Danas, ali i prije se povlaci pitanje narodne pripadnosti Ive Andrica (prethodno napisano "hrvatsko-bosansko-srpski pisac". Godinama su se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima, ili zbog karijere, ili zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je mozda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji medjutim nije dozivio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do cega nije doslo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije doslo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego sto je do realiziranja te namjere doslo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadjaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o tim pitanjima, Andric kao da je jos i poticao, da takvih nejasnoca i kontroverzi bude sto vise, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela. Vec je njegov becki "hommage" Matosu nosio klicu razocaranja, i to upravo u matosevske ideale te premda je jos nekoliko godina poslije prvoga rata knjizevno vezan uz Zagreb i hrvatsku knjizevnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku sluzbu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazocan u srpskom knjizevnom zivotu, prihvativsi najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksicko-sintakticki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigusenim bolom i tragicnim osjecajem zivota ("Ex Ponto", "Nemiri"), pripovijetka "Put Alije Djerzeleza" i prva knjiga "Pripovetke" napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni clanci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeca njegova knjiga, takodjer pod naslovom "Pripovetke" donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao sto su pisana i sva kasnija njegova djela: romani "Na Drini cuprija", "Travnicka hronika" i "Gospodjica", pa "Nove pripovetke" (1948), kratki roman "Prokleta avlija", nedovrseni roman "Omerpasa Latas" knjiga refleksivnih zapisa "Znakovi pored puta", koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.
O DJELU:
Samo djelo "Na Drini Cuprija" je sastavljeno od dvadeseticetiri pricice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane cine jednu savrseno ispricanu pricu jednog malog mjesta u Bosni od sredine 16. st. pa sve do pocetka Prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapocinje dugim geografskim opisom visegradskog kraja i navodjenjem vise legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju krscanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju krscansku i muslimansku verziju. Taj most (cuprija) ima vrlo vaznu ulogu u zivotu mjestana Visegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke vec cini Visegrad prometnim cvoristem i daje mu glavno mjesto za okupljanja (kapija). Na pocetku djela daje uvid u djelo i sta citaoca ocekuje. U drugom poglavlju opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu se vidi bijedu i tezak zivot na tom podrucju pod turskom vlascu. Naime prije mosta se prelazilo pomocu skele koja nije vozila redovito vec je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogucnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. cim se rijeka zamuti i poraste preko odredjene granice skela ne vozi. Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav covjek iz Bosne je dospio na visoku sluzbu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Buduci da mu je u sjecanju ostala ruzna uspomena na skelu Mehmed pasa Sokolovic (vezir) je odlucio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze strucnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadleznik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov covjek koji cak i najmanju gresku i neposlusnost ostro kaznjava, tako da je kaznjenik bio sretan ako je ostao ziv. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluce (tlaka), cak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili vise nego bijedni kao i sam smestaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobradjene. Ovo sve je rezultiralo pobunom medju radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom vec tihom i moze se reci gerilskom sabotazom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvazilo nesto uciniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i sirili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepricavao tu pricu te se ona brzo prosirila, ali ona biva unistena kada Turski strazari pod pritiskom zapovjednika straze Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bjezi. Radislav je okrutno mucen ne bi li izdao pomagaca, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mucenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamjenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije placao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i zavrsili bez vecih izgreda. Most je napokon dovrsen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straza i podize se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje ,opisi poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i cvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima postoji i legende poput one kada brak izmedju Fatime Avdagine i Nailbega Hamzica biva dogovoren unatoc Fatiminoj zelji i zakletvi kako se nikada nece udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skace u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepsa i najmudrija zena Fata Avdagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pruzaju otpor, ali prisiljeni na povlacenje prelaze preko mosta i Alihodza Visegradski ugledni musliman (hodza) zbog vrijedjanja i protivljenja vodji bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Visegradom zavrsava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu zapocinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke "pravde" izrazene uzrecicom "kadija te tuzi, kadija ti sudi". Roman se bavi pricama obicnih ljudi i njihovim zivotima te tako upoznajemo mnogo likova iz Visegrada, od domacih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Visegradu je na mostu opet nikla baraka sa strazarima, ali poznati hajduk Jakov Cekrlija je lukavo uz pomoc djevojke uspio nasamariti strazara i prebjeci u Srbiju. Nakon toga se osramoceni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Visegradu sa dolaskom zeljeznice nam govori o nacinu provodjenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domace birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve sto ima je prava samostalna i odlucna zena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drzi familiju na okupu te uzdrzava rodjake koji se jos skoluju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo lose utjecaje zapadne civilizacije koji mnoze pijanice i besposlicare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno vec ranije spominjani Corkan koji radi sve i svasta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imucnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se takodjer manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju "ludu" kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa cak i plese po ogradi. Kada se vec poprilicno djece iz Visegrada skoluje vani (Zagreb, Bec, Budimpesta itd.) oni sa sobom donose u Visegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi ima vise filozofskih diskusija izmedju nekoliko mladica Herak (socijalista), Stikovic (nacionalista) koji pise clanke za casopis "Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina" i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznaje se o raspolozenju, idealima i zeljama koje su zahvatile velik dio mladezi Bosne i Hercegovine, ali takodjer i Srbije i Hrvatske. Izmedju Stikovica i Glasicanina se jos javlja sukob oko djevojke Zore koja je uciteljica u skoli u Visegradu, taj sukob pocinje kada Stikovic zavadja Zoru iako zna da i Glasicanin koji se ne skoluje nego vec radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno djecja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovic vraca na fakultet se Glasicanin i Zora mire. Tako godinu dana zivot tece bez vecih i naglih promjena. Slijedece godine pocetkom ljetnih praznika se ponovno vracaju studenti pa se i bude stari problemi unutar drustva iz Visegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah poceli ispastati tudju krivicu. S pocetkom rata svi bjeze van Visegrada jer je most strateski vazan te Srbi granatiraju naselje. Cak je bilo kasno i za Glasicanina i Zoru buduci da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodza najcesce spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrusena granatiranjem te on svjedoci gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak prezivljava, ali na putu kuci umire od srcanog udara. Sa njime umiru i stari nacin zivota i stare vrijednosti buduci da ih on simbolizira i zastupa.
Zakljucak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izrazaj je prilicno jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do obicaja i svetonazora. Velika vaznost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psiholoskim. Nema neke osnovne teme i odredjene fabule, ali ipak nalazimo osnovni "leitmotiv" a to je naravno most. Most nam simbolizira cvrstocu, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira zivot svih stanovnika Visegrada i uze okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznacajan te se to istice u cestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realistickim opisima situacija, ljudi, pejzaza i interijera. Jedan od najmucnijih detalja je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje mnogo je simbolike u likovima koji su takodjer i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna zena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovic-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Corkan-nevin covjek ali vrlo nesretan i siromasan, Alihodza-glas razuma kod muslimana( ??)! i moralni vodja, i dr. Vazna cinjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim dogadjajima i da on prikazuje zivot u Bosni nekada. U cijelom romanu se osjeca pravilnost konstrukcije te slijeda dogadjaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutacnim. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razlicitih kultura, vjera i naroda dok medju njima u stvari vlada antagonizam. Najveci je sraz dvaju civilizacija, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vjecita tacka na kojoj se napetosti i komesanje sto radjaju sukobe (na nivou likova i na nivou drzava) osjeca i vidi jasnije nego drugde.
Naravno da bi se o ovom djelu dalo puno toga reci jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i rasclanjenih umjetnicko-povijesnih ostvarenja.
No comments:
Post a Comment