Tuesday, August 9, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,,Sarajevom vlada strah.......

Sarajlije trce pod paljbom snajperista, 1992.
Gradom vlada njegovo visocanstvo – strah!

1. juli 1992.
U susret mi dolazi, cvrstim korakom, mladic mrsavog tela i lica, zaustavlja se tri metra ispred mene i odsecno raportira: "Gospodine pukovnice, odred TO Hrastovi II nalazi se dijelom na polozaju, a dijelom u pripravnosti na liniji od "Bosna – filma" do Sedrenika. Dok je nas na ovim polozajima cetnici nece proci! Dosadasnji gubici jedinice su 16 poginulih boraca i 36 ranjenih". Raportira komandant Kan.

U glasu mu se oseala trema, a celo telo i gesta su pokazivali vidno uzbudjenje. Posle cvrstog, muskog pozdrava, na Kanovom licu se pojavio smesak i opustanje, tako da me nije iznenadila vanprotokolarna dobrodoslica koju je mladalacki spontano iskazao recima: "Hvala Vam sto ste dosli! To je za mene, za sve nas u odredu, velika cast. Ovdje nas ima svih nacionalnosti i svima nam mnogo znači što ste ostali sa nama. Znate, zavrsio sam Srednju vojnu skolu i ja Vas znam iz kasarne "Marsal Tito" - razdragano je govorio Kan.

Ne secam se tog vizljavog mladica od ranije, ali je u ovih nekoliko minuta ostavio na mene snazan utisak. Posmislio sam: "Kamo srece da imamo vise ovakvih komandanata!".

Obilazeci naselje imao sam dvojako osecanje. Pritiskivala me i bol porodica koje su unesrecene pogibijom svojih bliznjih i tuga zbog rusevina i paljevina na koje smo posvuda nailazili. Ali sam osecao i radost kada sam u dvoristima i bastama oko kuca video ljude u poslu. Dan je bio prelep, pravi letnji dan u ratnoj 1992. godini, pun sunca, svetlosti i plavog neba. Ucinilo mi se, a mozda je stvarno tako i bilo, da je zavladao neki svecani mir, jer se cuo cvrkut ptica, zujanje pcela, naokolo leptiri oko raznobojnih cvetova … Ljudi obnavljaju polusrusene ili zapaljene domove, drugi deveraju u dvoristu, zene su pognute nad lehama u basci, ciste korov, deca se bezbrizno igraju po ulicama i sokacima Hrastova. Iznenada mi je i neocekivano vaskrsla slika idilicnog padinskog, letnjeg predela Sarajeva, upamcenog iz sretnijih, mirnih dana predratnog vremena. Ipak, jedan delic moje svesti je budan, upozorava, "nije to ono!". Na puskomet, na svega 400 do 500 metara od ove idilicne predstave, vatrene su linije pune razornog materijala. Uzivaj u letnjem danu, Jovane, u lepoti vrtova i basci, u radnim ljudima i razigranoj deci, u neocekivanoj idili trenutaka i prostora, ali ne sanjaj budan, oruzje preti…

Srecem ljude! Srdacno se pozdravljamo, tapsemo i cestitamo jedni drugima. Pljuste meni vec poznata zabrinuta pitanja gradjana: "Kada cemo u deblokadu?", "Sta se ceka?", "Hoce li Ameri bombardirati cete'?, "Sto tatini sinovi nisu sa nasom djecom na linijama?", "Kako vam je porodica, sinovi?". Na mnogim mestima me nude kahvom, picem, vodom (da se okrijepim!), pitom (sad ce iz rerne!). Boze, koliko blagosti, topline i neposrednosti prema meni i mom ljudskom cinu! Zar sam ih ovakve mogao pustiti i otici!? Sa njima, ovakvima kakvi jesu, do kraja, jer znam i verujem, mozemo prebroditi sve zajednicke nam nedace i nesrece!

Oko ponoci, nebo se osulo zvezdama. Cini mi se da nikada pre i nigde nisam vidio toliku njihovu blestavost. Potpuno su osvetljavale okolne planine i grad u kotlini. Pred tom lepotom me obuzela nekakva melanholija i neka besmislena praznina u dusi i telu. Sanjam li ja sve ovo sto nam se desava ili je doista zbilja?

2. juli 1992.
Pred zoru je zahladilo, ali ja nisam osetio hladnocu, jer smo u stalnom pokretu. Bila je to, opet sanjarim, noc za romantiku! A takva nije dobra za vojnike. Kako bilo, prosla je kao i druge...

Vratih se u komandu odreda i, kompletno obucen i sa cizmama na nogama, stropostah se na krevet i odspavah dva debela sata. Slatko! Kan je sa nestrpljenjem cekao da cuje moja zapazanja i primedbe sa terena. Kad se razbudih, pohvalih ga recima: "Cestitam vam na dobro organizovanoj jedinici. Vojnici i stanovnici naselja postuju vas i vole i to je dobra osnova na kojoj treba dalje jacati borbenu sposobnost jedinice. Vas odred spada u najbolje jedinice koje sam obisao u ova dva i po meseca rata. Kroz vasu naredbu, kroz dnevnu zapovest, pohvalite u moje ime pripadnike vase jedinice. Sa vasim problemima cu upoznati Sefera Halilovica i siguran sam da cete uskoro dobiti svu potrebnu pomoc. Vasi rezultati zasluzuju vecu paznju opstinskog i regionalnog staba TO. Skrenucu i njima paznju. Zelim da u buducem radu ostvarite jos bolje rezultate, da sacuvate zivote vojnika i da ne izgubite nijednu stopu zemlje. Neka vam naredni cilj bude zauzimanje Male i Velike kule."

8. juli 1992.
Ne osecam nikakvo zadovoljstvo sto vodim ratnicke zabeleske. To mi je kao omca oko vrata. Cemu i kome one sluze? - pitam se. Odgovor bi mogao biti i sledeci – neka ih onima koji negde daleko "brinu" za nas u ovoj tromesecnoj blokadi, neka ih grize savest sto su rodni grad prepustili na milost i nemilost maloumnih i genocidnih spodoba.

Nesreca se definitivno ugnezdila u Sarajevu. Kuca svakodnevno na sve brojnija vrata sarajevskih porodica. Zadnje stranice dnevnih listova Oslobodjenja i Vecernjih novina su sve punije imenima poginulih od snajpera i granata. Sa padinskih linija odbrane grada svakodnevno, na rukama, snose ranjene i poginule borce. U tri meseca rata, od meseca aprila do jula, poginulo je vec 750 dece, a racuna se da ih je najmanje 4.500 ranjeno. Na grad dnevno pada najmanje 2.500 projektila – mina, granata i raketa raznih kalibara. Opasnost vreba ljude na svakom koraku. Naravno, i moje najblize.

Svakoga dana, kad iznadjem malo slobodnog vremena izmedju brojnih obaveza, "skoknem" do supruge Vere u bolnicu na Kosevu. Tesi me cinjenica da su bolesnici smesteni po bolnickim podrumima i sklonistima, pa ne moram odvec brinuti za njenu sigurnost. U tom smislu, bolesnici su u boljem polozaju u odnosu na ostale zitelje grada. Imaju nesto vise struje i vode i redovitiju ishranu, zahvaljujuci ogromnom naporu bolnickog osoblja. Verino psihicko stanje je veoma lose i zalim sto nemam dovoljno vremena za duze razgovore, koji su najbolji njen sedativ.
Na njenom odeljenju, na Neuropsihijatriji, primecujem svakoga dana sve vise mladih ljudi i boraca. Ratna dejstva snazno uticu na ljudsku psihu. Vera je veoma osetljiva na moje retke izostanke. Ako preskocim samo jednu posetu zbog prezauzetosti, odmah je hvata prava panika. Pod stalnim je opterecenjem i strahom da se nesto lose ne desi nekom od nas trojice, njenih muskaraca. Kada me ugleda prvo sto pita je: "Kako su sinovi?", a tek onda, "Kako si ti?". Nikada joj ne govorim o odlascima Vladimirove jedinice na liniju, u borbu, o ranjavanju Zelimira rekao sam joj tek mesec dana kasnije, kada sam je doveo do Traumatologije, jer joj to stvara dodatnu napetost i pogorsava ionako naruseno zdravstveno stanje. Njena beskrajna vezanost za decu, kao i vecine majki celog zivota, stalna briga o tome kako ce i hoce li zavrsiti skolu, kako ce proci na studijima, u braku, zivotu opcenito, gomilali su godinama u njenu dusu negativnu i trosili njenu pozitivnu zivotnu energiju. Ta prevelika zabrinutost za decu uzrok je, delom, njene duboke depresije. Naravno, u svemu tome ima i moje krivice! Srecna okolnost po nju sto je ovde manje – vise izolovana od ratnih dogadjanja u gradu, a losa sto su i u krugu bolnice ceste eksplozije, koje joj pojacavaju nemir i strah za njene vojnike.

Nisam ni ja imun na strah za decu i njihove najblize. Istina, sada sam manje zabrinut za Zelimira nego ranije, jer se, nakon ranjavanja i hospitalizacije, oporavlja uspesno u krugu porodice Seleskovic, koja, opet, sve cini sa svoje strane da sto brze stane na noge lagane! Nemam reci zahvalnosti za njihovo pozrtvovanje. U vreme kad ni sami nemaju dovoljno hrane za sebe, nabavljaju za Zelimira mladi sir, mleko, sveze meso, kako bi mu rana zacelila bolje i brze.Ovih dana je pokusao stati na ranjenu nogu. Panicarim od neizvesnosti koja me muci - hoce li ranjavanje "skorpionom" iz ruke pripadnika TO ostaviti ozbiljnih posledica na nozi mog sina? Svaki razgovor sa njime o ovoj temi zavrsava njegovim segacenjem. Moju zabrinutost za njegovu buducnost skrene vesto u "sala – segu". Upozoravam ga, uludo, da ce kad – tad morati napustiti topli dom Seleskovica i sam se poceti brinuti za sebe. Hoce li moci? A on se vise brine za mene, svog "ristu"! Zna gde se krecem i sta radim. O tome ga redovno, iako sam mu zabranio, izvestava Zoran Seleskovic, inace njegov skolski drug, u cijoj se porodici oporavlja od ranjavanja.

"Sta ti to sve treba?", pita. "Gotovo da jedini iz Staba ides na linije. Pricuvaj se i ti malo. Mislim da te koriste i da ceš na kraju, kad se sve ovo jednom zavrsi, ostati sam – samcat i zaboravljen, pre svega od ovih koji te sada tapsu po ramenu," savetuje me sinak, i nastavlja: "Neki dan, kaze mi Mitar, bio je kod tebe. Prica da si ga, kao oficira – artiljerca, poslao u Nastavni centar na Bjelavama da ga rasporede u artiljerijsku jedinicu, na komandirsku duznost u bateriji. A oni ga tamo odbili, rekli mu da im nisu potrebni artiljerci. Razocaran je grdno, misli da su drugi razlozi u pitanju. Srbin je, a uz to su mu roditelji ostali ziveti u Semizovcu. Uradi nesto, "rista", za moju raju, koji su ostali u gradu. Oni ce ti biti zahvalni!"

Pokusavam mu objasniti motive mog angaziranja na najosetljivijim mestima odbrane grada. Prekida me : "Cale, "rista", bre, nemoj da si tako naivan! Jesi li slep kod ociju? Vidis li ko vozi najbolja kola po ovom gradu? Znas li cija su? Oteta od vlasnika, gradjana Sarajeva! Ko su "napucani" mladici, manekeni na ulicama i kaficima koji sredjuju stanje po gradu? A oni, bedni, gore, na linijama pred cetama, sta je sa njima? Kod Juke, Cele, Tope, u Regionalnom stabu, javno se govori po gradu, pusi se samo "Marlboro". Odakle?, pitam te. Cuvaj, bre, glavu, "rista"! Trebas svojoj porodici. Mislis li ti ikad o nama, oce?"

Zatecen tim pitanjem, pitam se: "Mislis li ozbiljno na njih, Jovane?"

Do drugog sina, Vladimira, skoknem, u Sremsku. Najcesce ga zaticem sa drugovima u jedinici. Kad me ugleda na vratima, skace, komanduje: "Mirno!" i izlazi pred mene, na raport: "Gospodine pukovnice, Vlado i kompanija imaju cas iz naoruzanja: "Ocev sin, uvek spreman na salu, na izrugivanja, ali ga i redovito "zalepi"!

Posle dugog i toplog zagrljaja, sledi njegovo neizostavno pitanje: "Jesi li nam doneo cigara i klope?" Vadim se stereotipnim odgovorom: "I sam znas da nisam sretnik, kao moj komandant, da mi poklanjaju stranske cigarete. Odakle da ti donesem?" Gleda me. "Cuj, a sta radis sa sledovanjem "Drine"? Umesto sto ih delis svojim kokama, mogao bi ih doneti ovamo", uporan je Vladimir. Emir me vadi iz nevolje. Drugar je sa Vladom. Sam se snabdeva Marlborom, pa ga ponekad doturi i Vladinima.

Tati, pukovniku, vojnici brzo serviraju kaficu, nadju i casicu pica za "ristu", pa zapocinje prica u gustom dimu pripaljenih cigareta, o svemu i svacemu. Vojnici me zasipaju pitanjima: "Kada ce plate?" "Sta je sa podelom novih uniformi i cizama koje su, prica se uveliko, vec stigle u grad?" "Kada cemo deblokirati Sarajevo?" "Kada ce sminkeri iz grada i kafica na linije?" Ovi su, izgleda, bolje informisani od mene. To se narocito odnosi na pitanja Vladimirovog komandira Nermina Sukica-Bele. Mrzovoljno im odgovaram, jer za njih nemam ni jednog optimisticnog odgovora.

Umesto toga, serviram im salu o obecanjima nekih staresina naseg i Regionalnog staba o skorom ulasku nase vojske u Ilidzu. Kao, dolazi na smenu iz grada vojnik i govori u jedinici: "Gospodo, imam dvije novosti za vas. Jedna je dobra, druga losa. Koju zelite prvu cuti?" Prisutni u horu odgovaraju: "Dobru!"Vojnik ce: "U cetvrtak oslobađamo Ilidzu!" Na to ce, sretni, upitati za drugu. "E, losa je novost da je prvu, dobru, saopstio pomocnik komandanta GSTO!"

Od prvih dana aprila Vlado i njegova raja iz Hrasnog nalaze se u jedinici kod Bele, a komandant im je Edin Bahtic, proslavljeni fubaler "Zeljeznicara". Vladimir je izrastao u pravog vojnika, na ponos svog oca! Docekao je, mozda, vreme da iskaze svoje vojnicke vrline, koje sam mu ranije zapretao, odvrativsi ga od namere da ide u vojnu skolu. Nisam ni ja bio za vojnika, a kamoli Vlado sa svojim tananim, romanticarskim emocijama i boemskog duha. Gledam ga: lepo mu stoji uniforma, uredan je, sveze obrijan, namirisan i stalno nasmejan! Pricam mu kako sam se bio zabrinuo kada mi je javio da ide sa jedinicom na zadatak i da ce se vratiti za nekoliko dana. Odbio je, konspirativno, da mi kaze o kakvom se zadatku radi. Jendostavno je rekao "Cao, rista!", a ja njemu "Cuvaj se!"

Kada se vratio ispricao mi je kroz smeh sta im je bio zadatak, a ja sam ga slusao s grcevima u stomaku. "Dobili smo zadatak u Otesu da predjemo prugu i zauzmemo Zeljezničku ulicu. Nakon toga, trebali smo produziti do osnovne skole "P.P. Njegos". Pocetak je bio uspesan! U napad smo krenuli u 4 ujutro i brzo presli nasip i prugu. Mislio sam da smo ih iznenadili! Ali, ne lezi vraze! Kad smo se nasli na cistini, na dvadesetak metara do prvih kuca u pomenutoj ulici, poce zestoka vatra koja nas je sve prikovala za zemlju. Bela komanduje: "Naprijed, juris!", a niko se ne dize sa zemlje. Bela ponovi komandu, ali niko od nas ni makac. Nasa vatrena podrska sa nasipa je za trenutak blokirala vatru cetnika, a vojnici to iskoristise i bez komande se pocese povlaciti. Dopuzah do Bele i pitam ga sta da radim. "Ne znam ni ja. Obecali su nam artiljerijsku i minobacacku podrsku, ali, evo, nista! Opet su nas "izradili". Otpuzacemo do one kuce uz nasip, pa cemo vidjeti sta cemo dalje", dovrsi Bela. Samo sto smo se zavukli u kucu, otpoce ponovo vatra po nasipu, ali, bogme, i po kuci gde smo nas dvojica. Lezali smo na podu uz sami prozor. Ocenili smo da smo tu najsigurniji. Lepo smo zapalili cigaretu i kikotali se, nesto od srece sto smo ostali zivi, nesto, verovatno, da odagnamo strah. Ko im jebe majku! Izdrzali smo mi i gore. Dva sata kasnije, kad je vatra malo utihnula, izvukli smo se iz kuce, pa preko nasipa. Kad smo se pojavili, nastalo je opse grljenje i ljubljenje sa rajom. Tek smo tada shvatili da smo bili otpisani! E, kad je tako, ja njima: "Je li, pederi, mislili ste da cemo tako jeftino prokockati svoje zivote!? Meni se jos zivi!", zavrsio je pricu Vladimir, smeseci se.

Dok je pricao i smejao se, ja sam osetio strasan pritisak u slepoocnici i potiljku, grceve u stomaku. Je li moguce da je ovom mladom coveku, mom sinu, sve ovo puki vic? Pet saboraca mu je tamo poginulo, on je sasvim slucajno ostao ziv, i sada se segaci. "Zabava, nema sta!" Nista mi drugo nije preostalo nego da mu kazem, i rekao sam mu: "Vladimire, pamet u glavu! Ako ni zbog cega drugog, moras ostati ziv zbog svog deteta, Gregora!" Na spomen imena mog unuka, cuh po prvi put u ratu kako, uozbiljen, kaze: "Sve mi vise nedostaju Vesna i Gregor. Posebno Gregor. Kako li je njima u belom svetu? Hoce li me dete zaboraviti?"

9.juli 1992.
Danas sam veoma zestoko reagovao kod komandantra Halilovica. Panika me bila uhvatila kada je u OCR dosla informacija da je u Gornjim Velesicima ubijena porodica Ristovica, da je izvrsen brutalni masakr. U informaciji se kaze da koreni ove porodice u Bosni poticu od pre 400 godina.

"Sefere, covece, ko to uradi i zbog cega? Poduzmi mere da se taj tragicni dogadjaj odmah razjasni, da se posalje poruka gradjanima Sarajeva, srpske nacionalnosti, da to nije antisrpski cin. Shvati, i ovaj uzasni cin dovodi me u dilemu sta i kako dalje da radim!" – bez reda, nekontrolisano izbacujem recenice iz sebe.

"Daj, Divjak, smiri se! I ja sam u soku. Ovo nam nije trebalo u danima kada smo u zestokom okrsaju sa srbocetnicima. Ti dobro znas sta sve cinim da sacuvam multinacionalni sastav ARBiH. Ovo ugrozava, rusi sva moja nastojanja da gradjani imaju puno povjerenje u AREBiH."

Slusam i ne slusam ovo o cemu Sefer govori. Hocu da odmah reaguje, da nastupi na TV i smiri napetu situaciju, jer je vest o masakru u Gornjim Velesicima prostrujala Sarajevom. Dok sam razgovarao sa komandantom, "po pozivu" javio se Fikret Muslimovic, te izvestio: "Kontaktirao sam MUP, koji je bio na mjestu tragedije. Po njihovoj procjeni ubistvo porodice Ristovic pocinio je Murat Sabanovic sa grupom Sandzaklija.!"

Sefer je nezadovoljan informacijom, cini se da ima drugacije podatke.
"Fikrete, ukljuci se u istragu zajedno sa MUP-om, hocu u sto kracerm vremenu da mi doneses potpunu informaciju, ova Tvoja mi nije vjerodostojna!"

Dok je komandant s nekim razgovarao telefonom obracam se Muslimovicu:
"Fikrete, sta ovo znaci? Mirise mi na to da nas se protera iz Sarajeva. Zar ne moze neko da krene u Logavinu i da mojoj porodici uradi isto kao porodici Ristovic?"

"Pukovnice, nije bas tako kako Vi govorite.To su Ristovicima uradili pojedinci, koji su izvan komande ARBiH.Vec su otkriveni, bice im sudjeno u najkracem vremenu.!" – hoce Muslimovic da me umiri.

Ljutito napustih komandantovu kancelariju.

U OCR dezurni oficir Stjepan Pleli, pokazao mi je spisak clanova porodice Ristovic koje su usmrtili "pojedinci koji su izvan komande ARBiH", kako mi je tumacio Muslimovic. Dok su rucali u 13,20 sati ubijeni su Radosava, njena dva sina Pero i Obren, sestra Bosa, te rodjake Danila i Mila
"Pleli, dragi, sta ovo znaci? Cemu vodi? Hocemo li pakovati kofere?" – pitam, a sam nemam nikakav odgovor.

Ponovo sam kod komandanta u 20,30 sati. S vrata rekoh:

"Gospodine komandante, nista ne uradiste da se saznaju pocinioci.Strah se uvukao u gradjane!"

"Divjak, niste u pravu. Dobro znate da mi nemamo nadleznosti nad MUP-om koji vodi postupak. O svemu sam izvijestio Izetbegovica i trazio da reaguje kod Pusine. Ja sam odredio Lucarevica, komandanta Vojne policije, da se ukljuci u istragu ubistva. Ocekujem njegov izvjestaj za dva, tri sata."

Nisam komentarisao. Vratio sam se u kancelariju, gde su me cekali Branka, Srdjan i Mladen. Veoma su zabrinuti, u strahu su. Mole da veceras ne idu kuci, da prespavaju u Stabu! Do kasno u noc tesili smo se. Saglasili smo se da ce ubistvo u porodici Ristovic veoma negativno uticati na Sarajlije pravoslavne veroispovesti, ali i na sve druge Sarajlije gradjanske provenijencije.

10. juli 1992.
Gradom vlada njegovo visocanstvo – strah! Srecemo ga svuda i gotovo kod svakog. Cas u formi uzasa kojeg prepoznajemo po karakteristicnoj ukocenosti reakcija, cas kao panican strah, obelezen motorickim uzbudjenjem i bitnim smanjenjem svesne kontrole, a najcesce kao teskobu, tj. neugodno osecanje, uzbudjenje povezano sa koncentrisanim ocekivanjem opasnosti. Pa i oprez kod ljudi sadrzi elemente prikrivenog i sublimiranog straha. Neki su strahovito instiktivni, prirodjeni coveku, a plod su vanjskih podrazaja, a drugi su, opet, simptomi podsvesnih sukoba ili dusevnih bolesti. Bilo kako bilo, strah je opsta pojava u ratnom Sarajevu, izlozenom brojnim nedacama koje covek ne moze ni prebrojati. Bojimo se za sebe, za svoje bliznje, za svoje komsije, prijatelje, poznanike. Za decu, roditelje, partnere. Bojimo se za grad, za Bosnu ... Bojimo se genocida, urbicida, kulturocida. Bojimo se gladi, zedji, smrzavanja, invalidnosti, silovanja, paljenja, rusenja, klanja, eksplozija. Bojimo se omrknuti, ali i osvanuti. Bojimo se sadasnjice, a strepimo od sutrasnjice. Borimo se da prezivimo, a kad nam to uspe onda ne znamo sta cemo sa vlastitim zivotima.

Sve su brojnije i alarmantnije informacije o bezakonju koje se sprovodi nad sarajevskim Srbima. Takva sam obavestenja najpre primao sa nevjericom, ali sam vremenom postao svestan njihove istinitosti. Neka od njih su govorila da medju pripadnicima vojne policije, ali i civilnog MUP-a, kruzi proglas koji poziva na budnost i akciju, jer se u grad infiltrirala jaka "peta kolona". Sada je doslo do "ili mi, ili oni"! Stoga, treba sve pregledati, prekontrolisati, sumnjive uhititi, ispitati, zatvoriti, a za trud i napor "slobodno uzeti sve sto moze doprineti borbi". Ako je proglas istinit, a praksa koja je usledila direktno to potvrdjuje, put u pljacku i otimacinu, nezakonite radnje i u bezakonje bez posledica je sirom otvoren.

Pocetkom maja, na lokalitetu izmedju Kosevskog stadiona i bolnice "Kosevo" pronadjeno je sedam neidentifikovanih muskih leseva i dva, takodjer nepoznata, zenska lesa.

Polovinom istog meseca ubijen je Goran Simic, trgovac sa Bentbase. Poznavao sam ga odranije. Ponekad sam kod njega kupovao svoj predratni, mesecni "fasung". Dobar, cestit covek, obljubljen u mahali u kojoj je ziveo. Svu hranu u prodavnici je podelio svojim komsijama pocetkom agresije. Njegova smrt ostaje zagonetna, kao i motiv ubistva: ko ce znati je li u pitanju sirovo koristoljublje ili nacionalna netrpeljivost? Ili je u pitanju brutalna odmazda za masovna ubistva Bosnjaka u srpskoj okolici sarajevskog obruca? Sta god da je u pitanju, ubijen je neduzan covek! Egzekutiva je kriminalna i poradja specifican strah.

Krajem juna kod bolnice "Kosevo" su otkrivena cetiri nova lesa, a kod restorana "Bazeni" na Bentbasi pet muskih i dva zenska neidentifikovana trupla.

A onda se desilo da je gotovo nasilno u moju kancelariju, pre nekoliko dana, nahrupila ocajna zena, izvesna gospodja Behireta Sljivic, trazeci moju pomoc u potrazi za "izgubljenim" suprugom Bozidarom, clanom "Patriotske lige" i pripadnikom TO od prvih dana njenog ustrojstva, u jedinici Musana Topalovica – Cace. Suprug joj je nestao 24. juna; nigde ga ne moze naci, pa sumnja da je ubijen. Cak pominje i motiv, ugodan stan u kvartu Alifakovac u koji je Caco uselio "kurvice iz svoje jedinice", kako se izvorno izrazila izbezumljena zena. Sta sam mogao uciniti drugo za zabrinutu Bozidarevu suprugu, nego je posavetovati da ode u odelenje bezbednosti i izvrsi prijavu slucaja, cvrsto joj obecavsi da cu poduzeti sve da se njen muz pronadje. "Sigurno je sa jedinicom na Trebevicu. Vjerovatno su se tamo zadrzali duze zbog dejstava. Sve ce biti u redu! Zainteresovacu se, pa cu Vas izvijestiti" - dobio sam odgovor i obecanje od nacelnika bezbednosti Regionalnog staba TO Jasarevica. Kontaktirao sam i Fuada Abadzica, komandanta u Cacinoj jedinici, koji poznaje Bozidara, ali on o njegovom nestanku nije znao nista.

Behireta je uporno i priljezno dolazila u Stab, ne dajuci ni sebi niti meni predaha u potrazi za suprugom. Iz dana u dan je izgledala i psihicki i fizicki sve slabije. Stalno je ponavljala svoje uverenje da je Bozidar ubijen, jer se "zove Bozidar Sljivic i jer se usprotivio Caci, koji je Bozidarev stan dao kurvi!"

Na moja urgiranja, nacelnik Jasarevic je odgovarao da nema ni traga ni glasa o Sljivicu. Behireta se, potom, nije pojavljivala nekoliko dana u mojoj kancelariji. A onda se pojavila, mislim da je to bilo 2. jula, sva skrhana, uplakana, povijenih ramena i ledja. "Nasla sam mog Bozu. Ubili su ga i zapalili. Znala sam!" Cacino koristoljublje je uzrok njegove smrti. Kada nije pristao da ustupi svoj stan, odveli su Bozu u komandu, na smrt isprebijali i kod Jevrejskog groblja ga bacili mrtvog u nekakvu jamu. Saznavsi da se Bozina supruga upustila u upornu istragu, Caco je naredio da se Bozino telo izvuce iz jame i spali, te tako izbrisu tragovi zlocina.

"A sreca je, luda sreca, da nije izgorio skroz, jer je tih dana padala kisa. Glava mu je ostala citava .." grcala je slomljena zena, "ostala mu je glava citava ... glava citava", odbijale su se njene reci o zidove moje kancelarije. Bila je neutesna. Nisam znao sta da ucinim za nju, pa sam je molio da sacuva razboritost i da bude hrabra.

Kada se malo smirila, na um mi je palo da svoju tuznu storiju isprica novinaru Oslobodjenja. Poslusala me i vec 5. jula sam citao njen razgovor sa novinarom Vladom Mrkicem na stranicama lista. "Da ga je ubila granata, ja bih zalila svog muza, ovo je rat, ginu i djeca, uzasni se zlocini desavaju. Ali, da ga ubije jedan kriminalac na tako uzasan nacin, ja to moram objelodaniti. To ne moze ostati skriveno. Pola ljudi nece da ide u Teritorijalnu odbranu, nece da stanu uz rame sa kriminalcem ... Idem do Izetbegovica da mu kazem: Rijesite se kriminalaca, jer ni Muslimani nisu sigurni od njih! Zar nije ova vlast toliko jaka da se rijesi pet-sest kriminalaca?"

Svaka cast cestitoj Behireti, svaka cast Mrkicu na novinarskoj i gradjanskoj hrabrosti. Uradili su sto su mogli! Da li ce nakon ovog clanka neko reagovati? Hoce li iko zbog ovako morbidnog stanja u gradu biti pozvan na odgovornost, ukoren, kaznjen, smenjen? Sumnjam, ali se nadam! Zar nam nije dovoljno one goleme bestijalnosti "sa brda"? Zar se na veliki zlocin odgovara zlocinom, pa bio on i sto puta manji? Zar ne postoje pravda, zakon, sudovi? Zar se neko moze ubiti sto je tamo Musliman, a ovdje Srbin? Ne, ne moze biti, i meni ne ostaje nista drugo nego da se zestoko borim protiv zla koji cine paravojni sastavi bosanskih Srba i njihova prekodrinska bratija.

Iako sam nepokolebljivo ostajao na izabranim stazama svog zivota, tistala me ova "srpska tema". Primetio sam da o njoj cesto pise Dragan Stanojlovic na stupcima lista Oslobodjenje, pa sam pozeleo da sa njime porazgovaram o tome. Nisam ga licno poznavao, pa sam mu porucio, zapravo, zamolio sam ga da dodje u Stab, i on je dosao. Razgovor je bio zanimljiv, poticajan i visesatan. Pri odlasku, Dragan mi je dao kopiju teksta kojeg je pripremio za objavljivanje, a koji se bavio problemom Srba u Sarajevu i kojeg, evo, ovdje reproduciram:

"Posve slucajno bio sam svjedok kada je nedavno na Alipasinom polju granata ubila covjeka: muskarac srednjih godina mirno je isao trotoarom, a onda je samo dva-tri metra ispred njega, tresnulo. Kad se razisao crni dim, ljudi koji su pritekli u pomoc zatekli su gelerima izresetano tijelo nesretnog covjeka bez ikakvih znakova zivota. Stigao mu njegov paket smrti – klonulo je izustio jedan od prisutnih. Pola sata kasnije dogadjaj kao da je zaboravljen, niko vise nije pricao o njemu, a zivot nesretnih i neduznih Sarajlija nastavio je da ide svojim ponizavajucim tokovima. Ne znam koje je nacionalnosti bio ubijeni sugradjanin, ali znam da je granata eksplodirala u kvartu u kome borave i krecu se iskljucivo civili i da je doletjela iz Nedzarica, sa agresorskih polozaja. Paket smrti ovom Sarajliji, neduznom civilu, uputio je Srbin.

Evo zazto pominjem nacionalnost zrtve i ubice. Sutradan po ovom dogadjaju moja komsinica A.Z., Muslimanka po nacionalnosti i vjeroispovijesti, imala je da u "Adri" preuzme paket. Mislila je da je od sestre iz Njemacke i radovala se kao malo dijete. Posto je slabog zdravlja, a njen komsija, inace srpske nacionalnosti, ponudi se da joj on donese paket. Mladji sam i zdraviji, komsinice, a i gdje cete Vi po ovom zvizdanu! – rekao je. Tako i bi. Komsija Srbin donese paket, ali on ne bijase upucen iz Njemacke, vec iz Race Kragujevacke. Od muskarca "najsrpskijeg" imena i prezimena, upucen zeni Muslimanki. No, moja komsinica nikako da se snadje ko je taj G.M. koji joj je poslao paket sa hranom, ljekovitim travama i sredstvima za higijenu. A onda se sjetila: Pa, to je onaj drug mog sina iz vojske! Zajedno sluzili u Nisu, pa se sjetio svog druga. Sunce moje ...
- Mogu li, komsinice, da napisem pricu o tom paketu? – pitao sam je.
- Kakvu sad pricu? – upita komsinica, nacas zbunjena mojom zeljom ...
- Za novine. O tome kako je jedan Srbin, zitelj drzave koja ubija Bosnu, poslao paket majci svog druga koji se bori u Armiji BiH za spas te iste Bosne, a uz to je i Musliman, odnosno "mudzahedin i fundamentalista", kako u Srbiji zvanicno nazivaju nase Muslimane ...
- Mozes – veli komsinica – ali mu ne pominji imena. Znas da ga njegovi mogu ubiti ako saznaju sta je uradio. Nemoj pominjati ni moje ime, ni ime mog sina, sve to moze naskoditi. Pisi poslije rata kad se drugovi iz vojske, ako Bog da, opet vide ...Znas, taj G.M. je za srbijansku vlast izrod, izdajica svog naroda.

Zato, eto, nema potpune price o srpskom paketu hrane iz Srbije za gladnu Muslimanku u Bosni, paket zivota, koji pripadnik naroda "Drzave–Ubice" salje pripadnicima najbrojnijeg naroda "Drzave–Zrtve". Pa se pitam: ko je uistinu izrod, izdajica svoga naroda? Onaj Srbin sto je iz Nedzarica ubio neduznog covjeka na moje oci? Ili onaj Srbin iz Race Kragujevacke, koji u inat zlocinackoj politici svoje zemlje paketom hrane produzava zivot jedne Muslimanke u zemlji osudjenoj na monstruozno unistenje? Ko je pravi, a ko krivi Srbin? Moja komsinica kaze da je drug njenog sina "pravi Srbin". Medjutim, onaj covjek ubijen granatom iz Nedzarica dobio je odgovor na dilemu – u obliku smrti. A nije imao vremena ni da shvati sta se dogodilo, da sazna konacan odgovor. Umjesto tog nepoznatog nesretnika, mog sugradjanina, odgovor znam ja. A kad "paketi zivota" iz Srbije nadbroje pakete smrti sa zigom iste drzave, vjerovacu mojoj komsinici."

No comments:

Post a Comment