Tuesday, August 9, 2011

NE PUCAJ,,,Jovan Divjak


* Duboko sam svestan da su te, nazalost ratne godine u Sarajevu, zapravo zvezdani trenuci moga zivota. Srecan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali zivota…

* Vandalskim komandama »Pali!« i »Rusi!«, suprostavio sam vlastitu »Ne pucaj!« u predvecerje 3. maja 1992. godine u Sarajevu, u ulici simbolickog imena - Dobrovoljacka.

* Floskula da istoriju pisu pobednici u ovoj poharanoj zemlji Bosni i Hercegovini ne vredi. Ovde nema pobednika – svi su gubitnici!

Za koga pisem ovu knjigu?

Pisem zbog novinara Roja Gatmana, koji je prvi svetu otkrio stradanje Muslimana (Bosnjaka) u srpskim logorima na Manjaci, u Keratermu i Omarskoj, kao i zbog Dzona Barnsa, novinara New York Times-a, koji je od juna do novembra 1992. godine svakodnevno slao u svet dramaticne izvestaje o stradanju gradjana opkoljenog Sarajeva, a koji nam je bio sugradjanin i sapatnik u tim dramaticnim okolnostima. Iz istih razloga i osecanja cinim to i za francuskog filozofa Anri Bernara Levija i njegovog saradnika Zila Hercoga, tih sjajnih i angaziranih licnosti, koje su uporno objasnjavali neodlucnoj Evropi i svetu karakter i ciljeve rata, ustajuci odlucno u odbranu demokratske i nezavisne BiH. Njihov film Bosna je dokumentarno remek-delo o bestijalnosti agresivnih nasrtaja JNA, paravojnih jedinica Arkana, Seselja, Jovica, Draskovica i drugih cetnickih doborovoljaca iz Srbije i Crne Gore na suverenu, medjunarodno priznatu Republiku BiH.

Pisem da bih se zahvalio i plejadi svetskih humanista – intelektualaca, politicara i umetnika, od Tilmana Cilha, Suzan Zontag, Ota, Pavla Urbana, do Alojza Moka, Simona Vizentala i stotine drugih, hrabrih muskaraca i zena, koji su riskirali svoje zivote dolazeci u ratno Sarajevo, da posvedoce svoje humano opredelenje i odbrane ideju Bosne i Hercegovine kao nacionalno, kulturno i religijski raznovrsne, ali zajednicke drzave njenih naroda Srba, Hrvata, Bosnjaka i svih drugih.

Ratne zabeleske, koje sada pretvaram u knjigu, pravio sam i zbog brojnih hrabrih i visoko profesionalnih filmskih i tv snimatelja, koji su u svet slali informacije sa lica mesta o patnjama i stradanjima gradjana Sarajeva, ali i cele Bosne i Hercegovine. Medju njima su nemerljiv doprinos odbrani gradjanske Bosne dali Den Dejmond, Kristijana Amanpur, Livije Klingl, ta slavna imena svetskog novinarstva, svojim jasnim i argumentarnim clancima, izjavama, publikacijama o tragicnoj sudbini Bosne i Hercegovine.

Duzan sam zabeleziti trajnu zahvalu velikim ljudima s nasih juznoslovenskih prostora - Predragu Matvejevicu, Mirku Kovacu, Bogdanu Bogdanovicu, Safetu Zecu, Mersadu Berberu, Radomiru Konstantiovicu, Sasi Vugdalicu, clanovima Beogradskog kruga, beogradskom radio/TV Studiju B, Stjepanu Mesicu, Spegelju, Tomcu, Djuricu, koji su "tamo daleko" od sarajevskog pakla, u belom svetu, uporno ponavljali istinu o agresiji na suvrenu Bosnu i Hercegovinu, o genocidu nad njenim narodima, a narocito nad Bosnjacima, kao i istinu o rusenjima kulturnih i verskih objekata neprocenjive materijalne i istorijske vrednosti, o progonima, izgonima, stratistima neduznih i nevinih, civila – zena, dece, staraca...

Pisem i zbog svojih drugara i drugarica iz zrenjaninske gimnazije, generacija 1956. godine. Pisem zbog Maje, Sase, Bogdanke, Ksenije, Miseka, Save, Pere, Veljka, Vlade, Kisa... koji su 1996. godine obelezili 40 godina nase mature, a mene nisu pozvali na proslavu! Hocu da znaju, a knjiga ce im pomoci, da ih njihov Jova, sa gimnazijskim nadimkom Djivi, nije ljudski izneverio. Borio se za iste ideale koje smo negovali u nasoj gimnaziji – za demokratiju, ravnopravnost, tolerantnost, ljubav, ljudsku srecu …Prosto im je da mi budu sudije, ali pravedno sudjenje podrazumeva objektivnost. Ako je ikada dosegnu, njihovog suda o moje tri i po ratne godine necu se nimalo plasiti.

Obavezan sam da ove zapise dam na uvid javnosti i zbog hiljade pitomaca, studenata i oficira i pripadnika TO okruga Mostar i Sarajevo, kojima sam bio ucitelj i vaspitac. Jednima, da bih se javno zahvalio, jer su ucestvovali na pravoj strani, u odbrani Bosne i Hercegovine, i dostigli najvise cinove u Armiji RBiH i visoke funkcije u vlasti, drustvenim institucijama i u privredi Bosne i Hercegovine. Ponosan sam na njih i njihovo delo. Ali, i da iskazem svoj javni prezir prema onima koji su posli za "novim uciteljima", onima koji su propagirali ideju da se samo oruzjem i krvavim delom moze preseci Gordijev cvor Bosne i Hercegovine. Danas su oni okruzeni majkama u crnom, koje se pitaju gde su im sinovi, za koga i za kakve ideje su ostavili kosti sirom Bosne i Hercegovine? Oni, koji su dopustili da ih zlikovci zavedu, prevare, koji su prepustili svoje sudbine u njihove zlocinacke ruke, mogu se iskupiti samo spoznajom i priznanjem vlastite krivice i odgovornosti za ucinjeno zlo.

Srpski narod je u ovom ratu osramocen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokusajima nasilne realizacije ideje o "velikoj Srbiji" i "svim Srbima u jednoj zemlji", kojeg su provodili genocidom nad Bosnjacima i nemilosrdnom otimacinom bosanskohercegovackog teritorija. Na prosvecenim Srbima gradjanske, demokratske provenijencije je tezak, ali castan zadatak da skinu ljagu koju su srpskom narodu naneli njegovi vlastiti nacional-sovinisti. Ali, isti takav zadatak stoji i pred bosnjackim i hrvatskim gradjanima, da i sami svedu racun sa svojim nacionalistima.

Floskula da istoriju pisu pobednici u ovoj poharanoj zemlji Bosni i Hercegovini ne vredi. Ovde nema pobednika – svi su gubitnici! Pa, ipak, i takvi pisu "pobednicke" istorije! Istoriju ne pisu strucnjaci, istoricari, nego nacionalne stranke i njihovi ostrasceni "historicari", po diktatima svojih dnevno–politickih zahteva. I zbog toga mi valja publikovati ovo delo. Ne zelim dozvoliti da ta "historija" zamagli cinjenice, ostavi pokolenjima laznu gradju i nacionalisticka tumacenja koja menjaju smisao i karakter minulog rata. Temeljni istorijski zakljucak je da su porazene ideje "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske" u troipogodisnjem ratu, ali je istina i to da nije realizovana ideja branilaca o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, drzavi tri konstitutivna naroda, u njenim medjunarodno priznatim granicama. Tesi cinjenica da, koliko god je sigurno da se nikada nece ostvariti teritorijalne pretenzije susednih zemalja na teritoriju BiH, isto toliko je realno ocekivati obnavljanje bosanske drzavnosti na celoj njenoj teritoriji, uz punu ravnopravnost svih naroda i gradjana. Mozda se to nece desiti u desetinama narednih godina, ali jednom hoce sigurno, kad logika zivota i ljudskosti ovlada ovim, sada isparcelisanim materijalnim i duhovnim prostorima BiH.

Na pisanje me tera i moja obaveza prema najblizima, clanovima moje uze i sire familije, koji su delili sve poteskoce zajedno sa svojiim sugradjanima, Sarajlijama, u ratnom obrucu, ali su bili stalno uz mene, fizicki, moralno i duhovno, dajuci mi potporu u izboru, pri dilemama i u kratkim trenucima malodusnosti, ali i snagu da istrajem, prevladam, oprostim. Veliko i ljudsko hvala supruzi Veri, sinovima Zelimiru i Vladimiru, snahama Vesni i Azri, unucima Gregoru i Damiru, unucici Nori, mojoj sestri Nadi. Mislim da sam im bio primeran uzor, a znam – oni su bili meni snazna potpora kada je bilo najteze.

Ovu knjigu treba da objavim i radi mojih bliskih saradnika, kako onih sa kojima sam saradjivao krace, tako i onih sa kojima je saradnja potrajala duze u vreme ovog surovog rata - Branka, Srdjan, Emir, Jasmin, Sakib, Neda, Sinisa, Edo.… Svi su oni dali znacajan doprinos mom radu u Stabu. Bili smo tim koji pobedjuje!

Konacno, pisem i radi brojnih prijatelja koje sam poznavao pre rata, ali i onih, takodjer brojnih, koje sam stekao u ratu. Svi oni su mi bili svakodnevna inspiracija u nastojanju da sacuvam svoj vlastiti ponos, dostojanstvo i moral. Nemerljiva je njihova ljubav, podrska i postovanje koje su mi pruzili! Verujem da su se takva prijateljstva mogla ostvarivati samo u Sarajevu i nigde vise na svetu!

Kimeti, Jelici, Cici, Emiru, Kemi, Resadu, Samiru, Fadili, Abdulahu, Muhamedu. … malom delu pobrojanog komsiluka u Starom gradu, s kojima sam delio deo mog ratnog zivota, kao i onim zlatarima, obucarima, krojacima, trgovcima, kolporterima, kujundzijama, frizerima, cistacima ulica, slasticarima, konobarima, staklorescima, fotografima, pekarima, limarima, stolarima, imamima, crkvenim dostojnicima.… svom onom divnom svetu koji me, u neljudskom okruzenju, toplim pogledom, razumevanjem, postovanjem i zahvalnoscu, darivao i kurazio - sada se i ovom knjigom oduzujem.

Srecan sam covek! Duboko svestan da su te, nazalost ratne godine u Sarajevu, zapravo zvezdani trenuci moga zivota. Srecan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali zivota…

Nije mi bilo lako 1992. godine izvrsavati ratne zadatke. Ali, nisam ni slutio da ce mi pisanje knjige biti teze i napornije od toga. Pisao sam ja, nije da nisam. Pisao sam ja i apele srpskom narodu da prekine genocid nad bosanskim ljudima, posebno Bosnjacima. Pisao sam 1993. godine engleskoj kraljici i molio je da podigne svoj kraljevski glas protiv ubijanja dece u Bosni i Hercegovini. Pisao sam i narodu Sarajeva iz zatvora Armije BiH u Parsovicima kod Konjica. Napisao sam i svoju ostavku i proteste gospodi Izetbegovicu i generalu Delicu; pisao sam i Srpskom gradjanskom vijecu i Streljackom savezu BiH i na mnoge druge adrese. Medjutim, nista mi od svega toga nije padalo tesko kao oblikovanje ove knjige, sredjivanje zabeleski iz tridesetak sveski, pregled raznovrsnih licnih i drustvenih arhiva: borbenih dokumenata, stotine intervjua, press-klipinga, radio i TV emisija. Preko deset hiljada stranica materijala je proslo kroz moje ruke ratnika, nenavikle na ovakvu vrstu posla!

Spomenuh vec da je ova knjiga moja istina o sudbonosnim dogadjanjima devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Pravo na svoju istinu imaju svi ljudi i akteri tih dogadjanja. Dajem pravo onima koji su do zadnjeg dana, s puskom u ruci, u rovu branili Sarajevo i Bosnu, kao sto sam i ja cinio, dajem im pravo da prosudjuju, potvrdjuju ili osporavaju moje vidjenje rata i postratnog doba. Isto pravo dajem majkama, ocevima, braci i sestrama, udovicama i ucveljenim devojkama, koje ostadose bez svojih najblizih. I lekarima, novinarima, vatrogascima, pekarima, apotekarima, umetnicima i drugima koji su samopregorno, bez straha i mane, pomagali herojskom sarajevskom narodu da zivi i prezivi. Mogu to, prosto im bilo, i majstori od pera, pameti i duse: jedan Izet Sarajlic, Marko Vesovic, Avdo Sidran, Safet Plakalo, Dragan Jovicic, Gradimir Gojer, Semsudin Gegic, Dzevad Sabanagic, Saciragic, Ademir Kenovic, Sabahudin Resic, Zija Dizdarevic, Rasim Cerimagic, akademik Ljubomir Berberovic, Arif Tanovic, Muhamed Filipovic Boro Bjelobrk.

To pravo pripada i vrlim damama Senadi Kreso, Nermini Kurspahic, Vildani Selimbegovic, Arijani Saracevic, Ines Fancovic, Nadi Djurevskoj, Minki Muftic, Mireli Hukovic, Duski Jurisic, Halidi Bojadzi, Madzidi Pavlovic, Suadi Kapic, Amili Omersoftic, Jasni Diklic, Gordani Magas, Emiri Zmiro, Behireti Sljivic i brojnim drugim dragim zenama Sarajeva.

Svima njima dajem moju ratnu istinu na sud. Njima, ljudima, ali ne i onima koji su klali, ubijali, silovali, sakatili i proterivali zene, decu, stare i nemocne; onima koji su rusili i palili gradove, sela, spomenike mog bosnjackog, srpskog i hrvatskog naroda; onima kojima ce suditi Hag i dragi Bog za njihova zla dela. Njihov sud ne priznajem.

To pravo oduzimam i onim politicarima i generalima koji su nam Bosnu i Hercegovinu sveli na polovinu i cetvrtinu teritorija. Bosna je ovo, budale! Nije ona za cenkanje i potkusurivanje. Ko je to cinio i cini, stici ce ga zasluzen prezir naroda i sud istorije.

Ne ticu me se ni misljenja nacionalista, sovena, ratnih profitera, tatova, spletkara, travestita, nepismene rulje, izdajica, dezertera, svih onih kojima ce suditi vlastita deca, unuci, pokolenja.

"Svaki covjek na zemlji ima blago koje ga ceka – rece mu njegovo srce. Mi, srdasca, rijetko govorimo, jer ljudi ne zele naci to blago. O njemu govorimo samo maloj djeci. A onda pustamo zivot da on preuzme na sebe da vodi svakoga prema njegovoj sudbini."

Ovu sentencu iz knjige "Alkemicar" brazilskog pisca Paola Coelha, najlepse knjige koju sam procitao nakon rata, doziveo sam kao autenticnu potvrdu svog zivotnog izbora. Malo ljudi, nazalost, sledi put svog Srca, put autenticne Price, i Srece… Ja se, na srecu, nisam oglusio na glas svog srca, i ovo je prica o tome, koja, verujem, moze pomoci priljeznom citaocu da stigne do svoje, vlastite, pa tako i do istine o stradanju i opstanku bosanskih naroda i njihove nesrecne domovine.

Prisecam se sa tugom i vremena kada su knjige gorele, sto od dusmanskih granata, sto od nepodnosljive zime, koja je promrzle ljude terala da ih spaljuju ne bi li se malo ugrejali. Isti osecaj je bio kada se u Fabrici duvana u Sarajevu zbog nedostatka papira duhan motao u stranice skolske literature. Dok se telo grejalo, dusa se ledila. Nekad manje - kad smo palili Cosiceve, Draskoviceve, Nogine "tvorevine", a nekad vise - kad su na red dosla dela Marksa, Lenjina, Tita, Sekspira, Andrica, Dostojevskog, Krleze, Crnjanskog,… U vremenu kada su "tamo" rusene bogomolje cudesne arhitekture – Aladza dzamija, Ferhadija, Saborna crkva… a "ovde" postamenti spomen-bista Andrica, Copica, Dizdara, Kulenovica…

Vandalskim komandama "Pali!" i "Rusi!", suprostavio sam vlastitu "Ne pucaj"! u predvecerje 3. maja 1992. godine u Sarajevu, u ulici simbolickog imena - Dobrovoljacka.

Eto, imao sam, i imam potrebu i obavezu da o svemu ovome progovorim jasno i otvoreno, sa punom ljudskom i profesionalnom odgovornoscu. Dosledno pozivu svog vlastitog, detinjeg Srca. I da, odajuci pocast Rami Biberu, radniku GRAS-a, koji je prvi ubijen 1. marta 1992. godine, na pravdi Boga, od cetnika, knjigu posvetim svima znanim i neznanim patriotama Republike Bosne i Hercegovine.

No comments:

Post a Comment