Braca Sidran
================
Sa razdaljine od pedeset godina jasno se vidi da je na koverat sudbine svakog od trojice brace Sidran dobri Bog vlastitom rukom udario zig. Tri godine prije posljednjih dana zime 1964/65, kada je, u pedesetoj godini, nakon teske bolesti, umro njihov otac, Mehmed Meho Sidran. Sa udaljenosti od pedeset godina vidi se kako je stvar sa bracom Sidran zapravo zavrsavala tamo gdje su oni mislili da je pocinjala! Juna 1962. godine, gotovo tri godine prije Mehine smrti, na porodicnom konferencijskom stolu nasla se samo jedna tacka dnevnog reda: izvjestaj o skolstvu, a sadrzaj toga izvjestaja bio je – katastrofa, gola, puna, totalna katastrofa! Sva tri brata, kao po dogovoru, izgubili godinu! Srednji brat, Avdo, onaj koji ce kasnije postati pisac – jer je tako bilo nazvrljano u kovertu pod onim zigom! – treci razred gimnazije skoncao sa tri debele kecine: iz matematike, iz hemije i iz njemackoga jezika. Vladalo je nepisano pravilo da se u takvim slucajevima na sjednici Nastavnickog vijeca doticnome zalosniku oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu skolsku godinu. Vladalo je takvo pravilo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u ucenika nadje i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog "predmeta" Avdo je imao posteno zaradjenu, pravednu i zasluzenu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa casova – a takvome uceniku, bez intenzivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kisobrana, objektivno nije bilo spasa.
Mladji brat, Edo, propao u prvom razredu. Stariji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu godinu na Elektrotehnickom fakultetu! Sta da se cini, kazite, ljudi? Tri sina – tri sloma! Tri sina – tri brodoloma! Meho je vlastitim ocima procitao zagrebacku ekspertizu koja potvrdjuje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a perspektiva u kojoj udovica Behija skoluje, hrani i odijeva cetvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadesetidvije godine, izgledala je suvise tjeskobno i mracno. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u cuda i nadati se nemogucem, odlucuje da stvar presijece ostrim rezom, bez trunke sentimenta. Avdo nece ponavljati razred! Avdo ce skolovanje nastaviti u Zeljeznickoj saobracajnoj skoli u Vogosci. To je zdrava i pametna skola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traze dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svrsenik stice diplomu zeljeznickog saobracajnog tehnicara, s kojom se prakticno u dva koraka stize do finoga posla i sigurnoga mjesta – otpravnika vozova. Moze li se zamisliti ista jednostavnije i ljepse? Ne moze. U dnevnome redu te vazne porodicne sjednice Meho ni pod tackom razno nije planirao bilo kakvu diskusiju, ali i da jeste, Avdo, sto se njegovog slucaja tice, ne bi ni zucnuo: mnogo mu se svidjela mogucnost da regularno zbrise od kuce, da zbrise od kuce trajno, da sa Bjelava otperja u vidu lastinog repa, sto prije, sto prije. Nestrpljiv da svane dan i da sirom Sarajeva raznese epohalnu radosnu vijest, cijele se noci u krevetu vrtio i znojio, kao u teskoj ognjici.
Ni Edo nece ponavljati razred! Ova kuca nema vremena za ponavljanje razreda! Jeste li razumjeli? Svi su sve razumjeli i nije bilo nikakve potrebe da Meho udara sakom o stol uz svaku svoju izgovorenu rijec i uz svaki slog svake izgovorene rijeci. Je-ste li ra-zum-je-li? Tap-tap-tap, tap-tap-tap-tap! Edo ce na kuharski zanat, trogodisnja Skola ucenika u privredi "Jaroslav Cerni". Posao poslije moze da bira: u Sarajevu postoji dvanaest gradskih "Ekspres" restorana i za njega kao za Mehinog sina u njima su sirom otvorena svaka kuhinjska vrata.
A sta da se radi sa Ekremom? Sa Ekremom – nema nista da se radi. Njemu se mora oprostiti. On u toku cijeloga svoga dvanaestgodisnjeg predfakultetskog skolovanja nikada nije kuci donio ni jednu jedinu cetvorku, nize ocjene da ne spominjemo! Nego sve same kretenske oble petice! Avdu je ponekad spopadala i suluda pomisao kako ih Ekrem i donosi kuci samo zato da bi, gluho bilo, otezao polozaj svojoj mladjoj braci! Kada je, po zavrsetku gimnazije, trebao odabrati sta da studira, na koji fakultet da se upise, bilo mu svejedno. Vidite sta je najteze, pa me tamo upisite! Tako rekao roditeljima i sa svojom rajom iz "Fisa" otisao na more. Tih godina stvarno najtezi bio tek osnovani Elektrotehnicki fakultet. Niti se na njega mogao svako upisati, niti se lako zavrsavao, niti je iko smatrao ikakvom stetom ili sramotom ako se posrne na prvoj stepenici njegove najteze, prve studijske godine. Neka Ekrem slobodno ponavlja!
Meho je stvari zbilja postavio logicno i principijelno, takoreci bez greske. Ali je na te iste stvari Onaj Sto Udara Pecate gledao nesto drugacije: u Zeljeznickom dispanzeru, u strogom centru grada – to je ona austrougarska zgrada na Titovoj, Direkcija zeljeznica, koju mnogi brkaju sa susjednom zgradom Drzavnog Predsjednistva – u toj je zgradi, dakle, Onaj Odozgo stvorio i posadio nekog starog doktora s njemackim prezimenom koje Avdo nije upamtio (sjeca se samo njegovih sijedih brkova i dvobojnih, kao domine, crnobijelih obrva) – da on, taj specijalist-oftamolog, dijagnosticira kako lijevo oko kandidata Avde Sidrana vidi znatno slabije od desnog, pa mu se u zdravstveni karton ne moze upisati ono sto je za prijem u Skolu neophodno: kategorija vida A 1. Ne zaboravimo, posao otpravnika vozova je da cini ono sto mu ime kaze: da docekuje i otpravlja vozove, za sta je neophodan besprijekoran i sluh i vid! Jugoslavenska Drzavna Zeljeznica, to je sapka i uniforma, sa uniformom nema sale i kod nje nema samilosti, koliko god iz djecakovih ociju po kamenitom stubistu Direkcije frcale i lile vrele i uzaludne pubertetske suze! Da, Avdo ce ipak ponavljati treci razred! Nista od zudjenog rastanka sa kucnom guzvom i gnjavazom, nista od radosti i izmastane ljepote samostalnog zivljenja! Zbogom, sreco, koja nisi ni dosla!
Tako su se kompletna kola Mehmedovih ostrih rezova slomila na ledjima najmladjega mu sina, onoga kome se on, 4. februara 1947 – sve zudeci da mu Behija, nakon dva muska djeteta, napokon rodi kcer – nimalo nije obradovao! Ode Edo u kuhare, ode Edo u kuhare! cinilo se Behiji da cuje kako bjelavska djeca zadirkuju njenog treceg sina i od toga ju je obuzimalo jasno osjecanje krivnje. Da koliko-toliko popravi stvar odlazi kod direktora sarajevske Elektrodistribucije Jahiela Jase Kamhija, poziva se na njihove zajednicke godine u SKOJ-u i zalobnim glasom podastire molbu da on, svojim autoritetom, kod direktora skole "Jaroslav Cerni" ishodi prebacivanje njenog sina sa kuharskog na elektricarski zanat. Kako bi to sutra izgledalo, je li tako, druze Jaso, kad me neko pita, a ja mu kazem: jedan mi sin elektroinzinjer, drugi – kuhar. Nekako, brate, grozno. A kad reknem: ovaj elektroinzinjer, onaj elektricar… nije previse ruzno? Je li tako, druze Jaso? Kamhi bez ikakvoga vrdanja i prenemaganja uslisava njenu molbu i u njegov rabos rukom andjela biva upisano jedno plemenito djelo. Mada se ne zna da li je za Edu bilo dobro ili je za Edu bilo zlo to sto je u zivotu postao elektricar a ne kuhar. Malo je cega slicnog na zivotnim putanjama jednoga kuhara i jednog elektricara. Ali – ko zna ? Ni sa udaljenosti od pedeset godina, ta se stvar ne da razabrati.
Ponavljaca Avdu skolske vlasti rasporedjuju u najbolji skolski kolektiv – pola odlikasi, pola vrlo-dobri i dobri – u uzoriti Treci Ce razrednika Jurja Mareka, pisca udzbenika i citanki knjizevnosti, jednog od najboljeg sarajevskih profesora i provjereno najboljega prakticnog pedagoga, domacega, takoreci – Makarenka. Ako ne znadne i ne uspije on, onda u Sarajevu ne postoji niko ko bi maloga Sidrana znao otrgnuti od ulice, i sa stranputice na koju je nagazio tako cvrstim korakom vratiti na utabane staze jednog urednog djetinjstva i normalne gradske mladosti. Da li su u tome rasporedjivanju skolskoga problema Avde Sidrana u Marekov Treci Ce sudjelovali i pametni prsti lijepe teta-Dare iz Centra za socijalni rad u Skerlicevoj ulici, kamo je on, u svojstvu registriranog maloljetnog delinkventa, dva puta pozivan na razgovor – ne zna se, ali je i moguce i logicno. U toj su mu ustanovi prijetili da ce ga, ako tako nastavi, morati strpati u stolacki popravni dom. Avdo se na prijetnje nije obazirao. Socijalna radnica je kazala Pa ti mene uopste ne slusas !? a on odgovorio Imate pravo. Samo vas gledam. A ako zelimo biti sasvim precizni, on nju nije ni gledao nego pogledom – zderao. Jos kad je, nesto kasnije, izmedju dviju posjeta njenom Centru, povezao stvari i shvatio da je ona, ta teta-Dara, ustvari pjesnikinja Dara Sekulic i kad je brze-bolje dva puta procitao njenu tek izislu knjigu pjesama Grlom u jagode, dozvolio je sebi da se u nju zatreska svjesno, principijelno i temeljito, do daske i do usiju. I ta zaljubljenost, kao takva, na izvjestan filozofski nacin traje i danas, kada je njemu 67, a njoj 80 godina. Zasto da ne??
Na pocetku nove skolske godine, prvoga dana septembra mjeseca, u jedan sat i cetrdesetpet minuta poslije podneva, Meho je budan lezao na istome kaucu na kojem ce dvije i po godine kasnije umrijeti, a u njegovim rukama vec nije bilo one snage s kojom je samo dva mjeseca ranije, u junu, zestoko udarao sakom po stolu. Pitao je Ko ti je sad razrednik? a kad je Avdo izgovorio razrednikovo neobicno i lijepo ime i prezime, desnom je rukom sa nahtkasne pokraj uzglavlja porusio sve lijekove, pribor i sitnice i kroz zube protisnuo jedva cujan skrgut Zar ta picka!? Soba se u djelicu sekunde cijela pretvorila u ringispil sa osovinom u Avdinoj lobanji, i taj se ringispil, evo, bjesomucno i besumno vrti dok on na koljenima sa poda kupi i na plohu nahtkasne vraca bocice, kutije i kutijice s lijekovima, injekcijske ampule, nerazbijene cajne salice, tacne, kasicice, male i vece ocale, plasticnu cjediljku, plavi kozni novcanik, zelenocrno Pelikan nalivpero i debeli rucni sat marke UMF.
Na proslavi mature, juna 1964, na velikoj terasi ilidzanskog hotela "Kristal", nakon sto je popio tri vermuta i dva konjaka, Avdo primice stolicu do stolice svoga dragog razrednika, polaze glavu na njegove grudi i, ne trudeci se da sakrije suze, pita: Molim Vas, druze razrednice, recite mi: zasto vas mrzi moj tata? Zasto?
Danas, sa udaljenosti od pedeset godina, Avdo nije siguran da li je, kroz svoje suze, na lijepom razrednikovom licu vidio ili mu se ucinilo da vidi dvije krupne muske suze, netom skliznule iz dubokih ljubicastoplavih tuznih ociju.
No comments:
Post a Comment