Saturday, August 27, 2011

CAMIL SIJARIC,,,,,Bihorci


Biljeska o piscu:
Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Sipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu skolu zavrsio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Skolovanje nastavlja u Vranju i na tamosnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine.
Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiski i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945. postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorista u Banjaluci. 1947. prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu, 1983. godine.

Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemacki, estonski i madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih priznanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore. Umro je 6. decembra 1989. godine.

Kratki sadrzaj:
Poslje citanja Bihoraca itekako se zapaza Sijaricev opis kolektiviteta Kolasinaca, uvjetno receno, Sijaric ih je u ovom romanu odredio, prema njihovim moralnim vrijednostima - postenju, hrabrosti i mudrosti, ali i tragici – uloge pozitivaca u romanu opisanog bosnjacko-sandzackog naroda, izlozenog teroru kleronacionalistickih, fasistoidnih tvorevina, poznatih kao Kraljevina Crna Gora i Kraljevina SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Svi ostali likovi, osim sirote Hatke i nesretnog Zemka, tipicni su negativci, kojima se i eseista Hanusa pozabavio u svom eseju o Kolasincima u romanu Bihorci.
Polozaj sandzackih Bosnjaka izmedju dva svjetska rata Sijaric simbolicno, ali dovoljno jasno opredijeli vec na pocetku romana Bihorci kroz rijeci stare Nurke:
- "O Halimaco, o rode moj, de nabavite selu hodzu. Izaci ce selo iz vjere, podivljace, o Halimaco".
Jasno je naime, da su Bosnjaci Sandzaka u periodu od pocetka prvog balkanskog do kraja drugog svjetskog rata bili getoizirani i izlozeni drzavnom teroru novih osvajaca – prvo crnogorske kraljevine, a zatim Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije) sve do nestanka i ove posljednje. U odsustvu svake brige o njima od strane pomenutih rezima i drzava po pitanju obrazovanja, ekonomskog razvoja i sl., staroj Nurki ne preostaje drugo, vec da moli Halimacu, neformalnog seoskog poglavara, da se pobrine o nabavci hodze selu, kako bi se tako rijesilo pitanje obrazovanja, pa i zdravstva Rasljana, jer u Otpor Sandzaklija pomenutim rezimima bio je slab, neorganiziran i pojedinacan. On se ogledao u odmetnistvu, odnosno u odlasku pojedinaca ili manjih grupa u komitu. Medjutim, bez dobre logisticke podrske i slabo naoruzani, pobunjenici nisu imali sansi za uspjeh. Zato su se ljudi radije odlucivali na iseljenje u obecanu domovinu Tursku, sto je u Sandzaku bila masovna pojava u pomenutom periodu.Odmazda drzavnih rezima porodicama iz kojih bi se pobunjenici odmetali bila je zlocinacka: slijedila su fizicka mucenja, ubijanja i izgoni kompletnih porodica i plemena. Takva sudbina zadesila je i grupu Kolasinaca, koja se zatim nasla u izbjeglistvu u selu Raslje, mjestu dogadjanja radnje romana Bihorci.

Nominalno, grupu predvodi mudri starac Iso, dok medju njima prakticno dominira njegova snaha, udovica Djuza, koja posjeduje fascinantnu fizicku snagu, potkrijepljenu beskompromisnom hrabroscu i bistrim umom, tako da njen lik zraci posebnom energijom ne samo u ovom romanu, vec u domenu mnogih obradjenih literarnih likova ove vrste uopste. Djuza je, ustvari, olicenje snage, hrabrosti i neunistivosti bosnjacko-sandzackog naroda, koji se na svom tlu bori za opstanak. U svom slikanju ovog lika Sijaric pise:
"Djuza je ustala da pokaze snagu... S kuka na kuk joj zategla pregaca. U vrh pregace biju pletenice, debele, kosmate, ... Pridje vreci. Bila je vreca puna zita, zasiljcana, zavezana kanafom.
Zena obgrli vrecu, pogleda starca krupnim, blagim okom, zatim prizmuri, nabra sive vjedje, nape snagu. Vreca podje od zemlje, polako, tesko, i stade joj na pas.
Tisina poleze po ljudima. Ne mice se niko, ne zbori, ne dise. Culo se samo kraj vrata dijete, kako slatko doji svoju majku: mljac, mljac."
Nakon opisane seanse Djuza okupljene Rasljane ostavlja bez daha i kada istu vrecu digne zubima i zavrti se u krug zajedno sa njom. Slijedi zatim i dizanje vrece na glavu.
Izuzetnu moralnu snagu i hrabrost koju Djuza posjeduje Sijaric pokaze kroz njen dijalog sa "poglavarom" Raslja, inace kukavicom i pokvarenjakom Halimacom. Sukob je nastao poslije odlaska dvojice mladica iz grupe Kolasinaca u komitu, Nuska i Bela. Saznavsi za tu vijest, Halimaca je dojurio kod Hadzije i Djuze, (koji su se u medjuvremenu bili vjencali), vicuci usput: "Kijamet! Propast!" Uplasen, on se zeli ograditi od tog slucaja i krivicu odbaciti od sebe. Halimaca, koji ima potajnu zelju da bude Halimaga, prethodno je bio ukrao Djuzine dukate. Kao negativcu, Sijaric mu ostavlja "prostacko" ime – Halimaca, ucinivsi mu ono "plemenito" Halimaga nedostiznim. Sijaric pise:
"On Hadziji donese strasnu vijest":
- Eto ti vatre na nase glave. Bah! Belo i Nusko nocas pobjegli... Isovi sinovi... Pobjegli nocas u komitu.
Hadzija se prvo zbunio, nije razumio Halimacu. Gledao je Djuzu da mu ona kaze. A ona veli:
- Moji djeverovi ... Da li su ponijeli kabanice?
- Kabanice! – naruga joj se Halimaca. - He, bah! Da ne ozebu Isovi sinovi!
Gledao je dugo Djuzu u glavu, prhkao usnama kao jarac, ljutio se.
A zena je ostala mirna i zabrinuta. Znala je ona sta to znaci kad neko iz roda ode u komitu – znaci propast cijeloga roda. Doci ce zandarmi, tuci ce: kazuj gdje su, ko ih je vidio, ko sreo, ko hljeb im nosi?
- Pusti muhu na bradu, a ona u nos, pa ti sad hajd’ kihaj – takvi ispadose ti Kolasinci – veli Halimaca i razveza salinu, koja mu se prosu po prsima.
- Jeste, vala – dodade Hadzija mrtvo, nevoljno.
- Ja sam prav - kliknu Halimaca. – Bog to vidi, ljudi to vide.
- Ja sam kao i ti.
- Malo je s tobom drukcije, Hadzija – veli Halimaca meko i ozbiljno. – Za tobom je njihova snaha ... Snaha Belova i Nuskova. Ova tu.
Djuza je digla siroko lice, blijedo kao krpa, i gledala ga. "Gade! .. A dukati! ...", mislila je ona, ali suti, oko joj se puni jedom, postaje mutno.
- Od cega ti je umro otac? – upita ga ona sasvim mirno, pa ne cekajuci njegov odgovor, uhvati se za kosu i razgrnu je. – Ovaj zavezak – to je za ocem, ovaj drugi – on je za bratom, a ovaj treci za prvim muzem, ovaj je djeverov...
Ovo mi je roda umrlo od puske...
I vidis... kose ja jos imam. Svezacu zavezak i za Hadzijom. Ne ustrebalo. I za Nuskom... I za Belom... Evo ovdje... Pokraj bratovoga. U mojoj kosi.
Ona povrati kosu niz pleca, sasvim polako i pazljivo, kao da se cuva da u zavescima ne povrijedi nesto sveto."

U duhovno-historijskoj vertikali Bosnjaka Sandzaka Kolasinci imaju svoje mjesto, kao i u bosnjackoj literaturi, ukljucujuci Bihorce Camila Sijarica. Nije ih moguce zaobici.

No comments:

Post a Comment