Thursday, August 11, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK Nista ne sme nadvisiti Kaptol

25.09.1992.
Petak je, 25. septembar. Letim za Vasington.

26.09.1992.
U 10,00 ujutro sam gost Insituta za strategijska istrazivanja, vojno–civilne organizacije koja prati, ceni, analizira vojno–politicku situaciju na kriznim zaristima sveta i o svojim zakljuccima i predlozima obavestava Pentagon i americku Vladu. U kabinetu sam na cijim su stalcima, plocama i drzacima izvesene desetine karata. Uocavam da ih je najvise sa podacima sa prostora ex–Jugoslavije, posebno iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bogato su dopunjene semama, grafickim pokazateljima, fotosima sa ratista.

Sedim sa prevodiocem Markom, a nasuprot meni dvedesetak strucnih saradnika, mladih ljudi, tridesetogodisnjaka. Slusaju pazljivo moja izlaganja, a samo dvojica ih, vidim, priljezno beleze.

Najpre traze od mene da im opisem vojnu situaciju u Bosni i Hercegovini i, ako mi je znano, u Hrvatskoj. Govorim dosta uzbudjeno, a ljut sam na sebe sto je tako. Ovde osecanja uopste nisu vazna, ovde je sve racionalizirano. Nabrajam sustinska pitanja i svako posebno ekspliciram:

a) Pocetno angaziranje JNA;podrska paravojnim sastavima bosanskohercegovackih Srba; proterivanje Muslimana iz niza okupiranih gradova; uspostavljanje srpske vlasti na podrucjima sa vecinskim muslimanskim zivljem; krajem 1991. i pocetkom 1992. godine.
b) Naoruzavanje clanova SDS u kasarnama od strane JNA, u 1991. godini
c) Upad dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore u BiH (jedinica Arkana, Seselja, Jovica, i dr.) i vrsenje masakra nad nesrpskim stanovnistvom: mart, april, maj 1992.
d) Organizovanje logora za ne-Srbe (Manjaca, Keratrem, Brcko, i dr);
e) Velika vojna nadmoc dobro naoruzane srpske vojske; komandni kadar na platnom spisku Generalstaba JNA u Beogradu;
f) Nastanak otpora neprijatelju; samoorganizovanje gradjana po naseljima, kvartovima i gradovima: dobrovoljacke organizacije Zelene beretke, Patrotska liga i dr.; formiranje TO njihovim "uvezivanjem" u jednu celinu; stvaranje Armije RBiH, kao legalnog organizovanja gradjana BiH u odbrani od agresije;
g) Komparacija oruzane moci agresora, ARBiH i HVO.

Dok objasnjavam stanje stvari, uocavam da svaki cas neko izlazi iz kabineta, pa se zatim vraca sa nekim papirima i semama koje onda kace po zidovima.

Pomalo gubim koncentraciju, jer mi se cini da oni ne pridaju osobitu vaznost onom o cemu govorim. Ipak, moram im jos kazati da je trenutacna obustava rata u BiH imperativ. Napominjem da se to moze ostvariti jedino pritiskom na Milosevica, koji autoritativno moze narediti vodjama bosanskih Srba da prekinu genocid, urbidi, kulturocid, ekocid, a u slucaju da pritisak ne uspe, NATO treba hitno izvrsiti bombardovanje vojnih ciljeva srpske vojske. To je brzi i efikasniji nacin od skidanja embarga na naoruzanje. Sta je alternativa ovome predlogu? Krvav, visegodisnji rat, dve do tri stotine hiljada poginulih i ranjenih, sveobuhvatno etnicko ociscenje prostora BiH, unistenje 45–50 posto stambenog fonda i najmanje 30–40 posto industrijskih kapaciteta, te "poplava" stotina hiljada izbeglica po Evropi i svetu.

Izlaganje sam zavrsio u istinskom transu! Potpuno sam se slomio pred realnom vizurom kataklizme kojoj uzroke i posledice znam, kao sto znam i kako se ona moze preduprediti, ako oni koji imaju snage i moci shvate sta se
"iza gore valja", o cemu sam ih sada upoznao. Totalno iscrpljen, posle tri sata izlaganja, cekao sam reakciju americkih eksperata za strategijska pitanja Evrope i Balkana.

I ona je stigla – da nacinimo pauzu, popijemo kafu i pojedemo suhe kekse!? "Veoma ste se zamorili posle iscrpnog izlaganja" - bio je komentar sefa americkog tima. I Marko se zamorio prevodeci. Nije mu lako da sledi bujicu mog kazivanje, moje (da li?) poslednje sanse da apelujem na kompetentnom mestu za pomoc i razumevanje agresije na RBiH.

Sledeca dva sata sam odgovarao na pitanja eksperata. Iz strukture pitanja sam brzo zakljucio da oni itekako dobro poznaju vojnu situaciju u zemlji. Nekim su me dovodili u neprijatnu situaciju, kao npr. onim: "Koliko teritorije u BiH vojno kontrolisete?" Odgovorio sam: "50-60".

Ispred karte BiH koja je bila kolorisana u tri boje, Janus Bugajski, jedan od prisutnih eksperata, pokazujuci teritorije pod kontrolom tri vojske, rekao je: "Prema nasim saznanjima muslimanska vojska kontroliše 20–22% teritorija Bosne, HVO 25%. Znatan dio Posavine i prelaze na Savi, bez borbe, Hrvati su ustupili Srbima. Znamo da je u Hrvatskoj zadrzan veci dio naoruzanja i municije namijenjen za odbranu vase domovine. Znamo da je HVO odustao od ucesca u deblokadi Sarajeva. Pogledajte ovaj pregled naoruzanja i vojne tehnike s kojom raspolaze HVO. Ne znam da li vi imate ove podatke. Zajednickim borbenim djejstvima vase i hrvatske vojske situacija bi bila znatno povoljnija i perspektive mnogo bolje." O mnogo cemu iz njegovog izlaganja ja u Glavnom stabu u Sarajevu "nemam pojma", a ne znam da li neko, ipak, to zna.

Bugajskom sam replicirao na termin "muslimanska vojska" kojeg je upotrebljavao u govoru. "Gospodine, moram iskazati neslaganje sa vasim stavom o muslimanskoj vojsci. Armija RBIH je multinacionalnog sastava. Cinjenica je da je u sastavu Armije veci broj Muslimana, ali oni su vecinski narod u Bosni i Hercegovini, ali to ne ne znaci i da je to muslimanska vojska. U Glavnom stabu Oruzanih snaga ima 12% Srba i 18% Hrvata. Politicka platforma Predsednistva za odbranu BiH jasno govori o multinacionalnom karakteru oslobodilacke vojske i jednakopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata u toj borbi. Srpska i hrvatska vojska su jednonacionalne, Armija BiH to nije!" – izgovorio sam u jednom dahu i povisenim tonom.

Na to je Wales, koji se na pocetku razgovora predstavio kao vodja ekspertnog tima, reagovao, uz sirok "filmski" osmeh pun belih zuba: "Gospodine pukovnice, nemate razloga za ljutnju. Nasi izvori govore da u vasoj vojsci ima najvise Muslimana. Nama pojam multinacionalnosti nije bas blizak. I treba da se svi gradjani ukljuce u odbranu zemlje, bez obzira kojoj naciji pripadaju. Morate shvatiti da mi u Americi imamo problema u shvacanju kakvo je pravo stanje kod vas. Za jedne je to gradjanski rat, drugi tvrde da je u pitanju konflikt triju religija, treci da je to rat izmedju plemena. Vas smo pozvali, kao i mnoge druge, da nam objasnite sta se desava na prostorima Jugoslavije i kod vas u Bosni.
Nasi partneri u Evropi nemaju zajednicke ocjene i stavove u vezi sa sukobom u BiH. Vlade Francuske, Velike Britanije i Rusije krivicu za konflikte prebacuju na Muslimane, koji su se odcijepili od SFRJ sa ciljem da organizuju islamsku drzavu. Znamo da treba odmah prekinuti sa ratom, ali ne znamo kako to treba uciniti. Vojna intervencija u ovom casu, prema nasoj procjeni, nije moguca. To je veoma slozeno tehnicko pitanje. Zahtijeva duge pripreme, ogromna materijalna sredstva, a snage sa kojima raspolaze Beograd nisu bezazlene. Ipak, ono najvaznije, nema politickog dogovora velikih sila za intervenciju!" - kazao je, nimalo optimisticno, Wales.

Ipak, ostavio je za kraj malo nade. "Veliko vam hvala na vasoj informaciji i odgovorima koje ste nam dali. Izvrsicemo analize podataka koje ste izlozili i nasih sa kojima raspolazemo, i o tome cemo izvijestiti nase starjesine. Prvi zakljucak se sam od sebe namece: konflikt...

"Rat, gospodine, agresija na RBiH!" - glasno mu oponiram, sto Marko revnosno prevodi, a Wales, ne obaziruci se, nastavlja: "...mora odmah prestati uz politicke i druge metode. Ako to ne uradimo, on se moze oduziti u nedogled i prosiriti na veci prostor. Vama i vasoj vojsci zelim da izdrzite. Vi imate pozitivna iskustva gerilskog ratovanja iz Drugog svetskog rata, pa to treba iskoristiti!"- zakljucio je Wales.

Oprastajuci se od ovih ljudi, pozvao sam ih da dodju u Bosnu i Hercegovinu i da se na licu mesta uvere u strahote rata, u stradanje gradjana, citavih porodica, dece, iznemoglih staraca i starica. Da vide na delu genocid i kulturocid. Uveren sam da bi nakon toga bosansko nebo zaparali borbeni avioni Zapada i sasuli tone bombi na leglo zla i nesrece.

Istog dana, posle podne, primljen sam od republikanskog senatora iz drzave Njujork, gospodina Alphonsa D’Amata. Prostorija kroz koju prolazim do kabineta je puna fotosa, umetnickih slika i raznih trofeja i zahvalnica. Reciti primer da senator neguje imidz "sretne italijanske porodice" koja je medju prvim Evropljanima naselila Ameriku. Na mnogobrojnim fotografijama su deca, ljudi, konji, automobili, igranje golfa i dr.

Na vratima kabineta docekao me prosed covek sezdesetih godina, visine oko 180 cm, elegantno obucen, nasmesen. Pravi gospodin, po mojoj meri gospodstva. Neocekivano srdacan pozdrav i dobrodoslica: "Kada su mi ponudili da sa Vama razgovaram o stanju u Vasoj zemlji, to sam rado prihvatio. Procitao sam Vasu biografiju, i podatke mojih saradnika o Vama. Procitao sam i Burnsov clanak u New York Timesu u kome pise o Vasem heroizmu u odbrani Sarajeva. Cestitam vam. Dobro dosli u Ameriku i meni u posetu. Spreman sam da Vas saslusam, gospodine pukovnice!"

Obradovao me ovakav prijem. Nagovestavao je da ovo nece biti samo jedna kurtoazna poseta, pro forme! I, naravno, to je odmah u meni, emotivcu, pobudilo tremu pred sansom koja se ukazala. Trebao mi je koji casak da se smirim i da moje izlaganje bude tecnije, bez zamuckivanja. Senatoru sam pruzio informaciju gotovo identicnu onoj koju sam izlozio u Centru za strategijska istrazivanja. Akcent izlaganja sam stavio na genezu agresije JNA i Jugoslavije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu. "Generator svega loseg od smrti Josipa Broza Tita je Slobodan Milosevic" - poceo sam drugi deo izlaganja. Odmah sam shvatio da senator pokazuje vece interesovanje.

Okarakterisao sam Milosevica kao samozvanca, coveka golemih ambicija, koji se direktno umesao u rad drzavnih institucija, SFRJ, sudstva, ostvario je uticaj nad vojskom i policijom, i zakocio demokratske promene u jugoslovenskim republikama. Na proslavi na Kosovu polju 1989. godine neuvijeno je izrekao misao da svi Srbi treba da zive u jednoj drzavi i taj cilj, ako bude trebalo, ostvariti i ratom, sto je docnije i ucinio.

Nakon demokratskih izbora 1990. godine, Slovenija i Hrvatska su najavile osamostaljenje, jer nisu htele, ni mogle, podnositi Milosevicevu velikodrzavnicku i velikosrpsku aroganciju i dominaciju. On ih je pokusao vojnom silom prisiliti na ostanak u jugoslovenskoj zajednici, koja to vise u sustini nije ni bila. Kad u tome nije uspeo, otvorio je "Pandorinu kutiju" i uveo rat na jugoslovenske prostore, posebno krvav u Bosni i Hercegovini, ne htevsi prihvatiti nikakva politicka resenja krize, kao npr. ono o labavoj konfederaciji, kojeg su ponudili politicari Izetbegovic i Gligorov. Miloevic je glavni krivac za raspad Jugoslavije i sadasnji rat u Bosni i Hercegovini. Rat mu se"izmakao", vise ga ne moze kontrolisati politickim sredstvima, i njegov se strahoviti eho vraca i na srpski narod, koji sada, kao i drugi narodi, trpi bedu, razaranje, pogibelj, sramotu.....

D’Amato slusa pazljivo (!), povremeno nesto belezi, a kad ga je sekretarica htela telefonski spojiti sa nekim, odbio je da ga prikljuce "dok ne zavrsi razgovor."

"Da, mozda ste u pravu, premda moj prijatelj g. Milan Panic (premijer savezne vlade SRJ – nap. autora) drugacije opisuje situaciju. Po njegovoj oceni Srbi su u Hrvatskoj i Bosni potpuno obespravljeni. Neka moja saznanja su slicna Vasim. Mnogo toga saznao sam iz pisanja novinara Roya Gatmana o logorima koje su Srbi formirali za nesrpsko stanovnistvo. Razgovor sa Vama me obavezuje da se vise angazujem u resavanju pitanja vezanog za agresiju. Eto, kao prvi korak, potvrdjujem da je izvrsena agresija na Bosnu i da cu na taj nacin tumaciti u Senatu rat u Bosni i zalagati se da pomognemo gradjanima Bosne i Hercegovine u odbrani demokratije".

Ove reci su mi pale kao melem na dusu. Bio sam zadovoljan i sobom, i senatorom! Fotografisanje, uz tradicionalno rukovanje, oznacilo je kraj ovog uspesnog susreta.

Potom jurnjava na drugi kraj Vasingtona. Organizovana je konferencija za stampu, koja je uprilicena u prostorijama Americkog inicijativnog instituta za javna politicka istrazivanja (American Enterprise Institute for Public Policy Research). Prisutno je 15 novinara iz Njusvika, Vasington posta, Vasington tajma, Tajmsa, Njujork Tajmsa, Asosieted Presa, i Ivica Misic priljezno pomaze, drzi uvodno slovo i hvali me na "sva usta", preteruje.

Iznosim sud o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o odgovornosti medjunarodne zajednice za stradanja ljudi, posebno Muslimana, o zahtevu da se zaustavi agresija na Republiku BiH i poduzme vojna intervencija vazduhoplovnih snaga NATO-a po oklopno-mehanizovanim jedinicama, vatrenim polozajima artiljerije, skladistima municije i vojnim industrijskim postrojenjima srpske soldateske.

Stekao sam dojam da novinari nestrpljivo cekaju kraj izaganja, pa krenu lavina pitanja; "Kako se Srbin nasao u stabu muslimanske vojske?" "Koji su materijalni dokazi o ucescu JNA, paravojnih jedinica i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore u agresiji na BiH?" "Da li su Muslimani organizovali zatvore za Srbe?" "Kako cete se odbraniti od tehnicke nadmocnije srpske vojske?" "Kakvo je stanje demokratije u BiH?" " Da li Hrvatska pomaze BiH u odbrani od agresije?" "Kakva je vojna pomoc potrebna i sta bi trebala poduzeti americka administracija?"

Na ova, meni vec rutinska pitanja nije bilo tesko i komplikovano odgovoriti. Povremeno je u dijalog "uskakao" Misic, pojasnjavajuci pri tome politicke stavove vlade Bosne i Hercegovine.

Ohrabrio me kratak susret sa dvojicom americkih novinara, koji su krace vreme izvestavali iz Sarajeva. Saglasili su se s mojom ocenom o stanju na ratistu u BiH i o tome sto bi SAD trebalo da poduzmu da se sadasnje stanje radikalno promeni u pravcu mira.

Tek sto je press-konferencija zavrsena, zurimo na novi sastanak kod gospodje Denich, clanice Kogresa, kod koje me je cekao Sacirbej. Dok je kod D’Amata vladao savrsen red, kod kongresmenke je bio "savrsen" haos. Svuda po prostoriji razbacane novine, knjige, kutije sa aktima, posvuda razbacani spisi. Stratiste. Videvsi moje iznenadjenje, kojeg nisam uspeo prikriti, gospodja je pobednicki izgovorila: "Samo se ja mogu u "ovome" snaci. Da je urednije nikad mi to ne bi poslo za rukom!", pa me uvela u kabinet, identicno savrsenog haosa.

Kabinet je manjih dimenzija, na zidovima su opet neizbezni mnogobrojni fotosi, verovatno clanova porodice. Ranije mi je saopsteno da potice negde iz Dalmacije, da su njeni, nakon Prvog svetskog rata, emigrirali u SAD. Komuniciramo na cudnoj mesavini francuskog, srpskohrvatskog i engleskog jezika. Zacudo, dobro se sporazumevamo, nema zabuna.

"O Vama znam ono sto mi je poslano iz bosanske misije u Ujedinjenim nacijama. Zvao me i gospodin Sacirbej. Prihvatila sam razgovor sa Vama, jer zelim da se sa izvora obavijestim o tome sta se dogadja u Bosni i Hercegovini. Vecina kongresmena procjenjuje da se radi o gradjanskom ratu, da je to unutrasnja stvar Jugoslavije i da je Evropa kriva sto je priznala samostalnost Sloveniji i Hrvatskoj.. No, ipak, da saslusam Vase ocjene stanja u Jugoslaviji i Bosni, to ce mi pomoci u vecem angazovanju u rjesavanju konflikta u vasoj zemlji." - rekla je Denicheva.

Bio sam obeshrabren saznanjem da americki kongresmeni imaju tako povrsna znanja o Bosni. Ohrabrila me, ipak, spremnost da saznaju istinu, kao sto je to, sada, upravo, cinila nasa uvazena domacica.

"Gospodjo Denich, Bosna i Hercegovina je punopravan clan UN, a ta organizacija, umesto da nas zastiti prema slovu vlastite Povelje, usvaja rezoluciju kojom nam zabranjuje uvoz oruzja cak i u odbrambene svrhe. Na taj nacin posredno pomaze agresora, koji je "do zuba" naoruzan".
Kongresmenka pazljivo slusa, povremeno me prekidala, da bi razmenila misli sa prisutnim sekretarom, pa me ponovo podsticala da nastavim.

Na kraju mi je postavila i nekoliko pitanja, "da sebi razjasni neke nedoumice", tako je kazala. Slicno obecanju D’Amata, i ona je ljubazno obecala da ce se vise angazirati "u ovoj stvari" i zaloziti sa kolegama, istomisljenicima, da Kongres razmotri pitanje pomoci gradjanima Bosne i Hercegovine da prezive strahote rata. "Prva stvar koju svi moramo uraditi jeste – zaustaviti rat u vasoj zemlji! Katastrofalno je za civilizaciju da se na kraju XX veka konflikti resavaju oruzjem. Bog nam je podario zivot da bi se voleli i ziveli u sreci, a ne da ga jedni drugima uzimamo." - zavrsila je gospodja Denich. Sledilo je rukovanje i fotografisanje.

Otisao sam s uverenjem da je razumela i shvatila moju, nasu, argumentaciju i da ce stvarno pomoci u naporu da se rat okonca.

Kasnije, u spasu svoje hotelske postelje, odmaram telo i prebirem danasnje dogadjaje. Sumiram iskustva. Sad imam predstavu kako nas "vide i dozivljavaju" Amerikanci. Nazalost, njihova predstava o Bosni je veoma konfuzna. Na promenu misljenja senatora i kongresmena, kao i gradjana Amerike, mogu uticati samo angazovani, agresivni i uporni, svakodnevni napori nasih diplomata na javnoj sceni Amerike. Angazman oca i sina Sacirbegovica na tom planu nije dovoljan. Srpska propaganda odnosi pobedu u sejanju neistine i konfuzije na ovom tlu. Ovde u USA i nemaju velikih licnih razloga da se brinu za "tamo neka plemena". Situacija vapi za timom nasih eksperta u OUN koji bi meritorno, strucno "prostirali" fakta o Bosni i ratu, ali i delovali preventivno u suzbijanju nepozeljnih efekata srpske "istine" o nama. Objektivni clanci u tiraznim novinama Amerike su od najvece koristi za nasu stvar. Novinarima je potrebno omoguciti jos masovniji i sigurniji dolazak i boravak u Bosni. Velika vecina americkih novinara, posle ratnog iskustva u Sarajevu, postaju srcani ambasadori Bosne i Hercegovine u novinama, na televiziji i radiju. Rec novinara u pisanim i elektronskim medijima je mocna. To moramo vise koristiti nego sto je sada slucaj.

27.09.1992.
Nakon kise, dolazi sunce! Posle izuzetno napornog jucerasnjeg dana, danas je za mene slobodan dan. Dan odmora i neobaveznog, turistickog susreta sa Vasingtonom i njegovim izuzetno bogatim kulturnim sadrzajima. Grad–park, pa jos na reci Potomac! Urbana sredina sa avenijama i bulevarima, s ulicama uredjenim "pod konac", kako se to inace kaze kod nas. Panoramu grada krase prepoznatljiva zdanja Bele kuce, Kaptola, Kongesa, Pentagona, Obeliska, Kongresne biblioteke, Nacionalne galerije ....

Setam vasingtonskim urednim avenijama. Javne zgrade starinske arhitekture nisu vise od tri sprata, a ove novije, moderne od 12 spratova. "Ni jedna zgrada ne sme biti visa od visine Kaptola" - objasnjava prevodilac Marko.

28.09.1992.
Dan povratka! Good bye, America! Nemam vise treme na aerodromima, u avionima, sa stjuardima i stjuardesama, gradovima, oceanom .... Ni let preko Atlantika nije vise dogadjaj. Covek se navikne.

Na pariskom aerodromu "Charles de Gaulle" menjam avion i nastavljam let u Cirih. Dalje, za sada, ne mogu. Nemamo rezervisane karte. Nalazimo se na tzv. listi cekanja. Provescu jedno posle podne i noc u ovom svajcarskom gradu, na istoimenom jezeru.

U hotelu uzimam mapu grada, molim recepcionera da primi poruku s aerodroma o terminu leta za Zagreb, i krenuh u obilazak grada. Informacije utisnute na mapi kazuju da je jezero dugo 40 km, da Cirih ima 700.000 stanovnika, da je smesten na n/v od 410–415 metara. Ima univerzitet vec 150 i nesto vise godina, katedralu iz XI veka, brojne prirodne i umetnicke spomenike, velike prodavnice i robne kuce, ekskluzivne butike, predivne restorane. Pleni lepotom i cistocom! Eh, Njujork i njegova peksinluk!! (tur. prljavstina – nap. autora).

U setnji gradom nailazim na redakcije ciriskih novina. Nudim im vruce bosanske teme, eventualno intervju. Bilo bi nam obostrano korisno. Urednici ne iskazuju interesovanje. Ostaje dilema, da li je to zbog mog nesavrsenog francuskog jezika, ili je to ona poslovicna filozofija svajcarskog neutralizma. To, u okolnostima barbarizma kojem smo izlozeni i pod cijom stegom zivimo, poprima oblik sebicne samodovoljnosti i ravnodusja? A ideal nasih demokratskih politicara je "Bosna k’o Svajcarska"!?

29.09.1992.
Evo nas, konacno, ponovo na jednom od nasih jezicnih prostora. U Zagrebu smo, nakon ugodnog leta koji je trajao sat i petnaest minuta. Na aerodromu nas ceka Hasan Efendic, prvi komandant TO RBiH. Toplo i srdacno se pozdravljamo. Nismo se videli tri puna meseca od njegovog razresenja sa funkcije komandanta. Sada obavlja duznost koordinatora vojnih aktivnosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu.
Djapo-Sefketa, suprugu mu Dzenanu i kcerku Selmu. Pre sedam, osam godina doselili su u Zagreb kako bi Selmi omogucili školovanje u Medjunarodnom centru za decu sa ostecenim sluhom. Nase prijateljstvo traje od pocetka sedamdesetih i danas je veoma cvrsto. Ulozili su svu roditeljsku ljubav i svaki drugi trud da Selma prevazidje stanje gluhonemosti. Posebno ih postujem zbog ulozene zrtve za kcerku.

Susret je dirljiv. Suze u ocima, dugi i cvrsti zagrljaji. Suze zbog ovog susreta, prvog od aprila 1992, ali i zbog cinjenice da smo Vera i ja bili sa njima od prvog momenta njihove borbe za Selmu.

U prvim trenucima razgovora Sefket je iskazao uverenje koje o meni stvorio pocetkom agresije na Sarajevo. "Nisam sumnjao u ispravnost tvoje odluke. Znao sam! Znali smo Dzenana i ja, i njen brat Bakir Krivosija, da ces ostati sa nama. Dobro je, shvatio si brzo prave namere JNA. Divno je da su ostali i tvoji sinovi. To je dobro za nas sve, za nas zajednicki zivot." – emotivno govori Sefket, dok Dzenana priprema veceru.

A Selma, sada vec porasla, lepa devojka, gleda u mene i ja, pazljivim pracenjem pomaka njenih usnica, razaznajem pitanje: "Ka–ko su Ze–li––mir i Vla–di–mir? Ka–ko je te–ta Ve–ra?" Prelepa Selma! Milo moje dete!

Lepo je u belom svetu, ali je jos lepse kod kuće. A "kuca moja" veceras je dom Djapovih. Kako mi je toplo ovde, kako sam zadovoljan! Opustam se i veselim, zapravo salim. "Vodili me Bosanci u Ameriku kao ono Cigani medveda po vasarima. I to, srpskog medveda!" Sefket se ljuti: "Kad ces se jednom uozbiljiti, Jovo? Bio si u zvanicnoj drzavnoj delegaciji Bosne i Hercegovine i od toga ne smes praviti neukusne sale. Bosanci iskreno racunaju na tebe!" Da zabasurim neugodan trenutak, pitam ga kada ce "dole", kod nas? Odgovara mi da se u Zagrebu angazovao na prikupljanju pomoci za Bosnu i na zbrinjavanju bosanskih invalida, kojih je "nazalost sve vise", pa kada to odradi, "eto me dolje!" Razgovor se otegao do duboko u noc. Prisecali smo se vremena porodicnog druzenja i osobenog prijateljstva porodicâ Djapo, Krivosija i Divjak u Sarajevu.

Rastanak je dirljiv, s obecanjem skorog vidjenja u Sarajevu!

No comments:

Post a Comment