Teme:
U djelima bosanskohercegovackih pisaca kao tema cesto se javlja ljubav koja ima neke posebne crte. One proizlaze iz istorijskih okolnosti, nacina zivota i podrucja u kojima se nalazila BiH. Surovi obicaji dolazili su sa istoka ili su se razvijali u patrijahalnoj porodici i oni su razdvajali voljene osobe. Ovakva ljubav opjevana u sevdalinki lirskoj pjesmi ovog kraja. Najcesce je draga negdje zatocena. Dragi nemoze doci do nje, jer se na njegovom putu jalvjaju nepremostive prepreke. Takva ljubav opisana je i u proznim djelima.
Likovi:
U prvi mah likovi u bosanskohercegovackoj knjizevnosti su nevjerovatni. To je prividno. Oni su jedinstveni i topli. Takvim su ih ucinili tezak zivot i nedace sa kojima su se susretali. Ovakve likove susrecemo u narodnim pripovjetkama i pjesmama, budaletina Tale, Nasradin hodza. Takvi su David Strbac, Mracajski Proto, Simeun Djak.
================Zvonimir Subic u pripovjeci "Timotijeva smrt" opisuje starog, iznemoglog i bolesnog starca , koji i pored svega toga vodi patrijarhalnu zadrugu, teba da umre na dan unukove zenidbe. On misli o svakodnevnim poslovima, na unukovu svadbu, ucestvuje u razgovoru sina i majstora o mrtvackom sanduku i govori "Nijesam se tijesnio cijeloga zivota pa necu vala ni pod zemljom" . na dan svoje smrti naredjuje da se ne prekida svadba. On umire i iz kuce se cuje plac i pjesma. Posmatrajuci sam zivot Timotija to se moze razumjeti. Pisac zavrsava pricu sa "Poslije kise vazduh je mirisao na zemlju".
=========================Jaksa Kusan u djelu "Grijeh Jesue turmana" opisuje njegovu povezanost sa sivcem. Prodao ga je jer se zarekao bogu da ce ga prodati, jer se on zanemogao na putu. Zbog toga ga muci savjest. Njegova porodica je siromasna, ali i pored toga dobijeni novac podijelio je prosjacima. Ovdje je pokazano kako bosanskohercegovacki covjek nije lukav. U mladosti vodio je karavane po cijeloj Turskoj i po Evropi. Ostalo mu je to u krvi. On razumije govor sume i misli sivca. Poziv turmana ne znaci zarada novca, vec je to sam zivot.
====================Marko Markovic u pripovjetci "Na boku" opisuje Begu. On prevozi putnike sa Drine na Jalu i obratno. Postaje nesretan kad je cuo da ce njegovo prevozno strdstvo zamijeniti lektrika i avto. On zna sta time gubi, i da vise nema tako prisnog zivota. Opija se i sin pri povratku iz svijeta, autom kojim ga je htio obradovati, ubija ga.
Stradanja i pobune
1878 god. U BiH na vlast je dosla Austro Ugarska, a snjom doslo je do promjena u zivota bosanskohercegovackog covjeka. Novoj vlasti cilj je bio iskoristiti bogatstvo BiH , da bi ostvarila svoj cilj, morala je da izgradi puteve i nesto industrije,a to je izazvalo siromasenje naroda, bolest i pomor. Siromasenje na nastavljenoi i kasnije.
U pripovjetkama nastalim pred I svjetski rat pisano je o propadanju bosanskih suma , siromasenju naroda.
Friday, May 20, 2011
Thursday, May 19, 2011
..andricevanje!! "od nemila do nedraga"
Mogu pomalo neskromno reci da prilicno poznajem Andricevo djelo, nisam ga samo citala, nego iscitavala sa paznjom i iz razlicitih uglova sve sto je citaocu dostupno iz njegovog opusa, uzivajuci u cistoj ljepoti recenice. I bas zbog toga Andric je na neki nacin moja bolna tacka, mladalacko razocarenje kojem se vracam sa blagim osjecajem krivnje, jer se osjetim prevarenom u toj ljubavi. To je drugi razlog.
Danas se najcesce vracam citanju mladog Andrica , Expontu i Nemirima, tu mi je najblizi ( ne samo zbog duhovnosti kojom je protkan Ex ponto).
Kasniji Andric je onaj koji me je razocarao.
Violet, pisac je uvijek nacionalan iz jednog jednostavnog razloga, jer je pisceva umjetnost u tome da pojedinacno, licno, iskustveno prepoznaje neki drugi covjek kao univerzalno, a opet upuceno njemu. Upravo zbog toga i (za)volimo pisce o kojima nerijetko, na pocetku, ne znamo nista, a najmanje koje su nacionalnosti. Ono licno, iskustveno, dozivljeno, osjetilno je "domovina" pisca, bez toga pisac ne postoji, a u nacion je posve licna i posve iskustvena i osjetima podlozna stvar - ma kako se pisac odredio prema tome ili bas zbog tog odnosa.
Poslije rasprava o Andricevom negativnom stavu prema muslimanima i Bosni opcenito, ja sam, ne zeleci da mi drugi serviraju knjizevna misljenja, uzela sebi u zadatak da ciljano, ali bez ikakve zle namjere,ponovo i pazljivo citam Andrica, narocito romane Na Drini cuprija... Travnicku hroniku, njegove pripovijetke....citala sam, podvlacila ...i tonula u razocarenje. U ovim njegovim djelima skoro da nema pozitivnog lika sa muslimanskim imenom, muslimani su u najvecem broju slucajeva prikazani ili kao likovi bez ijedne plemenite osobine ili kao moralne kreature i beskarakterne nule ili kao carsijske budale ili kao glupaci ili kao zlocinci... likovi nad kojma se insan u svakodnevnici zgadio.Sa druge strane Srbi su u Andricevim djelima nosioci naplemenitijih ljudskih osobina, a katolicki svecenici, nasuprot Andricevih najcesce moralno iskvarenih hodza, priskrbili sebi svu mudrost ovog svijeta. Ako ikada u zivotu budem imala nekog vremena u sticaju sa voljom da to napravim, mogla bih napisati iscrpnu studiju o Andricevim predrasudama spram islama i muslimana. Nisu to samo predrasude, kao senzibilan citalac ja znam da je to gnusanje u najcistijem obliku u lijepoj kristalnoj bocici.
Pisca moze pokretati mrznja isto tako kao ljubav, a Andrica je (po meni) snazno pokretao jedan posve nezdrav sraz ljubavi/mrznje, zelje za bijegom/ nemogucnosti bijega, njegovi likovi su cesto u tragicnom neskladu ili u sukobu sa vremenom i prilikama, kao vjerovatno i on sam.
citat Ivo Andric: "Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima. Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik. Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda. Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari zlatari. Cesto mi se pricinjava… Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga, od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola …"
Andric jeste mestar rijeci , ali je daleko od istine da se Bosna i Hercegovina u knjizevnom (a mislim i u bilo kojem drugom) smislu moze kvalificirati ( iskljucivo) preko njega.Mrska mi je misao da bi moj rodni grad bio prepoznatljiv po dvojnoj licnosti i covjekomrscu Andricu,,Zivotniji,ljudskiji i plemenitiji znak raspoznavanja--- travnicki sir,Vlasic,vlasicki autohtoni pas-tornjak!Ipak je nas ovcar-tornjak plemenitiji od "naseg"nobelovca!
Danas se najcesce vracam citanju mladog Andrica , Expontu i Nemirima, tu mi je najblizi ( ne samo zbog duhovnosti kojom je protkan Ex ponto).
Kasniji Andric je onaj koji me je razocarao.
Violet, pisac je uvijek nacionalan iz jednog jednostavnog razloga, jer je pisceva umjetnost u tome da pojedinacno, licno, iskustveno prepoznaje neki drugi covjek kao univerzalno, a opet upuceno njemu. Upravo zbog toga i (za)volimo pisce o kojima nerijetko, na pocetku, ne znamo nista, a najmanje koje su nacionalnosti. Ono licno, iskustveno, dozivljeno, osjetilno je "domovina" pisca, bez toga pisac ne postoji, a u nacion je posve licna i posve iskustvena i osjetima podlozna stvar - ma kako se pisac odredio prema tome ili bas zbog tog odnosa.
Poslije rasprava o Andricevom negativnom stavu prema muslimanima i Bosni opcenito, ja sam, ne zeleci da mi drugi serviraju knjizevna misljenja, uzela sebi u zadatak da ciljano, ali bez ikakve zle namjere,ponovo i pazljivo citam Andrica, narocito romane Na Drini cuprija... Travnicku hroniku, njegove pripovijetke....citala sam, podvlacila ...i tonula u razocarenje. U ovim njegovim djelima skoro da nema pozitivnog lika sa muslimanskim imenom, muslimani su u najvecem broju slucajeva prikazani ili kao likovi bez ijedne plemenite osobine ili kao moralne kreature i beskarakterne nule ili kao carsijske budale ili kao glupaci ili kao zlocinci... likovi nad kojma se insan u svakodnevnici zgadio.Sa druge strane Srbi su u Andricevim djelima nosioci naplemenitijih ljudskih osobina, a katolicki svecenici, nasuprot Andricevih najcesce moralno iskvarenih hodza, priskrbili sebi svu mudrost ovog svijeta. Ako ikada u zivotu budem imala nekog vremena u sticaju sa voljom da to napravim, mogla bih napisati iscrpnu studiju o Andricevim predrasudama spram islama i muslimana. Nisu to samo predrasude, kao senzibilan citalac ja znam da je to gnusanje u najcistijem obliku u lijepoj kristalnoj bocici.
Pisca moze pokretati mrznja isto tako kao ljubav, a Andrica je (po meni) snazno pokretao jedan posve nezdrav sraz ljubavi/mrznje, zelje za bijegom/ nemogucnosti bijega, njegovi likovi su cesto u tragicnom neskladu ili u sukobu sa vremenom i prilikama, kao vjerovatno i on sam.
citat Ivo Andric: "Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima. Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik. Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda. Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari zlatari. Cesto mi se pricinjava… Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga, od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola …"
Andric jeste mestar rijeci , ali je daleko od istine da se Bosna i Hercegovina u knjizevnom (a mislim i u bilo kojem drugom) smislu moze kvalificirati ( iskljucivo) preko njega.Mrska mi je misao da bi moj rodni grad bio prepoznatljiv po dvojnoj licnosti i covjekomrscu Andricu,,Zivotniji,ljudskiji i plemenitiji znak raspoznavanja--- travnicki sir,Vlasic,vlasicki autohtoni pas-tornjak!Ipak je nas ovcar-tornjak plemenitiji od "naseg"nobelovca!
Travnicke mahale 2008
Uskoro se navrsava 47 godina (godina je 2008) otkako je knjizevnik Ivo Andric dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost. Tim povodom Udruzenje gradjana "Rosa Brandis" iz Travnika, u suradnji sa nekoliko drugih nevladinih organizacija, i travnicki Radio TNT organizirali su na ulicama Travnika pocetkom ovog mjeseca potpisivanje peticije da Travnik, kako kazu, konacno dobije ulicu sa imenom Ive Andrica. Iako je ova inicijativa dobila znacajnu medijsku podrsku, peticija nije polucila posebne rezultate, odnosno veoma mali broj Travnicana dao je svoju podrsku andricevanju travnickih ulica. Zasto je to tako? Znaju Travnicani, kao i ostali Bosanci i Hercegovci, da je Ivo Andric bio izuzetan pisac cija djela odisu jedinstvenim spisateljskim stilom. Nazalost, Ivo Andric svoja djela nije uspio zastititi od samog sebe, odnosno od predrasudnih razumijevanja i emotivnih osjecanja prema Bosnjacima i islamu.
U svojoj knjizi Bosanski muslimani u Andricevu svijetu i po njegovoj duhovnoj sklonosti i stvaralackoj opterecenosti za "pervertiranim psihopatoloskim likovima", "seksualnim manijacima", "sadistima i scenama ludila i zlocina". A posto je za junake tog sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i drustvene pomjerenosti, uzimao Bosnjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantickom uvjerenju i krscanskoj anatemi jos od srednjeg vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedacka umjetnost bila je posljedica i, knjizevno oslobodjena, ilustracija dizertacijskih intelektualnih postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog zivota, u oslobadjanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima''.
Jedan u nizu mnostva primjera gdje se Andric, oslobadja negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima jeste njegova pripovijetka "Za logorovanja" u kojoj Andric, opisujuci Mula Jusufa, jednog od likova iz spomenute pripovijetke, pise da je taj Mula Jusuf "prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ogranicene ljude, sto tako svecano i s toliko vaznosti govore svoje gluposti"
"Kairski bazar" – posveceno mome prijatelju Ivi Andricu
Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lazno pjeva
Nije to ljubavi vec pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevjesto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zjeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prasini gustoj djeca zamazana
Otresaju necist sa cupave glave,
Dok dzamija stara, ko krastava rana
Zapusteno zjapi, svjedok prosle slave,
K nebu se uzdise miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.
Ivo Andric odgovorio je svome prijatelju Niki Mirosevicu pismom u kome kaze:
'"Narocito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvecena meni. Mene takodje ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice gusi, pa sam vise u Beogradu nego u Bosni",
Da je ziv, ni Ivi Andricu ne bi godilo da mu se ime haba po plocicama objesenim po travnickim mahalama poklonika "arapskog varalice", kako bezumnik pogrdno naziva poslanika Muhammeda, a.s. Vjerujem da ni Bosanci – vijecnici u Opstinskom vijecu Travnika, nece dati svoj glas da se ijedna ulica u Travniku nazove po travnickom varalici Ivi Andricu, koji zbog smrada loja pobjeze iz Travnika u Beograd.
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac(mason Andric-dupljak a pravi nobelovac je Krleza,kojem je,zahvaljujuci masonima, i samostanskom,dolackom facuku "nobel"ispred nosa pokraden) ili "obicni covjek" kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste podla hulja inflagrantska koja prezire i Bosnu i Hercegovinu i sve sto se zove Bosancem i Hercegovcem,,,neovisno o privatnom vjerskom opredjeljenju.A opredjeljenja su nase bogatstvo!
U svojoj knjizi Bosanski muslimani u Andricevu svijetu i po njegovoj duhovnoj sklonosti i stvaralackoj opterecenosti za "pervertiranim psihopatoloskim likovima", "seksualnim manijacima", "sadistima i scenama ludila i zlocina". A posto je za junake tog sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i drustvene pomjerenosti, uzimao Bosnjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantickom uvjerenju i krscanskoj anatemi jos od srednjeg vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedacka umjetnost bila je posljedica i, knjizevno oslobodjena, ilustracija dizertacijskih intelektualnih postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog zivota, u oslobadjanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima''.
Jedan u nizu mnostva primjera gdje se Andric, oslobadja negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima jeste njegova pripovijetka "Za logorovanja" u kojoj Andric, opisujuci Mula Jusufa, jednog od likova iz spomenute pripovijetke, pise da je taj Mula Jusuf "prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ogranicene ljude, sto tako svecano i s toliko vaznosti govore svoje gluposti"
"Kairski bazar" – posveceno mome prijatelju Ivi Andricu
Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lazno pjeva
Nije to ljubavi vec pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevjesto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zjeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prasini gustoj djeca zamazana
Otresaju necist sa cupave glave,
Dok dzamija stara, ko krastava rana
Zapusteno zjapi, svjedok prosle slave,
K nebu se uzdise miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.
Ivo Andric odgovorio je svome prijatelju Niki Mirosevicu pismom u kome kaze:
'"Narocito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvecena meni. Mene takodje ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice gusi, pa sam vise u Beogradu nego u Bosni",
Da je ziv, ni Ivi Andricu ne bi godilo da mu se ime haba po plocicama objesenim po travnickim mahalama poklonika "arapskog varalice", kako bezumnik pogrdno naziva poslanika Muhammeda, a.s. Vjerujem da ni Bosanci – vijecnici u Opstinskom vijecu Travnika, nece dati svoj glas da se ijedna ulica u Travniku nazove po travnickom varalici Ivi Andricu, koji zbog smrada loja pobjeze iz Travnika u Beograd.
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac(mason Andric-dupljak a pravi nobelovac je Krleza,kojem je,zahvaljujuci masonima, i samostanskom,dolackom facuku "nobel"ispred nosa pokraden) ili "obicni covjek" kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste podla hulja inflagrantska koja prezire i Bosnu i Hercegovinu i sve sto se zove Bosancem i Hercegovcem,,,neovisno o privatnom vjerskom opredjeljenju.A opredjeljenja su nase bogatstvo!
Tuesday, May 17, 2011
MRZNJA I SVIJET SUTNJE,,Ivo Andric
Ako se studiozno-analiticki prate:
pripovjedni fragment Djerzeleza na putu, sto ce izaci u knjizi kao cjelovit prozni triptih "Put Alije Djerzeleza" te prva Andriceva pripovjedacka zbirka, Pripovetke (izmedju ostaloga, U musafirhani, U zindanu, Corkan i Svabica, Za logorovanja, Mustafa Madzar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit ce temeljem njegovim inflagrantnim stremljenima.Oslikavajuci Bosnjake, pisac zapravo oslikava samoga sebe!!
==============
Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Djerzelez na putu oznaci nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat ce se da je njime Andric vec 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivsi "stari posao" nikada posve, ali ostavivsi ga u dubokom zasjenku.
====
=======
==============
U pismu prijateljici Zdenki Markovic 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje sluzbuje kao diplomat-pocetnik, Ivo Andric pise:
"Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako jos ne znam i ne vidim kako. Dotle cu ispisati sve ovo tursko i iracionalno sto imam i onda cu se opet dati na "stari posao".
Andric ce kao sto je znano potrositi cio svoj ljudski vijek na svom "turskom i iracionalnom"ne stigavsi nikad ni da ga se oslobodi niti da se ikad vise konacno vrati na svoj "stari posao".
Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispise "tursko i iracionalno", da bi se mogao dati na "stari posao", Andric zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obiljezila cijeli njegov knjizevni rad, cak i ljudski lik.
Danas se, naime, moze veoma dobro razaznati kako je Andricev opus ispisao covjek u kojemu su jednako snazno zivjela, odbijala se i dodirivala – sve istovremeno – dva umnogome oprecna svijeta. Jedan – svijet modernistickoga individualizma i subjektivizma, intelektualisticke i umjetnicke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snazni osjecaj pripadanja klimi juznoslavenskoga i evropskog knjizevnog moderniteta… Omrznuta Austro-Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, visejezicno carstvo, s dobrim sistemom skolovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo licnoga dara, moze s istim osobnim dokumentima krenuti iz visegradske zabiti "zemlji na cenaru", iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Bec, u Krakov, pa kada bi se "studiralo" samo u knjizevnim kafanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno.
U ovaj aspekt Andriceve licnosti i unutarnjega zivota spada i mladenacko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te zestoka mrznja na malogradjanstinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naci u njegovim lirskim tekstovima, a jos izravnije u sacuvanim pismima.
Neka od njih objavio je Zeljko Poljak (Hrvatski knjizevnik Ivo Andric, Zagreb, 2002). Pisuci prijatelju Vojku Durbesicu iz Visegrada u augustu 1913, Andric se ovako iskaljuje:
"Jos da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gradjani me formalno – dusevno – naticu na razanj. Danas sam nervozan jace i ne mogu da pisem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premisljao – sjedeci s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u casu kad popuste iza rucka kais i posrknu vode. Ili im jedne noci deflorirati sve kceri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram druziti dresiram svoja dva psa."
U drugome pismu pise:
"Raskinuo sam, sad svejedno cijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rodjen u Travniku, nadlezan u Sarajevu, odrastao u Visegradu. Ne osjecam privrzenosti, jer me ne vezu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve proslo, kao neki dan korespondencu) a ne sticem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje drustvo voli. Na dusi nosim vijenac "od sedam glavnih grijeha" i jos od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad cula."
Iste godine dvadesetjednogodisnji Andric, medjutim, pise (takodjer Durbesicu) i ovo:
"Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoci nisam vise sam, jer u meni su svi duznici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno ceka slika moga oca i jer u meni zivi jasan glas matere moje. O, zivi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali ce ih osenciti moja bela dusa i oni ce biti nesto, sto je bilo, jer je ona jaca i od zivih i od mrtvih."
Na mnogo razlicitih nacina moze se citati ovaj snazni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj "beloj dusi" zivi i jedan drukciji svijet – predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet sutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podredjena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se "dram radosti dusom placa", cijemu je istrazivanju – sada vec u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskim pismom kao trajnim uzorom – Andric posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magicnosti i neiscrpnosti ljudskih historija – kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslucene ljepote i dusevnih uznesenja.
Iz pisama sto ih 1919. Andric pise Alaupovicu, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvecenosti. Iz Visegrada:
"Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu nasu Bosnu koja me uvijek iznenadjuje novim cudima…" Iz Splita:
"Zao mi je kad pomislim da izumire svakim danom nasa stara culna Bosna i nema nikog da zabiljezi i sacuva mrku ljepotu nekadasnjeg zivota… A zao mi je kad pomislim da sa svakom starom zenom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija…"---Tako sa jednim gornjodolackim fratrom biva zakopana istorija pisca-gospodina Andrica!!
pripovjedni fragment Djerzeleza na putu, sto ce izaci u knjizi kao cjelovit prozni triptih "Put Alije Djerzeleza" te prva Andriceva pripovjedacka zbirka, Pripovetke (izmedju ostaloga, U musafirhani, U zindanu, Corkan i Svabica, Za logorovanja, Mustafa Madzar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit ce temeljem njegovim inflagrantnim stremljenima.Oslikavajuci Bosnjake, pisac zapravo oslikava samoga sebe!!
==============
Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Djerzelez na putu oznaci nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat ce se da je njime Andric vec 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivsi "stari posao" nikada posve, ali ostavivsi ga u dubokom zasjenku.
====
=======
==============
U pismu prijateljici Zdenki Markovic 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje sluzbuje kao diplomat-pocetnik, Ivo Andric pise:
"Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako jos ne znam i ne vidim kako. Dotle cu ispisati sve ovo tursko i iracionalno sto imam i onda cu se opet dati na "stari posao".
Andric ce kao sto je znano potrositi cio svoj ljudski vijek na svom "turskom i iracionalnom"ne stigavsi nikad ni da ga se oslobodi niti da se ikad vise konacno vrati na svoj "stari posao".
Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispise "tursko i iracionalno", da bi se mogao dati na "stari posao", Andric zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obiljezila cijeli njegov knjizevni rad, cak i ljudski lik.
Danas se, naime, moze veoma dobro razaznati kako je Andricev opus ispisao covjek u kojemu su jednako snazno zivjela, odbijala se i dodirivala – sve istovremeno – dva umnogome oprecna svijeta. Jedan – svijet modernistickoga individualizma i subjektivizma, intelektualisticke i umjetnicke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snazni osjecaj pripadanja klimi juznoslavenskoga i evropskog knjizevnog moderniteta… Omrznuta Austro-Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, visejezicno carstvo, s dobrim sistemom skolovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo licnoga dara, moze s istim osobnim dokumentima krenuti iz visegradske zabiti "zemlji na cenaru", iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Bec, u Krakov, pa kada bi se "studiralo" samo u knjizevnim kafanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno.
U ovaj aspekt Andriceve licnosti i unutarnjega zivota spada i mladenacko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te zestoka mrznja na malogradjanstinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naci u njegovim lirskim tekstovima, a jos izravnije u sacuvanim pismima.
Neka od njih objavio je Zeljko Poljak (Hrvatski knjizevnik Ivo Andric, Zagreb, 2002). Pisuci prijatelju Vojku Durbesicu iz Visegrada u augustu 1913, Andric se ovako iskaljuje:
"Jos da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gradjani me formalno – dusevno – naticu na razanj. Danas sam nervozan jace i ne mogu da pisem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premisljao – sjedeci s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u casu kad popuste iza rucka kais i posrknu vode. Ili im jedne noci deflorirati sve kceri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram druziti dresiram svoja dva psa."
U drugome pismu pise:
"Raskinuo sam, sad svejedno cijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rodjen u Travniku, nadlezan u Sarajevu, odrastao u Visegradu. Ne osjecam privrzenosti, jer me ne vezu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve proslo, kao neki dan korespondencu) a ne sticem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje drustvo voli. Na dusi nosim vijenac "od sedam glavnih grijeha" i jos od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad cula."
Iste godine dvadesetjednogodisnji Andric, medjutim, pise (takodjer Durbesicu) i ovo:
"Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoci nisam vise sam, jer u meni su svi duznici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno ceka slika moga oca i jer u meni zivi jasan glas matere moje. O, zivi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali ce ih osenciti moja bela dusa i oni ce biti nesto, sto je bilo, jer je ona jaca i od zivih i od mrtvih."
Na mnogo razlicitih nacina moze se citati ovaj snazni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj "beloj dusi" zivi i jedan drukciji svijet – predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet sutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podredjena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se "dram radosti dusom placa", cijemu je istrazivanju – sada vec u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskim pismom kao trajnim uzorom – Andric posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magicnosti i neiscrpnosti ljudskih historija – kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslucene ljepote i dusevnih uznesenja.
Iz pisama sto ih 1919. Andric pise Alaupovicu, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvecenosti. Iz Visegrada:
"Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu nasu Bosnu koja me uvijek iznenadjuje novim cudima…" Iz Splita:
"Zao mi je kad pomislim da izumire svakim danom nasa stara culna Bosna i nema nikog da zabiljezi i sacuva mrku ljepotu nekadasnjeg zivota… A zao mi je kad pomislim da sa svakom starom zenom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija…"---Tako sa jednim gornjodolackim fratrom biva zakopana istorija pisca-gospodina Andrica!!
Monday, May 16, 2011
TIHI DON,,Mihail A.Solohov
OSVRT O PISCU:
==================
Gotovo sav svoj zivot proveo je Solohov na Donu, ziveci sa Kozacima. Zato nije neobicno sto je Don s Kozacima glavna tema njegovog knjizevnog stvaralastva. Svojevrsna prethodnica "Tihom Donu" bile su Solohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvacaju razlicite vremenske periode: periode suvremene i periode prelomne za povjest Rusije i Podonja. "Tihi Don" je najvece djelo ruske knjizevnosti i zasigurno jedno od najvecih uopste u XX st. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio su iz 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvaca razdoblje od maja 1912. do marta 1922 godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj povjesti:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat.
Period u kom se ruse stare norme morala i zivota uopste, kad nastupa novo doba koje je u duhu "oslobadanja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" ,--"OD SVAKOG PREMA SPOSOBNOSTIMA, SVAKOM PREMA POTREBAMA"--- Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Novi, bolji ljudi-boljševici- Simboli sa zvijezdom, srpom i cekicem. Medjutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune. Te je ljude Solohov nastojao da prikaze i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Solohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazlozenju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao povjesnu epohu zivota ruskog naroda."
FABULA:
========
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Korsunovi.Grigorije se zeni Natalijom
1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Stokman-boljsevicka skupina
3.Grigorije napusta kucu i bjezi s Aksinjom
4.Natalija pokusava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku
1.Natalija se vraca Melehovim
2. Hapsenje Stokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci
1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija
1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljsevicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet
1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozastvu
2.Listnicki se zeni,napusta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljenistva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miska Kosevoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miska Kosevoj ubija Grisaku,pali kuce
1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej
1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Kosevoj i Dunjaska
3.Umire Ilinicna
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Kosevoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu
Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX st.na jugu Rusije,odnosno na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajvise za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: - u prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljsevika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih. Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i vitestva. Kuca Melehovih je u sredistu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:Petar, Darja, Pantelej, Natalija,Ilinicna,Grigorije, Dunjasa.
Solohov takoder istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Korsunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Kosevoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen je i zivot kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljsevici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Stokmana, Kosevoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobrazaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a dusa mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i naposljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je porazen u sticaju povjesnih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenoscu i dosljednoscu svog moralnog lika.Vecina junaka u "Tihom Donu" tragicno skoncava, onako kako je i zivjela. Grigorije se vraca kuci i zivi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen.
Tema:kontrarevolucija oko Dona... Ideja:besmisao rata(bratoubilackog)... Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,Pantelej Melehov,Ilinicna Melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miska Kosevoj,Micka Korsunov,boljsevici,kozaci.
Likovi:
Grigorije Pantelejevic Melehov:
Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,sredisnji je lik romana "Tihi Don". Stjece se dojam da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu u romanu zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za sto uspjesnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,moze se reci,u vise dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muz,kao ljubavnik. Za njega,takoder,vrijdi da je nosilac najvisih moralnih vrijednosti-On je covjek cija je krivica u tome sto se nasao u skripcu povjesnih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat je na samom pocetku knjige: "...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu visi od Petra,iako sest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste koze.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmjehu bilo je kod obojice nesto zajednicko divljacko."
Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponasanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratista,doveo je sebi za zenu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego slusa svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih i svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija ce se reci da je bio pravi kozak:ratnik i ratar.Bez Dona,stepe i njiva on nije mogao da zivi:
"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komsinica,udata zena:
"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otisao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija.
"Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi:
"Meni se brate dusa umorila.Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzuje Donskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji jurisa u okrsaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju sto je jednom bio u crvenima, a crveni sto je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajao grijehe i zasluzio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miska K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bjezi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega sto mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Misatke. Djelo se zavrsava slikom doma Melehovih:
"Stajao je kod kapije svog doma i drzao sina u narucju. To je bilo sve sto ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u visestrukom sukobu sa okruzenjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miski i kaze:
"Ti kazes da sve bude jednako. Uzmi crvene, prosli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije koze, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kozu a drugima nema koze ni za cipele."
Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Misatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tjesi "nije on bandit, vec prosto nesretan covjek". Po povratku s ratista Kosevoju kaze "ja sam svoje odsluzio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nesto kasnije kaze i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za zivot u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u povjesti.
Aksinja Astahova je postala Stepanova zena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato sto je bila osramocena. U njenom zivotu nigdje nikad nije bilo ljubavi i njeznosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:
"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki zivot. Poslije me mozete ubiti. Griska je moj!" Ona i Grigorije zive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne moze imati svoju djecu, sto moze biti dokaz njene neukorijenjenosti u zivoti ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.
Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hriscanske predanosti muzu i nacelu porodice uopste. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne zenstvenosti. U kuci Melehovih svi je obozavaju osim muza. Griska joj se odmah svidio:
"Drag mi je Griska; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muz napustio, ona je izlozena uvredama. Pokusaj samoubojstva, gubitak najblizih, neodreden polozaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj zeni. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla vise ostati cestita. Pisac je za to kaznjava mucenickom smrcu.
U ovom djelu veoma su upecatljivo dati zenski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjasku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik zena. Kozakinje su brizne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog zivota vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova zena, nosilac je nacela drskosti, zivotne radosti. Kao soldatusa zivi raspustenim zivotima i krsi sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega.
"Neces!Ili mozda ne mozes? Privukla je svekra na sebe i dodala: "muza nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmijana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaska, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslusna, vrijedna djevojka: u svemu se povinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miski Kosevoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena zrtva je velika i njen zivot je tezk i nesretan.
Solohov ne bi stvorio tako veliki i sveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljsevicima-nosiocima nove svijesti:Stokman,Buncuk, Kosevoj. Stokman je tip boljsevika i asketa,koji svoju revoluciju potvrduje licnom zrtvom i smrcu.Metode Stokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetske vlasti. Buncuk je boljsevik po svemu znatno blizi Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Stokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teske uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i zrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miska Kosevoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
__________________
==================
Gotovo sav svoj zivot proveo je Solohov na Donu, ziveci sa Kozacima. Zato nije neobicno sto je Don s Kozacima glavna tema njegovog knjizevnog stvaralastva. Svojevrsna prethodnica "Tihom Donu" bile su Solohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvacaju razlicite vremenske periode: periode suvremene i periode prelomne za povjest Rusije i Podonja. "Tihi Don" je najvece djelo ruske knjizevnosti i zasigurno jedno od najvecih uopste u XX st. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio su iz 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvaca razdoblje od maja 1912. do marta 1922 godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj povjesti:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat.
Period u kom se ruse stare norme morala i zivota uopste, kad nastupa novo doba koje je u duhu "oslobadanja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" ,--"OD SVAKOG PREMA SPOSOBNOSTIMA, SVAKOM PREMA POTREBAMA"--- Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Novi, bolji ljudi-boljševici- Simboli sa zvijezdom, srpom i cekicem. Medjutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune. Te je ljude Solohov nastojao da prikaze i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Solohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazlozenju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao povjesnu epohu zivota ruskog naroda."
FABULA:
========
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Korsunovi.Grigorije se zeni Natalijom
1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Stokman-boljsevicka skupina
3.Grigorije napusta kucu i bjezi s Aksinjom
4.Natalija pokusava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku
1.Natalija se vraca Melehovim
2. Hapsenje Stokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci
1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija
1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljsevicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet
1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozastvu
2.Listnicki se zeni,napusta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljenistva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miska Kosevoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miska Kosevoj ubija Grisaku,pali kuce
1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej
1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Kosevoj i Dunjaska
3.Umire Ilinicna
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Kosevoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu
Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX st.na jugu Rusije,odnosno na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajvise za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: - u prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljsevika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih. Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i vitestva. Kuca Melehovih je u sredistu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:Petar, Darja, Pantelej, Natalija,Ilinicna,Grigorije, Dunjasa.
Solohov takoder istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Korsunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Kosevoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen je i zivot kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljsevici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Stokmana, Kosevoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobrazaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a dusa mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i naposljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je porazen u sticaju povjesnih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenoscu i dosljednoscu svog moralnog lika.Vecina junaka u "Tihom Donu" tragicno skoncava, onako kako je i zivjela. Grigorije se vraca kuci i zivi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen.
Tema:kontrarevolucija oko Dona... Ideja:besmisao rata(bratoubilackog)... Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,Pantelej Melehov,Ilinicna Melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miska Kosevoj,Micka Korsunov,boljsevici,kozaci.
Likovi:
Grigorije Pantelejevic Melehov:
Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,sredisnji je lik romana "Tihi Don". Stjece se dojam da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu u romanu zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za sto uspjesnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,moze se reci,u vise dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muz,kao ljubavnik. Za njega,takoder,vrijdi da je nosilac najvisih moralnih vrijednosti-On je covjek cija je krivica u tome sto se nasao u skripcu povjesnih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat je na samom pocetku knjige: "...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu visi od Petra,iako sest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste koze.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmjehu bilo je kod obojice nesto zajednicko divljacko."
Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponasanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratista,doveo je sebi za zenu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego slusa svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih i svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija ce se reci da je bio pravi kozak:ratnik i ratar.Bez Dona,stepe i njiva on nije mogao da zivi:
"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komsinica,udata zena:
"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otisao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija.
"Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi:
"Meni se brate dusa umorila.Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzuje Donskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji jurisa u okrsaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju sto je jednom bio u crvenima, a crveni sto je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajao grijehe i zasluzio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miska K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bjezi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega sto mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Misatke. Djelo se zavrsava slikom doma Melehovih:
"Stajao je kod kapije svog doma i drzao sina u narucju. To je bilo sve sto ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u visestrukom sukobu sa okruzenjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miski i kaze:
"Ti kazes da sve bude jednako. Uzmi crvene, prosli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije koze, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kozu a drugima nema koze ni za cipele."
Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Misatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tjesi "nije on bandit, vec prosto nesretan covjek". Po povratku s ratista Kosevoju kaze "ja sam svoje odsluzio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nesto kasnije kaze i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za zivot u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u povjesti.
Aksinja Astahova je postala Stepanova zena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato sto je bila osramocena. U njenom zivotu nigdje nikad nije bilo ljubavi i njeznosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:
"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki zivot. Poslije me mozete ubiti. Griska je moj!" Ona i Grigorije zive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne moze imati svoju djecu, sto moze biti dokaz njene neukorijenjenosti u zivoti ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.
Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hriscanske predanosti muzu i nacelu porodice uopste. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne zenstvenosti. U kuci Melehovih svi je obozavaju osim muza. Griska joj se odmah svidio:
"Drag mi je Griska; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muz napustio, ona je izlozena uvredama. Pokusaj samoubojstva, gubitak najblizih, neodreden polozaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj zeni. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla vise ostati cestita. Pisac je za to kaznjava mucenickom smrcu.
U ovom djelu veoma su upecatljivo dati zenski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjasku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik zena. Kozakinje su brizne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog zivota vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova zena, nosilac je nacela drskosti, zivotne radosti. Kao soldatusa zivi raspustenim zivotima i krsi sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega.
"Neces!Ili mozda ne mozes? Privukla je svekra na sebe i dodala: "muza nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmijana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaska, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslusna, vrijedna djevojka: u svemu se povinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miski Kosevoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena zrtva je velika i njen zivot je tezk i nesretan.
Solohov ne bi stvorio tako veliki i sveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljsevicima-nosiocima nove svijesti:Stokman,Buncuk, Kosevoj. Stokman je tip boljsevika i asketa,koji svoju revoluciju potvrduje licnom zrtvom i smrcu.Metode Stokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetske vlasti. Buncuk je boljsevik po svemu znatno blizi Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Stokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teske uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i zrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miska Kosevoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
__________________
GORSKI VIJENAC,,Petar II Petrovic Njegos
BILJESKA O PISCU:
==================
Petar II Petrovic Njegos je vladar koji je pisao poeziju, odnosno pjesnik koji je vladao jednom drzavom. Potjece iz slavne dinastije Petrovic-Njegos koja je od 1696-1818 vladala u Crnoj Gori. Rodjen je u selu Njegosima pod Lovcenom. Do velike promjene u njegovom zivotu doslo je 1825 kada ga je vladika Petar I uzeo kod sebe, s namjerom da ga pripremi za svog nasljednika.. 1830 u svojo 17. godini Radivoje postaje "upravitelj" Crne Gore. Njegos je vec u prvim godinama svoje vladavine spreman da ustanovi temelje stvarne vlasti:
oformio je senat, osnovao narodni sud, uveo placanje poreza, obrazovao "perjanike" koji su imali ulogu kraljeve garde i policije. Uporedo s tim polozio je osnovu moderne prosvjete. Njegova najveca djela su: "Pustinjak cetinski", "Svobodijada", prijevod "Prvog pjevanja Ilijade", "Luca mikrokozma", "Gorski vijenac". Umro je tacno poslije 21 godine vladavine, 4 godine kasnije njegove kosti su bile prenesene u mauzolej na Lovcenu.
ISTORIJSKA PODLOGA
===================
U vrijeme kada je Njegos dosao na vlast Crna Gora je bila vise savez plemena nego drzava u pravom smislu. U slucaju opasnosti plemena su se udruzivala a inace svako je zivjelo za sebe. Nisu bili rijetki slucajevi da plemena zaratuju. Njegos je za kratko vrijeme uspio poloziti osnove modernoj crnogorskoj drzavi. U ocima Turaka, Crna Gora je samo pobunjena pokrajina koju jos nisu uspjeli umiriti. Iz tog razloga je zemlja bila u stalnoj opasnosti.Za Njegoseve vladavine nije bilo veceg sukobljavanja sa Turcima a ona rjetka bi se zavrsavala na stetu Crnogoraca.Mir "Svete alijanse" dopro je i do crnogorskih brda. Austrija i Rusija bile su cuvari tog mira i Crna Gora je na njih bila sudbinski upucena.Iako za Njegosevog zivota Crna Gora nije postala slobodna on je govorio: "Ja ne pripadam ni Rusiji ni Austriji ni Turskoj. Ja nikom ne pripadam"!
EVROPSKO-CRNOGORSKA DRAMA
===========================
Drama se kod nas prvi put javlja 30-tih godina 18 st., u periodu koji predstavlja prijelaz od stare ka novoj knjizevnosti. U obradi situacija i karaktera osjeca se utjecaj Sekspira. Njegos je prevladao osnovnu ogranicenost kako svojih ranih epskih spjevova tako i dramske povjesti.Svojom unutrasnjom slozenoscu "Gorski vijenac" visoko nadilazi dotadasnja djela, tako da se njegov zanrovski model pomjera sa nacionalnog na internacionalni plan.
Slicnosti s grckom dramom su najizrazitije i to na nekim kljucnim tackama strukture spjeva. Kolo u "Gorskom vijencu" kao izraz kolektivnog narodnog nacela nesumljivo je slicna tragicnom horu u grckoj drami. U "Gorskom vijencu" se prikazuje samo pripremanje istrage poturica, dok se sam taj cin ne prikazuje na sceni nego se o njemu izvjestava. Isto to imamo u grckoj i klasicnoj drami. "Gorski vijenac" je mnoge svoje proucavaoce podsjetio na jedan od najsamosvojnijih romanticarskih zanrova- dramsku poemu. Vecina djela tog zanra nastala je pod utjecajem Geteovog Fausta.
LIKOVI:
========
Vladika Danilo- glavni lik u delu. Predstavlja Njegosevu vladarsku, impulsivnu i nestrpljivu stranu. Tek je zaplivao u mucnim vodama i nestrpljivo zeli iz njih isplivati.
Iguman Stefan- simbolizira vladiku Njegosa. Nosilac je mudrosti u djelu i za razliku od Danila nista ne zeli raditi na precac jer je on vec odavno "iskapio" casu otrova.
Vuk Micunovic- je simbol "cojstva" i morala.Epski junak koji se spreman zrtvovati za crnogorstvo i pravoslavlje.
Vuk Mandusic- veoma je slican Micunovicu ali za njega se moze reci da je covjek iz naroda sa svakodnevnim problemima. On je vise lirski lik.
Kolo- je kolektivni lik i preko njega se izrazava svo narodno nezadovoljstvo i nadanja.
PODJELA:
============
U prvom izdanju nema nikakve podjele "Gorskog vijenca" na vece cjeline, prizori se redjaju jedan za drugima, od pocetka do kraja, bez prekida. U nekim danasnjim izdanjima graficki se izdvajaju tri cjeline:
1. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Lovcenu.
2. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Cetinju
3. Dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
Pored ove spoljasnje podjele "Gorsko vijenca" postoji i strukturna:
1. Skupstina o Trojcinu dne
2. Skupstinu o Malom gospodjinu dne
3. Prizori iz narodnog zivota
4. Kraj skupstine o Malom gospodjinu dne i dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
__________________
==================
Petar II Petrovic Njegos je vladar koji je pisao poeziju, odnosno pjesnik koji je vladao jednom drzavom. Potjece iz slavne dinastije Petrovic-Njegos koja je od 1696-1818 vladala u Crnoj Gori. Rodjen je u selu Njegosima pod Lovcenom. Do velike promjene u njegovom zivotu doslo je 1825 kada ga je vladika Petar I uzeo kod sebe, s namjerom da ga pripremi za svog nasljednika.. 1830 u svojo 17. godini Radivoje postaje "upravitelj" Crne Gore. Njegos je vec u prvim godinama svoje vladavine spreman da ustanovi temelje stvarne vlasti:
oformio je senat, osnovao narodni sud, uveo placanje poreza, obrazovao "perjanike" koji su imali ulogu kraljeve garde i policije. Uporedo s tim polozio je osnovu moderne prosvjete. Njegova najveca djela su: "Pustinjak cetinski", "Svobodijada", prijevod "Prvog pjevanja Ilijade", "Luca mikrokozma", "Gorski vijenac". Umro je tacno poslije 21 godine vladavine, 4 godine kasnije njegove kosti su bile prenesene u mauzolej na Lovcenu.
ISTORIJSKA PODLOGA
===================
U vrijeme kada je Njegos dosao na vlast Crna Gora je bila vise savez plemena nego drzava u pravom smislu. U slucaju opasnosti plemena su se udruzivala a inace svako je zivjelo za sebe. Nisu bili rijetki slucajevi da plemena zaratuju. Njegos je za kratko vrijeme uspio poloziti osnove modernoj crnogorskoj drzavi. U ocima Turaka, Crna Gora je samo pobunjena pokrajina koju jos nisu uspjeli umiriti. Iz tog razloga je zemlja bila u stalnoj opasnosti.Za Njegoseve vladavine nije bilo veceg sukobljavanja sa Turcima a ona rjetka bi se zavrsavala na stetu Crnogoraca.Mir "Svete alijanse" dopro je i do crnogorskih brda. Austrija i Rusija bile su cuvari tog mira i Crna Gora je na njih bila sudbinski upucena.Iako za Njegosevog zivota Crna Gora nije postala slobodna on je govorio: "Ja ne pripadam ni Rusiji ni Austriji ni Turskoj. Ja nikom ne pripadam"!
EVROPSKO-CRNOGORSKA DRAMA
===========================
Drama se kod nas prvi put javlja 30-tih godina 18 st., u periodu koji predstavlja prijelaz od stare ka novoj knjizevnosti. U obradi situacija i karaktera osjeca se utjecaj Sekspira. Njegos je prevladao osnovnu ogranicenost kako svojih ranih epskih spjevova tako i dramske povjesti.Svojom unutrasnjom slozenoscu "Gorski vijenac" visoko nadilazi dotadasnja djela, tako da se njegov zanrovski model pomjera sa nacionalnog na internacionalni plan.
Slicnosti s grckom dramom su najizrazitije i to na nekim kljucnim tackama strukture spjeva. Kolo u "Gorskom vijencu" kao izraz kolektivnog narodnog nacela nesumljivo je slicna tragicnom horu u grckoj drami. U "Gorskom vijencu" se prikazuje samo pripremanje istrage poturica, dok se sam taj cin ne prikazuje na sceni nego se o njemu izvjestava. Isto to imamo u grckoj i klasicnoj drami. "Gorski vijenac" je mnoge svoje proucavaoce podsjetio na jedan od najsamosvojnijih romanticarskih zanrova- dramsku poemu. Vecina djela tog zanra nastala je pod utjecajem Geteovog Fausta.
LIKOVI:
========
Vladika Danilo- glavni lik u delu. Predstavlja Njegosevu vladarsku, impulsivnu i nestrpljivu stranu. Tek je zaplivao u mucnim vodama i nestrpljivo zeli iz njih isplivati.
Iguman Stefan- simbolizira vladiku Njegosa. Nosilac je mudrosti u djelu i za razliku od Danila nista ne zeli raditi na precac jer je on vec odavno "iskapio" casu otrova.
Vuk Micunovic- je simbol "cojstva" i morala.Epski junak koji se spreman zrtvovati za crnogorstvo i pravoslavlje.
Vuk Mandusic- veoma je slican Micunovicu ali za njega se moze reci da je covjek iz naroda sa svakodnevnim problemima. On je vise lirski lik.
Kolo- je kolektivni lik i preko njega se izrazava svo narodno nezadovoljstvo i nadanja.
PODJELA:
============
U prvom izdanju nema nikakve podjele "Gorskog vijenca" na vece cjeline, prizori se redjaju jedan za drugima, od pocetka do kraja, bez prekida. U nekim danasnjim izdanjima graficki se izdvajaju tri cjeline:
1. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Lovcenu.
2. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Cetinju
3. Dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
Pored ove spoljasnje podjele "Gorsko vijenca" postoji i strukturna:
1. Skupstina o Trojcinu dne
2. Skupstinu o Malom gospodjinu dne
3. Prizori iz narodnog zivota
4. Kraj skupstine o Malom gospodjinu dne i dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
__________________
JUNAK NASEG DOBA ,,Mihajl Jurjevic Ljermontov
BILJESKE O PISCU:
=================
Mihajl Jurjevic Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedac, bio je uz Puskina najveci predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i drustvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snaznim licnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznacajnije djelo mu je "Junak naseg doba" kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pecorina i ostalih koji predstavljaju "suvisne ljude" karakteristicne za rusku knjizevnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija "Maskerata" a od stalih su tu jos "Pjesma o trgovcu Kalasnikovu", "Demon i Meyri".
O LIKOVIMA:
==============
Pecorin - suvisan covjek, zasicen zivotom i uzicima koji se ne moze smiriti i voljeti, bjezi od svega pa cak i od samog sebe, ne preza ni pred cim, ima i trenutaka iskrenosti ali to ne utjece na njega jer je on vrlo tvrda osoba.
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pecorina i na nista se ne obazire, boli je Pecorinov odnos prema njoj.
Maksim Maksimovic - stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj zelio.
Vera - jedina Pecorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaca da se protiv srca ne moze i da mora zivjeti sa nesretnom ljubavi.
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog drustva, pomalo umisljena, ali je ljubav prema Pecorinu mjenja, te ona propada.
KRATKI SADRZAJ:
===============
Djelo zapocinje predgovorom, kojim se izrice namjera opisivanja jedne generacije.
"Junak naseg doba zaista je, postovana gospodo, portret, ali nije portret jednog covjeka nego predstavlja portrete cijelog naseg narastaja, poroke razvijene u punoj mjeri". Tu dalje pise o realnosti djela i zeli reci da je cijeli roman ziva istina, samo malo napisan u prenesenom znacenju.
-Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susrece Maksima Maksimica. U daljnem tekstu on pocinje opisivati Pecorina vrlo detljno sto se vidi u ovom odlomlku:
"Zvao se … Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i po, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kisi, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu nista. A drugi opet sjedi u svojoj sobi i pirne li vjetric, veli da se prehladio".
Pecorin otima Belu, kci nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega a Pecorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. svoj karakter i razmisljanja. Bela nesretno umire a Pecorin biva premjesten iz Gruzije.
- Drugi dio se zove Maksim Maksimic. Maksim Maksimic i Pecorin se susrecu, Pecorin se ponasa jako hladno, sto pogadja Maksimovica jer su njih dvojica gotovo "odrasli" zajedno. Vodi se dugi dijalog izmedju Pecorina i Maksimica. Na tom djelu zapocinje Pecorinov dnevnik u cijem predgovoru Ljermontov iznosi zasto je uopste napisan tj. koja mu je svrha.
"Citajuci vise puta ove zapise, osvjedocio sam se u iskrenost onoga koji je tako nestedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest covjekove duse pa bila to i najsitnija dusa, gotovo da je korisnija i zanimljivija od povjesti cijelog naroda, pogotovu kad je povjest duse plod do kojeg je dosao zreo covjek promatrajuci sama sebe i kad je pisao bez isprazne zelje da izazove samilost ili divljenje … ".
Tema:
Pecorinov zivot, njegove pustolovine u kojima uvijek trazi neko
novo uzbudjenje da mu zivot ne bude dosadan. To najcesce ukljucuje
poigravanje tudjim osjecajima, manipuliranje tudjim zivotom i izdaju
prijatelja.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
U ovom djelu obradjen je zivot "suvisnog covjeka". On misli da za njega
sreca ne postoji, a zapravo je ne uspijeva pronaci, iako moze biti pred
njim cijelo vrijeme. Zivot mu je ispunjen nizom razlicitih dogadjaja koji
su ga privremeno usrecili, pa zbog toga mora ici naprijed i izazivati zivot.
Jedino pitanje koje postavlja Pecorin jest pitanje postojanja sudbine i
slobode, sto se vidi u ovoj recenici:
"I, ako je zbilja sve preodredjeno, zasto nam je onda dana volja, razum?
Zasto moramo odgovarati za svoje postupke?"
Pecorin i Maksimovic su godinu dana bili zivjeli zajedno u vojnoj utvrdi.
Obojica su bili sasnici. Tako pocinje prva pripovijetka – "Bela",
gdje Pecorin biva pozvan na zabavu jednog "prijateljski raspolozenog
kneza", gdje je upoznao Belu, knezevu najmladju kcer, i u nju se
zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbic,
koji je bio vodja lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao
u Belu. Kazbic je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knezev sin
Azamat htio, te je za njega bio spreman sve uciniti. Azamat i Pecorin se
dogovore – ako Pecorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj ce njemu
priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pecorinu,
a natrag otidje s konjem. Kazbic, shvativsi da je prevaren, pobjegne.
Pecorin na sve nacine zeli steci Belinu naklonost i ljubav.
Polako to i postize. Nakon sto ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju pocinje ignorirati. Kazbic ubija kneza (Belinog oca) zbog
osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nozem u ledja.
Bela nakon dva dana umire, stalno izrazavajuci svoju ljubav Pecorinu.
Ali on nije mario.
Druga pripovijetka pocinje susretom Maksimica i autora.
Razgovaraju o Pecorinu. I Pecorin dolazi u to mjesto.
Maksim jedva ceka da ga vidi, ali se ovaj pojavljuje tek na kraju kada
je morao odlaziti. To je razljutilo Maksimovica te je Pecorinove dnevnike
predao autoru (Pecorinu je bilo svejedno sto ce sa njima uciniti).
Nakon godinu dana Pecorin pogiba te pisac odlucuje objaviti njegov
dnevnik. U dnevniku je opisan Pecorinov put i odmor u jednom mjestu.
Na putu prenocuje u jednom primorskom gradicu, gdje igrom slucaja
rabzbija jedan "neduzan" lanac krijumcarenja gdje jedna djevojka pogiba.
Nakon dolaska na konocno odrediste Pecorin susrece svoje stare prijatelje,
Grusnjickog i doktora Vernera. Tu dolazi i kneginjica sa svojom majkom.
Grusnjicki se zaljubljuje u kneginjicu. Pecorin to uvidja i nastoji ih
razdvojiti na neobican nacin. Pricajuci price stjecao je popularnost i
odvodio kneginjicine udvarace, sto je ona mrzila. Daljnjim ignoriranjem i
izigravanjem ravnodusnosti prema njoj ona ga je pocela jos vise mrziti.
Grusnjicki joj se udvarao, sto ju je prvih nekoliko dana zabavljalo,
a kasnije joj je dosadilo. Za to je vrijeme Pecorin naljutio kneginjicu,
te ga je ona pocela toliko mrziti da nije prosao dan da to ne pokaze.
Naglim preokretom, nakon sluzbenog upoznavanja jedne veceri na
zabavi, kneginja je pocela sumnjati u svoj stav. Tada se pojavljuje i
Pecorinova bivsa djevojka Vera, koju je napustio, ali ga ona i dalje voli.
Kasnije je kneginjica izbjegavala Grusnjickog, a nije mogla bez Pecorina,
koji se poceo poigravati i sa Verom. Nadalje, Grusnjicki zamrzi
Pecorina zbog uplitanja izmedju njega i kneginjice te smislja osvetu.
Pecorin se poigravao sa Verom i kneginjom, tj. sa njihovim osjecajima.
Na kraju kad je odlazio, kneginja nije mogla bez njega,
a on joj ravnodusno odgovora da je ne voli (ona mu placuci kaze da
ga mrzi, a on joj se zahvali). Grusnjicki optuzuje Pecorina, zbog cega oni
pristaju na dvoboj gdje su planirali ubiti Pecorina, ali je on shvatio njihove
namjere. Nakon dvoboja Pecorin biva ranjen, a Grusnjicki mrtav.
Pecorin odlazi i to je kraj Pecorina dnevnika. Daljnji prikaz radnje se
zbiva u tvrdjavi, gdje je Pecorin bio stacioniran sa Maksimicem.
Tu pocinje pripovijetka "Fatalist" gdje se jedne veceri Pecorin okladi
sa jednim vojnikom u nepostojanje sudbine. Rekao mu je da ce umrijeti
do kraja veceri. Sta se kasnije i zbilo – pijani kozak (ruski konjanik) ga
je presjekao sabljom (od ramena do srca).
-Treci dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a cetvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri.
Ovaj dio radnje se odvija u ljecilistu Tamanj gdje se pojavljuje se Pecorinova stara ljubav - Vera. Pecorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dusu:
"Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snazno sam osjecao i dobro i zlo; niko me nije mazio svi su me vrijedjali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, druga su djeca bila vesela i brbljava; osjecao sam se vedriji od njih a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duse nije vise bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio a druga je polovica bila ziva i spremna da svakome stoji na usluzi ali to niko nije zapazio jer niko nije znao da je postojala ona druga polovica".
Vera je jedina osoba koja Pecorina voli i razumije te mu pruzi "oslonac" kao niko drugi, ali Pecorin shvaca to prekasno, tek u trenutku kad je gubi.
-Posljedni dio je Fatalist,, u ovom odlomku Pecorin razmislja o smislu i besmislu svog zivota - koji je tako brzo zavrsio.
KRITIKA I ZAPAZANJA:
=======================
Ovaj mi se roman vrlo svidja , s jedne strane govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji s druge nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa ali najvise se vodi dijalog izmedju likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na pocetku) , kasnije u ljecilistu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga navelo da napise roman i tako tu strast i mrznju pretopi u psiholoski roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog zivota u osobi drugog lika. Najvise mi se dopalo sto kad jednom pocnes citati nemozes prestati dok ne dodjes do kraja knjige jer uporno jedna radnja vuce drugu da nikad nije dosadno i po mom misljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven sadrzaj.
=================
Mihajl Jurjevic Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedac, bio je uz Puskina najveci predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i drustvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snaznim licnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznacajnije djelo mu je "Junak naseg doba" kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pecorina i ostalih koji predstavljaju "suvisne ljude" karakteristicne za rusku knjizevnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija "Maskerata" a od stalih su tu jos "Pjesma o trgovcu Kalasnikovu", "Demon i Meyri".
O LIKOVIMA:
==============
Pecorin - suvisan covjek, zasicen zivotom i uzicima koji se ne moze smiriti i voljeti, bjezi od svega pa cak i od samog sebe, ne preza ni pred cim, ima i trenutaka iskrenosti ali to ne utjece na njega jer je on vrlo tvrda osoba.
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pecorina i na nista se ne obazire, boli je Pecorinov odnos prema njoj.
Maksim Maksimovic - stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj zelio.
Vera - jedina Pecorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaca da se protiv srca ne moze i da mora zivjeti sa nesretnom ljubavi.
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog drustva, pomalo umisljena, ali je ljubav prema Pecorinu mjenja, te ona propada.
KRATKI SADRZAJ:
===============
Djelo zapocinje predgovorom, kojim se izrice namjera opisivanja jedne generacije.
"Junak naseg doba zaista je, postovana gospodo, portret, ali nije portret jednog covjeka nego predstavlja portrete cijelog naseg narastaja, poroke razvijene u punoj mjeri". Tu dalje pise o realnosti djela i zeli reci da je cijeli roman ziva istina, samo malo napisan u prenesenom znacenju.
-Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susrece Maksima Maksimica. U daljnem tekstu on pocinje opisivati Pecorina vrlo detljno sto se vidi u ovom odlomlku:
"Zvao se … Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i po, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kisi, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu nista. A drugi opet sjedi u svojoj sobi i pirne li vjetric, veli da se prehladio".
Pecorin otima Belu, kci nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega a Pecorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. svoj karakter i razmisljanja. Bela nesretno umire a Pecorin biva premjesten iz Gruzije.
- Drugi dio se zove Maksim Maksimic. Maksim Maksimic i Pecorin se susrecu, Pecorin se ponasa jako hladno, sto pogadja Maksimovica jer su njih dvojica gotovo "odrasli" zajedno. Vodi se dugi dijalog izmedju Pecorina i Maksimica. Na tom djelu zapocinje Pecorinov dnevnik u cijem predgovoru Ljermontov iznosi zasto je uopste napisan tj. koja mu je svrha.
"Citajuci vise puta ove zapise, osvjedocio sam se u iskrenost onoga koji je tako nestedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest covjekove duse pa bila to i najsitnija dusa, gotovo da je korisnija i zanimljivija od povjesti cijelog naroda, pogotovu kad je povjest duse plod do kojeg je dosao zreo covjek promatrajuci sama sebe i kad je pisao bez isprazne zelje da izazove samilost ili divljenje … ".
Tema:
Pecorinov zivot, njegove pustolovine u kojima uvijek trazi neko
novo uzbudjenje da mu zivot ne bude dosadan. To najcesce ukljucuje
poigravanje tudjim osjecajima, manipuliranje tudjim zivotom i izdaju
prijatelja.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
U ovom djelu obradjen je zivot "suvisnog covjeka". On misli da za njega
sreca ne postoji, a zapravo je ne uspijeva pronaci, iako moze biti pred
njim cijelo vrijeme. Zivot mu je ispunjen nizom razlicitih dogadjaja koji
su ga privremeno usrecili, pa zbog toga mora ici naprijed i izazivati zivot.
Jedino pitanje koje postavlja Pecorin jest pitanje postojanja sudbine i
slobode, sto se vidi u ovoj recenici:
"I, ako je zbilja sve preodredjeno, zasto nam je onda dana volja, razum?
Zasto moramo odgovarati za svoje postupke?"
Pecorin i Maksimovic su godinu dana bili zivjeli zajedno u vojnoj utvrdi.
Obojica su bili sasnici. Tako pocinje prva pripovijetka – "Bela",
gdje Pecorin biva pozvan na zabavu jednog "prijateljski raspolozenog
kneza", gdje je upoznao Belu, knezevu najmladju kcer, i u nju se
zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbic,
koji je bio vodja lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao
u Belu. Kazbic je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knezev sin
Azamat htio, te je za njega bio spreman sve uciniti. Azamat i Pecorin se
dogovore – ako Pecorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj ce njemu
priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pecorinu,
a natrag otidje s konjem. Kazbic, shvativsi da je prevaren, pobjegne.
Pecorin na sve nacine zeli steci Belinu naklonost i ljubav.
Polako to i postize. Nakon sto ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju pocinje ignorirati. Kazbic ubija kneza (Belinog oca) zbog
osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nozem u ledja.
Bela nakon dva dana umire, stalno izrazavajuci svoju ljubav Pecorinu.
Ali on nije mario.
Druga pripovijetka pocinje susretom Maksimica i autora.
Razgovaraju o Pecorinu. I Pecorin dolazi u to mjesto.
Maksim jedva ceka da ga vidi, ali se ovaj pojavljuje tek na kraju kada
je morao odlaziti. To je razljutilo Maksimovica te je Pecorinove dnevnike
predao autoru (Pecorinu je bilo svejedno sto ce sa njima uciniti).
Nakon godinu dana Pecorin pogiba te pisac odlucuje objaviti njegov
dnevnik. U dnevniku je opisan Pecorinov put i odmor u jednom mjestu.
Na putu prenocuje u jednom primorskom gradicu, gdje igrom slucaja
rabzbija jedan "neduzan" lanac krijumcarenja gdje jedna djevojka pogiba.
Nakon dolaska na konocno odrediste Pecorin susrece svoje stare prijatelje,
Grusnjickog i doktora Vernera. Tu dolazi i kneginjica sa svojom majkom.
Grusnjicki se zaljubljuje u kneginjicu. Pecorin to uvidja i nastoji ih
razdvojiti na neobican nacin. Pricajuci price stjecao je popularnost i
odvodio kneginjicine udvarace, sto je ona mrzila. Daljnjim ignoriranjem i
izigravanjem ravnodusnosti prema njoj ona ga je pocela jos vise mrziti.
Grusnjicki joj se udvarao, sto ju je prvih nekoliko dana zabavljalo,
a kasnije joj je dosadilo. Za to je vrijeme Pecorin naljutio kneginjicu,
te ga je ona pocela toliko mrziti da nije prosao dan da to ne pokaze.
Naglim preokretom, nakon sluzbenog upoznavanja jedne veceri na
zabavi, kneginja je pocela sumnjati u svoj stav. Tada se pojavljuje i
Pecorinova bivsa djevojka Vera, koju je napustio, ali ga ona i dalje voli.
Kasnije je kneginjica izbjegavala Grusnjickog, a nije mogla bez Pecorina,
koji se poceo poigravati i sa Verom. Nadalje, Grusnjicki zamrzi
Pecorina zbog uplitanja izmedju njega i kneginjice te smislja osvetu.
Pecorin se poigravao sa Verom i kneginjom, tj. sa njihovim osjecajima.
Na kraju kad je odlazio, kneginja nije mogla bez njega,
a on joj ravnodusno odgovora da je ne voli (ona mu placuci kaze da
ga mrzi, a on joj se zahvali). Grusnjicki optuzuje Pecorina, zbog cega oni
pristaju na dvoboj gdje su planirali ubiti Pecorina, ali je on shvatio njihove
namjere. Nakon dvoboja Pecorin biva ranjen, a Grusnjicki mrtav.
Pecorin odlazi i to je kraj Pecorina dnevnika. Daljnji prikaz radnje se
zbiva u tvrdjavi, gdje je Pecorin bio stacioniran sa Maksimicem.
Tu pocinje pripovijetka "Fatalist" gdje se jedne veceri Pecorin okladi
sa jednim vojnikom u nepostojanje sudbine. Rekao mu je da ce umrijeti
do kraja veceri. Sta se kasnije i zbilo – pijani kozak (ruski konjanik) ga
je presjekao sabljom (od ramena do srca).
-Treci dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a cetvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri.
Ovaj dio radnje se odvija u ljecilistu Tamanj gdje se pojavljuje se Pecorinova stara ljubav - Vera. Pecorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dusu:
"Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snazno sam osjecao i dobro i zlo; niko me nije mazio svi su me vrijedjali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, druga su djeca bila vesela i brbljava; osjecao sam se vedriji od njih a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duse nije vise bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio a druga je polovica bila ziva i spremna da svakome stoji na usluzi ali to niko nije zapazio jer niko nije znao da je postojala ona druga polovica".
Vera je jedina osoba koja Pecorina voli i razumije te mu pruzi "oslonac" kao niko drugi, ali Pecorin shvaca to prekasno, tek u trenutku kad je gubi.
-Posljedni dio je Fatalist,, u ovom odlomku Pecorin razmislja o smislu i besmislu svog zivota - koji je tako brzo zavrsio.
KRITIKA I ZAPAZANJA:
=======================
Ovaj mi se roman vrlo svidja , s jedne strane govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji s druge nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa ali najvise se vodi dijalog izmedju likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na pocetku) , kasnije u ljecilistu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga navelo da napise roman i tako tu strast i mrznju pretopi u psiholoski roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog zivota u osobi drugog lika. Najvise mi se dopalo sto kad jednom pocnes citati nemozes prestati dok ne dodjes do kraja knjige jer uporno jedna radnja vuce drugu da nikad nije dosadno i po mom misljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven sadrzaj.
Subscribe to:
Posts (Atom)