O DOSTOJEVSKOM,,,

Fjodor Mihajlovic Dostojevski je drugi sin vojnog ljekara Mihaila Andrejevica Dostojevskog i Marije Fjodorovne Nicajeve. Rodjen je 30. oktobra, 1821. godine u Moskvi. Oceva narav (bio je tvrdica i alkoholicar) i nepodnosljiva atmosfera koju je stvorio u kuci ucinili su da djetinjstvo i mladost Dostojevskog budu mracni. Spas su mu nudile price koje mu je majka citala iz Starog i Novog zavjeta. Ali, ona je umrla rano, od tuberkuloze, ostavivsi iza sebe sedmoro djece. Majcina smrt oznacila je potpuni raspad porodice. Mihail Andrejevic odlazi u penziju, a djeca u razlicite skole. Mihail (najstariji sin) i Fjodor odlaze u Glavno inzinjersko uciliste u Peterburgu. "Brata i mene odvezli su u Peterburg u inzinjersku skolu, i pokvarili su nam buducnost", - sjecao se pred kraj zivota Dostojevski - "mislim da je to bila greska."
Ali Dostojevski je osim vojnih vjezbi pohadjao i nastavni program i mnogo je citao. Uskoro su Mihaila Andrejevica ubile spahije na njegovom imanju. Prvenac Mihail je preuzeo brigu o imanju, ali i o buducnosti mladje djece. F. M. Dostojevski dovrsava svoj prvi roman - BIJEDNI LJUDI (1846.), i taj naslov je deviza i program njegove cjelokupne buduce djelatnosti. Bjelinski i Njekrasov su zadivljeni romanom, a Dostojevskog su okarakterisali kao autora prvog "socijalnog romana" u Rusiji. uskoro se pojavila i druga knjiga Dostojevskog - DVOJNIK (1846.), poslije cega je raskrstio sa partijom Otadzbinskih zapisa.



PROPAGANDNO DRUSTVO
Uskoro je Dostojevski poceo posjecivati skupove organizirane pod nazivom Krug Petrasevaca, na kojima se raspravljalo o kmetstvu, te reformi suda i stampe. Pocetkom 1849. godine objavljen je nov veliki roman Dostojevskog pod privlacnim poeticnim naslovom - NJETOCKA NJEZVANOVA. Na jednom skupu Dostojevski je procitao smjelo pismo Bjelinskog upuceno Gogolju. Zbog toga je zajedno sa jos 33 petrasevca uhapsen i bacen u Petropavlovsku tvrdjavu (politicki zatvor). 19. decembra, 1849. godine vojni sud je osudio 21 optuzenog na smrt strijeljanjem. 22. decembra, 1849. godine, oko osam sati izjutra, crne kocije su ih odvezle na gubiliste na Semjonovskom trgu. Trgom se razlijezu imena, paragrafi, rezolucije i osude: "...osudjuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! procitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na robijaske radove.
GODINE PROGONSTVA
U Sibir su krenuli 21. decembra, okovani okovima teskim 10 funti. Na prvom odmoristu su im zene dekabrista poklonile po jedno jevandjelje. Dostojevski je bio zatocen u Omskoj tvrdjavi i radio je veoma teske fizicke poslove. Nakon cetiri godine, Dostojevskog su raskovali i stupio je kao redov u 7. Sibirski bataljon regularne vojske koji je bio rasporedjen u dalekoj stepskoj guberniji Semipalatinsk. Tu je upoznao Mariju Dmitrijevnu, svoju buducu zenu, ciji muz, Aleksandar Ivanovic Isajev je umro. Ozenivsi Mariju, Dostojevski se morao brinuti i o njenim osmogodisnjim sinom Pasom. a u medjuvremenu, napadi epilepsije (bolesti koja prati Dostojevskog od mladosti) postaju sve tezi. No, to mu ne smeta da napise jos dvije pripovijetke - UJKIN SAN i SELO STEPANCIKOVO.

ZRELO DOBA
Od 1858. godine Mihail i Fjodor Dostojevski izdaju knjizevni politicki nedeljnik Vrijeme, a pojavljuju se i nova djela Dostojevskog - PONIZENI I UVRIJEDJENI i ZAPISI IZ MRTVOG DOMA. Nakon cetiri godine obustavljeno je izdavanje casopisa Vrijeme, ali oni izdaju novi casopis - Epoha. Jedna od najjacih ljubavi Dostojevskog bila je mlada Apolinarija Suslova. Stalno su bili u nesuglasicama, ali su se neizmjerno voljeli. zajedno su putovali po Evropi, a na kraju ih je rastavila pretjerana strast Dostojevskog prema kocki.

PREKRETNICA
Godina 1864. je bila "strasna godina" u zivotu Dostojevskog. Marija Dmitrijevna je umrla od tuberkuloze, a uskoro je umro i stariji brat Dostojevskog - Mihail. Propada i casopis Epoha, i tek nakon manje krize, Dostojevski se ponovo vraca knjizevnom radu, i pise remek-djelo - ZLOCIN I KAZNA. Dok je pisao taj roman boravio je u seocetu Ljublinu, u iznajmljenom ljetnikovcu, odmah do kuce njegove najdraze sestre Vere Mihajlovne. zaljubio se u njenu snahu, Jelenu Pavlovnu Ivanovu sa kojom je skoro usao u brak, ali je ipak sreo A. G. Snjitkinu, svoju buducu zenu.

NOVI ZIVOT
Dostojevski je imao rok da za mjesec dana napise nov, neobjavljen roman. To nije mogao stici sam, pa je uzeo stenografa - Anu Grigorjevnu Snjitkinu. To je bio roman RULETENBURG. Uskoro je Dostojevski ozenio Anu Grigorjevnu, i na medeni mjesec su otisli s namjerom da ostanu tri mjeseca, a ostali su cetiri godine. putovali su po Evropi: Drezden, Bazel, Zeneva, Milano, Firenca, Bolonja, Venecija, Prag... Dostojevski se stalno kockao, pa su on i Ana ostajali bez imalo novca. 1867. godine objavljuje roman IDIOT, a 1872. roman ZLI DUSI.
POSLEDNJA DECENIJA
Dostojevski stvara nov oblik publicistike - piscevo misljenje o temama dana. Tako nastaje PISCEV DNEVNIK. 1875. godine objavljuje roman MLADIC, a uskoro i dvije male tragedije - novele: KROTKA i SAN SMIJESNOG COVJEKA. 1880. objavljuje roman BRACA KARAMAZOVI. Veliki knjizevno-drustveni dogadjaj 1880. godine bilo je otkrivanje spomenika Puskinu u Moskvi. Tada je Dostojevski tokom visednevnih svecanosti odrzao nekoliko govora.
Doktori su na plucima Dostojevskog otkrili emfizem koji je brzo napredovao. U sedam ujutro 28. januara, 1881. godine Dostojevski je rekao Ani da je shvatio da ce tog dana umrijeti. Citao je jevandjelje, i to isto vece je izdahnuo, prethodno se oprostivsi sa zenom i djecom. Sahranjen je u krugu crkve Aleksandra Nevskog, gdje su sahranjivani ruski carevi i njihovi najblizi srodnici. Njegova sahrana se pretvorila u velicanstvenu manifestaciju. Sahrani je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Citav svestenicki kor crkve izasao je u susret pogrebnoj povorci. Ta pocast se ranije ukazivala samo tijelima preminulih ruskih careva. Studenti, koji su prisustvovali sahrani, su umjesto vijenaca noslili okove kao simbol njegove robije i njegovog mucenickog zivota.

REFERAT:
========


F.M. Dostojevski (1821 - 1881) je ruski knjizevnik. Zivotni put jedog od najvecih svjetskih pisaca bio je vise nego tezak,, siromastvo, neizljeciva epilepsija, smrtna kazna, progonstvo u Sibir, umiranje najblizih - samo su etape njegova teskog puta. 1843. zavrsava vojnu akademiju, daje ostavku, prodaje imanje i posvecuje se pisanju. Pridruzuje se utopijskom krugu socijalista. U svojim romanima Dostojevski kao prvi medu ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu turobne tragicnosti koja gusi sve oko sebe. Tragajuci za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, trazeci odgovore na egzistencijalna pitanja ali i moralna i filozofska pitanja covjekovog postojanja, pri cemu prodire u dusu covjeka, donoseci psiholoske portrete svojih junaka. U oblikovanju sluzi se unutarnjim monologom, reproducira snove, a potrebnu pozonost posvecuje diskusijama i polemikama svojih likova kao vjerskih, moralnih i filozofskih dilema. Time je snazno djelovao na razvoj moderne evropske proze dvadesetog stoljeca. Romane Dostojevskog prati njegova publika kroz koju izlaze svoja politicka, vjerska i socijalna nacela.
Istrazivaci knjizevnih djela Dostojevskog obicno vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca, iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga sto nije sprijecio ubojstvo iako je to mogao uciniti, on je na neki nacin kriv za ubojstvo oca. Prema tim kriticarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog zivota patio od slicnih osjecaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kocijas.
Ondje, u moskovskom sirotistu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog zivota. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova sutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tudjom samilosti. Kad je onda kao mladic izasao iz tog mracnog svijeta, njegovo je djetinjstvo vec bilo ugaseno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo citao i danju i nocu. Pun najsnaznijeg odusevljenja za covjecanstvo, on se upravo bolesno poceo kloniti ljudi. Natjeran novcanom oskudicom otisao je u vojsku, ali ni ondje nije nasao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenacke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga i on je zivio u nekakvom kutku, sanjareci i razmisljajuci. Nocu je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.
1844., u dobi od dvadeset i cetiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prosla su bez odgovora. Nocu je sjedio osamljen i zamisljen kod kuce i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko cetiri sata ujutro neko je zestoko zazvonio, a kad je Dostojevski zacudjen otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kucu, grli ga, ljubi i klice mu.
Onda se Naskarov zuri k Bjelinskom, svemocnom ruskom kriticaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", vice s vrata, masuci rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko odusevljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedeceg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete sto ste stvorili", vice on sav uzbudjen na smetenog mladica.
Tako melodramatski odvija se otkrice Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu casopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske knjizevnosti.
Ubrzo biva uhapsen zbog druzenja s jednim tajnim drustvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalisticke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kuci cinovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petrasevskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja, u Rusiji je doslo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drasticne mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petrasevskog bili su uhapseni, medju njima i Dostojevski.....,,,,,Rane iz tih dana
Cetiri godine prinudnog rada Dostojevski je zapravo nikad i nisu bile zacjeljene,.proveo u drustvu ubojica i lopova, jer tada jos nije bilo uvedeno izdvajanje obicnih osudenika od politickih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti ocrtana sva ponizenja i teskoce kojima je bio izlozen, kao i zlocinci medju kojima je zivio.
Dostojevski je morao pronaci neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruzenju. Utjehu je nasao u krscanstvu.
Osim toga biljezio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smedji zid, on je drugi covjek: zdravlje mu je razoreno, slava rasprsena u prasinu, a zivot unisten, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Jos nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopusteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem ocaju i osamljenosti sklapa onaj neobicni brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom zenom.
Kao zaboravljen covjek vraca se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prozete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo cistiliste svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a masa spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradjena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Casopis (osnovan s,bratom) se brzo siri u sve krugove i cini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora jos upoznati jos jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj uzasan strah za bijedni svakidasnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna jos i ceznju sto je nomad osjeca za satorom. Jos jednom se mora vratiti u bezimenost, jos dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Nakon smrti zene i brata
pocinje ono besciljno dugogodisnje lutanje Evropom, ona jezovita odvojenost od Rusije, smisla njegova zivota. S mnogo muke nalazi skloniste u malim niskim svratisnima sobama, punim zadaha siromastva, dugovi, mjenice, obaveze tjeraju ga od posla na posao. Za vrijeme boravka u Evropi, on mrzi Nijemce u Njemackoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On zeli jedino osjecati Rusiju, domovinu. Nastaju "Zlocin i kazna", "Idiot", "Zli dusi" i "Igrac". U roku cetiri godine, od 1867. do 1871. njegova familija stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja zivota Dostojevski je zivio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Mescerskog, Gradjanin. Njegovo posljednje djelo, "Braca Karamazovi", od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najvecu slavu. I govoru odrzanom prilikom otkrivanja spomenika Puskinu u Moskvi 1880.

Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, sta je za njega znacilo pisati roman. Bila je to teznja prema najvisem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti rijeci" i "bljestavila literamih ukrasa", ali ima bujnost psiholoske naravi, strastvenog uranjanja u slozeni svijet misli i osjecanja . Njegova paleta je pretezno siva, kao sto je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali recenica tece lako, jednostavno i neusiljeno, iznoseci najslozenije probleme i zacrtavajuci ostrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su skrti i sjevemjacke, petrogradske prirode, a opisi interijera mracni i oskudni, kao sto su mracni i oskudni stanovi, u kojima pretezno zive njegovi junaci. I ti opisi vise su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeci se samo najnuznijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatoscu psiholoske analize. Mrzi "literaturu", knjiske manire, i sablone, i trazi izraz koji ce reproducirati zivotnu dramaticnost sto je nosi u sebi,stvara novu gradjansku knjizevnost.

Ako je Puskin "najveselije" ime ruske knjizevnosti, Dostojevski je najtragicnije. Niko kao on nije prikazao svijet sjena, sto se nevidljivo nadvijaju nad ljudsku dusu, niko tragicnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagusljiv oblak briga, sto je obavio covjeka, guseci ga i prignjecujuci tezinom. Niko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom covjeku, izudaranom bijedom i ponizenjima, ili ocaj sto godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet izmedju sanja o ljepsem svijetu i surove stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragican polozaj ruske inteligencije u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne placa samo gubljenjem hljeba nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nadju svoje mjesto i ulogu u zivotu Rusije, razlog sto ne nalaze uopste je razlicitost novog i starog, gdje je staro jos cvrsto ukopano u drustvenim polozajima jednog mracnog monarhistickog sistema, a novo se jos javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogucim utopistickim slutnjama i vizijama. Tadasnja inteligencija je nagrizena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnicki najjaci predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred citateljstvom tu unutrasnju podvojenost.
Izucavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u razlicite sredine i ambijente upoznavajuci nove tipove, biljeznik rijeci, navike, sudbine razlicitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluskuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kci, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio vise pisati "iz sebe" te je poceo traziti nova lica medju stanarima mansarda, posjetiocima malih kafana i krcmi, s kojima zapocinje razgovore i biljezi do u sitnice njihove obicaje i navike. "Buduci da je bio plah", pise ona i nije znao uvijek kako da im se priblizi, predlagao bi im da igraju s njim bilijar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medjutim, nije zalio, jer je, igrajuci bilijar, uocavao mnoge orginalnosti i biljezio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pricaju da je pozivao cesto nepoznate ljude, s kojima se letimicno upoznao i danima neumorno slusao njihova pricanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije citali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proucavao zive modele svojih buducih romana, osluskivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristicne rijeci i pravio biljeske.
On je nastojao da njegova knjizevnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu knjizevnost i njegovo prijelomno znacenje u povijesti knjizevnosti proizlazi iz nacina na koji je on uspio knjizevno "oblikovati zivot" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideoloska pitanja u njegovim djelima do te mjere "ozivljavaju" da i suvremeni citalac osjeca kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit nacin govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja ce biti kao uzorak moderne umjetnicke forme. Prvi je razlog vaznost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku vaznost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog covjeka, covjeka koji se, tako reci, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita zivota. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadrzan u nacinu kako su u njegovim djelima shvaceni karakteri i kako se, kojim knjizevnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnicki oblikuje "zivot ideja". Karaktere romani Dostojevskog obradjuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih dogadjaja u zivotu pojedinca i tako njihov zivot cini sudbinom koja podsjeca na tradiciju umijeca realistickog romana. Fabulu pri tom cini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako ce sve zavrsiti?". Od cetiri najbolja romana u trima je tako ubojstvo u sredistu zanimanja, pa neka vrsta kriminalisticke istrage potencira onu groznicavu napetost koja se osjeca kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o opstim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeca se atmosfera cekanja konacnih osuda i zlocin je prisutan kao stalna prijetnja ili kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidasnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zlocina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uveliko razlicit od onog kakav voli realisticki roman. Zlocin nije bilo koji zlocin; ubojstvo oca u "Braci Karamazov" nije neki primjer za krsenje opstih etickih nacela, nego je prije krajnje odredjen, stvaran, upravo taj "zlocin koji je jedan covjek u zbilji ucinio, a drugi ga je u mislima zaceo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja zivotno vaznih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga ko razmislja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je ubojstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato sto ga je neko najprije smislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najvise bave dobivaju tako neku odredjenost zbog koje osjecam da one nisu nista drugo do sam zivot".
Stoga se javlja i odredjeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideoloske stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osudjuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo nista odredjeno ne zastupaju nego opisuju tek moguce zivotno vazne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedju eticki pozitivnih i eticki negativnih likova, u njegovim romanima eticki negativni likovi nisu tek primjeri za nacin kako ne valja zivjeti, nego su redovno zivotniji, pa cak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofije "nisu flozofija; oni su knjizevnost koja to iskustvo moze prenijeti citaocima jedino i iskljucivo na onaj nacin kakav pripada samo umjetnickoj knjizevnosti. On je zacetnik jednog razvoja u umjetnickoj prozi koji misaono previranje i borbu misljenja cini svojom sredisnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene knjizevnosti naprosto ne moze razumjeti bez Dostojevskog. Ko nije procitao njegove romane, tesko moze shvatiti ono o cemu se radi" u suvremenoj prozi i o cemu to zapravo njen velik dio govori.