DJUKA BEGOVIC.,,,Ivan Kozarac

Biljeske o piscu:
Ivan Kozarac rodjen je u seljackoj familiji 8.februara 1885. godine u Vinkovcima. Razocaran dobivanjem losih ocjena i smrcu oca nakon dva razreda gimnazije napusta skolu. Bio je kao vjezbalo na sudu i citao je knjige, romane. Slusao je crte iz socijalnog zivota Krajine. Nakon dosta procitanih knjiga ruskih realista i sam je poceo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratica Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovodje u nakladnom fondu Drustva hrvatskih knjizevnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u ljecilistu na Sljemenu i vraca se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navrsivsi 25 godina zivota. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom zivotu i knjizevnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psiholoski roman Djuka Begovic, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj knjizevnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Vec kao sedamnaestogodisnjak pisao je pjesme i crtice u pravnickom glasilu "Naša Sloga". Politicke clanke objavljivao je u listu Frana Supila "Novi List" i u naprednjackom "Hrvatski djak". Za zivota tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela "Slavonska krv". U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijancevanje, bijelu kugu, lazno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za drzavnim sluzbama…. ). Kao novelist odlikuje se izostrenim darom zapazanja, lirskim opisima, spontanoscu u izrazavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psiholosku rasclambu. Predstavlja se kao pjesnik i kriticar slavonskog sela, tj. kao izraziti "novelist sela". Vrhunac njegovog stvaralastva oznacava psiholoski roman Djuka Begovic, roman o pojedincu, koji oslikava drustvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeca. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao paznju knjizevne kritike. Ivan Goran Kovacic u tekstu Zivot od komada u "Novosti" uvrstio je Djuku Begovica u dvadesetak najuspjelijih djela slavenske knjizevnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi slavonske duse, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti "pucki modernist" koji je u knjizevnost unio svjez i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izrazajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovrseno, ali zivo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleza inace strogi sudac hrvatske knjizevne bastine u poznatom eseju "Hrvatska knjizevna laz" opisao je da niko nije znao tako dobro pisati kao "pucki ucitelj" Leskovar i kaplar Kozarac mladji.




Vrsta djela:
Roman

Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeca

Tema:
Pokusaj bijega od svakodnevnog zivota, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne
sadasnjosti, te mucno lomljenje vlastitog zivota.

Problematika koja se obradjuje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako zivjeti.
- Opis prilika i zivota ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
drustvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrasnjeg zivota glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
raznolik, bez silnih dogadjaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su
udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema zivotu koja se dade izvrsno sloziti u
izreku "ko mi sta moze?",
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on
opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne sadasnjosti.
- Smijesna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti dusevnih
funkcija, te prepustanje nesputanom zivotu, alkoholu, rasipnistvu i
erotskim uzicima.
- Sjecanje na posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne
krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se zbivanja, koji su se isprepletali sa
dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
zivota i beznadni polozaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema zeni, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Djukino ponasanje.
- Mucno lomljenje vlastitog zivota.
- Zov zemlje.
- Lirski opis sume.
- Opis mahnite voznje.

Struktura djela:
Psiholoski roman kao pripovjedacko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava drustvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mucno lomljenje vlastitog zivota. Psiholoski, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate knjizevne forme. Pokusava se uzdici iznad konvencija sredine, ali ubrzo se jos nemocnije rusi u nju i propada. Djuka je ujedno simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno knjizevno lice. U srdzbi ubija rodjenog oca, u veselju pjeva, ojadjen muci sebe i druge, u dusi samotnicki trpi, u sumi vristi od radosti. Uglavnom zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost.

Inspiracija iz slicnog djela:

U svojim djelima se osjeca utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradjanskom zivotu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratica Josipa Kozarca.

Analiza likova:

Sima Begovic je Dukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku.

Djuka Begovic je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako zivjeti u toj sredini. Zeli zivjeti nesputanim zivotom, prepusta se alkoholu, rasipnistvu i erotskim uzicima. U unutarnjem monologu prozima se mucno lomljenje vlastitog zivota i reagiranje sela na njegovo ponasanje. On je simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipnistvo i naglaseni erotizam u njemu nasla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost sto ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i zivotne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu proslost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Djuka je originalno i kompleksno knjizevno lice, koji u srdzbi ubija rodjenog oca. Zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost. On je kontradiktorna licnost: u jednoj osobi i becar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponasanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve sto radi, radi za vlastiti uzitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.

Marijica, Djukina zena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra dusa, golublja krv.


Sadrzaj:

Nakon cetiri godine robijanja, vratio se Djuka Begovic svojoj kuci skrivecki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjiste okrpano i napola sruseno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kozuhom umjesto uzglavlja. Tek je vise paucine po zidovima i vise rupa po tlu. Sve je obisao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav njezan osjecaj. Razmisljajuci, sjetio se sebe kao djecaka "jedinkom" kako ga je otac Sima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domacih zivotinja, a duga, tek nesto forinti. Njegov otac Sima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: "Eto sto je moj jedinak!" A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija case i stipa cure i snase. Kada je doslo vrijeme Djuki za skolu, jedva je isao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: "Sto ce sin Sime Begovica u skoli? Da zulja kosti ! Nece on biti niciji sluga, on ce bito svoj gazda, pa sto ce njemu, "jedinku" skola ?" I tako je to sve islo dok Djuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoci, druzio se sa slugama i od njih ucio prostastvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: "Ima Sima novaca za nadnicare, pa ce mu da se ti muci!" majke se jedva i sjecao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kuci njegova oca uvijek je bilo zena. S 15 godina vec je imao curu, kojoj je kupovao kolace i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trosio otac, a trosio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina ozenio se Djuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca vec mu je omrznula. Djuka je htio zenu snaznu, zivahnu, punu strasti i zudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mucio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noci, da ni spavati nije mogla. Sjecao se on svoje Marijice i bilo mu je tesko: "Dobra je bila ! Golublja krv ! Dusa ! Al ja . . . ja ?" Sjetio se birtasice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajuci se i kartajuci. Oboje su ludovali cijele noci sa istim strastima i neobuzdanoscu. Birtas je sutio i muzao od Djuke na kartama novac. Zena mu se Marijica hvalila bogu sto je pusta na miru, tek otac Sima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtasica.

Kako je doslo vrijeme za vojsku, Djuka je morao otici. Odsluzio je tri godine. Nedugo iza Djukina odlaska, Marijica je rodila kcerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Djuka vratio iz vojske, otac nije imao vise zene u kuci, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na cuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtasice grijuci svoje stare kosti u njenom zagrljaju.



Vec prvoga dana, otac i sin su se zestoko sukobili. Djuka je saznao, da je otac u svaleranju s birtasicom spiskao oko 800 forinti, a kada je jos saznao da mu otac hoce prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nesto okrutno, te mu se zacrnilo pred ocima, dohvatio je zarac i svom silinom udario oca po glavi: "Eto ti ! – sapnu Djuka i odvuce se u birtiju. Sve je to prolazilo Djukinim mozgom, nesto je vidio jasnije, a necega se jedva sjecao. A ove 4 godine tamnice: "A trazio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duse. I ja , i ja je nemam!" I sjecanje je tako dalje...

Sjeti se patnji zbog tamnicara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo zandari s puskama. Svijet gleda, neko sazalno, a neko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: "Robijasi, robijasi !" I za godinu dana sve te vrijedja i pozelis noc, san, mislis: "Lakse je nocu !" A kad padne noc, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i neda se izbaciti. Sad misli o zeni i djetetu i njegovom zivotarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamnicaru, o birtasici, pa kao u groznici stvori se cudna slika njegova zivota. "Sta li cu ja? Kako da zivim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoci, pohita prema konjima, uskoci u kola i potjera konje preko sljivika, zita, jecma. Nije mario sto gazi po tudjem trudu i plodinama, samo goni konje, bas kao nekad. Lice mu se izoblicilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bjesnje da je suma jecala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, sibao bicem, te sidje s kola i pocne udarati po konjima. Konji vristali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedose. A Djuka nije prestajao, samo je udarao. Konacno konji pocese klecati, stenjati i lijevi se ispruzi po tlu, te zacvili i gotovo zaplace. Djuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. "Dobro, moj Dorate!" - i isprica se konju: "Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zasto?"
Nakon nekoliko dana dodje baba Mara i zapita ga sta ce biti s njegovom kceri Smiljom. Zastidio se Djuka sto se svoje kceri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluci da ce promijeniti svoj nacin zivota. Poceo je obradjivati svoju zemlju, od jutra do veceri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kuci poradio.

I dodje zima, a Djuka se odjednom umorio. Sjedi i razmislja: "Je li to zivot? Zasto li se on pati, muci i bjezi od ljudi. Smilja mu je sve sto ima. I jos ga ni jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to sto stice zuljevima i znojem neko ce zgrnuti i to zato sto ce bito Smiljin muz. Poceo je zaliti samoga sebe. Samoce se odrekao, posla ostavio i poceo zivjeti onako kako je prije zivio. Kod staroga cice Pana poceo je zalaziti na divane. Pricali oni o svemu, a najvise o mladosti, momastvu i becarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepse bilo u mladosti, a Djuka najmladju uvijek je bio protiv: "Zar je to stogod ?" i zapocne pricati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snasama: "Vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao sokacki i ularom, sta sam god dohvatio. One su bile vase, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem sakom u rebra i jos mora kazati da joj je to slatko i jos su vas varale, a dica Bog zna cija su."

Zivio je Djuka ne osvrcuci se na druge i ne gledajuci kako drugi zive, no nesto ga je tjeralo na takav zivot. Volio je biti takav: "Gnjila krv !" - kaze Djuka sebi i drugima. "Simina bisna krv !" - govorili starci.
I ovakav zivot ucinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za zulj i znoj. I opet podje po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju case do dna i samouvjeren govori: "Pijte, trosite! Novac u dzepu – vrag u srcu !" Djuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muci i ne mori: "Pa sta kosta, nek' kosta !" A birtas pise brojke kredom dvostruko i trostruko sve na racun Djuke, a on ne mari, rasipan je kao knezevsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti cesto su stizale, no on nije mario, vec trosio – dok ima biti ce svima!

Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, poceo je obilaziti i oko zena. Ruza, zena cobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oci crne i velike, kosa jos crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' tresnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretac zivota. A kako je dosao kraj te ljubavi s Ruzom nije mu bilo jasno. Opazao je da ona nije nista posebno, vec je ista kao i druge zene, pa se zar polako gasila. U njemu je bila sokacka krv, koja tezi za sto vecim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Djuka promijenio. Postao je mucaljiv i smrknut. Mucio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj nacin zivota, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Poceo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom zivotu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i vec su na prodaji Djukina imanja. Odlucio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Dosao je dan prostenja i Djuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilacke jer se on iskreno kaje i nada milosti bozjoj.


Godilo je Djuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, poceo je pitati samoga sebe: "Zasto je on tu? Da se pokaje! Sto se ja imam kajati? – pitao se – ludo je sto sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Djuke Begovica. On, hulja prvog reda, becar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, nece: "Ne, pa da se o zivotu radi!" Ostavi Djuka Ilacu, svoje suseljane, prostenje i vrati se kuci. Odmah je odlucno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i drazbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuca, a konje, kola i orudje takodjer je prodao. Novac je odmah ulozio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tistio. On da pokloni 1. 200. - forinti kceri? Ona ce se udati, a muz ce ga potrositi na rakiju, a nista pametno s novcem nece uciniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Djuka vrati starome zivotu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za unistavanjem i rasipanjem. Potrosio je Smiljin miraz, prodao kucu i vise mu nista nije ostalo od imanja. Djuka Begovic je sada sluga. Unajmio se kod covjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za cobana. I danju i nocu je sa coporom ovaca. Sam, niti ko ide k njemu, niti on trazi koga. Ne zali on ni za kucom, ni za zemljom, niti za onim zivotom becara.
Mozda ce se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat ce, krasti ce, ko zna.