Wednesday, August 10, 2011

DIVJAKOV RATNI DNEVNIK,,,HVO- Nama je Boban vrhovni zapovjednik!

20.06.2011
* Javna je tajna da mnogi sada beze! Uvidevsi da nasi visekratni vojni pokusaji deblokade ne daju uspeha, ni nade da ce se to uskoro desiti, ne zeleci dalje trpeti bedu i strah od sakacenja, smrti ili od neceg treceg, petog, desetog, nastoje po svaku cenu i svim sredstvima pobeci iz grada.

* Hoce li nam mangupi iz nasih redova unistiti sav civilizacijski napor, hoce li uraditi neizvodljivo, izjednaciti sa barbarima koji nas guse fizicki i duhovno sa okolnih brda?

*Iznenadila me i Mariceva tvrdnja: "Moj vrhovni zapovjednik je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, gospodin Mato Boban. Onako kako o angazovanju HVO i o saradnji sa Armijom dogovore Boban i Izetbegovic tako ce biti na Stupu i u Sarajevu, a sigurno i u Bosni i Hercegovini.

HVO – Nama je Boban vrhovni zapovjednik

23. juli 1992.
Cetvrti je mesec rata, tj. agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Osecam kako zamor ovladava vojnicima na linijama odbrane i kod staresina, a nestrpljenje gradjanstvom. Osecam umor i u sebi. Polako kopni nasa euforija, bezrazlozna vera da ce se "sve ovo" brzo okoncati, "jos samo koji dan, nedelja ili dve". Na sarajevskim ulicama srecu me ljudi s pitanjem koje poput eha ide s usta na usta:

"Sta vise cekate? Sto se ne ide na deblokadu grada? Ovako necemo moci dugo! Hoce li NATO intervenisati? Sta cekaju? Sad im je prilika!!"

Slusam ih i tesim: "Ubrzo krecemo u proboj! Sami ili uz podrsku NATO- a!"

Je li posteno od mene sto im precutkujem istinu? Jesu li oni, pak, posteni prema meni? Zar ne vide ocevidno!? Zele li oni uopste istinu ili u zabludi traze utehu? Laznu nadu! Treba li njima prava informacija? Da je dobiju, sta bi od nje? Bi li bili sretniji, uvereniji, reseniji?

I dok vecina gradjana razmislja i veruje u to da "mogu oni, ali vlast ne da!", "deblokiraju li nas svi ce bestragom odavde odleprsati!", lece svoju neostvarivu nadu koje se ne mogu odreci, i dalje, s nestrpljenjem, ocekujuci cudo deblokade, drugi, prakticniji, agilniji i "mudriji", nastoje resiti ovaj problem begom iz sarajevskog pakla, po svaku cenu.

Javna je tajna da mnogi sada beze! Uvidevsi da nasi visekratni vojni pokusaji deblokade ne daju uspeha, ni nade da ce se to uskoro desiti, ne zeleci dalje trpeti bedu i strah od sakacenja, smrti ili od neceg treceg, petog, desetog, nastoje po svaku cenu i svim sredstvima pobeci iz grada. Iz dana u dan bezanija postaje sve aktuelniji i kompleksniji problem: socijalni, socioloski, moralni, pravni, politicki, opstehumani ... Iz grada odlaze ili nastoje otici rodjene Sarajlije ili njegovi dugogodisnji zitelji, a ostaju prisilni doseljenici, izbeglice, muhadzeri ... Najvise beze najimucniji. Ne biraju se nacini i putevi izlaska iz grada. Placa se svim valutama, krse se sva pravna i moralna pravila. Odlaze i hrabri i kukavice, bolesni i zdravi, stari i mladi, muskarci i zene, ravnodusni i oni sto su do juce bili grlati patrioti. Najkomfornije odlaze politicari i drzavnici. Odlaze u okrilju drzavnih delegacija i vise se ovamo ne vracaju. Tim putem idu i estradne zvezde, pevaci, umetnici, glumci, novinari, sportisti. Cesto pod tudjim imenom i pasosem. Neretko krivotvorenim.

Ljudi imaju pravo na izbor! To je univerzalno pravo coveka, dok su okolnosti zivota manje-vise normalne, dok drustvo i drzava funkcionisu po pravnim i moralnim regulama. U izmenjenim, bitno pogorsanim uslovima socijalnog zivota, u uslovima agresije, opste pogibelji i masovnog unistenja prirodnih i ljudskom rukom stvorenih dobara, sloboda izbora logicki se suzava. Pravne i moralne regule dobijaju na snazi, drustvena sudbina nadilazi pojedinacne. Poostravaju se eticki zahtevi: je li moralno otici, a biti pravno obavezan i psihofizicki sposoban za odbranu? Je li eticno izvuci bogatstvo, a ostaviti gradjane bez oruzja, na nemilost vojno superiornijem agresoru koji zeli otrovnu (fasisticku) teoriju o krvi i tlu da sprovede u delo? Hiljadu "je li?", a oni odlaze!! Odlaze.

Svako ima, doista, valjan razlog. Ali, zemlja ostaje, odlaze ljudi! Sa njihovim odlaskom smanjuje se broj sposobnih da nose pusku, ako je ima ili kad je bude. Novine, radio, televizija ostaju bez vrsnih novinara. Ko ce tako vesto i pametno objasnjavati ovom ucviljenom puku istinu i potrebu trenutka i buducnosti? Prenatrpane ambulante i bolnice ostaju bez lekara. Ko ce zbrinuti ranjene, osakacene, bolesne, uplasene, klonule umom i duhom? Jedan se hvalise, odlazi, a sa sobom nosi dva "Berbera" i po jednog "Mikulica" i "Ramica". Ili "Zeca". Za svaki slucaj!", seretski dodaje bestidno. Odlaze i ne misle sta tada osecaju oni sto ostaju na braniku grada, na vatrenoj liniji odbrane? Oni sto ih, sa vanjske strane, pritisce snaga agresora, tezina ambijenta i klime u kojima drze mrtvu strazu, a bolni osecaj ravnodusnosti i nesolidarnosti "svojih" koji paradiraju dole po gradu ili odlaze u beli svet, sa nase, unutrasnje strane.

Cemu sluzi ovo moje filozofiranje? Ama bas nicemu, ali se na ovaj nacin, bar na trenutak, prazne moje negativne emocije.

25. juli 1992.
Jutros me pita Halilovic da li poznajem univerzitetskog profesora i akademika Slavka Leovca. "Cuo sam za njega, ali ga licno ne poznajem!" - odgovorio sam. "Dobio sam njegovo pismo u kome me obavjestava da su on i njegova supruga uhapseni. Pismo sam proslijedio organu bezbjednosti. Ne znam sta su poduzeli!"

Dok odgovaram na nacelnikov upit, misli mi skrecu na drugu stranu. Poznato mi je da mu je naoruzana grupa ljudi upala u stan bez formalnog naloga, da su njega i suprugu maltretirali, da su im oduzeli stvari od vrednosti, a nisu ostavili nikakvu potvrdu o tome. Zato pitam komandanta sto mene dovodi u vezu sa akademikom. "Sta ja imam s njim?" – "Predsjednik Izetbegovic mi je naredio da se supruznici Leovac bezbjedno prebace do sjedista UNPROFOR-a u zgradu PTT inzenjeringa, odakle treba da budu izmjesteni iz Sarajeva. Odlucio sam do to Vi uradite!" – odgovori komandant. – "Zasto bas ja?" – pitam nespokojan. Tada mi je komandant Halilovic neubedljivo objasnio razloge njegove odluke. Misli da me ljudi dobro poznaju zbog mojih svakodnevnih poseta jedinicama, da posedujem izvesnu harizmu
i dovoljno kurazi, dakle, sve su pretpostavke da mogu uspesno odraditi ovaj delikatni zadatak. Jos me upozorava da moram biti oprezan, jer ima indikacija da Juka i drugi zele oteti Leovca i od njega naciniti taoca.

Naređenje, izvrsenje! Tako je to u vojsci. Odlazim sa podozrenjem na urucenu mi adresu. Zasto bas ja? Zar to nije primerenije poveriti organima bezbednosti? Vojnoj policiji, na primer. Oni to mogu obaviti i sigurnije i bezbednije od mene. Je li u pitanju neka zamka? Rojila su mi se pitanja po glavi dok sam se vozio ka porodici Leovac.. Sta reci policajcima na punktovima ako me zaustave i zatraze objasnjenje? "Sta ce sa vama cetnik?" Odgovor da sam na "specijalnom zadatku" predsednika Republike, bio bi glup! Ko bi u to poverovao? A sta mi, onda, drugo preostaje? Groznicavo sam se preispitivao. Kako cu Leovce zive i zdrave dovesti do cilja u takvim okolnostima? Dobro se secam komentara organa bezbednosti kada sam mu urucio Leovcevo pismo: "Neka su ga zatvorili, on je veliki ekstremista!" Iz pisma koje mi je Leovac poslao ja to nisam mogao da zakljucim.

Navodim deo, istine radi: "Neke stvari i licne isprave, pa i nesto od novca su nam tada dali. Ali, kada su nas odveli kuci, nismo mogli u stan. Neko je u medjuvremenu promijenio bravu na vratima i skinuo nase ime sa njih. Tek poslije dva dana, kada ovlasteni nisu htjeli ili nisu mogli da udju u stan, s njihovim dopustenjem smo provalili bravu i ustanovili da smo opljackani, da smo ostali bez mnogo cega vrijednog i neophodnog. Izvjestaj o tome i spisak otudjenih predmeta i dragocjenosti podnijeli smo nadleznoj komisiji Vlade. Posto sam dobio teske bubrezne napade i malo to odbolovao, dolazi novo iznenadjenje. Zabranjen mi je ulazak u zgradu Pravnog fakulteta, tj. Suda, gdje se privremeno smjestio Filozofski fakultet. Poslije sam utvrdio da je tako naredio "ratni dekan", prof. dr. Zvonko Radeljkovic. Odmah potom slijedi, na moje pitanje o tom gestu, obavjestenje da sam stavljen na "listu cekanja" i da bi, zapravo, najbolje rjesenje za mene bilo da se penzionisem. Zbog cega?, pitao sam. Zbog i radi studenata, a onda i zato sto to trazi moj odsjek. Niko ne zeli da saslusa mene, stranu koja je pogodjena ovakvim namjerama i gestovima. Sa 63 godine zivota i 36 godina radnog staza, nisam se nikada sreo ni sa jednom primjedbom studenata. Osnivac sam Odsjeka za opstu knjizevnost i bibliotekarstvo, ciji su neki clanovi bili moji asistenti, a kasnije i dobre kolege, nastavnici. Sada odjednom sve to pada u vodu (ako je istina) i to bez rijeci, bez ikakvog dijaloga. Zaista, sramota! Nisam vise clan Savjeta SDS-a. Clanom stranke pristupnicom nisam nikad ni bio. Sve sto sam izjavio prije rata nikoga nije uvrijedilo, nikoga ne diskvalifikujem, a kamoli da sam pozivao na rat. To je lako ustanoviti. U ovom ratu radio sam koliko sam mogao, bolovao katkad, jer sam hronicni bolesnik, eto, bio i hapsen sa zenom. Nikakve izjave o tome nisam do sada davao u javnost. Zelim da i dalje radim, da lojalno ucestvujem u zivotu grada ..."

Eto, cime me Halilovic "usrecio"! Trebam "velikog ekstremistu", funkcionera SDS-a, provesti bezbedno s kraja na kraj grada, kroz granate i snajperske hice, kroz policijske kontrole, i one koje su postavili lokalni komandanti, koji bi i mene i Leovce rado strpali u status taoca, ako ne i nesto gore. Sumnje se mnoze. Znojim se, osecam pritisak u slepoocnicama, pa ustima bez pljuvacke, suho i muklo, pozurujem Emira da brze vozi.

Gospodja i gospodin Leovac na zadnjem sedistu "Golfa" pripijeni jedno uz drugo u velikom strahu, da su zaustavili disanje. A put nas vodi ulicama i raskrscima koje su pod neprekidnom vatrom snajpera i automatskog oruzja. Emir vozi "Putem zivota", ili "Hosiminovim putem", kako ga popularno zovu vojnici i civili.

Sarajlije ovaj prostor savladjuju cas brzim, cas trcecim ili oprezno usporenim koracima. Na raskrsnicama su postavljeni autobusi i kontejneri, kako bi blokirali snajpersku i vatru iz automatskog naoruzanja sa Vraca i solitera na Grbavici, ali ih vojnici i civili pretrcavaju u trku. Tako je i u Titovoj ulici. Poprecne ulice i raskrsnica kod Higijenskog zavoda zasticene su na isti nacin kao i na "Hosiminovom putu". U funkciji je jos jedan "dopunski put" koji vodi velesickim ulicama do Pofalica, pa se ukljucuje na pravac prema ulici Blagoja Parovica. Nebrojeno puta, vracajuci se nocu ovim putevima, posle obilaska jedinica na zapadnim prilazima gradu, sretao sam vojnike koji su se vracali sa polozaja na Otesu, Stupu, Stupskom brdu, u svoje domove u Centru i Starom Gradu. Uz mnoga losa resenja u mobilizaciji, ovo je najslabije. Vojnici prolaze 10-14 km. Iz istocnog u zapadni deo grada i isrcpljeni dolaze u jedinicu, umesto da imaju raspored prema mestu stanovanja. Time bi i borbena gotovost jedinica bila na visem nivou. Svaki put, prolazeci ovim putevima, primao sam u vozila zene, starije ljude, iscrpljene borce. Mnogi od ovih poslednjih su se zahvaljivali i odbijali da prihvate ponudu....

S ovim mislima dosli smo do PTT inzenjeringa, gde sam "predao" akademika i njegovu suprugu sluzbenim licima. Rasterecen, vracam se istim putem u Stab. Razmisljam kako da postupim sa Leovcevim pismom. Imam valjanih razloga zbog kojih iznosim samo delove sadrzaja Leovcevog pisma upucenog meni, a kojeg sam, ponavljam, prosledio organima bezbednosti. Razlozi za takvo postupanje su objektivne naravi, nisu licni. U skladu su sa dobrim gradjanskim ukusom, jer dobrano dovode u sumnju idilican imidz nekih javnih licnosti koje su stekle oreol "dobrih momaka" u ratnom Sarajevu. Stoga, jos samo citat iz Leovcevog pisma:

"Cijelo vrijeme pretresa, koji je trajao, s prijetnjom i psovkama, pet-sest sati, nismo mogli da maknemo s mjesta! ... Treceg dana odveli su nas u Predsjednistvo Republike, gdje nam je pomocnik ministra za odbranu sa svojim saradnicima objasnio da je to bio neovlascen postupak, svesrdno se izvinjavao i na njegovo insistiranje dobili smo tada neke licne stvari i nesto malo novca ..."

Zar je tesko, da ponovim jos jednom, shvatiti da se mora mudrije, tolerantnije i logicnije, kad su nam puna usta demokratije i jednakosti, prici i ovim uznemirenim civilima, sarajevskim Srbima poput Leovaca, koji su ostali da dele nasu zajednicku sudbinu, koji su izrazili svoju gradjansku lojalnost, pokazali spremnost za rad i u ovim teskim vremenima? Hoce li nam mangupi iz nasih redova unistiti sav civilizacijski napor, hoce li uraditi neizvodljivo, izjednaciti sa barbarima koji nas guse fizicki i duhovno sa okolnih brda?

Je li na delu, pitam se, ne bez osnova, suptilniji, a u osnovi isti arsin po kojem su tamo, brutalno i nasilno, u Foci, Visegradu, Bijeljini, Brckom i brojnim drugim bosanskohercegovackim mestima Muslimani isterani iz svojih domova, sa radnih mesta, iz vlastitog zivota? Je li na delu revansizam "u rukavicama"? Gorka pilula obavijena staniolom! Da li su sirovi nasilnici na licnost i imovinu onih koji nisu Bosnjaci samo egzekutori prikrivenih naredbodavaca, koji se kriju pod maskom uljudnosti raznih institucija i ustanova demokratske vlasti, kulture, obrazovanja, zdravstva?

Ne, nisam mogao svoje sumnje i dileme, svoja strahovanja, ostaviti samo za sebe. Morao sam ih prokomentarisati sa drugima! Razgovaram sa Halilovicem, manje kao s vojnikom, vise kao s covekom. U diskusiji smo krenuli od Leovcevog slucaja, ali smo je uopstili do brige za celokupno stanje i ustrojstvo Republike. - Za nas, za odbranu Bosne, vazan nam je svaki covek. Svaki Srbin i Hrvat koji se zajedno s nama bori, potvrda je naseg opredeljenja za izgradnju multinacionalne, multikulturne, multireligijske Bosne i Hercegovine. Moramo sacuvati i nas naucni kadar. Bez njega nema Bosne, nema buducnosti! Nazalost, ova vlast ne vodi racuna o njima! Da, to su stavovi koje sam zeleo cuti, koji hrabre, obecavaju. To su, ipak, samo konstatacije. Krucijalno je pitanje, kako to stanje poboljsati. Ovo, ocigledno ne zadovoljava.

Tuzno mi je gledati ugledne profesore Sarajevskog univerziteta u ovom poganom vremenu. Srecem ih svakodnevno, ponekad i razgovaramo. Mnogi u poodmaklim godinama, pomalo oronuli od ratnih nedaca i bolesti koje ih pritiscu, bez straha, rezignacije i skleroticnosti, umorni, ali vispreni, nesalomljivi u svom duhu. Akademici i ugledni profesori hodaju sa kanisterima za vodu po ulicama i kvartovima, stoje u redovima za hleb i oskudnu humanitarnu pomoc, dele sudbinu naroda cije su duhovne perjanice. Pesnik Izet Sarajlic, filozof Arif Tanovic, slikar Affan Ramic, prirodnjak Ljubomir Berberovic ... Stoga me slucaj akademika Leovca ne cini sretnim i ravnodusnim.

26. juli 1992.
Treba nam solidarnosti i poverenja.Ta istina narocito vredi sada u vojnoj saradnji. Agresor je mocan, odupreti se mozemo samo ujedinjujuci sve snage. Te jednostavne istine kao da nisu svesni neki oficiri iz Staba, ili, sto je jos nelogicnije, koji i ne zele da toga budu svesni. Zbunjuje me negativno raspolozenje koje se sistematski stvara prema Stabu i jedinicama Hrvatskog vijeca obrane u Sarajevu na Stupu. Gotovo sve sto HVO predlozi ili namerava uraditi stvara odium kod oficira iz samog vojnog vrha ARBiH. Oni i ne kriju animozitet prema cinjenici da HVO uopste postoji. "Njima se nikada ne moze vjerovati. To su ustase. Udarice nam nozem u ledja"! U takvim izjavama prednjace Rifat Bilajac, Sulejman Vranj i Fikret Muslimovic, a da za to, po mom ubedjenju, nemaju nikakvih stvarnih argumenata. Ali, njihova se "slusa".

Ima neceg i zbunjujuceg u ponasanju Glavnog stozera HVO iz Kiseljaka. Ostalo mi je nejasno zasto nisu ucestvovali u pokusaju deblokade Sarajeva proslog meseca. Bilo je planirano da oni izvedu napad na pravac Han Ploca - Kobiljaca - Rakovica i da artiljerijskom vatrom podrze napad TO na Ilidzu. Njihove jedinice su bile bolje naoruzane, narocito minobacacima i artiljerijom, sto im je davalo odlucujucu ulogu u deblokadi. Nisu uradili dogovoreno. Ne samo da je izostao napad po pomenutom putnom pravcu i artiljerijska podrska TO, vec su zabranili jedinici TO Kiseljak da ucestvuje u deblokadi Sarajeva iz pravca Kobiljaca - Rakovica. Takvo ponasanje HVO me duboko razocaralo, pa sam se naknadno slozio sa nekim Bilajcevim ocenama o njima.

U stabu HVO na Stupu u poslednja dva dana odrzali smo dva sastanka. Opasno su se zaostrilii konflikti izmedju Armije RBiH i HVO. Komandant sarajevskog Stozera HVO Velimir Maric ima svoje vidjenje situacije, komandanti TO Stupa, Stupskog brda i Otesa oprecno. Maric, do rata sluzbenik u organima uprave u Skupstini Grada Sarajeva i predsednik Gradskog odbora HDZ-a, u ratu je imenovan za zapovednika Kriznog staba za odbranu Sarajeva u krilu HDZ-a. U uvodu sastanka, pozivajuci se na Halilovica kao svedoka, kaze da je vec 1991. godine ostvario kontakte sa Patriotskom ligom. Nameravao je ostvariti punu saradnju u organizovanju odbrane i u nabavci ratne opreme. Medjutim, vec na samom pocetku je doslo do koncepcijskih razmimoilazenja oko toga, ali i oko modusa ucesca HVO u odbrani Sarajeva.

Patriotska liga se nametnula, "zeli da bude u svemu glavna!", naglasio je Maric. "Mi smo zeljeli da se u zajednickoj obrani ne gubi hrvatski elemenat. Moj zadatak je bio da se organizira obrana Hrvata i zastite njihovi vitalni interesi. To smo ostvarili kroz organe uprave koji djeluju u okviru Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Eto, mi ovdje, na Stupu, imamo Odjel za obranu i unutarnje poslove, Odjel za prosvjetu, kulturu i gospodarstvo, Odjel za opce poslove. Krajem svibnja 1992. godine ustrojene su dvije bojne, a u toku je formiranje i trece. Obranu smo organizirali na prostoru izmedju rijeka Bosne i Miljacke, gdje vecinom zive sarajevski Hrvati."

"Vrsi se kampanja protiv HVO. Oznacavaju nas kao neprijatelja Bosne i Hercegovine i Teritorijalne odbrane. Optuzuju nas da smo opljackali sva poduzeca i njihova skladista na Stupu i Doglodima, da saradjujemo sa srpskim komandantima i vojskom, da preprodajemo hranu na stupskoj pijaci", govorio je Maric uzbudjeno, sa vidno povisenim tonom. "Uvjeravam vas da smo do sada uspjeli sacuvati mnoga skladista i skladiste u fabrici cokolade "Zora". Ali, ne mogu vise odgovarati za njih, jer je Juka otjerao nase straze."

U tom momentu je zazvonio telefon na Maricevom stolu. Iz njegovog razgovora se dalo naslutiti da ga obavestavaju o nekom krupnijem incidentu. Razgovor je zakljucio recenicom: "… Nemojte se konfrontirati! … Ne, znam … vidjecu!", a nama se obratio gotovo trijumfalno: "Javljaju iz kruga "Zore" da je stiglo pet-sest kamiona sa ljudstvom i da su poceli s utovarom cokoladnih proizvoda i secera … Podjite, gospodo, na lice mjesta i uvjerite se ko pljacka, HVO ili TO!"

Zgledali smo se medjusobno i - posli! Da proverimo Maricevu "istinu". A u krugu fabrike nas je docekala tragikomicna situacija. Ispred skladista je bila velika "radna" guzva. Kad su vojnici shvatili da smo iz Glavnog staba TO, nasta druga vrsta komesanja. Motori ucas zabrujase, vojnici se nabacise na karoseriju i u kabine, "cetvrtom" pojurise ka kapiji fabrike, dok su sa kamiona padali na zemlju neosigurani paketi cokolade. Da, nema sumnje! Prepoznao sam neke medju njima: borci iz jedinica TO Stari Grad i Jukini junaci. Trojica se bas osilila!? Nisu bezali. Ne obracajuci paznju na nas, mirno su nastavili utovaranje paketa i vreca sa secerom na svoj kamion. Siber, iznerviran do krajnjih granica, kao, uostalom, i svi mi ostali, ljutito je povikao: "To je pljacka! Za to se ide na sud!"

Zatrazio je njihove licne podatke. Iz koje su jedinice? Ko ih je poslao? Nimalo uzbudjeni, vojnici su drsko odgovorili da ih je poslao Fudo Abadzic koji je to dogovorio sa Jukom Prazinom. Jedan od njih, suvonjav, kratak, neuredan teritorijalac, nabusito je rekao: "Mi u gradu nemamo sta da jedemo, a ovde se ustase slade. To mi necemo dozvoliti!"

Siber ih je jedva naterao da prekinu sa utovarom i da se vrate u grad. U dosta mucnoj atmosferi, Siber je objasnio razloge naseg dolaska. "Dosli smo da se uvjerimo u stanje odbrane na Stupu i Doglodima, da provjerimo pricu o sukobu TO i HVO i o otudjivanju drustvenih dobara. Nazalost, uvjerili smo se da situacija nije najbolja. Odnosi su dosta zaostreni. Jos uvijek ne mogu zakljuciti ko je kriv za takvo stanje. Ovako dalje ne moze. Izvjesticemo Sefera i traziti da se o tome izvjesti Vrhovni komandant."

Na kraju rasprave ljubazni Maric nas ponudi bogatim izborom jela. Kao u najbolja vremena: predjelo, supa, glavno jelo, desert … Predvece Siber me izvestio da je zajedno sa komandantom Halilovicem upoznao Izetbegovica o dogadjajima na Stupu i u fabrici "Zora". Trazio je mudrost, strpljenje, ali i oprez. "Imam informacije da HVO na Stupu saradjuje sa cetnicima. Kazu mi da na tom dijelu nisu uradjeni rovovi i transeje. A i ta hrana koja se prodaje na Stupu placa se "suhim zlatom". Daj, vidite da se stanje sto prije popravi!" – zakljucio je Izetbegovic. "Hrvatima moramo pruziti sigurnost i dati garancije da ce imati sva prava kao Muslimani i Srbi, Jevreji, Albanci, Sandzaklije koji brane Sarajevo. Moramo graditi medjusobno povjerenje.", iznio je Sefer Halilovic stav Staba TO RBiH.

Drugi sastanak na Stupu odrzan je u nocnim satima u znatno boljoj atmosferi od predhodnog. Halilovic je jasno i odlucno istupio sa zahtevom da se prevazidju sadasnji problemi, da se "ne vracamo unazad", "da je stanje takvo kakvo jest, ali mi moramo naprijed". "Osnovni nam je zadatak stvoriti zajednicku armiju. Ono sto ovdje dogovorimo treba da bude obrazac za rjesenje problema u cijeloj Bosni i Hercegovini. Kako se ovdje dogovorimo ruku dajem za to!"- rezolutan je komandant Halilovic.

Zavrsavam nocasnju pribelesku pun sumnje da ce se sa HVO realizovati dogovoreno. Na svoju zalost, ali i na stetu odbrane, shvatio sam da obe strane zaziru jedna od druge, da je poverenje i podozrenje prisutno i kod Muslimana i Hrvata. Ono sto me cini skepticnim je cinjenica da se malo operisalo argumentima u optuzbama.

Tokom sastanka spoznao sam – sto se vec odavno pricalo po gradu – da se na Stupu trguje svim i svacim – od oruzja i municije, preko hrane, higijenskih potrepstina, bele tehnike, TV aparata, motornih vozila, pa do ljudi! Za bezbedan izlazak iz grada trasom Stup-Ilidza-Kiseljak naplacuje se "tarifa" u rasponu od hiljadu do pet hiljada DM. Kada je u jednom momentu Sefer "nagazio" Marica podacima o saradnji Hrvata sa Srbima na Ilidzi, komandant HVO mu je spremno odgovorio: Muslimani Fadil Djozo i Edib Saric bili su na pregovorima sa komandirom srpske policije Petkom Budisom u hotelu "Srbija" na Ilidzi. Na Ilidzu su otisli kroz Doglode, a nama se nisu ni javili."

Iznenadila me i Mariceva tvrdnja: "Moj vrhovni zapovjednik je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, gospodin Mato Boban. Onako kako o angazovanju HVO i o saradnji sa Armijom dogovore Boban i Izetbegovic tako ce biti na Stupu i u Sarajevu, a sigurno i u Bosni i Hercegovini. Boban je nama Hrvatima obezbijedio oruzje, organizovao nasu obranu, omogucio civilima na teritoriji koju kontrolisemo da mogu prezivjeti. Boban je za nas Hrvate ono sto je Izetbegovic za vas Muslimane."

Da, zbunjujuce je, mislim u ove pozne nocne sate, da je Republika BiH medjunarodno priznata drzava, a ekstremisti se na to ne obaziru, dele je po svom uskom arsinu. Da je to tako na teritoriji koju kontrolisu Srbi, znao sam, ali da je slicno ili gotovo identicno i na teritoriji sa vecinskim hrvatskim zivljem, e, to doista nisam! Sad znam! Bosanski Hrvati imaju svoju vojsku i policiju, platezno im je sredstvo kuna, valuta susedne zemlje (kuna), a imaju i svog vrhovnog komandanta i, ocigledno, podrsku Zagreba. Sada nam jos samo nedostaje da se zaostravanje izmedju HVO i Armije RBiH izrodi u sukob Muslimana i Hrvata, pa da Bosni omrkne jos vise i sudbonosnije!

No comments:

Post a Comment