Biljeske o piscu:
Eugen Kumicic (1850. – 1904.).je u svoje doba uz Augusta
Senou bio najcitaniji hrvatski knjizevnik. Pisao je u doba realizma.
Rodio se u Istri, gradicu Brsecu. Pohadjao je gimnaziju u Rijeci,
a zatim studirao povijest i zemljopis u Becu. Krace vrijeme radio je
kao profesor, a veci dio zivota proveo je kao profesionalni knjizevnik.
U 29. godini napisao je pripovijetku "Slucaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov knjizevni rad se moze podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– Jelkin bosiljak, Zacudjeni svatovi, Primorci, Sirota,
Teodora.
2. Djela drustveno politicke tematike
– Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospodja Sabina,
Saveznice.
3. Djela povijesne tematike
– Urota Zrinsko-Frankopanska, Kraljica Lepa.
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna,
Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puskom.
U njegovom knjizevnom radu uocljiva je zaokupljenost hrvatskom
povijescu. Bio je pristalica Starceviceve stranke prava i veliki domoljub.
Biljeske o djelu:
U ovom romanu opsirno je opisan poznati povijesni dogadjaj iz hrvatske
povijesti. Pisac roman posvecuje "ocu domovine" Anti Starcevicu.
Roman je vrlo opsiran u prikazivanju povijesnih dogadjaja i dokumenata,
mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise dogadjaja, pisac daje
romanticne i emotivne opise obiteljskog zivota, ljubavi i domoljubnih
osjecaja.
Petrova bozicna zdravica:
"Ovu sasu dizem u vase dobro zdravlje i zelim iz dubine svoga srca da
nam dogodine sveti Bozic osvane u slobodnoj domovini. Sve nase misli
bit ce samo utoliko nase, da ih posvetimo sluzbi domovine kojoj cemo
zrtvovati, ustreba li, nase tijelo tako lako kao da nam je tudje."
Ovakve rijeci i misli o domoljublju i zeljama za dobrobit svom narodu
nalazimo u cijelom romanu.
Roman je vrlo dinamican i napet, pun dramaticnih situacija i opsirne
radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj beckog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i mocnu
obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Roman pocinje stihovima
Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Covik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dusu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako zivi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje".
Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufas, Bane, v pomoz nimsku,
Da od nje primas tvoju sricu zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znas, kako suncu zimsku:
Od njega moc imas kad primes smrt tminsku."
Frana Krste Frankopana:
"Naivk od zivi ki zgine posteno".
Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragicnih zbivanja.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih,
u kojem zive Petar sa zenom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom
i Ivanom. Prikazuje zivot obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda,
koja zali nad losim vijestima o upadima turskih ceta ili njemackih
vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav izmedju Petra
i Katarine, kao i ljubav izmedju njihove kceri Jelene i mladog plemica
Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih,
njihovom povijescu.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su zivjeli Frankopani, te nas
upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teske. Turci su sve cesce
upadali u Hrvatsku. Pomoc koju su trazili od Beca i Mlecana, iako je bila
obecavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama.
Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da ce traziti drugog kralja ako od
Beca ne dobiju pomoc. Price o sklapanju saveza s nekim drugim dosle su i
do Beca, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga
nikada nije podrzavao i nije mu dopustao da brani hrvatski teritorij.
Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali nista se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno.
Kada je Petar otisao u Bec traziti pravo na obranu proglasili su ga
buntovnikom, ali on je trazio:
"Navaliti na turke sto prije, da bude sva zemlja pod banom, da se
uspostavi nas ustav, potpuna banska cast; da bude nad banom samo
kralj; da svaki hrvat moze postati u svojoj otadzbini kapetan, pukovnik,
general."
Da bi dokazao da turci zele hrvatsku zemlju poslao je pregovarace
u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj cin cin izdaje i da Zrinski zeli
sklopiti savez s Turcima. U Besu ga kralj proglasava izdajnikom pa
Zrinski i Frankopan odlaze u Bec. No taj put je zavrsetak njihovih zivota.
U beckom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene,
osiromasene. Petrovu zenu Katarinu smatrali su takodjer izdajnicom,
pa je morala pobjeci sa kceri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji zavrsavaju tragicno. Kcer Zora
premjestena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja zivota.
Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g.
Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za zivota, a sin
Ivan Zrinski umro je u tamnici poremecenog uma, i tako je nestala cijela
obitelj. Ivanovom smrcu zavrsava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klecao uz postelju i plakao, ne dizuci drhtavih usnica s mrzle
desnice svoje predobre majke. Njezine usnice slozile su se u blazen
osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj buducnosti, uskrsnuce naroda
za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice,
na rubu malko pozlacene, kao utjesljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeca
da osokoli potistena pokoljenja…"
No comments:
Post a Comment