Saturday, August 27, 2011

HRT,,,BUNAR,, KONAK,,,,Pripovjetke,,Camil Sijaric

BUNAR
==============
Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel.

On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.

HRT
============
U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.

Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.

Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.

KONAK
======

...Duboko je zasla noc, o ser-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijec u kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeca, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim zutim cvijetom i ovakav kakav sam, ser-Ane: drukciji od drugih - ni musko ni zensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pasagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noci, uz ovu svijecu sto dogorijeva, uz ova slova sto pisem: znak po znak, ser-Ane, rijec po rijec, ser-Ane, pisem... pa brisem...

...Pricala je - a cinilo se da prica ono sto je u snovima sanjala, i podsjecala me, o ser-Ane na to: da su stare zene sto i ruzicnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje vise nemaju, ali miris jednako pustaju - pustaju miris nalik na san...

...Uveo sam je. Onu Dzenetu. Kao da sam dijete uveo pred hodzu - da ga ispita sta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodzi; neka ova odaja nocas bude mejtef u kojem ce i on i ona otvoriti svoje citabe i citati jaziju kao vodu... sto je bilo do mene, haduma, ucinio sam: poucio sam Dzenetu koje rijeci da izgovara, a koje, ser-Ane, da ne izgovara; da ne kaze, ne daj boze: tuzna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu rijec i kao sto su leden, ibrik, tepsija, sac, nego karanfil, ruzica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplace, nego da pominje bascu i behar; da ne pominje kisu i oblak; nego mjesec i mjesecinu, i kako kroz travu - na mjesecini, sapce, ser-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noc usamljen, jer mu dodje Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oci, a to ce uciniti i tvoj gospodar, i zaspacete. A onaj ce potok i dalje teci... Gospodar ce biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesecina...

...O Boze, mili, sta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobicu odgovor: to je nesto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - necu, ser-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela nista ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam covjek - nijesam, serh-Ane, ni musko ni zensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijecnjak, koji je tu da im drzi svijecu...

...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima sto su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slusaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, ser-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali vise nego s to se to smije - i time, ser-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije procitano, nego krace i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog cega da im se udari po pedeset stapova po tabanima, i da se zatim puste kucama. Zamolih moga gospodara da sa?emo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvrsava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki covjek ima tabane...

...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadasnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim stapovima al' onim turskim, uz koje se vice: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara stapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulas je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri cetiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za stapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oci zmirnule; inace je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karadjordjem...

...O kako su, ser-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno necim sto ne znam sta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulasu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: das li mu se, dobices brata. Da je zemlja cula tu njec, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je rijec ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je posla da zatvori prozor - i mjesto, ser-Ane, da ga zatvori, skocila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, nista od ovoga nemam vece da ti dam" - i umrla je...

...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on vise ne lici na insana, nego, ser-Ane, na ?avola; ona sada lic i na djavolicu, i dobro je, mislim, sto je tako - jer golo tijelo cini zenu drukcijom nego kad je obucena: ozbiljnost joj tada, ser-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, ser-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam sta je prikladno da zena cini kad je gola. Ako miruje... zasto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svucem. Ono drugo nek dodje samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Boze, velim im, veselo kucanje...

No comments:

Post a Comment