo, pukovnik Marko Mesanovic i potpukovnik Caslav Mihajlovic (?).… Ovo je izdaja! Za sve one koji su radili protiv RBiH bice formirana tuzilastva, sudovi i postupice se po zakonu. Na vama je da odlucite ko ce ostati u Stabu i boriti se za Republiku BiH, a ko nece moze da ide. Siberu, napravi spisak lica koja ostaju u Stabu. Rok izjasnjavanja je do 14.30, danas" - neumoljivo je zavrsio Hasan.

Pukovnik Siber je pokusao razjasniti novo stanje stvari.

"Situacija je veoma konfuzna, a tome, posebno, dopirnosi neusaglasenost saveznih i republickih zakona. Republika Bosna i Hercegovina, kao medjunarodno priznata, samostalna drzava, ima pravo na vlastite zakone, uredbe i propise. Treba regulirati mjesto, ulogu i zadatke TO u odbrani RBiH. Nama se ne smije ponoviti Slovenija i Hrvatska. U svakom slucaju treba izbjegavati konflikte sa JNA. Svi mi treba da ostanemo ljudi. Znamo da cemo biti proglaseni dezerterima, jer necemo da se prikljucimo JNA. Nikome necemo zamjeriti ako ne ostane u stabu. Ko ne zeli da ostane, neka uzme svoje stvari i neka ide!" – jasna je Siberova poruka.

Pukovnik Rifet Bilajac je vrlo emotivno govorio o prilikama u kojima smo se nasli.

"Ovo je direktan napad na Bosnu. JNA se mijesa u unutrasnje stvari legalne i legitimne Bosne i Hercegovine. Svim silama moramo sacuvati Bosnu. Ne smijemo dozivjeti sudbinu Vukovara." Govori ubedljivo. Ja sam saglasan sa ovim stavovima. Ali, nisam sa njegovim daljim izlaganjem:

"Upozoravam vas da ce neki ostati u Stabu samo da bi rovarili! Ostace provokatori! Pamet u glavu!"

Evo, Bilajac iznosi prve sumnje u pojedince!

Javljam se za rec i govorim. Pri tom gledam po sali, gde za drugim stolovima sede, jedni naspram drugih, oficiri i gradjanska lica Republickog staba TO. Atmosfera je napeta, glave su pognute, lica izrazavaju zabrinutost i dileme. Presudni su ovo momenti za svakoga od nas, i za nase porodice. I za ovu drzavu, takodjer. Stoga predlazem da se rok za izjasnjavanje o ostanku ili odlasku prolongira do narednog jutra.

"Staresine i civili treba da razgovaraju sa svojim porodicama i prijateljima. Mnogima nije lako da sami odluce o sopstvenoj buducnosti. Sto se mene tice, ja sam odlucio sinoc, kao i onih dvadesetak ljudi koji su jucer bili pozvani u Stab. Pitanje je kako ce se odluciti sada ovih tridesetak koji nisu bili jucer u Stabu. Zasto nisu, ja ne znam! Pred njima hamletovska dilema 'biti ili ne biti' postaje "ostati ili otici".

Sa mojim predlogom se ne slaze pukovnik Efendic. Insistira kategoricno na roku kojeg je naznacio u uvodnom govoru:

"Hocu spisak do 14.30 casova!"

To je ultimativni zahtev za potpis lojalnosti. Ovo ne sluti na dobro.

Sastanak je zavrsen. Ljudi se pokunjeno razilaze. Na hodnicima i u kancelarijama mucna atmosfera. Razgovaram sa svojim 'cimerom', pukovnikom Stojanom Ilicem, sa kojim vec sest meseci delim istu kancelariju. Vidim i osecam: u velikoj je dilemi! Ne zna ni sam sta da radi. Uveravam ga da je za njega i za porodicu jedino pravo resenje da ostane u Stabu. U Sarajevu radi i zivi vise od 20 godina. Ima dve devojcice na studiju, zaposlenu zenu. Ovde je svio svoje 'gnezdo'. Castan je covek.

Telefonira majci u neko selo pored Prokuplja, u juznoj Srbiji. Dok prica sa njome glas mu podrhtava, a suze se skupljaju u ocima. Majka, kao majka, sigurnost vidi u rodnom domu. Savetuje da napusti Sarajevo i vrati se 'kuci'. Premda mirne naravi, Stojan je sada napet i nervozan. I gore od toga, veoma je neodlucan. Zao mi ga ljudski, ali ne posustajem u svojoj argumentaciji.

U jednoj od stapskih kancelarija sam naisao na zucnu diskusiju izmedju Predraga Popare, Mladena Dobrica, Milorada Stake i Laze Gogica. Tema je i ovde, a sto bi drugo moglo biti, minuli sastanak i zahtev za brz potpis lojalnosti Stabu. Cujem, smeta im i vredja sto su ih izdvojili, sto ih jucer nisu pozvali u Stab na dogovor, kao nas dvadesetoricu. Ko je njih i zbog cega izabrao? - pitaju se. Sta smo onda mi? - nastavljaju uvredjeno. Iako ni sam nemam odgovora na ta pitanja, kazem im da je, u ovoj nejasnoj i slozenoj situaciji, ipak, najrealnija odluka – ostati na radu u Stabu i staviti se u odbranu gradjana i naroda Bosne i Hercegovine.
Podsecam ih na tradicionalni suzivot Muslimana, Srba, Hrvata, Jevreja i drugih na ovim lepim prostorima. Iznenadise me svojim negativnim reakcijama. Ne dele moje misljenje. Osecam se neprijatno. S tupim osecanjem izgubljenosti, napustam njihovu kancelariju.

Efendicev ultimativni termin do 14.30 sati za izjasnjavanje je istekao, a Ilic i njih trideset nisu potpisali lojalnost Stabu TO.

U Stabu nas ostaje dvadesetorica onih koji su jucer bili ovamo pozvani. Ostali odlaze kucama. Sutra ce doci da se razduze. Razocarano sam se pitao: da li je to bas ovako trebalo da se razresi?

Odlazim supruzi Veri u bolnicu. Zaticem je u krevetu, uplakana je. Cim me ugledala, pita me:
"Sta si odlucio?"
"Ne znam na sta mislis?" - pravim se da ne razumem pitanje.
"Pa, sinoc sam gledala TV dnevnik i cula o nekim izmenama u TO? Nista ne znam o tebi. Sta si odlucio?"
"A sto bi ti volela da sam odlucio?"
"Naravno, ono sto i sinovi, da ostajes?"
"Dobro, a sta mislis da sam uradio?"
"Pa, ostao si?"
"Naravno da sam ostao. A gde bi nas osmoro, nego u Sarajevu, u Bosni?"
Vera je histericno zaplakala i mnogo me truda stajalo dok sam je umirio. Mila moja, i u ovako bolesnoj osecam njen ponos i iskrenu radost zbog mojih postupaka.

Vracam se u Stab i noc provodim sa Siberom, Mahmuljinom i Zorlakom, radeci na izradi nase Platforme za razgovor sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu SRJ. Predsednistvo RBiH je odlucilo da se organizuje susret predsednika Izetbegovia sa generalom Veljkom Kadijevicem, saveznim sekretarom za narodnu odbranu, u sto kracem roku, od koga bi trazili razjasnjenje vojnog angaziranja JNA u BiH i zahtevala transformacija jednog dela JNA u Armiju RBiH.

U Platformu za razgovore unosimo sledece odrednice:
a) Republika Bosna i Hercegovina je medjunarodno priznata drzava sa sopstvenim ustavom, zakonima i organima vlasti, sto i JNA mora postovati;
b) Trazimo da se drzavi BiH hitno vrati naoruzanje TO koje joj pripada, a koje se trenutno nalazi uskladisteno u magacinima JNA i pod njenom kontrolom, kako bi se naoruzale jedinice TO i MUP-a RBiH;
c) Zahtijevamo od JNA da njene jedinice ne napustaju kasarne i ne vrse bilo kakvo kretanje i premjestanje iz jednog u drugi dio Republike BiH bez saglasnosti Republickog staba TO i MUP-a;
d) Trazimo i procjenu mogucnosti transformacije JNA u Armiju RBiH, tako da se formiraju rodovske i vidovske (KoV, RV, ARJ) jedinice avijacije, oklopnih i artiljerijskih jedinica, a visak ljudstva pjesadije demobilise.

Osecam da smo uradili dobar posao, da smo napravili upotrebljiv dokument. Ali, iskreno govoreci, ne verujem da ce Savezni sekretar za narodnu odbranu uopste prihvatiti razgovor sa nasim Predsednistvom, ceneci dosadasnje ponasanje i odgovornost JNA u raspadu Jugoslavije.

Kao potvrda te slutnje do nas dopiru pojedinacne eksplozije granata oko zgrade Predsednistva. Pre sat vremena se oglasio i PAT (protivavionski top) zestokom vatrom po obliznjoj zgradi Higijenskog zavoda.

Radio Sarajevo izvestava o napadima ekstremista zlocinackog SDS-a na Focu, Visegrad i Zvornik, uz sadejstvo oklopno-mehanizovanih snaga JNA. Na TV ekranu se redaju uzasni prizori paljevine, ubijanja, duge kolone izbeglica, uzasavajuci plac dece.

Spiker uporno ponavlja apele: - Molimo sve sukobljene strane da postuju prekid vatre!

Nista mi nije jasno!? Ko su te 'sve strane'? Znam da ni u jednom od tih gradova na Drini nema naoruzanih jedinica nase TO, pa mi ti pozivi sa TV ekrana izgledaju cudno.

Skoro je ponoc. Zabrinuti sinovi naizmenicno me pozivaju telefonom. Proveravaju jesam li O.K., a ja ih savetujem da se cuvaju, da se drze stana i sto manje izlaze napolje.

No comments:

Post a Comment