PSI I KLOVNOVI,OKO GORNJEG VAKUFA,,,Josip Mlakic

Ovog su mi proljeca, nekako u isto vrijeme, dopale u ruke dvije knjige, koje sam dozivjela i citala nekako "komplementarno", kao da jedna drugu u svakom trenutku nastavlja i dopunjuje. Rijec je o autobio­grafskom spisu "Pri guljenju luka" (Beim Hauten der Zwiebel) Güntera Grassa i kratkom romanu "Psi i klovnovi" Josipa Mlakica. Ja sam te dvije knjige drzala uporedno otvorene na krevetu, citajuci cas jednu, cas drugu i u mojoj citateljskoj uobrazilji mijesale su se slike unovacenih i ratnom uzasu predanih mladica iz Bugojna i Danziga, mladica iz dva tako udaljena, a ipak tako bliska vremena i grada, ucvrscujuci me u remarkovskom osjecanju ne samo da je rat najvece od svih ljudskih zala vec i da su svi ratovi na neki nacin tek perverzno ponavljanje istog, vec vidjenog. Nikako nisam mogla shvatiti moralisticke novinske tirade o Grassovu mladickom sluzenju Hitlerovih zloglasnih postrojbi, jer je upravo sudjelovanje u njima rezultiralo velikom antimilitaristickom knjizevnoscu, ne­pokolebljivim autorovim antifasizmom, moralnim stavom i djelom koje ce obiljeziti kako njemacku tako i svjetsku umjetnost dvadesetog stoljeca.

Upravo zbog toga sto je kao mladic vidio kako iznutra funkcioniraju strojevi unistenja, kako se ispiraju mladi mozgovi prije no sto se od njih proizvede "domovinsko meso", Grass je mogao i napisati "Limeni bubanj", jedno od najjezivijih i najpregnantnijih umjetnickih svjedocenja

o besmislu ideologije kao takve, koja ljudske predrasude i zablude pretvara u "uzvisene" ratne ciljeve. Posebno su u knjizi o "luku" upecatljive scene suocavanja mladih bojovnika s uzasnim rezultatima njihova ratovanja. "Mi, dakle, nismo htjeli povjerovati to sto nam je (americki oficir) predocio: crno-bijele fotografije iz koncentracijskih logora Bergen-Belsen i Ravensbrück... Vidio sam brda leseva i peci. Vidio sam ljude koji gladuju, koji su umrli od gladi, prezivjele od kojih su preostali samo jos kosturi iz jednog drugog svijeta. Ponavljali smo recenice:"I to da su ucinili Nijemci? Nikad to Nijemci nisu ucinili. Nijemci tako nesto ne cine!"

Nacija je opijena vodom, svojom "kulturnom misijom", svojom svetoscu uvijek neosjetljivom za tudju patnju, jedino maloljetni djecak koji je odbio odrasti, Oskar Matzerath, shvaca da je cijela prica djelo gomile pervertira i ludjaka.

Kod Mlakica se prica ne ponavlja, vec nastavlja. U autobusu, koji se probija kroz ratom zahvacene prostore jugozapadne Bosne, grupa mjestana, Hrvata i Bosnjaka, krenula je u Sarajevo, vezanih zastava, da prosvjeduje "protiv srpske agresije". Vec za prvih sati voznje, drus-tvance se dijeli, puca "po nacionalnim savovima", na lijevu stranu autobusa sjedaju jedni, a na desnu drugi. Medju tim provincijskim likovima pocinje karakteristi­cna prica o "kulturnoj superiornosti", kakva se moze i danas citati po nasim dnevnim listovima i na jednoj i na drugoj strani, ali ta prica, prije no sto autobus stigne na svoje odrediste, zavrsava u deja vu uzasu, u pokolju. Jedan malodobni djecak, suputnik "razuzdane gomile",,,,poput Grassova Oskara, opisuje te dogadjaje u svojoj djackoj zadacnici, ne mogavsi skriti izraze svog dubokog zaprepastenja i cudjenja.

U jednom "autokomentaru", objavljenom u povodu knjige, Mlakic ce to objasniti ovako:

"Selo iz mog romana "Psi i klovnovi" nije nikakva fikcija. Bio sam jedini Hrvat u bosnjackome razredu, nikada nisam imao osjecaj da sam u toj sredini po bilo cemu inferioran u odnosu na druge. Isto vrijedi i za obratne slucajeve, za Bosnjake koji su zivjeli u vecinski hrvatskim naseljima. Jedno od najtragicnijih naslijdja posljednjeg rata je upravo to sto su takve istinske oaze suzivota brutalno unistene. I bas tu, u tim nekakvim manjinskim oazama, da ih tako nazovem, dogodili su se neki od najstrasnijih zlocina tokom rata. Ne samo da su unistene takve sredine, vec je zauvijek, cini mi se, unistena i ideja o necemu slicnom."

Josip Mlakic rodjen je 1964. godine u Bugojnu. Osnovnu i srednju skolu zavrsio je u Gornjem Vakufu, gradu koji je u ratu dobio svoje drugo ime — Uskoplje. Autor je prije rata diplomirao masinstvo u Sarajevu, odakle se vratio u rodni kraj gdje se zaposlio u jednoj tvornici. Izbijanjem rata, unovacen je u postrojbe Hrvatskog vijeca obrane, gdje je jedno vrijeme sudjelovao i u borbama. Danas zivi u Uskoplju — Gornjem Vakufu i radi kao inzenjer u tamosnjoj tvornici armatura. Njegov debitantski roman "Kad magle stanu" (2000.) u Hrvatskoj je dozivljen kao svojevrstan sok, jer se blazirana hrvatska knjizevnost prije toga i nije, osim propagandno i povrsno, bavila ratom u kome su kao buktinje gorjeli bosanski gradovi, u kome se raspala jedna velika drzava i njezin svijet.
Hrvatski su mediji Mlakicev roman svrstali u sam vrh "hrvatske moderne proze" i pojedini kriticari su ovu pricu nazvali najboljim "hrvatskim ratnim romanom". Doduse, bilo je i mudraca koji su roman etiketirali kao djelo jednog "inzenjera", u kome je radnja jako zanimljiva, ali da ima puno nedostataka u strukturi recenice, u stilu. Mlakic je jednostavno pisao drukcije, puno drukcije od knjizevnosti koja je nastajala na prepisivanju americkih i evropskih "in" tema o alkoholu, seksu, drogi i generacijskome beznadju. Njegovo beznadje, pak, bilo je autenticni bosanski proizvod. Sarajevo, zaneseno svojim pseudometropolizmom i svojim mitotvorackim piscima, "novim romanticarima", tu knjigu gotovo nije ni registriralo. Tek ovih dana, kad je film ciji je scenario Mlakic radio prema svom roma­nu, osvojio hrpu priznanja, o piscu je sire izvijestavano u rodjenoj zemlji.
.
Roman "Kad magle stanu" prvo je poglavlje autorove trilogije o hrvatsko-bosnjackom sukobu, ispovijest iznutra, iz rakursa onog koji je camio u rovu, jednog od mnogih koji su ratovali protiv svojih najblizih, a ne znajuci za sta uopste ratuju.

Grass u svojoj knjizi veli da njemacki vojnici nisu pojma imali o strategiji i taktici, da nisu imali blage predodzbe ni o zemljama u koje su ekspedirani, pogotovu nista nisu znali o politici. Ginulo se, toboze, za genijalnog vodju, mislilo se samo na puko individualno prezivljenje.

Isto je i s Mlakicem — prica o vojnicima je prica o pozivotinjenju, kako bi rekao Simic, sto zemljom raste i do neba se penje. "Ratni ciljevi" tu se tek ironiziraju — covjek pretvoren u zvijer rata nije osjetljiv na metafiziku, osim zadovoljenja poriva za nasiljem koje mu sluzi za ostvarenje kainovskih i primordijalnih nagona, njega nista drugo pod milim bogom ne zanima.
Tesko da je iko, osim Faruka Sehica, tako opi­sao rat u Bosni, rat kao potpuno unizavanje ljudskog bica i unistavanje same njegove humane supstance.

U drugom dijelu trilogije, romanu "Zivi i mrtvi", Mlakic opisuje grupu odmetnutih i ostavljenih hrvatskih vojnika, koja se potuca po bosanskim planinskim vrletima, u strahu od srpske vojske, ali i dojucerasnjih saveznika, Bosnjaka. U tu sumornu i depresivnu suvremenu pricu Mlakic uvodi i "paralelnu radnju", koja se dogadjala prije pola stoljeca u Drugom svjetskom ratu, kad su u domobranskoj postrojbi zajedno ginuli i katolici i muslimani. Oni su, takodjer, bili okruzeni dvostrukim "zidom od mraka", krvolocnim ustastvom i osvetoljubivim partizanima, koji su nadirali s druge strane. Te dvije price su se na koncu ispreplele, cineci jednu jedinstvenu strukturu beznadja. Na pitanje zbog cega rat s Bosnjacima, ratnik odgovara:

"Da ovdje ima pingvina, mi bismo zaratili i s njima".

Grass u svome djelu navodi kako su se njemacki vojnici posprdno izrazavali o "Ivanima", tj. Rusima, kao prljavim primitivcima, a Mlakic upecatljivo iznosi tu pricu o "hrvatskoj kulturnoj superior­nosti" nad Bosnjacima kao azijatima i "balijama".

Prica, zapoceta andricevskom apoftegmom da smo mi svi mrtvaci, zavrsava se na seoskom groblju, u kome su izmijesani nisani i krizevi u neko kopolijansko krvavo svanuce, u kome svjetlo, "boje isprane krvi", kao "kakav smrtni pokrov prekriva sve, i zive i mrtve".
Mlakic je, poput Andrica, pjesnik nihilizma i beznadja, iz njegovih recenica, kao iz kakvih jobovskih stihova, izvire tama koja prekriva nas svijet, on opisuje nas zivot ovdje tek kao dolinu suza. Njegovi likovi su ljudi bez ljubavi i nade. I zavrsni dio trilogije, roman "Psi i klovnovi", je kao niz djackih zapisa o temi Putovanje u bolji svijet. Jednostavnim recenicama, nastalim na tragu stripova i akcijskih romana, djecak opisuje taj put kao kosmar u autobusu punom dobrocudnih ljudi, koji se polako pretvaraju u ubojice i ludjake. Kao u kakvu sijanovskom filmu, ovdje se redaju scene domaceg apsurda; dojucerasnji prijatelji nabacuju maske pasa i klovnova, hvatajuci se za vratove kao u sekspirovskoj misolovci, ni ne znajuci da ce i jedni i drugi uskoro biti pobijeni.
Günter Grass u svojoj autobiografskoj knjizi na jednom mjestu veli kako mu se, tek nakon sloma ideologije kojoj je kao mladic pripadao, zauvijek ogadio i sami pojam nacije.
Josip Mlakic u svojim djelima uglavnom ne govori o naciji i politici, mada su sva ona implicitna osuda upravo nacije i politike, koja se u ime bosanskohercegovackih katolika, vodila u jednoj od boga i svijeta ostavljenoj zemlji u najjuznijem budzaku Evrope. Ta politika, zasto ne reci, pretvorila je bosanskohercegovacke katolike, koji su dali divovski doprinos knjizevnosti i kulturi ove zemlje, u nevaznu i vec sad politicki irelevantnu manjinu,za sta su i sami zasluzni,da nasi bosanskohercegovacki katolici sa svojim "vodjstvom" i asistencijom "iz vana" cine od sebe strancima i nepozeljnima u svojoj vlastitoj domovini.

Djelo Josipa Mlakica nastaje u tisini, izvan buke i bijesa; ono ne slijedi danasnje meta­morfoze ni metastaze te pogubne politike, ono ne prati knjizevne trendove, ali se svojom dubokom humanoscu,te izrazitim osjecajem pripadanja svom bosanskom bicu, nadasve blistavom vjestinom pridruzuje najboljim stranicama koje su bosanski autori u ovoj zemljo napisali pocetkom dvadeset i prvog stoljeca.
Grass u svojoj knjizi s cudjenjem konstatira spoznaju o vlastitome trajnome strahu: "Je li me plasilo ono sto tada u regrutacijskome uredu nisam mogao ne vidjeti, kao sto me jos danas, preko sezdeset godina kasnije, u trenutku dok ovo pisem uzasava dvostruko slovo S?"
I Mlakic svoju trilogiju zakljucuje takodjer opisom zebnje, straha od ponavljanja uzasa prezivljenih prizora: "Zamisljam da neko osvijetli autobus iznutra. I odjednom sam u svojoj nocnoj mori, shvacam da su svuda oko mene ljudi utvare, ljudi s maskama na licima".