Saturday, August 27, 2011

HRT,,,BUNAR,, KONAK,,,,Pripovjetke,,Camil Sijaric

BUNAR
==============
Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel.

On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.

HRT
============
U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.

Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.

Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.

KONAK
======

...Duboko je zasla noc, o ser-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijec u kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeca, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim zutim cvijetom i ovakav kakav sam, ser-Ane: drukciji od drugih - ni musko ni zensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pasagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noci, uz ovu svijecu sto dogorijeva, uz ova slova sto pisem: znak po znak, ser-Ane, rijec po rijec, ser-Ane, pisem... pa brisem...

...Pricala je - a cinilo se da prica ono sto je u snovima sanjala, i podsjecala me, o ser-Ane na to: da su stare zene sto i ruzicnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje vise nemaju, ali miris jednako pustaju - pustaju miris nalik na san...

...Uveo sam je. Onu Dzenetu. Kao da sam dijete uveo pred hodzu - da ga ispita sta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodzi; neka ova odaja nocas bude mejtef u kojem ce i on i ona otvoriti svoje citabe i citati jaziju kao vodu... sto je bilo do mene, haduma, ucinio sam: poucio sam Dzenetu koje rijeci da izgovara, a koje, ser-Ane, da ne izgovara; da ne kaze, ne daj boze: tuzna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu rijec i kao sto su leden, ibrik, tepsija, sac, nego karanfil, ruzica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplace, nego da pominje bascu i behar; da ne pominje kisu i oblak; nego mjesec i mjesecinu, i kako kroz travu - na mjesecini, sapce, ser-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noc usamljen, jer mu dodje Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oci, a to ce uciniti i tvoj gospodar, i zaspacete. A onaj ce potok i dalje teci... Gospodar ce biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesecina...

...O Boze, mili, sta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobicu odgovor: to je nesto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - necu, ser-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela nista ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam covjek - nijesam, serh-Ane, ni musko ni zensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijecnjak, koji je tu da im drzi svijecu...

...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima sto su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slusaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, ser-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali vise nego s to se to smije - i time, ser-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije procitano, nego krace i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog cega da im se udari po pedeset stapova po tabanima, i da se zatim puste kucama. Zamolih moga gospodara da sa?emo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvrsava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki covjek ima tabane...

...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadasnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim stapovima al' onim turskim, uz koje se vice: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara stapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulas je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri cetiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za stapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oci zmirnule; inace je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karadjordjem...

...O kako su, ser-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno necim sto ne znam sta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulasu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: das li mu se, dobices brata. Da je zemlja cula tu njec, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je rijec ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je posla da zatvori prozor - i mjesto, ser-Ane, da ga zatvori, skocila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, nista od ovoga nemam vece da ti dam" - i umrla je...

...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on vise ne lici na insana, nego, ser-Ane, na ?avola; ona sada lic i na djavolicu, i dobro je, mislim, sto je tako - jer golo tijelo cini zenu drukcijom nego kad je obucena: ozbiljnost joj tada, ser-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, ser-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam sta je prikladno da zena cini kad je gola. Ako miruje... zasto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svucem. Ono drugo nek dodje samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Boze, velim im, veselo kucanje...

14 comments:

  1. Sijarić, definitivno jedan od najboljih pripovjedača. Uživam u svim njegovim pričama.

    ReplyDelete
  2. Ma nije nes puno pomoglo radim prepricavanje o hrtu anisam zapamtila dobit cu keca al haj bar nesto da se vidi da sam citala hah

    ReplyDelete
  3. Ma de bježi nista mi nije pomoglo nema ni teme ni ideje ni kompozicije ni karakteristike likova nista mi nije pomoglo kakva je ovo stranica kad ni temu nezna odrediti!!!!

    ReplyDelete
  4. Zna l' neko gdje naci analizu djela...ne samo kratak sadrzaj?

    ReplyDelete
  5. ko uziva u pricama jebo ti ja mater

    ReplyDelete
  6. znam ba i ja sam to reko oca mi mog

    ReplyDelete