Kratki sadrzaj:
Radnja romana zapocinje 20. maja 1859. godine.
Otac, Nikolaj Kirsanov, docekuje sina Arkadija koji treba stici iz
Petrograda gdje je upravo zavrsio fakultet. Nakon petosatnog iscekivanja
Arkadije konacno stize, ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova,
doktora kojeg veoma cijeni i postuje. Svi zajedno odlaze na Marjino -
Nikolajev posjed na kojem je ovaj prozivio deset mirnih i lijepih godina
sa svojom, sada pokojnom, zenom Masom i sinom Arkadijem.
Sada su se stvari promijenile: Masa je umrla, ondje se jos nastanio
Nikolajev brat Pavle Petrovic, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu
zenu Fenjecku s kojom ima sestomjesecnog sina.
Vec sasvim na pocetku vidimo neminovni sukob generacija.
Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenjecke dok Arkadije otvoreno pita
o njoj i zurno je odlazi pozdraviti. Takve i slicne nesuglasice zbivaju
se medju njima, no velika ljubav izmedju oca i sina ipak sprecava svadju.
Pravi sukob nastaje izmedju Bazarova i Pavla Petrovica. Dok je Bazarov
nihilist, buntovnik koji sve nijece i nista ne priznaje, Pavle Petrovic je pravi
aristokrata, ugladjen, konzervativan angloman s manirima pravog
gospodina. Tako dani prolaze u sitnim i vecim prepirkama.
Nakon dva mjeseca stize pismo od Matveja Iljica, daljnjeg rodjaka
Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dodju u grad.
Kako Pavle i Nikolaj ne zele slusati njegova hvalisanja, umjesto njih odlaze
Arkadije i Bazarov koristeci tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki
koje vec pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu,
zenu koja ih je odmah ocarala, iako Bazarov to ne izrzava otvoreno.
Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatizeljom vec sutradan odlaze
u apartman u koji je odsjela, a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na
njen posjed. Ondje se zadrzavaju petnaest dana; Arkadije uziva u
konverzaciji sa ljupkom i zivahnom Aninom sestrom Katjom,
iako malo zalostan jer, kako se cini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov.
Ali ni Bazarov nije ravnodusan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer je
za njega idealna, romanticna ljubav potpuna besmislica.
Medjutim, osjecajima se ne moze upravljati i on napokon izjavljuje
ljubav Odincovoj. Ona ga odbija jer joj je dusevni mir ipak drazi,
iako nije ravnodusna prema njemu.
Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja.
Oni ga docekuju gotovo isto kao i Nikolaj Arkadija, vidi se da im je
mnogo nedostajao. Medjutim, tek se ondje privremeno nezadovoljstvo
i sitno neprijateljstvo izmedju Arkadija i Bazarova raspiruje.
Oni ponovno odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali.
Bazarov se ponovno upusta u prepirke s Pavlom Petrovicem i to konacno
doseze kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknut Bazarovljevom
sklonoscu Fenjecki, koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju je Pavle
ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna te mu Bazarov pruza lijecnicku
pomo, a Pavle mu na odlasku pruza ruku nastojeci biti velikodusan.
Acrkadije je otisao od kuce prije ovog dogadjaja pod izlikom da ima
nekog posla u gradu, no on je zapravo otisao u Nikoljskje,
ni sam svjestan da ga tamo zapravo vuce Katja. Uskoro mu se pridruzuje
i Bazarov. On se ponovno zblizuje s Anom i oni uzivaju u zanimljivim
razgovorima. Arkadije je sve vise svjestan svoje ljubavi prema Katji,
te je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatrazi i njegovo
odobrenje, a Bazarov takodjer odlazi svojoj kuci. Ondje se pri radu sa
bolesnicima zarazi tifusom i nema mu pomoci, pa zato Ani salje poruku
da je na samrti. Ona dolazi vec sljedeceg dana i on umire te napokon
pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovih se, nekoliko mjeseci nakon ovog zalosnog dogadjaja,
slavi zenidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenjecke koji su dobili Pavlov
blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Dresdenu gdje ima
poznanike medju Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna takodjer se udala, medjutim ne iz ljubavi vec iz uvjerenja,
za jednog od buducih ruskih javnih poslanika, veoma pametnog covjeka
sa kojim mozda i dozivi ljubav.
Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko
placu nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.
Analiza likova:
Ana Sergejevna Odincova
Pametna, vrlo otmjena zena, slobodnih ilibralnih shvacanja, vrlo drzi do
sebe, nestrpljiva je i uporna, brine se za svoju sestru i uvazava kneginju
koja kod njih zivi iako joj ne pridaje vecu paznju jer je ova vec stara i
nesnosna.
"Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim drzanjem. Njene obnazene
ruke lijepo su se spustale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale
lagane stabljike jarkocrvene boje na lijepa, obla ramena; smireno i
pametno, upravo smireno a ne zamisljeno, posmatrale su svijetle oci
pod blago uzdignutim bijelim celom, a usne su se smijesile jedva
primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom njeznom i milom
snagom."
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, zene koja je uspjela
zaintrigirati i privuci Bazarova koji se unatoc svojim uvjerenjima,
nepriznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oci
odavale su pozornost. Bila je zena dosta hladna i stalozena. Puno je toga
prosla u zivotu i, kako bi Bazarov rekao, bila je premazana svim mastima.
Nije u nista snazno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi
zadovoljilo njenu mastu. Iako je bila mlada, cinilo joj se da zivi cijelu
vjecnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena,
ali pred sobom nikakva cilja, nista sto bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu
njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti.
Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: "Ne!",
zakljuci napokon. "Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja
saliti, dusevni je mir ipak nesto najljepse na svijetu."
Zivot na selu imao je tacna pravila. "Red se mora postivati. Da nema reda
bilo bi ovdje uzasno dosadno.", tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje
bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve zene
koje se nisu uspjele zaljubiti, zeljela je nesto, a da ni sama nije znala sta.
Zapravo nije htjela nista, a cinilo joj se da zeli sve.
Jevgenije Vasiljev Bazarov
Sposoban, inteligentan i obrazovan mladi covjek slobodnih uvjerenja,
mozda malo previse zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika
u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energican, ne stedi nikoga, ali ipak u
njemu postoje osjecaji koje ni sam sebi ne zeli priznati.
Arkadije Kirsanov
Obrazovan mladic, privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima,
ali on ne nijece svoje osjecaje i ne pokusava ih zatomiti,
mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno i gotovo djecacki
voli Katju i oca, uziva u prirodi.
Nikolaj Kirsanov
Prije svega veoma dobar covjek, veoma razborit sa snaznim ocinskim
osjecajima, klasicno je odgojen i obrazovan, a najveci uzitak predstavlja
mu porodicni zivot.
"Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u
maju 1859. godine osijedjelog, punackog i pomalo pogrbljenog..."
Imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne,
prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih ociju i mekane rijetke kose.
Pavle Petrovic Kirsanov
Tipicni predstavnik aristokracije, veoma obrazovan covjek,
strogih moralnih nacela koja mu mozda ponekad smetaju da neke
stvari razumnije, uvijek ugladjen i pristojan, nesretan u ljubavi - iako je
imao mnogo zena, postojala je samo jedna zena - kneginja koju nije
zaboravio.
I ona je imala vezu sa Pavlom, no ona se ubrzo ohladila prema njemu,
a on je tada skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ne bi li je ponovno
osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko, i otada ga je ona neprekidno
izbjegavala, a on vise nikako nije mogao pronaci mir; tek nakon vise
godina neprekidnog lutanja konacno je prihvatio Nikolajevu ponudu i
nastanio se u Marjinom.
"... ali je u taj cas usao u salon covjek srednjeg rasta,
odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko
svezanom kravatom i u lakovanim cizmicama – Pavle Petrovic Kirsanov.
Po izgledu imao je cetrdeset i pet godina, njegova kratko osisana sijeda
kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo
zuckasto ali bez bora, neobicno pravilnih crta. Cio izgled Arkadijevog
strica, raskosan i rasan, sacuvao je mladalacku vitkost i uspravnost,
sto se najcesce gubi poslije dvadesete godine. Pavle Petrovic izvadio je iz
dzepa pantalona svoju lijepu ruku, dugackih noktiju, koja je djelovala jos
ljepse zbog snjezne bjeline manzetne, pricvrscene krupnim opalom."
Fedosja Nikolajevna Fenjecka
Draga i mila zenica, obiteljski orijentirana, iskrena i pobozna, voli Nikolaja.
"Bila je to mlada dvadesettrogodisnja zena, bjeloputa i punacka,
tamnih ociju i kose, crvenih djecje nabubrelih usana i njeznih rucica.
Na sebi je imala urednu pamucnu haljinu, plava nova marama lezala je
prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku casu kakaa i,
spustivsi je pred Pavla Petrovica, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se
poput talasa ispod tanke koze njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i
stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju."
Katja
Draga, zivahna cura, lijepog i pristojnog ophodjenja, vesela, voli prirodu.
"... a za njim je usla osamnaestogodisnja djevojka, crnokosa i
crnopurasta, s nesto oblim ali prijatnim licem i tamnim ocima.
Nosila je punu kosaru cvijeca."
"Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojazljivo i iskreno,
a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj
bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ruzicaste ruke sa bjelkastim
kruzicima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena... Ona se stalno
crvenjela i ubrzano je disala."
Saturday, June 4, 2011
KCI LOTRSCAKA,,Marija Juric Zagorka
Biljeske o piscu:
Marija Juric Zagorka rodjena je 1873. u selu Negovcu pokraj Vrbovca, a
umrla 1957. u Zagrebu. Bila je istaknuta hrvatska novinarka i spisateljica,
pretezno povijesnih, ali i socijalnih i pustolovnih romana kojima je stekla
veliku naklonost siroke citateljske publike. Kao novinarka razoblicavala je
rezim Khuena Hedervaryja, a borila se za zensku ravnopravnost. Medju
njezinim brojnim romanima isticu se Gricka vjestica, Kci Lotrscaka,
Gordana, Kraljica Hrvata, Republikanci i drugo. Nadimak Zagorka uzela je
iz ljubavi prema hrvatskom zagorju, u kojem je provela djetinstvo.
Kratki sadrzaj:
Gric je imao dvije znamenitosti, a to je bila Mandusa i krasopisac Iglica.
Mandusa je bila mlada djevojka, zlatne kose, plavih ociju te dobre duse.
Svaki put je zvonila a ta zvonjava imala je ritam pa su gradjani to
posebno voljeli. Cekala je svog zarucnika pticara Bolteka koji ju je trebao
zaprositi. Iste te veceri pticar Boltek zaprosio je Mandusu na sto je ona
zeljno cekala.
Sljedeceg dana na Gricu je izbio pozar, pa su svi muskarci isli pomagati
pri gasenju. Taj pozar nije sam izbio vec su ga kanonik Simun i njegov
rodjak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave kanonik mogao
ljubiti Mandusu. Kako je krasopisac Iglica slucajno naisao spasio je
Mandusu, no kad su se vratili sa svijetiljkom nije ga vise bilo. Nekoliko
trena kasnije Gricom je prohujao antikrst. Nije se znalo ko je zapravo on
ali se sljedeceg dana o njemu pricalo.
Mandusu su nazvali kci Lotrscaka, jer ona u stvarnosti nije bila
Plemenscakova kcer vec ju je neko kao dijete ostavio ispod Lotrscaka.
Boltek je raskinuo zaruku s njom, jer se doznalo za dogadjaj u tornju, te
su Mandusu ogovarali i dobacivali rijeci.
Posto je antikrst demolirao Plemenscakovu gostionicu, htijeli su ga
smaknuti. U zadnji cas Mandusa je dotrcala i rekla da ga uzima za muza,
na sto su ljudi dobacivali da je antikristica. Odmah su ih vijencali, pa je
time Mandusa spasila zivot antikrstu.
Antikrstovo ime bilo je Divljan. Bio je vrlo visok, mlad i zgodan covjek.
Imao je kosu boje noci, a oci smedje kao drvo. Divljan se cudio sto ga je
spasila nepoznata djevojka, te joj je zauzvrat ostavio njezinu nevinost.
Mandusa je dva puta pobijegla od Divljana, no njemu je ona zapela za
srce pa ju je isao traziti.
Kad su se nasli, ugodno su se smjestili u Pogledicevom dvorcu. Kako
bi se Divljan oduzio vratio je Pogledicu kcer koju je bio zarobio
Brandenburg. Bradenburg je zelio uzeti Turopoljcima njihove plemicke
povelje te je zbog toga doslo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili.
Mandusa je pala u ruke Brandenburga na cijoj se strani nalazio i kanonik
Simun te je trazio Divljanovu glavu zauzvrat. On je dobio Mandusu i
odveo na "crni otok" . Mandusa ga je odbila a Simun je nju zatvorio u kulu
i zazidao vrata.
Nedugo kasnije Divljan je saznao da je Simun odveo Mandusu. Znao je da
je u vecoj opasnosti nego kod Brandenburga. Mandusini pravi roditelji bili
su turopoljski plemici. Otac je bio vrlo bogat Turopoljac, a majka Marta je
kasnije proglasena ludom. Njezin otac obecao je Simunu dvorac na
Jablanovcu, buduci da je zena bila trudna bojao da ce sve ostaviti
djetetu pa je izmislio da se dijete rodilo izobliceno. Marta je na to poludila,
a za oca se nista nezna. Simun je dijete podmetnuo pod zvono znajuci da
ce ga Plemenscak uzeti.
Divljan je na "crnom otoku" sreo Martu te je naisao na svjeze zazidani zid.
Brzo ga je razbio i unutra nasao Mandusu koja je izgledala kao kostur jer
nije imala dva mjeseca ni mrvicu kruha. Zid su ponovo zazidali te su se
kasnije vratili na Gric. Svi su se ispricali za dogadjaje, a Simuna su prokleli
te ga izbacili iz Grica. U medjuvremenu je Simun ponovo podmetnuo
pozar, samo je ovaj puta Divljan brzo dotrcao pa su se nasli samo njih
dvoje. Divljan ga je upitao da li se sjeca kako je obescastio njegovu majku
te mu rekao da ce ga on kao njegov sin golim rukama zadaviti. To je i
ucinio. Ljudi su ga proglasavali junakom, a on i Mandusa opet su se nasli u
toplom zagrljaju. U nama jos samo zive kao legenda.
O djelu:
U ovoj knjizi glavne likove cine Divljan, Mandusa, Simun, dok su ostali
sporedni. Radnja se pretezno vrsi na Gricu i jednim dijelom u Turopolju.
Prevladavaju osjecaji izmedju Divljana i Manduse te ima puno opisa
okoline, grada i dvorca. Knjiga nema dosadnih dijelova i
govori o proslim zbivanjima. To je legenda koja spada medju najpoznatije i
najljepse Zagorkine legende.
Marija Juric Zagorka rodjena je 1873. u selu Negovcu pokraj Vrbovca, a
umrla 1957. u Zagrebu. Bila je istaknuta hrvatska novinarka i spisateljica,
pretezno povijesnih, ali i socijalnih i pustolovnih romana kojima je stekla
veliku naklonost siroke citateljske publike. Kao novinarka razoblicavala je
rezim Khuena Hedervaryja, a borila se za zensku ravnopravnost. Medju
njezinim brojnim romanima isticu se Gricka vjestica, Kci Lotrscaka,
Gordana, Kraljica Hrvata, Republikanci i drugo. Nadimak Zagorka uzela je
iz ljubavi prema hrvatskom zagorju, u kojem je provela djetinstvo.
Kratki sadrzaj:
Gric je imao dvije znamenitosti, a to je bila Mandusa i krasopisac Iglica.
Mandusa je bila mlada djevojka, zlatne kose, plavih ociju te dobre duse.
Svaki put je zvonila a ta zvonjava imala je ritam pa su gradjani to
posebno voljeli. Cekala je svog zarucnika pticara Bolteka koji ju je trebao
zaprositi. Iste te veceri pticar Boltek zaprosio je Mandusu na sto je ona
zeljno cekala.
Sljedeceg dana na Gricu je izbio pozar, pa su svi muskarci isli pomagati
pri gasenju. Taj pozar nije sam izbio vec su ga kanonik Simun i njegov
rodjak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave kanonik mogao
ljubiti Mandusu. Kako je krasopisac Iglica slucajno naisao spasio je
Mandusu, no kad su se vratili sa svijetiljkom nije ga vise bilo. Nekoliko
trena kasnije Gricom je prohujao antikrst. Nije se znalo ko je zapravo on
ali se sljedeceg dana o njemu pricalo.
Mandusu su nazvali kci Lotrscaka, jer ona u stvarnosti nije bila
Plemenscakova kcer vec ju je neko kao dijete ostavio ispod Lotrscaka.
Boltek je raskinuo zaruku s njom, jer se doznalo za dogadjaj u tornju, te
su Mandusu ogovarali i dobacivali rijeci.
Posto je antikrst demolirao Plemenscakovu gostionicu, htijeli su ga
smaknuti. U zadnji cas Mandusa je dotrcala i rekla da ga uzima za muza,
na sto su ljudi dobacivali da je antikristica. Odmah su ih vijencali, pa je
time Mandusa spasila zivot antikrstu.
Antikrstovo ime bilo je Divljan. Bio je vrlo visok, mlad i zgodan covjek.
Imao je kosu boje noci, a oci smedje kao drvo. Divljan se cudio sto ga je
spasila nepoznata djevojka, te joj je zauzvrat ostavio njezinu nevinost.
Mandusa je dva puta pobijegla od Divljana, no njemu je ona zapela za
srce pa ju je isao traziti.
Kad su se nasli, ugodno su se smjestili u Pogledicevom dvorcu. Kako
bi se Divljan oduzio vratio je Pogledicu kcer koju je bio zarobio
Brandenburg. Bradenburg je zelio uzeti Turopoljcima njihove plemicke
povelje te je zbog toga doslo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili.
Mandusa je pala u ruke Brandenburga na cijoj se strani nalazio i kanonik
Simun te je trazio Divljanovu glavu zauzvrat. On je dobio Mandusu i
odveo na "crni otok" . Mandusa ga je odbila a Simun je nju zatvorio u kulu
i zazidao vrata.
Nedugo kasnije Divljan je saznao da je Simun odveo Mandusu. Znao je da
je u vecoj opasnosti nego kod Brandenburga. Mandusini pravi roditelji bili
su turopoljski plemici. Otac je bio vrlo bogat Turopoljac, a majka Marta je
kasnije proglasena ludom. Njezin otac obecao je Simunu dvorac na
Jablanovcu, buduci da je zena bila trudna bojao da ce sve ostaviti
djetetu pa je izmislio da se dijete rodilo izobliceno. Marta je na to poludila,
a za oca se nista nezna. Simun je dijete podmetnuo pod zvono znajuci da
ce ga Plemenscak uzeti.
Divljan je na "crnom otoku" sreo Martu te je naisao na svjeze zazidani zid.
Brzo ga je razbio i unutra nasao Mandusu koja je izgledala kao kostur jer
nije imala dva mjeseca ni mrvicu kruha. Zid su ponovo zazidali te su se
kasnije vratili na Gric. Svi su se ispricali za dogadjaje, a Simuna su prokleli
te ga izbacili iz Grica. U medjuvremenu je Simun ponovo podmetnuo
pozar, samo je ovaj puta Divljan brzo dotrcao pa su se nasli samo njih
dvoje. Divljan ga je upitao da li se sjeca kako je obescastio njegovu majku
te mu rekao da ce ga on kao njegov sin golim rukama zadaviti. To je i
ucinio. Ljudi su ga proglasavali junakom, a on i Mandusa opet su se nasli u
toplom zagrljaju. U nama jos samo zive kao legenda.
O djelu:
U ovoj knjizi glavne likove cine Divljan, Mandusa, Simun, dok su ostali
sporedni. Radnja se pretezno vrsi na Gricu i jednim dijelom u Turopolju.
Prevladavaju osjecaji izmedju Divljana i Manduse te ima puno opisa
okoline, grada i dvorca. Knjiga nema dosadnih dijelova i
govori o proslim zbivanjima. To je legenda koja spada medju najpoznatije i
najljepse Zagorkine legende.
CUVAJ SE SENJSKE RUKE,,August Senoa
Biljeske o piscu:
August Senoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio knjizevnom djelatnoscu. Senoa je s najvise uspjeha obradjivao
povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljacka buna, Cuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalistu. Pisao je pjesme (lirske i epske), pripovijetke iz suvremenog zivota (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesnicari knjizevnosti zovu Senoino doba.
Mjesto radnje:
Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)
Vrijeme radnje:
1600., 1601. i 1614. godine
Tema:
Borbe uskoka i Mlecana
Osnovna misao:
Treba braniti svoj zavicaj. Narod koji je mek, pokoran i poslusan ceka ropstvo i tudjinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit ce i docekati svoju slobodu.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
Povijesna zbivanja s pocetka 17. stoljeca kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlecana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlecana koji su ih pokusali na prevaru otjerati iz grada. Senoa velica borbu svog naroda za slobodu. Knjiga porucuje da se od tudjinske vlasti moze osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.
Kompozicija djela:
Uvod: Uskok Jurisa Orlovi spasava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.
Zaplet: Mletacki biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.
Vrhunac: Uskoci vodjeni Jurizom Orlovicem provaljuju u Senj i ubijaju
Rabatu i Capogrossa.
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlecani su svladani.
Zavrsetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.
Kratki sadrzaj:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlecana. Oni sluze austrijskome caru i brane more od Mlecana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju. Austrijski general Rabata, koji sluzi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a gradjanima Senja izgon. U tome mu pomaze izdajnicki biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazecoj nesreci, pa oni bjeze na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naredjuje smaknuce kneza Posedarica. Uskoci pod vodstvom vojvode Jurise Orlovica upadaju u grad i oslobadjaju ga. Sluge Mletacke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedaric i mladi uskocki vojvoda Djure Danicic sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: "Cuvaj se senjske ruke!"
Prepricavanje jedne epizode:
Mletacki gospodin Vittorio je htio ozeniti krcanku Dumu. Ona se tome protivi i po buri bjezi. On je sa svojom cetom trazi do rta. Duma skace junaku Jurisi Orlovicu u ruke, a on pocne veslati prema pucini. Ljutiti
Vittorio pocne da vice za njima, ali uzalud. Duma je spasena.
Analiza likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, zilav, "Pod kratkim celom stajase mu sirok nos, oblo lice ukraseno tankim brcima i spanjolskom bradicom.", "Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padase mu na bjeli vezeni ovratnjak." "…bijase odjeven zobunom od crne koze, zutih rukava…" plemic, senjski zapovjednik, prijatelj i zastitnik uskoka, posten i istinoljubiv.
"Gledajte na mom srcu ova tri kriza! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vase dijete, tri zrtve vaseg nemilosrdja. Evo ja vam poklanjam te tri zrtve, ja se odricem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru." – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat trazi od Rabate spas uskoka.
General Josip Rabata je visok, jak "…nisko, prignuto celo, gusto nabrane vjedje nad blijedim modrim ocima…", "… pod krupnim nosom stiskale se cvrsto debele usnice…", "Rabata je izdajica svijetle krune, covjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zaduzen i rastrosen." – carev punomocnik, zlotvor, rastrosan, zivi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlecane, naredjuje ubojstvo kneza Posedarica i izgon uskoka, pod vodstvom Jurise Orlovica uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kastelu.
Knez Martin Posedaric bio je udovac, visok, "…lice mu bijase duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijase kratka pristignuta." senjski plemic, "Ja sam knez, plemic, vlastelin i nijesam placenik, ja ostajem da cuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naredjenju Rabate odrubljena mu je glava.
Uskok Jurisa Orlovic bio je "…visok, zoran junak, siroka cela, orlova nosa, duguljasta lica.", "Vasa dusa, moja glava." – Jurisa je odan Senju i uskocima, spasava Dumu i uzima je za zenu, bjezi s cetom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletacko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bjezi iz njihova ropstva.
Porucnik Antonio Capogrosso je sluga Mletacke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla sto je nanio Senju.
Dojam o djelu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji i snazi naroda da
se brani i cuva svoje.
August Senoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio knjizevnom djelatnoscu. Senoa je s najvise uspjeha obradjivao
povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljacka buna, Cuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalistu. Pisao je pjesme (lirske i epske), pripovijetke iz suvremenog zivota (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesnicari knjizevnosti zovu Senoino doba.
Mjesto radnje:
Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)
Vrijeme radnje:
1600., 1601. i 1614. godine
Tema:
Borbe uskoka i Mlecana
Osnovna misao:
Treba braniti svoj zavicaj. Narod koji je mek, pokoran i poslusan ceka ropstvo i tudjinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit ce i docekati svoju slobodu.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
Povijesna zbivanja s pocetka 17. stoljeca kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlecana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlecana koji su ih pokusali na prevaru otjerati iz grada. Senoa velica borbu svog naroda za slobodu. Knjiga porucuje da se od tudjinske vlasti moze osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.
Kompozicija djela:
Uvod: Uskok Jurisa Orlovi spasava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.
Zaplet: Mletacki biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.
Vrhunac: Uskoci vodjeni Jurizom Orlovicem provaljuju u Senj i ubijaju
Rabatu i Capogrossa.
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlecani su svladani.
Zavrsetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.
Kratki sadrzaj:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlecana. Oni sluze austrijskome caru i brane more od Mlecana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju. Austrijski general Rabata, koji sluzi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a gradjanima Senja izgon. U tome mu pomaze izdajnicki biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazecoj nesreci, pa oni bjeze na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naredjuje smaknuce kneza Posedarica. Uskoci pod vodstvom vojvode Jurise Orlovica upadaju u grad i oslobadjaju ga. Sluge Mletacke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedaric i mladi uskocki vojvoda Djure Danicic sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: "Cuvaj se senjske ruke!"
Prepricavanje jedne epizode:
Mletacki gospodin Vittorio je htio ozeniti krcanku Dumu. Ona se tome protivi i po buri bjezi. On je sa svojom cetom trazi do rta. Duma skace junaku Jurisi Orlovicu u ruke, a on pocne veslati prema pucini. Ljutiti
Vittorio pocne da vice za njima, ali uzalud. Duma je spasena.
Analiza likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, zilav, "Pod kratkim celom stajase mu sirok nos, oblo lice ukraseno tankim brcima i spanjolskom bradicom.", "Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padase mu na bjeli vezeni ovratnjak." "…bijase odjeven zobunom od crne koze, zutih rukava…" plemic, senjski zapovjednik, prijatelj i zastitnik uskoka, posten i istinoljubiv.
"Gledajte na mom srcu ova tri kriza! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vase dijete, tri zrtve vaseg nemilosrdja. Evo ja vam poklanjam te tri zrtve, ja se odricem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru." – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat trazi od Rabate spas uskoka.
General Josip Rabata je visok, jak "…nisko, prignuto celo, gusto nabrane vjedje nad blijedim modrim ocima…", "… pod krupnim nosom stiskale se cvrsto debele usnice…", "Rabata je izdajica svijetle krune, covjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zaduzen i rastrosen." – carev punomocnik, zlotvor, rastrosan, zivi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlecane, naredjuje ubojstvo kneza Posedarica i izgon uskoka, pod vodstvom Jurise Orlovica uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kastelu.
Knez Martin Posedaric bio je udovac, visok, "…lice mu bijase duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijase kratka pristignuta." senjski plemic, "Ja sam knez, plemic, vlastelin i nijesam placenik, ja ostajem da cuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naredjenju Rabate odrubljena mu je glava.
Uskok Jurisa Orlovic bio je "…visok, zoran junak, siroka cela, orlova nosa, duguljasta lica.", "Vasa dusa, moja glava." – Jurisa je odan Senju i uskocima, spasava Dumu i uzima je za zenu, bjezi s cetom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletacko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bjezi iz njihova ropstva.
Porucnik Antonio Capogrosso je sluga Mletacke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla sto je nanio Senju.
Dojam o djelu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji i snazi naroda da
se brani i cuva svoje.
PLANINE,,Petar Zoranic
Biljeske o piscu:
Petar Zoranic, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije
1569. godine, kada su mu "Planine" bile stampane. Bio je potomak stare
plemicke familije iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeca sklonila
pred Turcima u Zadar. O njegovom zivotu se zna vrlo malo. U svom djelu
"Planine", pise da je poceo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sacuvano
djelo su "Planine", i one su prvi pokusaji romana u nasoj knjizevnosti u
kojem se pripovijeda naizmjenice stihom i prozom.
Kratki sadrzaj:
Vec sedam godina mucio se Zoran zbog neuslisene ljubavi kojom je
zavolio jednu zenu.
Jednog proljetnog jutra Zoran je plakao pored izvora Vodice jer mu je
dodijao zivot zbog nesretne ljubavi. Tada se iz vrela pojavila vila Zorica
koja mu je savjetovala da otidje u planine gdje ce naci ljeka svojoj
nesretnoj ljubavi. Tada je Zoran krenuo iz Nina u planine vilenici Dijaniri
da je zamoli za lijek. Vila Milosca pratila je Zorana u planine, a kasnije je
sam nastavio put. Tri dana je ostao u drustvu pastira Bornika, Vlade,
Zvonka, Plinka, Slamila i drugih. Prvi dan pastiri su pjevali ljubavne
pjesme, a Zoran im je ispricao o svojoj ljubavi i o Ninu. Drugi dan pastiri
su pricali price o nesretnim ljubavima, dok su treci dan pjevali pjesme na
taj nacin da su dvojica pjevali naizmjenice strofu po strofu odgovarajuci
jedan drugome. Zoran nastavi put te ponovno naidje na pastire.
Pastiri Slavgor i Dvorko su pjevali tuzne pjesme o domovini koja polako
pada pod tursku vlast. Za vrjeme daljnjeg putovanja Zoran susrece jos tri
pastira. Tada je Zoran konacno stigao na Dinaru gdje ga je Dejanira
izlijecila od nesretne ljubavi.
Zoran je tada konacno zaspao smiren i sretan nakon dugo vremena.
Dok je spavao, sanjao je "Perivoj od Slave". Opisivao je ljepotu perivoja.
Opisao je da tu borave mnoge krasne vile kao sto su Latinka, Kaldejka,
Grkinja i Hrvatica. Vila Hrvatica bila je vrlo skromna uz svoje raskosne
drugarice. Ona mu je objasnila znacenje perivoja te mu rekla da svaka
vila ima u svom krilu onoliko jabuka koliko je knjizevnih djela napisano
jezikom njenog naroda. Vila Hrvatica bila je tuzna jer su se njezini sinovi
stidili svog jezika, pa su cak i svoje plodove darivali u tudjinu.
Izmedju ostalih jabuka u njezinom krilu Zoran opazi i jednu malu jabuku
na kojoj je pisalo "Petar Zoranic" - "Vilenica", "Ljubveni lov", "Planine".
Vila Hrvatica ga je pokorila sto je ubrao jos tako nezrelo voce.
On joj je odgovorio da je svjestan male umjetnicke vrjednosti njegovih
djela, ali da ih je napisao iz ciste ljubavi prema djevojci i domovini.
Tada se pojavi vila Slava kojoj se sve druge vile poklone te se tada Zoran
probudi. Vilenica Dejanira otpratila ga je rijekom Krkom prema Ninu,
a pri tome su prosli kraj Knina, Skradina i Sibenika. Tu ga je vilenica
Dejanira napustila, a put je nastavio sa vilom Miloscom, putovao je morem do Zatona odakle je krenuo kopnom u Nin na grob Jurja Divnica.
Sedmog dana svog putovanja Zoran je stigao kuci smiren i sretan.
Analiza djela:
Zoranicev uzor za "Planine" bilo je djelo "Arcadia" talijanskog knjizevnika
Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoraniceve "Planine" pastirski roman koji
je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga
pravog pastirskog zivota, vec je prava tema ljubav. Znacenje Zoranicevih
planina je u tome da je to nas prvi roman te da je njegovo djelo plod
iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim sirenjem turske moci.
Roman "Planine" dovrsen je 1536. g. ili kako Zoranic kaze "svibnjom se
zapocne, a rujnom zavrsi". Djelo je 1569. stampano u Veneciji u jednom
jedinom primjerku.
Zoranic odredjuje dvije osnove romana i to tako da kaze da su "Planine"
povijesno i alegorijsko djelo.
Djelo podsjeca na Dantea. Poput Dantea, Zoranic krece na
alegorijski put u samocu bjezeci od ljubavnih boli te on na svom putu ima
svog ucitelja, a to je sveti Jeronim. Takodjer se poput Dantea koji se
koristi simbolikom broja tri Zoranic sluzi simbolikom broja sedam.
Djelo je posveceno kanoniku Mateju Matijevicu koji je
mnogo utjecao na Zoranicev rad.
Najzanimljiviji dio "Planina" je "Perivoj od Slave" u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranic u perivoju koji
se sastoji od sedam dijelova susrece sedam djevojaka.
"Perivoj od Slave" posvecen je vjecnoj slavi tj. umjetnosti.
Zoranic je u tom djelu svjestan da je hrvatska knjizevnost tek u razvoju.
Personifikacija nekih vila u "Perivoju od Slave"
Vila Latina - Predstavlja klasicnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja - Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka - (Babilonci - Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu
tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka
svoja djela.
Petar Zoranic, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije
1569. godine, kada su mu "Planine" bile stampane. Bio je potomak stare
plemicke familije iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeca sklonila
pred Turcima u Zadar. O njegovom zivotu se zna vrlo malo. U svom djelu
"Planine", pise da je poceo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sacuvano
djelo su "Planine", i one su prvi pokusaji romana u nasoj knjizevnosti u
kojem se pripovijeda naizmjenice stihom i prozom.
Kratki sadrzaj:
Vec sedam godina mucio se Zoran zbog neuslisene ljubavi kojom je
zavolio jednu zenu.
Jednog proljetnog jutra Zoran je plakao pored izvora Vodice jer mu je
dodijao zivot zbog nesretne ljubavi. Tada se iz vrela pojavila vila Zorica
koja mu je savjetovala da otidje u planine gdje ce naci ljeka svojoj
nesretnoj ljubavi. Tada je Zoran krenuo iz Nina u planine vilenici Dijaniri
da je zamoli za lijek. Vila Milosca pratila je Zorana u planine, a kasnije je
sam nastavio put. Tri dana je ostao u drustvu pastira Bornika, Vlade,
Zvonka, Plinka, Slamila i drugih. Prvi dan pastiri su pjevali ljubavne
pjesme, a Zoran im je ispricao o svojoj ljubavi i o Ninu. Drugi dan pastiri
su pricali price o nesretnim ljubavima, dok su treci dan pjevali pjesme na
taj nacin da su dvojica pjevali naizmjenice strofu po strofu odgovarajuci
jedan drugome. Zoran nastavi put te ponovno naidje na pastire.
Pastiri Slavgor i Dvorko su pjevali tuzne pjesme o domovini koja polako
pada pod tursku vlast. Za vrjeme daljnjeg putovanja Zoran susrece jos tri
pastira. Tada je Zoran konacno stigao na Dinaru gdje ga je Dejanira
izlijecila od nesretne ljubavi.
Zoran je tada konacno zaspao smiren i sretan nakon dugo vremena.
Dok je spavao, sanjao je "Perivoj od Slave". Opisivao je ljepotu perivoja.
Opisao je da tu borave mnoge krasne vile kao sto su Latinka, Kaldejka,
Grkinja i Hrvatica. Vila Hrvatica bila je vrlo skromna uz svoje raskosne
drugarice. Ona mu je objasnila znacenje perivoja te mu rekla da svaka
vila ima u svom krilu onoliko jabuka koliko je knjizevnih djela napisano
jezikom njenog naroda. Vila Hrvatica bila je tuzna jer su se njezini sinovi
stidili svog jezika, pa su cak i svoje plodove darivali u tudjinu.
Izmedju ostalih jabuka u njezinom krilu Zoran opazi i jednu malu jabuku
na kojoj je pisalo "Petar Zoranic" - "Vilenica", "Ljubveni lov", "Planine".
Vila Hrvatica ga je pokorila sto je ubrao jos tako nezrelo voce.
On joj je odgovorio da je svjestan male umjetnicke vrjednosti njegovih
djela, ali da ih je napisao iz ciste ljubavi prema djevojci i domovini.
Tada se pojavi vila Slava kojoj se sve druge vile poklone te se tada Zoran
probudi. Vilenica Dejanira otpratila ga je rijekom Krkom prema Ninu,
a pri tome su prosli kraj Knina, Skradina i Sibenika. Tu ga je vilenica
Dejanira napustila, a put je nastavio sa vilom Miloscom, putovao je morem do Zatona odakle je krenuo kopnom u Nin na grob Jurja Divnica.
Sedmog dana svog putovanja Zoran je stigao kuci smiren i sretan.
Analiza djela:
Zoranicev uzor za "Planine" bilo je djelo "Arcadia" talijanskog knjizevnika
Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoraniceve "Planine" pastirski roman koji
je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga
pravog pastirskog zivota, vec je prava tema ljubav. Znacenje Zoranicevih
planina je u tome da je to nas prvi roman te da je njegovo djelo plod
iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim sirenjem turske moci.
Roman "Planine" dovrsen je 1536. g. ili kako Zoranic kaze "svibnjom se
zapocne, a rujnom zavrsi". Djelo je 1569. stampano u Veneciji u jednom
jedinom primjerku.
Zoranic odredjuje dvije osnove romana i to tako da kaze da su "Planine"
povijesno i alegorijsko djelo.
Djelo podsjeca na Dantea. Poput Dantea, Zoranic krece na
alegorijski put u samocu bjezeci od ljubavnih boli te on na svom putu ima
svog ucitelja, a to je sveti Jeronim. Takodjer se poput Dantea koji se
koristi simbolikom broja tri Zoranic sluzi simbolikom broja sedam.
Djelo je posveceno kanoniku Mateju Matijevicu koji je
mnogo utjecao na Zoranicev rad.
Najzanimljiviji dio "Planina" je "Perivoj od Slave" u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranic u perivoju koji
se sastoji od sedam dijelova susrece sedam djevojaka.
"Perivoj od Slave" posvecen je vjecnoj slavi tj. umjetnosti.
Zoranic je u tom djelu svjestan da je hrvatska knjizevnost tek u razvoju.
Personifikacija nekih vila u "Perivoju od Slave"
Vila Latina - Predstavlja klasicnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja - Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka - (Babilonci - Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu
tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka
svoja djela.
TENA,,Josip Kozarec
Biljeske o piscu:
Rodjen je u Vinkovcima. Stekao naobrazbu iz gospodarstva i sumarstva
u Becu. Odusevljavali su ga Turgenjevi "Lovcevi zapisi".
Kao sumar sluzbovao je u Vinkovcima i jos nekim slavonskim selima.
Umire u Koprivnici 1906. g. Napisao je Pripovijetke, Price djeda Nike,
Tena, Tri ljubavi, Oprava, crticu Slavnoska suma i romane Mrtvi kapitali i
Medju svjetlom i tminom. Zapocinje kao pjesnik, najveci uspjeh postize u
prozi (u romanima i pripovijetkama). Njegovo stvaralastvo je vezano uz
rodnu Slavoniju. Pisac je slavnoske zemlje i sume, pjesnik rada i ostar
kriticar malogradjanskog mentaliteta. Objavljivao je i strucne clanke.
Josip Kozarac pise o:
- Gospodarskim odnosima u Slavoniji
- Odnosu prema strancima i stranom kapitalu
- Stranim vojskama
Kratki sadrzaj:
Sa sesnaest godina bila je vrlo vitka i mrsava, a mati joj je bila bolezljiva i
nadala se da ce svoju kci udati, pa onda moze u miru umrijeti. Otac Tenin
je bio veliki neradnik. Jedino sto je radio jest to sto je bio svinjar dok se
zadruga nije raspala. Kad Tena navrsi osamnaestu, mati nju, posto Tena
nije pokazivala interesa ni za koga, uda za Jozu Matijevica. Uskoro mati
umre, a lijepa Tena koja se u medjuvremenu proljepsala napusti Jozu radi
vodnika Jaroslava. Uskoro je on morao otici u boj, pa se tuzna, u nadi da
ce ga zaobraviti, okrene Leonu, zastupniku jedne pariske tvrtke. Isprva ga
je izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma.
Svidje joj se i Djordje, ciganin, pa kad se Leon morao vratiti u Podravinu
uzme za ljubavnika njega posto je nije imao ko uzdrzavati, a Jozu uzme
da je brani. Maruska je bila bijesna jer je njezin Djordje odlazio Teni,
pa joj pokloni haljinu koju je nosila zena koja je imala kozice.
To Tenu poruzni, pa se Jozo okrene Ivki, a Djordje svojoj Maruski i sinu
kojeg mu je Maruska rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vrati iz
rata (bez ruke) i kupi kucu i zemljiste sto je bilo Tenin otac zapio i
zaduzio. Ozeni se Tenom i podigne novu kucu. Tako pobije Teninu tezu da
ona ne pripada samo jednom muskom, vec svima. Tena je do prije bolesti,
nakon proljepsavanja bila uobrazena i smatrala se lijepom (divila se sama
sebi). Iako je bila dobro odgojena, njezin odgoj pomalo nestaje i pocinje
razmisljati o uzimanju ozenjenih muskaraca za ljubavnike da bi je
uzdrzavali, sto kasnije i napravi. Ti muskarci su bili Jozo i Djordje.
Leon simbolizira ulazak bankarskog kapitala u Hrvatsku (Leon je bio
porjeklom Zidov).
Rodjen je u Vinkovcima. Stekao naobrazbu iz gospodarstva i sumarstva
u Becu. Odusevljavali su ga Turgenjevi "Lovcevi zapisi".
Kao sumar sluzbovao je u Vinkovcima i jos nekim slavonskim selima.
Umire u Koprivnici 1906. g. Napisao je Pripovijetke, Price djeda Nike,
Tena, Tri ljubavi, Oprava, crticu Slavnoska suma i romane Mrtvi kapitali i
Medju svjetlom i tminom. Zapocinje kao pjesnik, najveci uspjeh postize u
prozi (u romanima i pripovijetkama). Njegovo stvaralastvo je vezano uz
rodnu Slavoniju. Pisac je slavnoske zemlje i sume, pjesnik rada i ostar
kriticar malogradjanskog mentaliteta. Objavljivao je i strucne clanke.
Josip Kozarac pise o:
- Gospodarskim odnosima u Slavoniji
- Odnosu prema strancima i stranom kapitalu
- Stranim vojskama
Kratki sadrzaj:
Sa sesnaest godina bila je vrlo vitka i mrsava, a mati joj je bila bolezljiva i
nadala se da ce svoju kci udati, pa onda moze u miru umrijeti. Otac Tenin
je bio veliki neradnik. Jedino sto je radio jest to sto je bio svinjar dok se
zadruga nije raspala. Kad Tena navrsi osamnaestu, mati nju, posto Tena
nije pokazivala interesa ni za koga, uda za Jozu Matijevica. Uskoro mati
umre, a lijepa Tena koja se u medjuvremenu proljepsala napusti Jozu radi
vodnika Jaroslava. Uskoro je on morao otici u boj, pa se tuzna, u nadi da
ce ga zaobraviti, okrene Leonu, zastupniku jedne pariske tvrtke. Isprva ga
je izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma.
Svidje joj se i Djordje, ciganin, pa kad se Leon morao vratiti u Podravinu
uzme za ljubavnika njega posto je nije imao ko uzdrzavati, a Jozu uzme
da je brani. Maruska je bila bijesna jer je njezin Djordje odlazio Teni,
pa joj pokloni haljinu koju je nosila zena koja je imala kozice.
To Tenu poruzni, pa se Jozo okrene Ivki, a Djordje svojoj Maruski i sinu
kojeg mu je Maruska rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vrati iz
rata (bez ruke) i kupi kucu i zemljiste sto je bilo Tenin otac zapio i
zaduzio. Ozeni se Tenom i podigne novu kucu. Tako pobije Teninu tezu da
ona ne pripada samo jednom muskom, vec svima. Tena je do prije bolesti,
nakon proljepsavanja bila uobrazena i smatrala se lijepom (divila se sama
sebi). Iako je bila dobro odgojena, njezin odgoj pomalo nestaje i pocinje
razmisljati o uzimanju ozenjenih muskaraca za ljubavnike da bi je
uzdrzavali, sto kasnije i napravi. Ti muskarci su bili Jozo i Djordje.
Leon simbolizira ulazak bankarskog kapitala u Hrvatsku (Leon je bio
porjeklom Zidov).
NOVELA,,Antun Gustav Matos
Biljeske o piscu:
A. G. Matos rodjen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, knjizevne, muzicke, likovne i kazalisne prikaze, pjesme, a okusao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih dozivljaja.
Nov u pjesnickoj frazi, Matos je unio u hrvatsku poeziju dah
zapadnoevropskog simbolizma s kraja 19. st.
Vrsta djela:
Novela
Tema:
Ljubav izmedju Solusa i Izabele
Analiza likova:
Izabela - Slijepa, njezna, znatizeljna
Solus - Samotnjak, brizan, hrabar, slobodan
Citat za glavni lik:
"Kosa se raskosljala u rumenozlatnim pramovima niz njezni, snjezni, goluzdravi vrat, tresuci se u dugackim, teskim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabackim grudima."
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.
Citat za eksterijer:
"Jezero sumi srebrnu himnu, iz tamnih suma bruje crni koralji. Nebo susti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skacu razigrane djevojke, sibajuci uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bucnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od pozude, kroz jarece drhtavo, pozudno blejanje."
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.
Citat za glavni dogadjaj:
"I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojce.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospodjici ako ne razumjeh smisao
vasih kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospodjica je nabasala slucajno, posto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kucu.
- No gospodin ucini kao da me ne cu, i podje, vukuci te se morah braniti toljagom."
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.
A. G. Matos rodjen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, knjizevne, muzicke, likovne i kazalisne prikaze, pjesme, a okusao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih dozivljaja.
Nov u pjesnickoj frazi, Matos je unio u hrvatsku poeziju dah
zapadnoevropskog simbolizma s kraja 19. st.
Vrsta djela:
Novela
Tema:
Ljubav izmedju Solusa i Izabele
Analiza likova:
Izabela - Slijepa, njezna, znatizeljna
Solus - Samotnjak, brizan, hrabar, slobodan
Citat za glavni lik:
"Kosa se raskosljala u rumenozlatnim pramovima niz njezni, snjezni, goluzdravi vrat, tresuci se u dugackim, teskim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabackim grudima."
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.
Citat za eksterijer:
"Jezero sumi srebrnu himnu, iz tamnih suma bruje crni koralji. Nebo susti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skacu razigrane djevojke, sibajuci uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bucnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od pozude, kroz jarece drhtavo, pozudno blejanje."
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.
Citat za glavni dogadjaj:
"I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojce.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospodjici ako ne razumjeh smisao
vasih kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospodjica je nabasala slucajno, posto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kucu.
- No gospodin ucini kao da me ne cu, i podje, vukuci te se morah braniti toljagom."
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.
RAZBOJNICI,,Friedrich Schiller
Vrsta djela:
Drama
Problematika koja se obradjuje u djelu:
Djelo iznosi problematiku dobra i zla, nastojanje pojedinca da promijeni
svijet. Karl ga nastoji promijeniti razbojnistvom sto je pogresan nacin
kojim se radi jos vece zlo.
Kratki sadrzaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na skolovanju
u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz zivi sa svojim bolesnim ocem u
dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat
Franz krivotvori citajuci ocu samo one najblaze pojedinosti kako mu ne bi
pogorsao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav
zalostan i ljutit odgovara da ga se odrice i da ga vise ne smatra svojim
sinom. Karl dobiva pismo i procitavsi ga razbjesni se i pristaje biti vodja
razbojnicke druzine. Nakon sto je Franz pridobio oca, zeli i ljubav Karlove
zarucnice Amalie kojoj se dodvorava. Franz nagovara Hermana,
koji je nezakoniti sin nekog plemica, da proglasi Karlovu smrt sto on i
cini. Karl sa svojim razbojnicima pustosi i razara uokolo, ali videci zlo
koje rade pocinje ih grditi i strasiti za neke postupke.
Nakon nekog vremena Karl prerusen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje
Amaliu o svim dogadjajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca
pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim zivotom.
Karl sa jos jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu isprica
sve lazi koje mu je Franz rekao te se Karl odluci osvetiti svome bratu.
Franz se objesi, a Karl ubija svoju zarucnicu Amaliu. Karl tada zali za
svime sto je ucinio i odlazi se predati pravdi.
Analiza likova:
Karl Moor
Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio
nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi
nisu imali nimalo osjecajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti
utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao medju njih.
Na kraju se kaje zbog svega.
Citati:
"Kakva sam luda bio kada sam mislio da cu nedjelima uljepsati svijet."
"Slusajte, vi zluradi izvrsioci mojih barbarskih naloga! Ja ovog casa
prestajem biti vas vodja."
Franz Moor
Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponasao se kao
pobjesnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjecaja prema nikome.
Bio je slika samog vraga koji bi ucinio sve da se domogne svog cilja.
Citat:
"... sve cu iskorijeniti oko sebe, sve sto me sprecava da budem gospodar."
Drama
Problematika koja se obradjuje u djelu:
Djelo iznosi problematiku dobra i zla, nastojanje pojedinca da promijeni
svijet. Karl ga nastoji promijeniti razbojnistvom sto je pogresan nacin
kojim se radi jos vece zlo.
Kratki sadrzaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na skolovanju
u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz zivi sa svojim bolesnim ocem u
dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat
Franz krivotvori citajuci ocu samo one najblaze pojedinosti kako mu ne bi
pogorsao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav
zalostan i ljutit odgovara da ga se odrice i da ga vise ne smatra svojim
sinom. Karl dobiva pismo i procitavsi ga razbjesni se i pristaje biti vodja
razbojnicke druzine. Nakon sto je Franz pridobio oca, zeli i ljubav Karlove
zarucnice Amalie kojoj se dodvorava. Franz nagovara Hermana,
koji je nezakoniti sin nekog plemica, da proglasi Karlovu smrt sto on i
cini. Karl sa svojim razbojnicima pustosi i razara uokolo, ali videci zlo
koje rade pocinje ih grditi i strasiti za neke postupke.
Nakon nekog vremena Karl prerusen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje
Amaliu o svim dogadjajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca
pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim zivotom.
Karl sa jos jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu isprica
sve lazi koje mu je Franz rekao te se Karl odluci osvetiti svome bratu.
Franz se objesi, a Karl ubija svoju zarucnicu Amaliu. Karl tada zali za
svime sto je ucinio i odlazi se predati pravdi.
Analiza likova:
Karl Moor
Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio
nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi
nisu imali nimalo osjecajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti
utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao medju njih.
Na kraju se kaje zbog svega.
Citati:
"Kakva sam luda bio kada sam mislio da cu nedjelima uljepsati svijet."
"Slusajte, vi zluradi izvrsioci mojih barbarskih naloga! Ja ovog casa
prestajem biti vas vodja."
Franz Moor
Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponasao se kao
pobjesnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjecaja prema nikome.
Bio je slika samog vraga koji bi ucinio sve da se domogne svog cilja.
Citat:
"... sve cu iskorijeniti oko sebe, sve sto me sprecava da budem gospodar."
Subscribe to:
Posts (Atom)