Sunday, July 10, 2011

OTKUP SIROVE KOZE,Abdulah Sidran

datum: 20.05.2011

OTKUP SIROVE KOZE: Tri pisma o sudbini, prijateljstvu i prastanju


Abdulah Sidran nekada
Vrijeme je da na ovom mjestu nastavim sa serijom dirljivih prica jednog od najvecih bosanskohercegovackih knjizevnika, Abdulaha Sidrana. Radi se o pismu koje mu je poslao profesor knjizevnosti, decenijama nakon mature, te o pismima koje je Sidran dobio od Jacquesa Chiraca te knjizevnika Asmira Kujovica, gdje mu se ispricava jer je nesto lose o njemu napisao godinama ranije


Pismo prvo:
==============

Svome negdasnjem uceniku Abdulahu Sidranu, koji je postao knjizevnik, 20. jula 1985, dvadeset godina poslije mature, pise njegov razrednik, profesor knjizevnosti Juraj Marek (1920-1992).

Dragi Avdo !

Na muci s rijecima (opiru se lukavstvima da se u njih pretoci cak i dasak duse) – opredjeljujem se za "radost": tvoj ponovljeni, a ovaj put i te kao glasno potvrdjeni uspjeh za mene je upravo radost, pa i vise od toga: zadovoljstvo sto zivot nije bas sasvim izgubio smisao da svijetlim trenucima pokusa da nadomjesti patnje ne bas bezazlenih udaraca sto ih na sve strane dijeli bez izvinjenja te tako potvrdi i neku mjeru smisla za pravednost. Svaki put se sjetim tvojih licnih nevolja, kojih nije bilo malo, otkako smo se – 1962 – upoznali u tvom trecem razredu.

Nije, nazalost, bilo prilike da se sretnemo do danas cak od mature. U svom, istina nepouzdanom, sjecanju ne mogoh da te nadjem medju sudionicima proslave desetgodisnjice kod "Zize". (A mozda se varam ?) Jos mi je vise zao sto moj

"C" nije predvidio obiljezavanje dvadesetgodisnjice. Tako su pale u vodu i te rijetke sanse. Mora priznati: o onom sto se dogadjalo poslije skole do danas znam – vrlo malo. Vjerovatno: uobicajeni tok stvari. U godinama skolskog rada zblizimo se, cak veoma zblizimo, sprijateljimo, s mnogim mladim ljudima, podijelimo s njima i mnoge, svijetle i tamne, intimne trenutke, poradujemo se savladanim preprekama, ucini nam se, tako, da ce veze potrajati svjeze ko zna dokad, a onda se skolovanje zavrsi, razidjemo se, svako za svojom zvijezdom (ili mrakom), i pocne zaboravljanje, udaljavanje, a draz bliskosti i saucesnistva postepeno ishlapi. Pa se na nekoj desetogodisnjici, ili dvadesetogodisnjici, nadju mahom samo sjecanja ! I zaljenje. Sta je bilo, toga vecinom vise nema. Ugasio se rumeni sjaj mladalacke romantike, sto smo je i mi stariji s vama uzbudjeno dijelili. Romantike ? Upravo nje, uprkos svim grubostima i bezocnostima zivota vec tad u mladosti. I mukotrpno je onda saznanje da je sve to bas tako i da pojave koje od pomenutog odstupaju predstavljaju neuobicajene, osebujne iznimnosti.

Tebi od srca hvala za prijateljska sjecanja sto si ih evocirao u nekoliko svojih intervjua. Uzbudljivo je saznanje da nisi zaboravljen i da trenuci zajednistva mladih dana znaju da traju, zivo i iskreno, i u zrelim godinama ! Ipak – da opet damo rijec zivotu pravednom – ti si i u casu naseg poznanstva bio (neotkriven, mozda) pisac i svoj put do stvaranja i samopotvrdjivanja nasao bi i sam. Ukoliko je o meni rijec – sebi priznajem samo dvije stvari: volio sam i volim onaj neobicni, zagonetni svijet rijeci potekao iz plemenitog covjekovog inata, iz iskrenog straha pred beskrajem i potrebe da zaviri u nj, da mu se pridruzi. Volim taj svijet sto ga svojim mastovitim poletom tka, darovit i nemiran, covjek, vizionar. Volio sam i volim, takodjer, drugovanje. Bojazljiv, uza sve to, u opcenju s ljudima, lako sam nalazio zajednicki jezik s bezazlenom, zanesenom mladoscu, tako ceznjivom da poleti, da pronadje zaboravljene Atlantide. U saobracanju s njom iznenada sam otkrio i neku vlastitu drevnu potrebu za zajednistvom u traganju za istinama, potonulim ili na drugi nacin skrivenim…

Ima neceg izvornog i punokrvnog, i beskrajno aktuelnog, u tvom otiskivanju od obala pouzdane svakodnevnice na pucinu nepoznatog, pod "kozu" stvari, ka nepocin-polju moguceg nepovrata. To zvijezdama snova oroseno razdoblje pocinjanja zivljenja, te prve patnje i razocarenja sto se zaboravljaju snagom mladelackog rascvjetavanja ! I sam se ponekad predajem svjetlucavim uspomenama vlastitog negdasnjeg zivljenja znajuci da su najvedrije, najpunije nade bile – oci sto su gledale u svijet lijep i svirep ocekujuci bajke. Oci, ali i srce zeljno da se raduje…

Na vrata mi pokuckuje starost: djetinjstvom i mladoscu branim se od kraja. Tog nepojmljivog nista. Ti si, srecom, otskrinuo drugu kapiju. A mozda i nije srecom, nego sto moras. Kako bilo da bilo, tvoj dokaz o vlastitom ljudskom porijeklu veoma je uvjerljiv i veoma me raduje…

Moja cestitka, koja to i nije u pravom smislu rijeci (a ni ne treba da bude: njih si se nadobijao u zadnje vrijeme s mnogih uglednih mjesta !) – poprilicno kasni. Ti oprosti: u mom zivotu je i inace uvijek bilo malo smisla za zurbu, a nisam zelio da ti kazem nista konvencionalno. Dok ti pisem, sjecam se jednog nevisokog momcica sto je razrednikovu dopisnicu upucenu njegovoj majci danima nosao u dzepu i jednog je dana, smjelo i objesenjacki, i pokazao objasnjavajuci zasto majka ne dolazi. Sjecam se mladica s kojim sam dugo i cesto razgovarao i sporio se oko njegove nesigurnosti i lutanja i koji je na jedan od najozbiljnijih razgovora poveo i zutokosog svjedoka, otkrivsi mu da razrednik mozda ima i pravo, ali kako mu to priznati ! Sjecam se gimnazijskog "problema" koji briljira na maturi i bitnom ojacavsi izvore svoje upornosti, odlazi na faks da se bavi literaturom…

Bili su to dani za nezaborav. Po cemu, mozda ces se upitati. Bas po tim i takvim "sitnicama" kojih je bilo napretek i koje, vjerovatno, "zivot znace". I drugovanje cine drugovanjem. I traju.

Da te slava ne pobijedi, vec da je ti bacis na koljena, to najvise od svega zelim. Da sacuvas u sebi sto vise od onog Avde Sidrana iz skolskih klupa, od njegovog divnog nemira. Bolnog i dragocjenog u potrazi za vlastitim bicem, za vlastitim svijetom, sto u svakom od nas zivi na svoj nacin ali je malo nas kadro da ga prevede u jezik, u postojanje.

Srdacno,

Sarajevo, 20. jula 1985.

Juraj Marek


Pismo drugo:
=================

Povodom primitka Nagrade Slobode PEN-centra Francuske, cestitkama pjesniku Sidranu

pridruzuje se i predsjednik Republike Francuske Zak Sirak,

Predsjednik Republike

Paris, 6. marta 1996.

Gospodine,

Zelim da vam se srdacno zahvalim sto ste mi se obratili i posvetili mi francuski prevod vaseg djela "Ja ostrvo sam u srcu svijeta", koje sam citao sa velikim interesovanjem.

Vasa prekrasna zbirka, pisana u najcrnjim satima rata u Bosni, pokazuje vasu stalnu borbu za slobodu. Ona je poruka nade za sve one koji zele putem pomirenja graditi trajan mir u Bosni i Hercegovini i u regiji.

Molim vas, gospodine, da primite izraze mog osobitog postovanja.

Zak Sirak


Pismo trece:
===================

Mladi pjesnik Asmir Kujovic javlja se starijem kolegi, s jednim izvinjenjem i mnogo lijepih zelja.

Sarajevo, 7.6.2007.

Dragi Avdo,

Prije neki dan sam se sjetio da sam jednom davno, 1997. godine, nesto lose napisao o Vama u novinama, pa sam Vas htio zamoliti da mi to halalite.

Srdacno Vas selamim i pozdravljam i zelim Vam dobro zdravlje i svako dobro.

Vas,

Asmir Kujovic

No comments:

Post a Comment