Kratki sadrzaj:
Radnja romana zapocinje 20. maja 1859. godine.
Otac, Nikolaj Kirsanov, docekuje sina Arkadija koji treba stici iz
Petrograda gdje je upravo zavrsio fakultet. Nakon petosatnog iscekivanja
Arkadije konacno stize, ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova,
doktora kojeg veoma cijeni i postuje. Svi zajedno odlaze na Marjino -
Nikolajev posjed na kojem je ovaj prozivio deset mirnih i lijepih godina
sa svojom, sada pokojnom, zenom Masom i sinom Arkadijem.
Sada su se stvari promijenile: Masa je umrla, ondje se jos nastanio
Nikolajev brat Pavle Petrovic, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu
zenu Fenjecku s kojom ima sestomjesecnog sina.
Vec sasvim na pocetku vidimo neminovni sukob generacija.
Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenjecke dok Arkadije otvoreno pita
o njoj i zurno je odlazi pozdraviti. Takve i slicne nesuglasice zbivaju
se medju njima, no velika ljubav izmedju oca i sina ipak sprecava svadju.
Pravi sukob nastaje izmedju Bazarova i Pavla Petrovica. Dok je Bazarov
nihilist, buntovnik koji sve nijece i nista ne priznaje, Pavle Petrovic je pravi
aristokrata, ugladjen, konzervativan angloman s manirima pravog
gospodina. Tako dani prolaze u sitnim i vecim prepirkama.
Nakon dva mjeseca stize pismo od Matveja Iljica, daljnjeg rodjaka
Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dodju u grad.
Kako Pavle i Nikolaj ne zele slusati njegova hvalisanja, umjesto njih odlaze
Arkadije i Bazarov koristeci tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki
koje vec pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu,
zenu koja ih je odmah ocarala, iako Bazarov to ne izrzava otvoreno.
Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatizeljom vec sutradan odlaze
u apartman u koji je odsjela, a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na
njen posjed. Ondje se zadrzavaju petnaest dana; Arkadije uziva u
konverzaciji sa ljupkom i zivahnom Aninom sestrom Katjom,
iako malo zalostan jer, kako se cini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov.
Ali ni Bazarov nije ravnodusan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer je
za njega idealna, romanticna ljubav potpuna besmislica.
Medjutim, osjecajima se ne moze upravljati i on napokon izjavljuje
ljubav Odincovoj. Ona ga odbija jer joj je dusevni mir ipak drazi,
iako nije ravnodusna prema njemu.
Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja.
Oni ga docekuju gotovo isto kao i Nikolaj Arkadija, vidi se da im je
mnogo nedostajao. Medjutim, tek se ondje privremeno nezadovoljstvo
i sitno neprijateljstvo izmedju Arkadija i Bazarova raspiruje.
Oni ponovno odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali.
Bazarov se ponovno upusta u prepirke s Pavlom Petrovicem i to konacno
doseze kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknut Bazarovljevom
sklonoscu Fenjecki, koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju je Pavle
ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna te mu Bazarov pruza lijecnicku
pomo, a Pavle mu na odlasku pruza ruku nastojeci biti velikodusan.
Acrkadije je otisao od kuce prije ovog dogadjaja pod izlikom da ima
nekog posla u gradu, no on je zapravo otisao u Nikoljskje,
ni sam svjestan da ga tamo zapravo vuce Katja. Uskoro mu se pridruzuje
i Bazarov. On se ponovno zblizuje s Anom i oni uzivaju u zanimljivim
razgovorima. Arkadije je sve vise svjestan svoje ljubavi prema Katji,
te je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatrazi i njegovo
odobrenje, a Bazarov takodjer odlazi svojoj kuci. Ondje se pri radu sa
bolesnicima zarazi tifusom i nema mu pomoci, pa zato Ani salje poruku
da je na samrti. Ona dolazi vec sljedeceg dana i on umire te napokon
pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovih se, nekoliko mjeseci nakon ovog zalosnog dogadjaja,
slavi zenidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenjecke koji su dobili Pavlov
blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Dresdenu gdje ima
poznanike medju Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna takodjer se udala, medjutim ne iz ljubavi vec iz uvjerenja,
za jednog od buducih ruskih javnih poslanika, veoma pametnog covjeka
sa kojim mozda i dozivi ljubav.
Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko
placu nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.
Analiza likova:
Ana Sergejevna Odincova
Pametna, vrlo otmjena zena, slobodnih ilibralnih shvacanja, vrlo drzi do
sebe, nestrpljiva je i uporna, brine se za svoju sestru i uvazava kneginju
koja kod njih zivi iako joj ne pridaje vecu paznju jer je ova vec stara i
nesnosna.
"Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim drzanjem. Njene obnazene
ruke lijepo su se spustale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale
lagane stabljike jarkocrvene boje na lijepa, obla ramena; smireno i
pametno, upravo smireno a ne zamisljeno, posmatrale su svijetle oci
pod blago uzdignutim bijelim celom, a usne su se smijesile jedva
primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom njeznom i milom
snagom."
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, zene koja je uspjela
zaintrigirati i privuci Bazarova koji se unatoc svojim uvjerenjima,
nepriznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oci
odavale su pozornost. Bila je zena dosta hladna i stalozena. Puno je toga
prosla u zivotu i, kako bi Bazarov rekao, bila je premazana svim mastima.
Nije u nista snazno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi
zadovoljilo njenu mastu. Iako je bila mlada, cinilo joj se da zivi cijelu
vjecnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena,
ali pred sobom nikakva cilja, nista sto bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu
njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti.
Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: "Ne!",
zakljuci napokon. "Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja
saliti, dusevni je mir ipak nesto najljepse na svijetu."
Zivot na selu imao je tacna pravila. "Red se mora postivati. Da nema reda
bilo bi ovdje uzasno dosadno.", tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje
bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve zene
koje se nisu uspjele zaljubiti, zeljela je nesto, a da ni sama nije znala sta.
Zapravo nije htjela nista, a cinilo joj se da zeli sve.
Jevgenije Vasiljev Bazarov
Sposoban, inteligentan i obrazovan mladi covjek slobodnih uvjerenja,
mozda malo previse zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika
u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energican, ne stedi nikoga, ali ipak u
njemu postoje osjecaji koje ni sam sebi ne zeli priznati.
Arkadije Kirsanov
Obrazovan mladic, privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima,
ali on ne nijece svoje osjecaje i ne pokusava ih zatomiti,
mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno i gotovo djecacki
voli Katju i oca, uziva u prirodi.
Nikolaj Kirsanov
Prije svega veoma dobar covjek, veoma razborit sa snaznim ocinskim
osjecajima, klasicno je odgojen i obrazovan, a najveci uzitak predstavlja
mu porodicni zivot.
"Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u
maju 1859. godine osijedjelog, punackog i pomalo pogrbljenog..."
Imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne,
prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih ociju i mekane rijetke kose.
Pavle Petrovic Kirsanov
Tipicni predstavnik aristokracije, veoma obrazovan covjek,
strogih moralnih nacela koja mu mozda ponekad smetaju da neke
stvari razumnije, uvijek ugladjen i pristojan, nesretan u ljubavi - iako je
imao mnogo zena, postojala je samo jedna zena - kneginja koju nije
zaboravio.
I ona je imala vezu sa Pavlom, no ona se ubrzo ohladila prema njemu,
a on je tada skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ne bi li je ponovno
osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko, i otada ga je ona neprekidno
izbjegavala, a on vise nikako nije mogao pronaci mir; tek nakon vise
godina neprekidnog lutanja konacno je prihvatio Nikolajevu ponudu i
nastanio se u Marjinom.
"... ali je u taj cas usao u salon covjek srednjeg rasta,
odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko
svezanom kravatom i u lakovanim cizmicama – Pavle Petrovic Kirsanov.
Po izgledu imao je cetrdeset i pet godina, njegova kratko osisana sijeda
kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo
zuckasto ali bez bora, neobicno pravilnih crta. Cio izgled Arkadijevog
strica, raskosan i rasan, sacuvao je mladalacku vitkost i uspravnost,
sto se najcesce gubi poslije dvadesete godine. Pavle Petrovic izvadio je iz
dzepa pantalona svoju lijepu ruku, dugackih noktiju, koja je djelovala jos
ljepse zbog snjezne bjeline manzetne, pricvrscene krupnim opalom."
Fedosja Nikolajevna Fenjecka
Draga i mila zenica, obiteljski orijentirana, iskrena i pobozna, voli Nikolaja.
"Bila je to mlada dvadesettrogodisnja zena, bjeloputa i punacka,
tamnih ociju i kose, crvenih djecje nabubrelih usana i njeznih rucica.
Na sebi je imala urednu pamucnu haljinu, plava nova marama lezala je
prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku casu kakaa i,
spustivsi je pred Pavla Petrovica, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se
poput talasa ispod tanke koze njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i
stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju."
Katja
Draga, zivahna cura, lijepog i pristojnog ophodjenja, vesela, voli prirodu.
"... a za njim je usla osamnaestogodisnja djevojka, crnokosa i
crnopurasta, s nesto oblim ali prijatnim licem i tamnim ocima.
Nosila je punu kosaru cvijeca."
"Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojazljivo i iskreno,
a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj
bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ruzicaste ruke sa bjelkastim
kruzicima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena... Ona se stalno
crvenjela i ubrzano je disala."
No comments:
Post a Comment