Mladost je doba u kojem zivot covjeku daje obecanja koja ne misli ispuniti!
Jedan, jedini
Sto znaci odrastati u danas mitskoj multietnickoj sredini, sto je nekada Sarajevo bilo, a sada vise nije, moze se, medju ostalim, spoznati u nastavku dirljivih prica, ponajveceg knjizevnika sto ga je Bosna i Hercegovina dala - Abdulaha Sidrana. Osim toga prepoznaje se sta stoji u pozadini filmskih klasika poput
"Sjecas li se Dolly Bell" ili "Otac na sluzbenom putu", za koje je Sidran pisao scenarije. Cak i da nista od toga u ovoj prici nema, lakoca s kojom Sidran pise, hipnotizirajuca je i predstavlja cisti uzitak u doba kada je citanje svega sto premasuje sadrzaj SMS poruke, teski napor
Toplinu svoga doma Avdo je tih godina nalazio svugdje samo ne na ledenom propuhu dviju lesonitnih soba u baraci broj 42, na Kovacima, iznad Bascarsije, u koje je brizna vlast smjestila sestoclanu porodicu njegovog oca, golootockog uznika i politickog rekonvalescenta Mehmeda Sidrana, po isteku njegove trogodisnje zvornicke konfinacije. Osam godina je Avdo odbijao prihvatiti da se zove stanovanjem to njihovo regularno pisanje kroz prozor, zimska smrzavanja pod zajednickim jorganom, obavezne proljetnje zubobolje i jesenje uhobolje, ljetnja trijebljenja stjenica, buba-svaba i buba-rusa, i rijetka mjesecna pranja i kupanja u zasranom kolektivnom klozetu na suprotnom kraju barake. Ono se, to stanovanje, u sluzbenom javnom jeziku nazivalo privremenim smjestajem, ali se lako dala prepoznati njegova prijeteca beskonacnost i on je brzo, vec po okoncanju osnovne skole i polasku u gimnaziju, svojim domom poceo smatrati ulicu, a aktere njenog zivog, uzavrelog zivota – svojom porodicom. Bila je golema ta porodica, i nikoga nije izostavljala ni zanemarivala: od drugara u skoli i u igri, bez iznimke, do vlasnika vulkanizerske radnje u Patkama, Hame Vejzagica, koji je velikodusno dopustao da se dezurni ulicari griju u njegovoj radnji, da pomazu u demontazi kamionskih guma, te blagodareci tome steknu pravo da od njegovog pomocnika, plavookog majstora Mevludina zvanog Melko, zaiscu i dobiju cigaretu (debeli, zlatnozuti Vardar), od svih njih pa do babe-Tomanije, sto sa drvenog tronosca na klupi kraj ulicne cesme promatra cudesni sarajevski svijet, a njima, dok igraju nogomet, smeta i ona i njen minijaturni seljacki tronozac ! Vidi babe Tomanije, juce sljegla s Romanije! propiskivali su djecaci, ukoso i izmijenjenim glasovima, a baba se cinila gluha, i svojim sitnim specenim prstima nastavljala motati crnozute duhanske vlati u pola pedlja cigaret-papira. Mota li mota ! Nit sta vidi, nit sta cuje ! Ni jedan joj filozof nije ravan !
Jeste, to je bio njegov dom, to je bila njegova porodica i – neka oprosti majka Behija ! – on druge porodice i drugoga doma kao da nije ni imao. Ali je zudnja za toplinom vlastitoga doma u njemu tinjala neprekidno, i kada toga nije bio svjestan, mozda narocito onda kad nicega nije bio svjestan. Po sarajevskim budzacima, skladistima i otpadima skupljao je "petice", one najdeblje daske, dvije takve je cak i ukrao u susjednoj dvorisnoj supi porodice Toskic, i u svojoj, prostranijoj i visoj, iznad naslaganih gomila cumura i drva, instalirao cvrst plafon, strop, i s njegove gornje strane dobio prostran i suh, prvoklasan – tavan. Zicanom mrezom podijelio ga na dva dijela: jedan, za golubove, drugi, za sebe. Bila je to njegova – baza. U ondasnjem sarajevskom govoru, ta rijec iz militarnog jezickog registra izgovarala se sapatom i imala svoje precizno znacenje: tajno skroviste. Njegovo bas i nije bilo tajno, u njemu se nije moglo ni uspraviti, ali se moglo sjediti, lezati i citati i pusiti i spavati, biti izdvojen i sam – a njemu je to – za pocetak! – bilo dovoljno. Ljeti-neljeti, kad god je mogao, nocivao je u bazi i u muklom zujanju sarajevskih noci osluskivao kako mu zivot umilnim glasom na uho pjevusi uspavanke pune svakojakih obecanja. S osmjehom na licu, tonuo je u zidak i slatkast san. Mnogo godina kasnije, pomocu knjiga, i na rabosu vlastite koze, razumjece da mladost i nije nista drugo nego doba u kojem zivot covjeku daje obecanja – koja ne misli ispuniti !
Plemenita kuca Martina Knezevica
U svojoj zbunjenoj dusi Avdo je ipak slutio da ulica i skroviste mogu nadomjestiti, ali nikako odmijeniti toplinu porodicnog doma. Zato se radostan prepustao cestim i dugotrajnim boravcima u tudjim domovima, u porodicama svojih ulicnih i skolskih drugova. Koliko je samo cvaraka pojeo na drugom spratu zgrade u Gundulicevoj ulici broj osam, u stanu Martina Knezevica, oca njegovog gimnazijskog druga Bozidara Knezevica Kneska ! Kneskova majka Jozefina bijase umalo pa i njegova mater, sestra Marija njegova sestra, a cika-Martin, s istim tankim brkom pod nozdrvama, bas ko da je bio njegov rodjeni otac Meho Sidran ! Za ovu priliku – trijezan. Nije Avdo u tim trenucima horvao po religijskom sadrzaju svoje duse, ali su rituali porodicnih rucaka u domu Knezevica cinili da se, za trpezom, sa kompletom escajga pred sobom, osjecao pomalo i katolikom. Zasto da ne ? Cika-Martin mu je, jedne predbozicne veceri, dozvolio da sa ormara skine veliku, crnoukoricenu Bibliju, i bilo je to prvi put u njegovom zivotu da u rukama drzi svetu knjigu ! Otvorio je nasumice, procitao nekoliko stihova iz Psalama, pa se zacudio: otkud ljubavna poezija u vjerskoj knjizi ? Sklopio knjigu u krilu i ponovo pogledao koricu: je li moguce da je neka greska ? Nije moguce. Nema greske. Biblija. Poezija Staroga zavjeta ! Pa Knjiga Propovjednikova ! Hej, covjece ! Njemu ce njen ritam i melodija munjevito uci u sluh i ostati unutra zanavijek ! Zato ce u svome knjizevnome poslu izgraditi pravilo po kojemu se nikad, ama bas nikad nece lacati pera da zapise pjesmicu i stih, ako njega, taj ritam, i nju, njegovu melodiju, nije prethodno u sebi ulovio i jasno cuo ! Dobro. Ne pricamo sad o tome.
Avdo je ustvari u domu Knezevica bio jedan od.
Jedan od pet-sest Kneskovih skolskih i nogometnih drugara koje su Kneskovi divni roditelji primali s ljubavlju i paznjom, bas kao vlastitu djecu: Zivorad Marinkovic Zika, oficirsko dijete sa Grbavice, odlikas, Mihailo Petrovic Misel, stidljivi ljepotan, dribler, s usadjenim prezirom prema skoli i strebanju, masinski tehnicar i ljevonozni nogometas Muzafer Pasic Paja sa Mejtasa, gimnazijalci i buduci piloti Vladimir Spasic Spasa, Miodrag Maric Bata…i mali Abdulah Avdo Sidran zvani Zrno…
Sa Brankicom, u domu sjor – Ivana Versica
Da, Avdo je, s gimnazijskim nadimkom Zrno, u domu Knezevica bio jedan od, ali je u domu sjor-Ivana Versica, sarajevskog trgovca i vlasnika radnje za hemijsko bojenje i ciscenje, u Saracima, bio – jedan i jedini ! Tamo ga je odvodila drugarica iz razredne klupe, Brankica Versic, Ivanova kci. Kazivalo se: neka djeca zajedno uce, ali je u tome druzenju i prijateljstvu sve bilo vaznije od ucenja. Brankica je bila sportasica, rukometas-prvotimac Mlade Bosne, i upravo je vodila svoj ljubavni rat sa sarajevskim fudbalerom i jugoslavenskim reprezentativnim centarforom Josipom Bukalom – sve nesto: povuci-potegni, sadsehoce-sadsenece – te joj je Avdo, barem u pocetku drugovanja, bio rame za plakanje, uho spremno da saslusa … Kasnije su, kad je Avdu spopalo da pise poeziju, diskutovali o njegovim sastavima i ponekad zajedno iscitavali najnovije knjige suvremenih jugoslavenskih pjesnika. Uvrijezilo se i to da njih dvoje, a ne mama Ana, niti sluzavka Marica, izvode Baku, maminu mamu, na vecernju misu, u marindvorsku crkvu Svetog Josipa. Tu, u crkvenom polumraku, Avdu su – osamucenog silovitim, sveprozimajucim djelovanjem muzike orgulja – obuzimale kvarne misli i sve je teze odolijevao napasti da svome tijelu privuce Brankicino okruglo dupence, pa kud puklo da puklo ! Cudio se, i nikad se nije prestao cuditi nad cinjenicom da u takvu erotsku napast nije dolazio bas nikad tokom visesatnih druzenja u njenim djevojackim sobama, a u crkvi, uz orgulje – svaki put, i to tako da nije znao sta da radi sa sobom, kud da se djene, i sta da cini sa svojim – vulkanom u gacama ! Svasta !
Ovdje je bila soba Brune Versica
Svoj stan u Ferhadiji, sa tri visoke sobe i uskim balkonom sto gleda na najfrekventniju gradsku pjesacku ulicu – bas kao da je sa te promatracke pozicije svoje sarajevske pejsaze u ulju na platnu radio maestro Mario Mukilic ! – Versici su tih godina zamijenili za veci i svjetliji stan na Marindvoru, u Zmaj-Jovinoj ulici, iza ledja crkve Sv. Josipa. Avdo je upamtio oba i – mada se ne sjeca s kime je malocas razgovarao telefonom, ni sta je jutros doruckovao, ni da li je uopste doruckovao – mogao bi i danas, nakon cetrdeset i vise godina, rekonstriurati raspored prostorija u njima i u svakom uprijeti prstom u prava vrata, pa kazati: ovdje je bila Brunina soba ! Bruno je bio Brankicin stariji brat, Avdo ga je znao nekoliko godina prije nego sto ga je prvi put vidio, a milostu s kojom su ga Versici u svome domu pazili i njegovali razumijevao kao – preostalu od one za Bruna, kao njeznost i milost koje sjor-Ivan i gospodja Ana nisu stigli potrositi na sinu, pa je, eto, radosno urucuju ovom malom, simpaticnom drugu svoje kcerke, dok neskriveno tuguju za prvorodjencem koji u Zagrebu vec sedmu-osmu godinu studira na nepoznatom fakultetu i obilato rasipa porodicni novac a da nije maknuo od druge godine i dva polozena opsta ispita iz pradavnog prvog semestra. Zenske, pice, karte, pa opet zenske – nema sta sve nije, tih godina, Zagreb nudio mladom i imucnom covjeku, i nema cemu se Bruno nije podao, pritisnuvsi, kako to narod slikovito kaze – gas do daske ! Tata Ivan je stvar podnosio stoicki, ne pomisljajuci da ukine ili smanji Brunove mjesecne novcane porcije. Neka se izjurca, mlad covik, mora se mladost negdi izjurcat ! Nakon sest godina, dao je sinu rok. Poslije, dva ga puta produzavao, po godinu i godinu i po, prije nego sto je rekao Sad basta i sinu u Zagreb poslao komandu da se odmah vrati kuci. Basta. U Sarajevu, smjestio ga u radnju, da pomaze Munibu, koji pomaze njemu, kod prijema i isporuke robe. Bruno lijep, crna, gusta kosa, pune usne, svjetlucaju iza njih bijeli zubi, malcice mu kose oci,, rodio se za rad sa zenskim musterijama. A muskih gotovo da i nema.
Ali – nesta krupno nije bilo u redu sa tim covjekom. Tim Brunom Versicem. Ako su zagrebacke godine iz njega i istresle svaki suvisak mladalackih mahnitosti, sigurno je i da su versickoj mekoti njegove duse dodale i neoprostiv visak naivnosti i neopreza: samo sto je poceo rat, druge sedmice aprila 1992. godine, u stanu na Marindvoru, bila mu se na televizoru pokvarila slika, pa se popeo na krov da popravi antenu. – Kako je raskalasni zagrebacki student mogao znati da na cijelome svijetu nema snajperiste koji bi propustio takvu metu ? Kako je zenskar i kartaros, tatin sin, smotani Bruno Versic mogao znati da za snajperistu nema vece radosti, da je istinski san snova svakog snajperiste na svijetu: upucati kolegu iz protivnickog tabora ? Tijelo mu se skotrljalo niz krov i muklo trupilo na asfalt Zmaj-Jovine ulice. Nije bilo potrebe da se radi obdukcija, a neko je iz prosekture donio tvrdnju koja se nije dala provjeriti: da su Brunu Versica upucala tri snajpera odjednom.
No comments:
Post a Comment