STRANAC,,Albert Camus

Biljeske o piscu:
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramaticar i
esejist. Dobitnik nobelove nagrade za knjizevnost 1957. godine.
Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni
urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvecuje se iskljucivo knjizevnosti.
Poginuo u automobilskoj nesreci. Citav Camusov opus temelji se na ideji
apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muci pitanje: kako pomiriti
covjekovu ceznju za vjecnoscu i efemernost njegove egzistencije?
Pokusavajuci rijesiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu,
koji zivotu daje sadrzaj i velicinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja
stvaralacki akt koji tu apsurdnost porice ("stvarati znaci dvaput zivjeti").
Camus istice poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je
izgubila dodir s prirodom, sa cistocom krajolika; umorna i neuroticna,
ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost veceri. Modernog covjeka
naziva hladnim, cinicnim monstrumom. Nasuprot svijetu danasnjice
evocira primjer stare Grcke, koja je "u svemu znala naci pravu mjeru".
Ateist s dusom krscanina. Camus zeli da se spase moralne i duhovne
vrijednosti covjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u
apsurdnosti zivota.

Knjizevna vrsta:
Moderni roman lika

Mjesto radnje:
Alzir

Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela:
- I dio – 6 poglavlja
- II dio – 5 poglavlja

Kratki sadrzaj:
Radnja romana dogadja se u Alziru. Glavni junak je mali namjestnik
Mersault, mladic s banalnim zivotom bezbroja malih, beznacajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, zapocinje jednostavnom konstatacijom:
"Danas je majka umrla". Od te prve jednostavne recenice u romanu svi
dogadjaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta beznacajna svakodnevnost i ispunila prvi
dio ove ispovjedi. Mir i ravnodusnost kojom Mersault putuje na pokop
majke, mir koji u njemu ucestvuje, produzuje se do posljednjeg retka
knjige. U njegovu zivotu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s
njima, ljubiti - to je okvir njegova zivota, okvir koji ispunjava iz dana u
dan na isti nacin. Jedan dogadjaj odjednom unosi promjenu u taj zivot.
Za uobicajnog izleta u okolici grada Alzira s prijateljem i djevojkama,
dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov
prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prosao
Raymond kojeg je Arapin ranio nozem. Kad su se strasti smirile i cinilo se
da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pistoljem ubija tog
Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogadjaja osim
ispitivanja i sudjenja, on sadrzi osjecanja i misli Camusova junaka,
koji ne moze dati nikakvo objasnjenje za svoj postupak; isto tako ne
moze pronaci nijedan razlog pokajanja, niti zeli da se spasi. Smrt na koju
je osudjen prima potpuno ravnodusno, uvjeren da je, napokon,
sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nesto poduzeti.
Uzasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodusnoscu ocito
je uzasavanje koje covjek pokazuje pred otkricem besmislenosti,
apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona
nije ni u cemu gora od zivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona
apsolutni kraj.

Analiza likova:
Mersault
Sitni bankovni cinovnik koji ni od koga nista ne trazi, i koji priznaje
drugima pravo da rade sta zele. Otudjio se od majke. Nakon majcine
sahrane zapocinje vezu s Marijom. Ona hoce da se oni vjencaju no njemu
je svejedno. On je ravnodusan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno.
Prepustio se zivotu. Nista ne poduzima da bi bolje zivio. Ubija Arapa te mu
sude za to ubojstvo. Na sudjenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne
tice.

Nakon u jednom dahu procitanog romana za Mersaulta zelim reci samo
jedno: "Stvarno cudna biljka!"

U dosada procitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti
konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, sto znaci da
su se barem donekle sukobljavali sa drustvom cineci odredjene stvari,
za razliku od Mersaulta koji ne cini apsolutno nista.

Njegova apsolutna pasivnost cak me je u odredjenim dijelovima romana i
zbunjivala, jer ja imam namjeru dok citam roman ili bilo koje drugo djelo
razumijeti postupke i razmisljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to
dopustio tek u odredjenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog
zivota, te opsteljudskog postojanja.


Otudjenje – alijenacija od majke:

"Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopste
posjecivao. Pa i zato sto bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne
govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem
kartu i putujem dva sata."

Besmislenost:

"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno hocu li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini zivota,
jer ce, naravno, u oba slucaja drugi ljudi i druge zene i dalje zivjeti
i to na hiljade godina. Zaista, nista nije jasnije od toga...”



Cinizam (nakon majcine smrti):

"... uostalom, nisam se imao zbog cega ispricati. Zapravo je trebalo da mi
on izrazi sucut. Vjerovatno ce to uciniti prekosutra, kada budem u crnini.
Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ce to nesto
svrseno i sve ce poprimiti sluzbeniji izraz."

Uobicajeno je ukoliko nekome neko umre, posebice ako je rijec o
majci, da je vidljiv osjecaj tuge i zalosti u ocima. Za Mersaulta je vijest o
smrti nesto normalno, kao da je u novinama procitao da se to desilo
nekom trecem, a ne njemu.

"Majka mi je danas umrla. A mozda i juce, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim postovanjem.'
Medjutim, to nista ne znaci. Mozda je to bilo i juce."

Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodusnost.
U pocetku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano sokom nakon
saznanja za dogadjaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao
nikakve osjecaje, a i kasnije, u nastavku dogadjanja, shvatila sam da on ni
prema cemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.
Primjer: kad se vraca na posao i komentira protekle dogadjaje:

"Mislio sam da je prosla jos jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da cu se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, nista nije izmjenilo."

On je u stvari jedva cekao da se sve ovo rjesi, da moze dalje nastaviti
zivjeti kako je i obicavao u monotoniji vlastite svakidasnjice.

Najcudnije mi je djelovala ova recenica:

"Nije moja krivica."

Tom recenicom se pokusao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo
sa posla radi sahrane majke – pa niko ga ni za sta nije okrivio da bi on
morao ovako reagirati.


Život i postojanje:
===========================
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodusan po pitanju postojanja,
djelovanja, te zivota opcenito.

Cijeli zivot on ide linijom manjeg otpora (kao da ga je danasnja mladez
savjetovala kako da koraca zivotom), a njegovi pogledi dolaze do izrazaja
kad biva optuzen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu
fizicku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvsi ga javnom ruglu.

On ne zali ni zbog cega, niti zbog majcine smrti, niti zbog zlocina koji je
pocinio, sto jednostavno zbunjuje i plasi drustvo.

Nema ni trunke kajanja kao da zeli dati doznanja da ga osude na sto visu
kaznu.

Ljude zapravo zbunjuje to sto on niti pred likom Krista ne osjeca nikakav
stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav zivot poslije smrti.

Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, jos samo jedan u nizu
apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim ocima.

nje stvar ciste sudbine, a sudbina je jedino u sta je
on jos vjerovao. Smatra da nije vazno da li si dobar ili los, posten ili
neposten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i
surova smrt.

"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Ocigledno je da, kad dodje smrtni
cas, nije vazno kako se i kada umire."

Smrt je jedina stvar u Mersaultovu zivotu koja nije besmislena i jedina
ona ima smisao da unisti jednolicnost postojanja.

Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi
osudjuju. Oni jednostavno ne mogu predociti da neko nema osjecaja
ni za sta i to ih jednostavno zastrasuje. Drustvo ga osudjuje na smrt
ponajvise zato sto se ne kaje.

Za mene on nije ni negativac, a jos manje je tragican lik;
po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni
zivoti prepuni tuge, zalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.

Prirode
Mersault je jedino uzivao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao
opustiti, odmarati i prepustiti uzicima.

"Osjecao sam se skoro izgubljen izmedju plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris koze i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane noci – mutio mi je pogled i misli."

Zapravo kad razmisljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do
zakljucka da on jedino u prirodi, tacnije suncu i nebu, pronalazi sklad
i neku vrstu ideala jer se cesto opisujuci svoja razmisljanja zaustavlja
promatrajuci sunce i plavetnilo neba.

"Na nebu je sunce vec uveliko sjalo. Pocelo je da pritiskuje zemlju,
vrucina je naglo rasla..."

Pisac takodjer prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio odredjeni
ugodjaj – vrucina i uzareno sunce.

Simbolika plavog neba:
- Kao sto sam vec navela ono je jedini ideal u Mersaultovu zivotu
- Jedino nebo ima moc da utjece na njega
- Imam osjecaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima
jos jedino i drzalo na zivotu







Raymond Sintes
Onizak, plecat, ima boksacki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj.
Uvijek je besprijekorno obucen. Zivio je u stanu s jednom sobom i
kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je
varala. Mersault je pristao svjedociti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.
Potukao se je sa njezinim bratom.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepelicara koji je imao neku
koznu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama. On i pas zivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao
crvenkaste kraste na licu i zute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa
izvodio u setnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio.
On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utucen i sve je pretrazio da bi
ga nasao.

Marija
Mersaultova prijateljica. Bivsa daktilografkinja u njegovom uredu.
Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Zeli se udati
za njega, ali njemu je svejedno. Posjecuje ga u zatvoru i rasplace
se na sudjenju.arie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i
njegova ljubavnica.

"U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivsu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme prizeljkivao."

To je zena prema kojoj nije osjecao nista drugo doli same seksualne
privlacnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao
ili je se prisjecao.

"Mnogo sam je zelio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kozne sandale. Nazirale su se njene cvrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsjecalo je na cvijet."

Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u
trenutku kad ona predlozi da se vjencaju.

"Te veceri Marija dodje po mene i upita me da li bih se s njom ozenio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to uciniti ako ona to
zeli.Tada je ona htjela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao sto sam to
vec jednom ucinio, da to nista ne znaci, ali da sam siguran da je ne
volim."

On je cak nije nikada ni barem malo volio, a jos manje toliko da se
vjenca s njom.

Kroz ovo se samo jos jednom potvrdjuje Mersaultova ravnodusnost,
ali u ovom konkretnom slucaju, ravnodusnost prema ljubavi kako kroz
ovaj citat, tako i kroz njegovo razmisljanje o Mariji kad zavrsi u zatvoru:

"Te veceri sam razmisljao i sam sebi rekao da se mozda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osudjenog. Dosao sam i na ovu pomisao da
se mozda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodusan sjecajuci se Marije.
Mrtva me vise nije interesovala.»



Perez
Nosio je sesir okrugla tulca i sirkoga oboda, odijelo kojem su hlace padale
u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijase premalena za
njegovu kosulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilicno
njezne kose virile su cudne, klempave i nepravilne usi kojih je boja crvena
kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova zena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani

O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednolican i besmislen zivot
mladog sluzbenika Mersaulta u Alziru od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do iscekivanja vlastite smrti na koju je osudjen zato sto je
bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s
njegovim prijateljima.

Svi ti dogadjaji ispricani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,
koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodusnoscu govori o
proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i
kratkim recenicama.

Prema romanu "Stranac" 1967. godine snimljen je istoimeni film.
Camusov Stranac jest roman s poprilicno uskom usmjerenoscu,
jednostavan je u svijetu punom nedokucivosti i ravnodusnosti,
dogadjaji koji se nizu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,
kao sto je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus zeli prikazati unutarnje napetosti, nelagode,
osjecaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim
razmisljanjem u tim trenicima.

Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne
govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psiholoskim razlozima,
vec govori o necem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama
i nezgodama jednog mladica, Mersaulta.

"Stranac" sadrzi pricu o covjeku koji se nasao u situaciji zlocinca i
osudjenika na smrt, a da nista od toga ne shvaca. Odnosno, on je
izgubljen, zivi u svom svijetu, a za druge ne brine sto me se posebno
dojmilo, kao i odgovori na pitanja: sta je zivot? sta je svijet? – "zivot i
svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmedju iracionalnosti i
nostalgije za smislom i skladom". Medjutim, mi ipak zivimo, mislimo da
postoji neki interes da zivimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije zelio
iskoristiti sto je veoma cudno. Ljudi zive u apsurdu, u kugi, dok se
Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom zivota.

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opstu zajednicku
situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na dogadjaje obasjava
svakog od nas pojedinacno.
Zato smatram da je Camus ovim romanom pruzio okrutnu,
ali istinitu sliku o covjekovom postojanju uopste.