U njegovoj dusi nikad nije prestao posmrtni plac
Veliki mag - Abdulah Sidran
Prema nekim dnevnim tabloidima, postoji mogucnost da upravo ove Sidranove price iz zivota budu scenarij za film koji bi rezirao Emir Kusturica, isti onaj filmas sto je radio i ona dva nadaleko poznata Sidranova scenarija – "Otac na sluzbenom putu" i "Sjecas li se Dolly Bell". Ono sto je za sada definitivno sigurno je cinjenica da lakoca Sidranovog pisanja naprosto opcinjava.
Avdo je odmah po ocevoj smrti preuzeo sve njegove stvari i krenuo da po gradskim ulicama, kafanama i klubovima demonstrira svoj novi "vizuelni identitet". Ako se tih godina i moglo smatrati evropskom periferijom, Sarajevo je bilo daleko od balkanske provincijske kasabe i sesir je bio normalan odjevni predmet prilicnoga broja njegovih stanovnika. Ali ! sesir na glavi balavca visokog "metar i zilet", i uz to jos balavca koji sebe smatra pjesnikom i po gradu gazi u necemu nalik ribarskim cizmama, ipak bijase atrakcija kadra da izazove mnogi ljubopitljiv pogled i, jos vise, poneki neskriveno prezriv ili posprdan osmijeh. Snazi ukupnoga vizuelnog dojma znatno su doprinosili i takozvani "meksikanski" brkovi na njegovom djeackom licu: ispod prcastoga nosa razvijala se smedja dlakava potkovica ciji kraci, uokvirivsi mala usta pravilno izvajanih usana, silaze ukoso, pa zamicu lijevo i desno u nevidljivim predjelima vrata…da bi se, na celjustima ispod usiju, sastavili sa ridjim ruznim solufima ! E, stvarno se imalo sta vidjeti ! Bilo je to – da se upisas od sege ! A na njemu, uz njega i niz njega nesto, od debele tkanine, ciglrot boje. To nesto mora biti da je kod svoga prethodnog vlasnika bilo sako i sluzilo kao sako, ali je na ovoj pjesnickoj pojavi vise licilo na nekakav ogrtac, ili mnogo star, ali golem, ocuvan i dobar – zimski kaput. U cetiri povelika dzepa toga ni sakoa-ni zimskog kaputa, pjesnik je cuvao preuzeto naslijedje: plavi kozni novcanik, nalivpero pelikan i kratku mustiklu od tresnjeva drveta. Oko clanka lijeve ruke pohaban kozni kais i na njemu UMF, nelijep, tezak poput utega, ali solidan sat istocnonjemacke pouzdane serijske proizvodnje. Za nevolju, mogao je posluziti i kao hladno oruzje.
Jos se nije bila slegla Mehmedova humka na Partizanskome groblju, nize Kamenoga Lava, jos se majka Behija, u kasnim vecernjim satima, s olovkom u ruci borila da na papiru sklopi financijsku konstrukciju koja bi omogucila da nadgrobnu drvenu tablu zamijeni prilicnijom, od bijeloga jablanickog kamena, kakve su bile sve uokolo, pa i dvije susjedne: advokata i komuniste Zaima Sarca kod koga je, djevojkom, stazirala nekoliko mjeseci i pamtila ga po dobru, i slikara Petra Saina, minhenskog studenta, i vrsnog pejsaziste, koji je umro tri mjeseca poslije Mehe, ali – kako porodica nije dozvolila da mu jeftini i privremeni grobljanski basluk od jelovine stoji vise glave ni tri dana – na njegovom se grobu vec zabijeljela kamena ploca sa uklesanom crvenom petokrakom zvijezdom. U stanu na Bjelavama, prema Behijinoj zelji, televizija i radio gledali su se i slusali kriomice i s prigusenim tonom i nakon sto se odbrojalo poslijepokopnih cetrdeset dana. Tako joj bivala mirnija dusa. Obicajni dolasci na zalost, kucne posjete ozaloscenoj porodici, prvih dana naporne i guste – Behiji se cinilo da joj je pola Sarajeva kroz kucu proslo – uskoro se sasvim prorijedile. Tako to biva kad se necija smrt dugo ocekuje i kad njen dolazak biva olaksanje, i donese kraj svih muka, bolova i patnji, i njegovih i svih onih sto oko njega i njegove bolesti uspomazu i brize. Nije se jos rodilo pero koje ce opisati sta to znaci i kako je onome koji je osudjen da tri stotine dana i tri stotine noci bespomocan stoji pokraj bolesnika.
A da Meho nije umro, nego se spasio, znao je svako ko je tih mjeseci makar i pola minute zavirio u stan Sidrana na Bjelavama 45. Svi su se u kuci bili izvjestili da pripreme pribor i u maloj metalnoj serpi na elektricnom sporetu prokuhaju sprice iz kojih su bolesniku osudjenom na smrt injekcije morfijuma davale blage i nepricljive casne sestre iz komsijske, visokim zidom opasane zgrade Provincijata Sestara Sluzavki Malog Isusa. Na Mehinom tijelu vise nigdje nije postojalo mjesto sposobno da primi omamljujuci sadrzaj sprice, niti je na njegovoj kozi bilo i jednog milimetra koji, ma i na ovlasan dodir, nije proizvodio bol. Kad narocitim pokretima ociju – klatno na zidnome satu ! – dadne znak da zeli promijeniti polozaj tijela, sa ledja na bok, sa boka na ledja – a ledja, od predugog lezanja, puna gnojnih rana – sinovi su se penjali na kauc, opkoracivali mu tijelo i pomjerali ga onako kako vojnici na frontu u satorskome krilu prenose ranjenog ili poginulog suborca. Tijelo nisu smjeli doticati i sakama su zahvatali samo uguzvanu tkaninu pidzame. Pod tim tijelom, pocivala je patka, plitka limena kahlica ciji su tecni sadrzaj, teskog, ostrog i neugodnog mirisa, ukucani naucili u klozetsku solju izlijevati sutke i bez grimasa neugode i gadjenja. Ona se, ta kahlica, tuta, nosa, patka, pominje u jednoj od nekoliko porodicnih prica koje je, po svojoj knjizevnoj vokaciji, njegovao i cesto prepricavao Avdo, htijuci svakome zorno predociti, kako je on to imenovao – junastvo ocevoga umiranja. Kazivanje je neizostavno zapocinjao, ili zavrsavao, ako se naracija drukcije namjestila, pateticnim usklikom: Kad bih znao da bih se tako herojski drzao, ne bi mi bilo zao ovoga casa umrijeti ! Sto ti je blentava mladost ! A o cemu se tu radilo ?
Ekrem je, kao najstariji Mehmedov sin, imao pisanu punomoc s kojom je na blagajni centralnog Zavoda za socijalno osiguranje, onoga u Novom Sarajevu, svakoga prvog u mjesecu podizao ocevu placu. Netaknut, smedji duguljasti koverat spustao je na nahtkasnu pokraj ocevoga uzglavlja i time je njegov zadatak bio zavrsen. Sadrzaj koverta Meho bi u samoci pregledao kasnije, i premjestio novac u svoj kozni novcanik. Jedared se, medjutim, dogodilo da je, zbog neke Behijine prijeke potrebe, Ekrem koverat najprije odnio njoj, u kancelariju racunovodstva njenoga Gradjevinskog preduzeca "Put". Ona iz koverta uzela onoliko koliko joj je iznenada zatrebalo, vratila mu koverat, i on ga, prema uhodanoj proceduri, spustio na ormaric, spomenuvsi kao nevazno i uzgred maminu neuobicajenu gestu. Kad je uvecer Behija vidjela da je Meho novcanik sakrio, metnuvsi ga poda se, pa ga upozorila da to ne cini, jer bi se lako moglo dogoditi da se po novcaniku pokaki, on joj odgovorio: Ne mogu se pokakiti ja, kad si se vec pokakila ti! Replika dostojna kakvog filmskog dijaloga proizvela je u sobi umirucega kratak grohotan smijeh i odmah za njim – teski muk. U dugoj mucnini, svi su pogledi presli preko Mehinog lica i vidjeli na njemu neku novu, narocitu vrstu patnje: misici toga lica nisu imali snage da se pokrenu nacinom koji bi licio na smijeh. Meho je shvatio da vise ne moze upravljati ni vlastitim licem.
Osamnaest godina kasnije, Avdo ce, na povratku iz Dubrovnika, sa mladim reziserom s kojim je napravio jedan i pripremao drugi film o ocu, zanociti u gatackom domu svoga starijeg brata, elektroinzinjera Ekrema Sidrana. Nakon sto je ispricao nekoliko anegdota koje podupiru njegovu fabulu o ocevom herojskom umiranju, Ekrem je presjekao: Avdo, ne lupetaj, mene je tata stotinu puta placuci molio da ga bacim sa balkona ! Avdo samo zinuo. Trebalo mu kasnije mnogo vremena da sebe uvjeri kako se i ocevo ponasanje o kojemu svjedoci stariji brat slobodno moze razumijevati kao junastvo.
Medju zivima nema vise nikoga kod koga bi Avdo mogao provjeriti sjecanje na sahranu svoga oca, ledene i kisne i olujne srijede trecega marta 1965. godine. Zato govori samo ono sto u njegovome pihtijastom pamcenju stoji onako cvrsto kako u mekoti Sarajevskog polja stoje diluvijalne naslage planina Igmana i Trebevica.
Drugovi iz Saveza boraca, kao humanisti najsirega spektra, nisu imali nista protiv toga da Meho, u strogo privatnom aranzmanu, bude sahranjen na Partizanskom groblju, ali limena glazba Orkestra Doma Jugoslovenske Narodne Armije kao ni njegova alternacija, Duhacki orkestar Doma Milicije – ne dolaze u obzir. Govor nekog njihovog predstavnika, ni zvanicni ni nezvanicni – ne dolazi u obzir ! Nemamo nista protiv, u strogo privatnom aranzmanu. Na sahrani se pojavio devetoclani sastav limene glazbe Vatrogasnog doma Bjelave, sto nije bilo sasvim bez logike: Meho je tokom prve godine svoga bolovanja, dok se jos mogao kretati, mnoga popodneva i mnoge veceri proveo u restoranu i ljetnjoj basti Vatrogasca, igrajuci s novim poznanicima, prema njegovom ukusu i poimanju prilicno stupidnu kartasku igru remi, buduci da za svoj dragi i pametni preferans tu, u Vatrogascu, ni teoretski nije mogao naci partnere.
Cio je dan, jos od ranoga jutra, tukao neki divalj, sirov i ostar vjetar, ljudima iz ruku cupao i prevrtao kisobrane, kisa se, kao da je od metala, poput noza, u tle zabijala nakoso, odasvud naokolo zvizdala i zavijala gola i suplja stabla – i bilo je pravo cudo da se, po tako sablasnom nevremenu, tacno u zakazano vrijeme, 14 sati i 15 minuta, ispod Lava, oko iskopane rake, okupilo tako ozbiljno ljudsko mnostvo. Neko dade znak da sahrana pocne i u tome trenu olujna kisa stade. Nema kise. Vjetar jauknu i sve cvileci i stenjuci poput kakvog ranjenog cetveronosca, zavuce se u nevidljive krosnje i suplja debla kosevskog gustog drvoreda. Nema vjetra. Na Kosevsko brdo sjede rumenozuta suncana ploca u liku i obliku augustovskog punog mjeseca, bas kao da se gore u nebesima zbila neka rijetka vasionska zabuna. Ljudi sklopise kisobrane i njihove metalne spiceve pozabadase u mokro tle.
Slusajuci pripremljene govore, Avdo se uzalud trudio da zaplace. Obuzimao ga je stid sto od ponedjeljka ujutro, kad je vidio ocevo mrtvo tijelo, iznutra ne osjeca nista, prstima moze opipati prazninu, ali ne moze i ne umije u oci nagnati ni jednu jedinu suzu ! Nesto poput suza, nesto slicno, i sasvim malcice, kao da se njegovim ocnim kapcima primaklo tek kad je govornik pomenuo Avdu Sidrana, onog iz Jasenovca. Sjetio se: jedna smedja fotografija amidze Abdulaha mirisala je na olovo. Misleci da cio skup samo u njega zuri, podigao je desnu ruku i spoljasnjom stranom stisnute sake obrisao suhe i prazne oci. Zvuci Lenjinovog posmrtnog marsa mijesali su se sa topotanjem zemlje koja u busenima i krupnim grudvama muklo udara po drvenom sanduku lijesa, Avdo je teskom grobarskom lopatom zagrtao raku histericnim pokretima, hineci bijes i ljutnju, kad vec ne umije pokazati tugu. Punom i sledjenom dusom zudio je samo jedno: da se sve ovo sto prije zavrsi, da sto prije dodje kuci, da se sto prije skloni i sto prije zavuce u mrak djecije sobe, i da spava, spava, spava, spava…
cim su lopate u ruke preuzela dva sitna i zilava grobljanska profesionalca, da utabaju i zaravne netom naraslu humku, u trenu se ponovo otvorilo nebesko grotlo, na ljude srucila ista ona gvozdena kosa kisa, iz svih kapija, svih svojih skrovista hrupili svi zemaljski vjetrovi, a mjesecolika sunceva ploca propala i nestala u bezdanu kosevskobrdske masne ilovace. Sat na ruci cika-Rasima Ljubuncica pokazivao je 14 sati i 40 minuta. Dvadeset do tri.
Na Bjelavama, smoren i mokar, zaspao je odmah. Osmjehnut i zadovoljan sto je napokon zavrsila jedna teska dionica u njegovom zivotu, osmjehnut i zadovoljan jos vise sto vec od sutra moze vlastitom rukom okrenuti njegovu novu i ljepsu stranicu. U tome novom, sada samo njegovom zivotu, sve mora biti drukcije i bolje ! Sve !
Spavao je sedam i po sati, nepomican i necujan, kao da je nekom fakirskom vjestinom zaustavio disanje. Probudio se naglo i sam sebe zatekao u sjedecem polozaju kao da je u tom polozaju i spavao. Ne moze da se sjeti kad se probudio i kada uspravio tijelo. Ne. Pod lubanjom osjeca hladnu i zelenu i modru nepodnosljivo snaznu svjetlost ! Ona mu kazuje da mora zaplakati, ona mu naredjuje da zaplace, ona mu prijeti da ce – ako ne zaplace – eksplodirati i njegova pluca i njegov zeludac i njegov mozak. Pao je potrbuske po krevetu, s licem medju dlanovima, naredio cijelome tijelu da place i ono ga radosno i hitro poslusalo. Pod zemljotresnom tezinom placa, za kojeg nije znao da i takav moze postojati, pomislio je kako vise ne zna racunati vrijeme i kako vise ne zna upotrebljavati svoj mozak. Ucinilo mu se da je ruka majke Behije, mamina ruka, iza njegovih ledja, nize njegovih stopala, sumno otvorila, i nekoliko trenutaka kasnije tiho zatvorila sobna vrata..........................................
No comments:
Post a Comment