BILJESKA O PISCU
Johan Volfganag Gete
Najveci Njemacki pjesnik, knjizevnik i mislilac. Rodjen 28.8.1749. u Frankfurtu na Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjece iz ugledne obrazovane porodice (otac se bavio znanoscu i umjetnoscu, bio je carski savjetnik)
U djetinjstvu se susrece s francuskom knjizevnoscu. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.
Djela mu zahvacaju gotovo sve knjizevne rodove i vise znanstvnih podrucja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Ucenjak, s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemackog klasicnog humanizma. Izvrsio je golem utjecaj na cijeli evropski kulturni krug.
Napisao je: "Patnje mladog Vertera"; "Rimske elegije"; "Srodne duse"; "Naukavanje Wilnelma Meistera"; "Zapadno - istocni divani" i "Fausta" kao vrhunac njmackog stvaranja.
KRATAKI SADRZAJ:
Mladi pravnik Verter dolazi u gradic u koji ga je poslala majka na rjesenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zarucena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uzivajuci u bezazlenoj drustvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rodjendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obozava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jaca. Kako ne bi narusio sklad medju zarucnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Nasavsi se u jednom visokom drustvu (koje njega "pucanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijedjen. Jasno su mu pokazivali da je nepozeljan i on podnosi ostavku. Stupa u sluzbu kod jednog kneza, ali ju romanticni mladic tesko podnosi i uskoro napusta sluzbu.
Neuspjehom u pokusaju da nadje zadovoljstvo u poslu, povecava se ljubav prema Lotti, koja se u medjuvremenu udala za Alberta. Verter se vraca u gradic u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrzivo. Albert naslucuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona pocinje uvidjati da ni njeni osjecaji nisu tako bezazleni. Izmedju Vertera i njegove okoline mnoze se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvuci, ali ne zna kako. Ona naredjuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi. On razmislja o samoubojstvu i sada izvrsava svoje posljedne pripreme. Vraca se jos jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutacnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga vise ne zeli videti. Verter posudjuje Albertov pistolj i iste noci izvrsi samoubojstvo. Njegova smrt pobudjuje opstu zalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, izmedju dvije lipe na kraju posvecenog groblja. Na posljedni ga je pocinak ispratila Lottina porodica. Nosili su ga obrtnici, a svecenika nije bilo.
O DJELU:
Djelo ima uzorke iz pisceva zivota. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj cin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta je licnost iz dva zivota, iz Geteova zivota, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i blizi svakodnevnici.Prvi dio su pisma do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se ocituje na kraju djela.
ZAKLJUCAK:
Po mom misljenju Verter je "nezreo" ,djetinjast jer ne zeli prihvatiti stvarnost. Njgovo iskazivanje ljubavnih osjecaja prema Lotti lici vise pozivu za pomoc nego li nadi za sretnom buducnoscu. Lotta se vjencala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan zivot. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan dogadjaj u zivotu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj dogadjaj znacio upravo suprotno, propast.
Tadasnja vjera nije mogla prihvatiti cin samoubojstva kao i neke danasnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumaciti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svecenika,, "Duhovnik ga nije ispratio."
Saturday, June 4, 2011
NA DRINI CUPRIJA,,,Ivo Andric
Danas, ali i prije se povlaci pitanje narodne pripadnosti Ive Andrica (prethodno napisano "hrvatsko-bosansko-srpski pisac". Godinama su se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima, ili zbog karijere, ili zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je mozda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji medjutim nije dozivio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do cega nije doslo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije doslo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego sto je do realiziranja te namjere doslo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadjaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o tim pitanjima, Andric kao da je jos i poticao, da takvih nejasnoca i kontroverzi bude sto vise, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela. Vec je njegov becki "hommage" Matosu nosio klicu razocaranja, i to upravo u matosevske ideale te premda je jos nekoliko godina poslije prvoga rata knjizevno vezan uz Zagreb i hrvatsku knjizevnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku sluzbu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazocan u srpskom knjizevnom zivotu, prihvativsi najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksicko-sintakticki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigusenim bolom i tragicnim osjecajem zivota ("Ex Ponto", "Nemiri"), pripovijetka "Put Alije Djerzeleza" i prva knjiga "Pripovetke" napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni clanci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeca njegova knjiga, takodjer pod naslovom "Pripovetke" donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao sto su pisana i sva kasnija njegova djela: romani "Na Drini cuprija", "Travnicka hronika" i "Gospodjica", pa "Nove pripovetke" (1948), kratki roman "Prokleta avlija", nedovrseni roman "Omerpasa Latas" knjiga refleksivnih zapisa "Znakovi pored puta", koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.
O DJELU:
Samo djelo "Na Drini Cuprija" je sastavljeno od dvadeseticetiri pricice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane cine jednu savrseno ispricanu pricu jednog malog mjesta u Bosni od sredine 16. st. pa sve do pocetka Prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapocinje dugim geografskim opisom visegradskog kraja i navodjenjem vise legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju krscanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju krscansku i muslimansku verziju. Taj most (cuprija) ima vrlo vaznu ulogu u zivotu mjestana Visegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke vec cini Visegrad prometnim cvoristem i daje mu glavno mjesto za okupljanja (kapija). Na pocetku djela daje uvid u djelo i sta citaoca ocekuje. U drugom poglavlju opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu se vidi bijedu i tezak zivot na tom podrucju pod turskom vlascu. Naime prije mosta se prelazilo pomocu skele koja nije vozila redovito vec je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogucnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. cim se rijeka zamuti i poraste preko odredjene granice skela ne vozi. Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav covjek iz Bosne je dospio na visoku sluzbu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Buduci da mu je u sjecanju ostala ruzna uspomena na skelu Mehmed pasa Sokolovic (vezir) je odlucio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze strucnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadleznik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov covjek koji cak i najmanju gresku i neposlusnost ostro kaznjava, tako da je kaznjenik bio sretan ako je ostao ziv. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluce (tlaka), cak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili vise nego bijedni kao i sam smestaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobradjene. Ovo sve je rezultiralo pobunom medju radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom vec tihom i moze se reci gerilskom sabotazom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvazilo nesto uciniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i sirili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepricavao tu pricu te se ona brzo prosirila, ali ona biva unistena kada Turski strazari pod pritiskom zapovjednika straze Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bjezi. Radislav je okrutno mucen ne bi li izdao pomagaca, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mucenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamjenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije placao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i zavrsili bez vecih izgreda. Most je napokon dovrsen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straza i podize se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje ,opisi poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i cvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima postoji i legende poput one kada brak izmedju Fatime Avdagine i Nailbega Hamzica biva dogovoren unatoc Fatiminoj zelji i zakletvi kako se nikada nece udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skace u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepsa i najmudrija zena Fata Avdagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pruzaju otpor, ali prisiljeni na povlacenje prelaze preko mosta i Alihodza Visegradski ugledni musliman (hodza) zbog vrijedjanja i protivljenja vodji bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Visegradom zavrsava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu zapocinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke "pravde" izrazene uzrecicom "kadija te tuzi, kadija ti sudi". Roman se bavi pricama obicnih ljudi i njihovim zivotima te tako upoznajemo mnogo likova iz Visegrada, od domacih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Visegradu je na mostu opet nikla baraka sa strazarima, ali poznati hajduk Jakov Cekrlija je lukavo uz pomoc djevojke uspio nasamariti strazara i prebjeci u Srbiju. Nakon toga se osramoceni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Visegradu sa dolaskom zeljeznice nam govori o nacinu provodjenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domace birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve sto ima je prava samostalna i odlucna zena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drzi familiju na okupu te uzdrzava rodjake koji se jos skoluju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo lose utjecaje zapadne civilizacije koji mnoze pijanice i besposlicare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno vec ranije spominjani Corkan koji radi sve i svasta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imucnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se takodjer manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju "ludu" kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa cak i plese po ogradi. Kada se vec poprilicno djece iz Visegrada skoluje vani (Zagreb, Bec, Budimpesta itd.) oni sa sobom donose u Visegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi ima vise filozofskih diskusija izmedju nekoliko mladica Herak (socijalista), Stikovic (nacionalista) koji pise clanke za casopis "Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina" i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznaje se o raspolozenju, idealima i zeljama koje su zahvatile velik dio mladezi Bosne i Hercegovine, ali takodjer i Srbije i Hrvatske. Izmedju Stikovica i Glasicanina se jos javlja sukob oko djevojke Zore koja je uciteljica u skoli u Visegradu, taj sukob pocinje kada Stikovic zavadja Zoru iako zna da i Glasicanin koji se ne skoluje nego vec radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno djecja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovic vraca na fakultet se Glasicanin i Zora mire. Tako godinu dana zivot tece bez vecih i naglih promjena. Slijedece godine pocetkom ljetnih praznika se ponovno vracaju studenti pa se i bude stari problemi unutar drustva iz Visegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah poceli ispastati tudju krivicu. S pocetkom rata svi bjeze van Visegrada jer je most strateski vazan te Srbi granatiraju naselje. Cak je bilo kasno i za Glasicanina i Zoru buduci da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodza najcesce spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrusena granatiranjem te on svjedoci gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak prezivljava, ali na putu kuci umire od srcanog udara. Sa njime umiru i stari nacin zivota i stare vrijednosti buduci da ih on simbolizira i zastupa.
Zakljucak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izrazaj je prilicno jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do obicaja i svetonazora. Velika vaznost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psiholoskim. Nema neke osnovne teme i odredjene fabule, ali ipak nalazimo osnovni "leitmotiv" a to je naravno most. Most nam simbolizira cvrstocu, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira zivot svih stanovnika Visegrada i uze okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznacajan te se to istice u cestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realistickim opisima situacija, ljudi, pejzaza i interijera. Jedan od najmucnijih detalja je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje mnogo je simbolike u likovima koji su takodjer i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna zena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovic-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Corkan-nevin covjek ali vrlo nesretan i siromasan, Alihodza-glas razuma kod muslimana( ??)! i moralni vodja, i dr. Vazna cinjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim dogadjajima i da on prikazuje zivot u Bosni nekada. U cijelom romanu se osjeca pravilnost konstrukcije te slijeda dogadjaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutacnim. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razlicitih kultura, vjera i naroda dok medju njima u stvari vlada antagonizam. Najveci je sraz dvaju civilizacija, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vjecita tacka na kojoj se napetosti i komesanje sto radjaju sukobe (na nivou likova i na nivou drzava) osjeca i vidi jasnije nego drugde.
Naravno da bi se o ovom djelu dalo puno toga reci jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i rasclanjenih umjetnicko-povijesnih ostvarenja.
O DJELU:
Samo djelo "Na Drini Cuprija" je sastavljeno od dvadeseticetiri pricice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane cine jednu savrseno ispricanu pricu jednog malog mjesta u Bosni od sredine 16. st. pa sve do pocetka Prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapocinje dugim geografskim opisom visegradskog kraja i navodjenjem vise legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju krscanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju krscansku i muslimansku verziju. Taj most (cuprija) ima vrlo vaznu ulogu u zivotu mjestana Visegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke vec cini Visegrad prometnim cvoristem i daje mu glavno mjesto za okupljanja (kapija). Na pocetku djela daje uvid u djelo i sta citaoca ocekuje. U drugom poglavlju opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu se vidi bijedu i tezak zivot na tom podrucju pod turskom vlascu. Naime prije mosta se prelazilo pomocu skele koja nije vozila redovito vec je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogucnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. cim se rijeka zamuti i poraste preko odredjene granice skela ne vozi. Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav covjek iz Bosne je dospio na visoku sluzbu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Buduci da mu je u sjecanju ostala ruzna uspomena na skelu Mehmed pasa Sokolovic (vezir) je odlucio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze strucnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadleznik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov covjek koji cak i najmanju gresku i neposlusnost ostro kaznjava, tako da je kaznjenik bio sretan ako je ostao ziv. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluce (tlaka), cak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili vise nego bijedni kao i sam smestaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobradjene. Ovo sve je rezultiralo pobunom medju radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom vec tihom i moze se reci gerilskom sabotazom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvazilo nesto uciniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i sirili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepricavao tu pricu te se ona brzo prosirila, ali ona biva unistena kada Turski strazari pod pritiskom zapovjednika straze Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bjezi. Radislav je okrutno mucen ne bi li izdao pomagaca, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mucenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamjenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije placao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i zavrsili bez vecih izgreda. Most je napokon dovrsen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straza i podize se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje ,opisi poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i cvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima postoji i legende poput one kada brak izmedju Fatime Avdagine i Nailbega Hamzica biva dogovoren unatoc Fatiminoj zelji i zakletvi kako se nikada nece udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skace u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepsa i najmudrija zena Fata Avdagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pruzaju otpor, ali prisiljeni na povlacenje prelaze preko mosta i Alihodza Visegradski ugledni musliman (hodza) zbog vrijedjanja i protivljenja vodji bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Visegradom zavrsava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu zapocinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke "pravde" izrazene uzrecicom "kadija te tuzi, kadija ti sudi". Roman se bavi pricama obicnih ljudi i njihovim zivotima te tako upoznajemo mnogo likova iz Visegrada, od domacih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Visegradu je na mostu opet nikla baraka sa strazarima, ali poznati hajduk Jakov Cekrlija je lukavo uz pomoc djevojke uspio nasamariti strazara i prebjeci u Srbiju. Nakon toga se osramoceni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Visegradu sa dolaskom zeljeznice nam govori o nacinu provodjenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domace birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve sto ima je prava samostalna i odlucna zena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drzi familiju na okupu te uzdrzava rodjake koji se jos skoluju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo lose utjecaje zapadne civilizacije koji mnoze pijanice i besposlicare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno vec ranije spominjani Corkan koji radi sve i svasta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imucnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se takodjer manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju "ludu" kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa cak i plese po ogradi. Kada se vec poprilicno djece iz Visegrada skoluje vani (Zagreb, Bec, Budimpesta itd.) oni sa sobom donose u Visegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi ima vise filozofskih diskusija izmedju nekoliko mladica Herak (socijalista), Stikovic (nacionalista) koji pise clanke za casopis "Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina" i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznaje se o raspolozenju, idealima i zeljama koje su zahvatile velik dio mladezi Bosne i Hercegovine, ali takodjer i Srbije i Hrvatske. Izmedju Stikovica i Glasicanina se jos javlja sukob oko djevojke Zore koja je uciteljica u skoli u Visegradu, taj sukob pocinje kada Stikovic zavadja Zoru iako zna da i Glasicanin koji se ne skoluje nego vec radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno djecja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovic vraca na fakultet se Glasicanin i Zora mire. Tako godinu dana zivot tece bez vecih i naglih promjena. Slijedece godine pocetkom ljetnih praznika se ponovno vracaju studenti pa se i bude stari problemi unutar drustva iz Visegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah poceli ispastati tudju krivicu. S pocetkom rata svi bjeze van Visegrada jer je most strateski vazan te Srbi granatiraju naselje. Cak je bilo kasno i za Glasicanina i Zoru buduci da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodza najcesce spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrusena granatiranjem te on svjedoci gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak prezivljava, ali na putu kuci umire od srcanog udara. Sa njime umiru i stari nacin zivota i stare vrijednosti buduci da ih on simbolizira i zastupa.
Zakljucak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izrazaj je prilicno jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do obicaja i svetonazora. Velika vaznost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psiholoskim. Nema neke osnovne teme i odredjene fabule, ali ipak nalazimo osnovni "leitmotiv" a to je naravno most. Most nam simbolizira cvrstocu, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira zivot svih stanovnika Visegrada i uze okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznacajan te se to istice u cestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realistickim opisima situacija, ljudi, pejzaza i interijera. Jedan od najmucnijih detalja je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje mnogo je simbolike u likovima koji su takodjer i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna zena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovic-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Corkan-nevin covjek ali vrlo nesretan i siromasan, Alihodza-glas razuma kod muslimana( ??)! i moralni vodja, i dr. Vazna cinjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim dogadjajima i da on prikazuje zivot u Bosni nekada. U cijelom romanu se osjeca pravilnost konstrukcije te slijeda dogadjaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutacnim. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razlicitih kultura, vjera i naroda dok medju njima u stvari vlada antagonizam. Najveci je sraz dvaju civilizacija, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vjecita tacka na kojoj se napetosti i komesanje sto radjaju sukobe (na nivou likova i na nivou drzava) osjeca i vidi jasnije nego drugde.
Naravno da bi se o ovom djelu dalo puno toga reci jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i rasclanjenih umjetnicko-povijesnih ostvarenja.
MALI PRINC,,Antonie de Saint Exupery
Biljeske o piscu:
Antonie de Saint Exupéry, francuski pisac, zivio je od 1900. do 1944. g.
Napisao je nekoliko romana "Posta za jug", "Nocni let", "Zemlja ljudi", "Ratni
pilot", "Tvrdjava" i alegorijsku pricu "Mali princ".
Tema:
Dozivljaji Malog princa
Osnovna misao:
Covjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i ocima nevidljivo.
Likovi:
Mali princ, pilot Antonie de Saint Exupéry
Kratki sadrzaj:
Jednog dana se pilot Antonie de Saint Exupéry spustio u pustinju zbog
kvara na motoru aviona. Sutradan u zoru probudio ga je neobican
malisan. Taj malisan bio je Mali princ. On mu je rekao da je njegova
planeta jedva nesto veca od obicne kuce i da se teleskopom tesko nazire.
Svakog dana pilot je saznavao nesto novo o planeti. Princ je prije nego sto
je otisao sa svoje planete pomno ocistio sva tri svoja vulkana. Na svom
putovanju od planete do planete Mali princ otkriva njezine stanovnike.
Stanovnici na tim planetima su kralj, uobrazenko, pijanac, poslani covijek
i geograf. Svi stanovnici su besmisleni, beskorisni, besciljni. Napokon,
sedma planeta je bila Zemlja. Nadje se u pustinji i upoznaje zmiju. Dolazi
do vrta rascvjetanih ruza. Ruze ga razaloscuju jer je on mislio da je ruza
na njegovom planetu jedinstven cvijet. Tada je legavsi u travu i zaplakavsi
upoznao lisicu. Jednog dana ju je pripitomio. Osmi dana razgovaraju pilot
i Mali princ u pustinji. Isli su traziti rodu i nasli su jedan bunar. Tu su se
napili vode. Sutradan navecer, secuci, pilot je opazio princa. Ode princ do
mjesta gdje je pao i padne polako. Te se noci mali princ vratio na svoju
planetu.
Antonie de Saint Exupéry, francuski pisac, zivio je od 1900. do 1944. g.
Napisao je nekoliko romana "Posta za jug", "Nocni let", "Zemlja ljudi", "Ratni
pilot", "Tvrdjava" i alegorijsku pricu "Mali princ".
Tema:
Dozivljaji Malog princa
Osnovna misao:
Covjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i ocima nevidljivo.
Likovi:
Mali princ, pilot Antonie de Saint Exupéry
Kratki sadrzaj:
Jednog dana se pilot Antonie de Saint Exupéry spustio u pustinju zbog
kvara na motoru aviona. Sutradan u zoru probudio ga je neobican
malisan. Taj malisan bio je Mali princ. On mu je rekao da je njegova
planeta jedva nesto veca od obicne kuce i da se teleskopom tesko nazire.
Svakog dana pilot je saznavao nesto novo o planeti. Princ je prije nego sto
je otisao sa svoje planete pomno ocistio sva tri svoja vulkana. Na svom
putovanju od planete do planete Mali princ otkriva njezine stanovnike.
Stanovnici na tim planetima su kralj, uobrazenko, pijanac, poslani covijek
i geograf. Svi stanovnici su besmisleni, beskorisni, besciljni. Napokon,
sedma planeta je bila Zemlja. Nadje se u pustinji i upoznaje zmiju. Dolazi
do vrta rascvjetanih ruza. Ruze ga razaloscuju jer je on mislio da je ruza
na njegovom planetu jedinstven cvijet. Tada je legavsi u travu i zaplakavsi
upoznao lisicu. Jednog dana ju je pripitomio. Osmi dana razgovaraju pilot
i Mali princ u pustinji. Isli su traziti rodu i nasli su jedan bunar. Tu su se
napili vode. Sutradan navecer, secuci, pilot je opazio princa. Ode princ do
mjesta gdje je pao i padne polako. Te se noci mali princ vratio na svoju
planetu.
PREOBRAZAJ,.Franc Kafka
Biljeske o piscu:
Franz Kafka (Prag, 3. 7. 1883. – Bec, 3. 6. 1924), austrijski knjizevnik. Porijeklom iz imucne kuce praskog Jevreja. Radi lijecenja putovao u Njemacku, Italiju, Francusku, Svicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova knjizevna ostavstina nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslusan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka vec u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje ce ga muciti cijeloga zivota. Neki se pocetncki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, preradjene cjeline pokazujuci tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogacuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforistickim izrazom. Kafkin svijet nije vise onaj
klasicnog realistickog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov covjek je usamljen i uplasen, dio mehanizma ciji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoc pred visim silama i u nihilizam, cesto prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforistican izraz, dotjerane realisticke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforicka proza ostavlja dojam slozene alegorije, za koju nema odredjenog racionalnog kljuca, i svijet koji ona sadrzava gubi se u beskonacnoj perspektivi alogicnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konacne odgonetke.
Analiza likova:
Otac
Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatra
ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu.
Otac Gregora tuce i ne pusta ga da uopste da izadje iz kuce, ne pusta ga cak ni
iz sobe. Tako je bio grub da ga je gadjao jabukama i jednom ga je pogodio
u ledja, a poslije umire zbog toga.
Majka
Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne zeli vidjeti.
Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi isla k njemu. Tako je i on bio
sretan, jer njemu je bilo dovoljno da cuje njihov glas da bi se razveselio.
Greta
Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega,
hrani ga i pomaze mu kad god moze. Grogor je isto volio nju i stoga mu je
bilo zao sto joj nije rekao o namjerama da ju upise u konzervatoriji,
buduci da je tako lijepo svirala. No i ona ga pocinje zanemarivati...
Tematika:
Kafka u ovom djelu prikazuje otudjenost Gregora. On je covjek, ali je sasvim drukciji, razlicit i stoga ga niko ne voli, cijela familija ga mrzi i hoce ga se rijesiti tako da bi ih sto manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoc svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaci. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je uciniti bilo sta da bi ga se rijesio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u ledja. Mama ga je takodjer voljela, ali upravo zbog toga ga njie zeljela vidjeti jer nije podnijela sve to.
Zaljucak:
Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve sto je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku sahovskih figura. Medjutim te figure zive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vodjen i u kome je on zivio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije rijesio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je ucinio bezvremenskim. Posebna znacajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet bozji. On je slobodan na strasan besprigovoran nacin.
Franz Kafka (Prag, 3. 7. 1883. – Bec, 3. 6. 1924), austrijski knjizevnik. Porijeklom iz imucne kuce praskog Jevreja. Radi lijecenja putovao u Njemacku, Italiju, Francusku, Svicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova knjizevna ostavstina nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslusan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka vec u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje ce ga muciti cijeloga zivota. Neki se pocetncki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, preradjene cjeline pokazujuci tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogacuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforistickim izrazom. Kafkin svijet nije vise onaj
klasicnog realistickog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov covjek je usamljen i uplasen, dio mehanizma ciji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoc pred visim silama i u nihilizam, cesto prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforistican izraz, dotjerane realisticke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforicka proza ostavlja dojam slozene alegorije, za koju nema odredjenog racionalnog kljuca, i svijet koji ona sadrzava gubi se u beskonacnoj perspektivi alogicnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konacne odgonetke.
Analiza likova:
Otac
Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatra
ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu.
Otac Gregora tuce i ne pusta ga da uopste da izadje iz kuce, ne pusta ga cak ni
iz sobe. Tako je bio grub da ga je gadjao jabukama i jednom ga je pogodio
u ledja, a poslije umire zbog toga.
Majka
Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne zeli vidjeti.
Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi isla k njemu. Tako je i on bio
sretan, jer njemu je bilo dovoljno da cuje njihov glas da bi se razveselio.
Greta
Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega,
hrani ga i pomaze mu kad god moze. Grogor je isto volio nju i stoga mu je
bilo zao sto joj nije rekao o namjerama da ju upise u konzervatoriji,
buduci da je tako lijepo svirala. No i ona ga pocinje zanemarivati...
Tematika:
Kafka u ovom djelu prikazuje otudjenost Gregora. On je covjek, ali je sasvim drukciji, razlicit i stoga ga niko ne voli, cijela familija ga mrzi i hoce ga se rijesiti tako da bi ih sto manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoc svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaci. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je uciniti bilo sta da bi ga se rijesio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u ledja. Mama ga je takodjer voljela, ali upravo zbog toga ga njie zeljela vidjeti jer nije podnijela sve to.
Zaljucak:
Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve sto je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku sahovskih figura. Medjutim te figure zive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vodjen i u kome je on zivio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije rijesio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je ucinio bezvremenskim. Posebna znacajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet bozji. On je slobodan na strasan besprigovoran nacin.
VUCI,,Milutin Cihlar Nehajev
Biljeske o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj evropske knjizevnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pisuci drame: "Prijelom" i "Svjecica". Kao jedna od najvaznijih i najizrazitijih licnosti hrvatske moderne napisao je novelu "Veliki grad" . U svojim posljednjim godinama zivota napisao je vrlo zapazen roman "Vuci". To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj proslosti.
Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemacka
Vrijeme radnje: XVI. stoljece
Tema: Zivot i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovodje, kneza
Krste Frankopana
Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu
vrijedi i umrijeti
Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej
Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlovic, nadvojvoda
Ferdinand, biskup Jozefic, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan
Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evangelist, ban Petar
Bersilavic, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez
Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Rican i dr.
Kratki sadrzaj:
Sesnaesto stoljece bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Evrope. Njemacka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pogranicnog dijela izmedju te dvije drzave. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemacke i Karla V., njemackog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. zelio je Hrvatsko-Ugarsku pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su koketirali s
Turcima, koji su bili velika prijetnja krscanstvu. Na celu turske vojske bio je sultan Selim I.
Zbog svih tih dogadjaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doci cesar Maksimilijan, da obidje svoje cete koje su se borile protiv Mlecana. Tri dana prije u Ljubljanu je dosao cesarov izaslanik, kardinal Matej Lang. Za vecerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovodja, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova zena, grofica Apolonija. Kad je dosao cesar, grofica je od njega zatrazila pomoc. Za to je vrijeme knez Frankopan dosao u Veneciju. Zatvoren je u venecijanskom zatvoru Torreselli, a za cuvara mu je dodjeljen njegov rodjak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s jos dva suznja, Jakobom Rainerom i Bernardom Ricanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je nacine pokusao izbaviti iz zatvora, ali bezuspjesno. Krsti su zatvorenicke dane nastojali olaksati i hercegovacki ban Ivan Kosaca, kojega su Turci otjerali s ognjista, Bernardinov pomocnik Evangelist i sam Dandolo. Polako je dosla i godina 1516. Krsto je jos bio zarobljen, a Rainer i Rican su, uz jamcevinu, bili pusteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovodje, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin cak je i razmisljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je zeljela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su ocekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.
Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala sta da ucini za muza. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duzdu, a zatim se pridruzila Krsti u tamnici. Odbijala je izaci ako ne puste Krstu. Saznavsi za te dogadjaje, Franjo I zatrazio je oslobadjanje Krste . Mletacko vijece desetorice na celu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poci s njim. Cim je dosao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Jos dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvuci. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jozeficem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U medjuvremenu fratar Jozefic je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jozefic postao biskup bez biskupije.
Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavic, koji je dosao iz Budima, knez Ivan Karlovic, Ivan Kozulic, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prosavsi straze kod Modrusa, Senja i Otocca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavic poginuo je u turskoj zasjedi.
U teskom polozaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvjestaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju krscanstva u Hrvatskoj. Papa je obecao da ce slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Evrope postajalo jasno da ce, ako padne Hrvatska, pasti i Evropa. Zadovoljan Krsto je posao u Hrvatsku.
Godine 1524. u Krizevcima je odrzan sabor slavonskih i hrvatskih plemica, koje je sazvao ban Ivan Karlovic. Na saboru su bili svi plemici osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa vise nije bio Hadrijan VI., koji je umro, vec Klement. Burgijeva zadaca bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. Velicanstvenog. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlovic, knez Krbavski. Ban je bio u teskoj situaciji. Izgubio je svoj posljednji grad Ostrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi trazio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odluceno je da Ivan Karlovic ostane hrvatski ban dok to zeli. Krsto Frankopan poslao je Jozefica da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se zivjelo jako rastrosno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlovic je na to pristao. Krsto nije zbog toga otisao u Budim, vec je otisao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarica, i na njegov zahtjev je otisao s njim u Budim , nakon sto je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosaci o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa sest hiljada vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo
jasno da je ban Krsto Frankopan najveci vojskovodja svoga vremena.
Ugarska je Krsti obecala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je dosao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluzenu nagradu. Ljut, Krsto je fizicki napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon sto je oslobodjen prestao je traziti pomoc Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.
Stoga je otisao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoci Njemacke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto hiljada ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otisao u Zagreb i tamo poceo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno unistena na Mohackom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska drzava bila bez vlasti, a Krsto je bio na celu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemacka u kojoj su bili Ivan Karlovic, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja Ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banic, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, zeljeli su ceskog kralja Ivana za Hrvatsko-Ugarskog kralja. Postalo je jasno da ce izmedju te dvije stranke doci do sukoba. U medjuvremenu, Krsto se u Velikoj ozenio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poci u bitku. Ferdinanove cete cekale su ga kod Varazdina.
Bitka je zapocela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junacki se borio, ali nije prezivio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvecih vojskovodja koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kako je to zelio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potucen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.
Prosle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeci iz Modrusa i otici u Grobnik. Na taj nacin, svedena na "ostatke ostataka", Hrvatska - nekad mocna kraljevina, pala je pod vlast Habsburske Monarhije i izgubila svog velikog junaka, "strasnog" kneza Krstu Frankopana.
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj evropske knjizevnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pisuci drame: "Prijelom" i "Svjecica". Kao jedna od najvaznijih i najizrazitijih licnosti hrvatske moderne napisao je novelu "Veliki grad" . U svojim posljednjim godinama zivota napisao je vrlo zapazen roman "Vuci". To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj proslosti.
Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemacka
Vrijeme radnje: XVI. stoljece
Tema: Zivot i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovodje, kneza
Krste Frankopana
Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu
vrijedi i umrijeti
Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej
Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlovic, nadvojvoda
Ferdinand, biskup Jozefic, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan
Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evangelist, ban Petar
Bersilavic, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez
Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Rican i dr.
Kratki sadrzaj:
Sesnaesto stoljece bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Evrope. Njemacka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pogranicnog dijela izmedju te dvije drzave. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemacke i Karla V., njemackog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. zelio je Hrvatsko-Ugarsku pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su koketirali s
Turcima, koji su bili velika prijetnja krscanstvu. Na celu turske vojske bio je sultan Selim I.
Zbog svih tih dogadjaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doci cesar Maksimilijan, da obidje svoje cete koje su se borile protiv Mlecana. Tri dana prije u Ljubljanu je dosao cesarov izaslanik, kardinal Matej Lang. Za vecerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovodja, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova zena, grofica Apolonija. Kad je dosao cesar, grofica je od njega zatrazila pomoc. Za to je vrijeme knez Frankopan dosao u Veneciju. Zatvoren je u venecijanskom zatvoru Torreselli, a za cuvara mu je dodjeljen njegov rodjak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s jos dva suznja, Jakobom Rainerom i Bernardom Ricanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je nacine pokusao izbaviti iz zatvora, ali bezuspjesno. Krsti su zatvorenicke dane nastojali olaksati i hercegovacki ban Ivan Kosaca, kojega su Turci otjerali s ognjista, Bernardinov pomocnik Evangelist i sam Dandolo. Polako je dosla i godina 1516. Krsto je jos bio zarobljen, a Rainer i Rican su, uz jamcevinu, bili pusteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovodje, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin cak je i razmisljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je zeljela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su ocekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.
Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala sta da ucini za muza. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duzdu, a zatim se pridruzila Krsti u tamnici. Odbijala je izaci ako ne puste Krstu. Saznavsi za te dogadjaje, Franjo I zatrazio je oslobadjanje Krste . Mletacko vijece desetorice na celu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poci s njim. Cim je dosao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Jos dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvuci. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jozeficem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U medjuvremenu fratar Jozefic je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jozefic postao biskup bez biskupije.
Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavic, koji je dosao iz Budima, knez Ivan Karlovic, Ivan Kozulic, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prosavsi straze kod Modrusa, Senja i Otocca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavic poginuo je u turskoj zasjedi.
U teskom polozaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvjestaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju krscanstva u Hrvatskoj. Papa je obecao da ce slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Evrope postajalo jasno da ce, ako padne Hrvatska, pasti i Evropa. Zadovoljan Krsto je posao u Hrvatsku.
Godine 1524. u Krizevcima je odrzan sabor slavonskih i hrvatskih plemica, koje je sazvao ban Ivan Karlovic. Na saboru su bili svi plemici osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa vise nije bio Hadrijan VI., koji je umro, vec Klement. Burgijeva zadaca bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. Velicanstvenog. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlovic, knez Krbavski. Ban je bio u teskoj situaciji. Izgubio je svoj posljednji grad Ostrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi trazio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odluceno je da Ivan Karlovic ostane hrvatski ban dok to zeli. Krsto Frankopan poslao je Jozefica da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se zivjelo jako rastrosno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlovic je na to pristao. Krsto nije zbog toga otisao u Budim, vec je otisao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarica, i na njegov zahtjev je otisao s njim u Budim , nakon sto je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosaci o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa sest hiljada vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo
jasno da je ban Krsto Frankopan najveci vojskovodja svoga vremena.
Ugarska je Krsti obecala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je dosao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluzenu nagradu. Ljut, Krsto je fizicki napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon sto je oslobodjen prestao je traziti pomoc Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.
Stoga je otisao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoci Njemacke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto hiljada ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otisao u Zagreb i tamo poceo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno unistena na Mohackom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska drzava bila bez vlasti, a Krsto je bio na celu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemacka u kojoj su bili Ivan Karlovic, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja Ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banic, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, zeljeli su ceskog kralja Ivana za Hrvatsko-Ugarskog kralja. Postalo je jasno da ce izmedju te dvije stranke doci do sukoba. U medjuvremenu, Krsto se u Velikoj ozenio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poci u bitku. Ferdinanove cete cekale su ga kod Varazdina.
Bitka je zapocela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junacki se borio, ali nije prezivio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvecih vojskovodja koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kako je to zelio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potucen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.
Prosle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeci iz Modrusa i otici u Grobnik. Na taj nacin, svedena na "ostatke ostataka", Hrvatska - nekad mocna kraljevina, pala je pod vlast Habsburske Monarhije i izgubila svog velikog junaka, "strasnog" kneza Krstu Frankopana.
Tragicna sudbina Mesinog Ahmeda Nurudina
sudbina Selimovicevog Ahmeda Nurudina
Gradeci ovaj glavni lik u romanu "Dervis i smrt", Mesa Selimovic je citaocu dao umjetnicku viziju covjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da pikaze odnos pojedinca i vlasti, da citaoca ucvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu sto nas odredjuje: slucaj, strah, samoca, ocaj, sile koje su iznad nasih moci, nasa sputanost i ogranicenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje izmedju onoga sto cinimo i sto bismo zeljeli biti i na kraju, smrt. Mnogo je sta u zivotu zbog cega bi covjek mogao da izgubi vjeru u sve postojece. Da zakoraci u tragediju, covjek treba oslonac – u ideji, u nekom cinjenju, u sebi.
Vladati sobom i sputavati, disciplinirati, krotiti nemire i strasti u sebi i ne dati im da provale, bio je osnovni imperativ Ahmeda Nurudina. Vjera,,, bila je njegova odbrana, njegov stit, a tekija utvrda. Dok je bio vezan samo za njih, sve je funkcioniralo!! U njemu je vladala harmonija, on se osjecao bezbjednim, zivot mu je licio na zidanicu od kamena. Prva "pukotina",javila se kada mu je brat bez pravog razloga uhapsen i otjeran u tvrdjavu. Sve se u njemu poljuljalo, nista nije bilo kao prije, doslo je do nesporazuma svijeta i njega. Nurudinu, uzasnutom i uspanicenom, zivot se odjednom ukazao kao nepoznanica i velika tajna. Brat je ubijen, govor je odrzan, prijetnje su dosle,, opomenuli su ga, na njega naletili konjima, bicevima ga izudarali, kasnije ga zatvorili u tvrdjavu... Usadili su mu strah, ponizili ga pred drugima, sve sa ciljem da se odrekne brata, da zaboravi na njega, da se vrati u svoju tekiju. Izasavsi iz tekije i krenuvsi za istinom, i dolazeci u dodir s vlascu, on ce otkriti da vlast i ljudi na vlasti idu za svojom logikom, da je i njihovo shvatanje pravde drugacije, da vlast odlikuju posebni mehanizmi upravljanja, stvoreni da izazivaju strah, da ih covjek uvek dozivljava kao prijetnju i ugrozavanje sebe. Mrznja, umjesto vjere i reda, postaje Nurudinova nova tacka oslonca. Sa mrznjom Nurudin je ojacao. Voljom drugih, postace i kadija, nosilac vlasti i moci. Jedino svjetlo sto je upoznao i kao amajliju nosio u sebi do kraja, to je bilo prijateljstvo sa Hasanom. Ali, i to su mu uskratili. Vlast ga, dakle, nije usrećila. Naprotiv, ucinila ga je jos usamljenijim, nesretnijim i tragicnijim.
Roman "Dervis i smrt" je roman o mrznji i ljubavi. Ahmed Nurudin je dosao iz svijeta tjeskobe i ponio je mrznju, i on je, u tom smislu, ona tamna strana zivota, nasuprot Hasanu, koji olicava vedru i svjetlu stranu u kojoj je sav smisao covjekovog htijenja i snova o sreci.
Gradeci ovaj glavni lik u romanu "Dervis i smrt", Mesa Selimovic je citaocu dao umjetnicku viziju covjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da pikaze odnos pojedinca i vlasti, da citaoca ucvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu sto nas odredjuje: slucaj, strah, samoca, ocaj, sile koje su iznad nasih moci, nasa sputanost i ogranicenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje izmedju onoga sto cinimo i sto bismo zeljeli biti i na kraju, smrt. Mnogo je sta u zivotu zbog cega bi covjek mogao da izgubi vjeru u sve postojece. Da zakoraci u tragediju, covjek treba oslonac – u ideji, u nekom cinjenju, u sebi.
Vladati sobom i sputavati, disciplinirati, krotiti nemire i strasti u sebi i ne dati im da provale, bio je osnovni imperativ Ahmeda Nurudina. Vjera,,, bila je njegova odbrana, njegov stit, a tekija utvrda. Dok je bio vezan samo za njih, sve je funkcioniralo!! U njemu je vladala harmonija, on se osjecao bezbjednim, zivot mu je licio na zidanicu od kamena. Prva "pukotina",javila se kada mu je brat bez pravog razloga uhapsen i otjeran u tvrdjavu. Sve se u njemu poljuljalo, nista nije bilo kao prije, doslo je do nesporazuma svijeta i njega. Nurudinu, uzasnutom i uspanicenom, zivot se odjednom ukazao kao nepoznanica i velika tajna. Brat je ubijen, govor je odrzan, prijetnje su dosle,, opomenuli su ga, na njega naletili konjima, bicevima ga izudarali, kasnije ga zatvorili u tvrdjavu... Usadili su mu strah, ponizili ga pred drugima, sve sa ciljem da se odrekne brata, da zaboravi na njega, da se vrati u svoju tekiju. Izasavsi iz tekije i krenuvsi za istinom, i dolazeci u dodir s vlascu, on ce otkriti da vlast i ljudi na vlasti idu za svojom logikom, da je i njihovo shvatanje pravde drugacije, da vlast odlikuju posebni mehanizmi upravljanja, stvoreni da izazivaju strah, da ih covjek uvek dozivljava kao prijetnju i ugrozavanje sebe. Mrznja, umjesto vjere i reda, postaje Nurudinova nova tacka oslonca. Sa mrznjom Nurudin je ojacao. Voljom drugih, postace i kadija, nosilac vlasti i moci. Jedino svjetlo sto je upoznao i kao amajliju nosio u sebi do kraja, to je bilo prijateljstvo sa Hasanom. Ali, i to su mu uskratili. Vlast ga, dakle, nije usrećila. Naprotiv, ucinila ga je jos usamljenijim, nesretnijim i tragicnijim.
Roman "Dervis i smrt" je roman o mrznji i ljubavi. Ahmed Nurudin je dosao iz svijeta tjeskobe i ponio je mrznju, i on je, u tom smislu, ona tamna strana zivota, nasuprot Hasanu, koji olicava vedru i svjetlu stranu u kojoj je sav smisao covjekovog htijenja i snova o sreci.
ZAPISI IZ PODZEMLJA,,Fjodor Mihajlovic Dostojevski
Biljeske o djelu:
"Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi
iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajlovica
Dostojevskog. Novela "Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrzi mnoge ideje o
covjeku, njegovom zivotu te o individui i njezinom ponasanju i uklapanju
u drustvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predocava samog
sebe a ujedno preko sebe izrice pravu istinu o covjeku. Prema njegovim
rijecima covjek je negrijeseno bice, pakosno bice, nezahvalno bice,
stvaralacka zivotinja, lakosmisleno bice, nedolicno bice te bice koje u
svemu ima cilj i tezi ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno istice a to je samostalnost, ciju veliku ucestalost
mozemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaze se
dobro s drustvom i prezire ljude u njemu, no ipak zeli uci u drustvo i
osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj zelji biva odbacen i
postaje zeljan osvete za neuspjehom. Sve mu u zivotu propada a nesreca
mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome mozemo zakljuciti da
zapravo podzemlje za glavnog lika mozda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan zivot, a ponajvise izolaciju od drustva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi se prvi dio mogao nazvati
filozofskom raspravom o covjeku, a drugi dio dokaz za sve ono sto je
receno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu
ove novele, moze se reci da radnja tece kronoloski, a jedna od
zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmisljena kao
i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon,
Liza, Ferfickin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu paznju dala bih upravo glavnom liku jer
on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadasnjeg vremena.
O njegovoj karakterizaciji ponajvise saznajem u prvom dijelu ove
novele, gdje odmah na samom pocetku uocim pakost, koja se
uocavala i u njegovom poslu. Pored toga sto je pakostan, on je dosta
i radoznao i voli sanjariti, fantazirati a ponajvise
filozofirati. U njegovoj filozofiji glavna licnost je covjek
i njegov problem u drustvu. Sve te probleme pronaci cu i u
glavnom liku, jer je totalno izoliran od drustva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime sto imaju,
on je zadovoljan svojim nacinom zivota. Na samom kraju novele
jasno je da nikoga ne voli, nikoga ne postuje, no ono sto je
najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog zivota,
kojeg je on silno zelio popraviti. Nedovoljna upornost dovela je do
toga da je uvijek bio odbacen. Glavnu je rijec u njegovom zivotu vodila
povucenost od drustva, a sudeci po svemu ovome,
on u biti i nije shvatio svijet, zivot, vec je sve to promatrao sa svog
stajalista, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti
ni shvatiti. Tokom cijele novele cinio se nervoznim, nesigurnim,
izbezumljenim, neodlucnim a pomalo i strasljivim. Neke od ovih
osobina mogu se uociti i u danasnjem svijetu, u danasnjem covjeku,
,ima nesto sto odskace od svega, a to je nezadovoljstvo covjeka
s onim sto ima, jer covjeku uvijek treba nesto vise.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se
glavni lik i nije bas previse slagao. Jedan od tih likova je i lik
Ferfickina. Prema rijecima glavnog lika, bio je to covjek kojeg je glavni
lik ponajvise mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica.
Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost,
budio je sve negativne osobine u ocima glavnog junaka. Bio je jedan od
onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvacao i
nije ni pokusavao. Kao i svima, najvazniji mu je bio novac te iz pojedinih
njegovih situacija vidljivo je,da je bio uistinu velik podlac, gotovo zao
covjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve isto bih rekla i za preostala dva neprijatelja glavnog lika
- Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u zivotu
bio novac, cesto su omalozavali glavnog lika, koji je sve to trpio i cak im
se u jednom trenutku htio i ispricati. Svi oni isticali su se jednom velikom
negativnom osobinom, iskoristavanjem, kojom bi samo gledali da sebi
ugode, da sebi ucine zivot boljim, ne misleci na posljedice.
No, u cijelom drustvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila
posebne osjecaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra
u dusi i srcu. U pocetku je upoznajem kao povucenu, sutljivu i zbunjenu
djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija
popricati i izmjeniti misljenja o zivotu, buducnosti i ljubavi. Za razliku od
drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uociti vec
je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je
volio, ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav nacin
zivota.
Stil i jezik Dostojevskog veoma su jednostavni,
gdje se autor cesto koristi jednostavnim i jasnim recenicama koje nisu
toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke
recenice ,,,jedan od brojnih dijaloga iz novele:
"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kuci."
Cesto se u recenicama pa i medju recenicama javlja kontrast, koji je
u funkciji humoristicnosti i originalnosti recenica, kao npr. "Tada sam se
pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak,
na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio
– smijeh je ostao na njegovoj strani." ili "Ta covjek je glup,
fenomenalno glup. Naime, uopste i nije glup, ali je tako nezahvalan da
nema nezahvalnijeg stvorenja od njega". Specificnost ove novele je i
pocetak, gdje se takodjer uocavaju jednostavne i humoristicne recenice:
"Bolestan sam covjek... Pakostan sam covjek. Neprivlacan sam covjek.
Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne
znam pouzdano sta me boli.", a i cijela je novela napisana tako da autor
direktno razgovara s citateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izrazava u recenicama poput ovih: "... Stanite! Dopustite da predahnem...",
"Pa zasto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate sta, strpao bih ja vas
na cetrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon cetrdeset
godina dosao k vama da se raspitam do cega ste dosli".
Osim ovih recenica, Dostojevski se obracao citatelju putem zagrada
"(Slaba dosjetka, ali necu je prekriziti. Napisao sam je, misleci da ce
ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se zelio
samo napraviti odurno vazan - namjerno je necu prekriziti!)".
Sam jednostavan stil govori nam kako recenice nisu toliko bogate stilskim
sredstvima, u noveli mozemo pronaci i poneku metaforu: "Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajuci gotovo okomito i prostirajuci jastuk po
plocniku i pustoj ulici".
Realisticnost stila takodjer ne mozemo izostaviti, a ta je realisticnost i
specificna za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realisticnost je
izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne
probleme. Ti se problemi ocituju na posebnim realistickim likovima
– likovima iz svakodnevnog zivota koji se krecu na svakodnevnim,
obicnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli mozemo uociti i
opis interijera: "U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim
ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim
odijevnim starudijama - bilo je posve tamno".Cija je funkcija opisivanje
i predocavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele
se uocava i pozitivizam: "Pa i uopste, duzni smo sebi ponavljati,
neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda niposto u tim i tim
okolnostima nece nista pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest,
a ne onako kao sto fantaziramo, pa ako stvarno tezimo za tablicom i
kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, sta se moze, treba
prihvatiti i retortu"!
Jezik u ovoj noveli je razumljiv ali ima i pokojih francuskih izraza:
"a l’homme de la nature et de la verite".
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Covjek nije nikada sretan onime sto ima
2. Svaki je covjek kukavica
3. Covjek nije savrseno bice
4. Drustvo cini covjekom
"Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi
iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajlovica
Dostojevskog. Novela "Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrzi mnoge ideje o
covjeku, njegovom zivotu te o individui i njezinom ponasanju i uklapanju
u drustvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predocava samog
sebe a ujedno preko sebe izrice pravu istinu o covjeku. Prema njegovim
rijecima covjek je negrijeseno bice, pakosno bice, nezahvalno bice,
stvaralacka zivotinja, lakosmisleno bice, nedolicno bice te bice koje u
svemu ima cilj i tezi ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno istice a to je samostalnost, ciju veliku ucestalost
mozemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaze se
dobro s drustvom i prezire ljude u njemu, no ipak zeli uci u drustvo i
osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj zelji biva odbacen i
postaje zeljan osvete za neuspjehom. Sve mu u zivotu propada a nesreca
mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome mozemo zakljuciti da
zapravo podzemlje za glavnog lika mozda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan zivot, a ponajvise izolaciju od drustva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi se prvi dio mogao nazvati
filozofskom raspravom o covjeku, a drugi dio dokaz za sve ono sto je
receno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu
ove novele, moze se reci da radnja tece kronoloski, a jedna od
zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmisljena kao
i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon,
Liza, Ferfickin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu paznju dala bih upravo glavnom liku jer
on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadasnjeg vremena.
O njegovoj karakterizaciji ponajvise saznajem u prvom dijelu ove
novele, gdje odmah na samom pocetku uocim pakost, koja se
uocavala i u njegovom poslu. Pored toga sto je pakostan, on je dosta
i radoznao i voli sanjariti, fantazirati a ponajvise
filozofirati. U njegovoj filozofiji glavna licnost je covjek
i njegov problem u drustvu. Sve te probleme pronaci cu i u
glavnom liku, jer je totalno izoliran od drustva i velika je individua.
Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime sto imaju,
on je zadovoljan svojim nacinom zivota. Na samom kraju novele
jasno je da nikoga ne voli, nikoga ne postuje, no ono sto je
najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog zivota,
kojeg je on silno zelio popraviti. Nedovoljna upornost dovela je do
toga da je uvijek bio odbacen. Glavnu je rijec u njegovom zivotu vodila
povucenost od drustva, a sudeci po svemu ovome,
on u biti i nije shvatio svijet, zivot, vec je sve to promatrao sa svog
stajalista, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti
ni shvatiti. Tokom cijele novele cinio se nervoznim, nesigurnim,
izbezumljenim, neodlucnim a pomalo i strasljivim. Neke od ovih
osobina mogu se uociti i u danasnjem svijetu, u danasnjem covjeku,
,ima nesto sto odskace od svega, a to je nezadovoljstvo covjeka
s onim sto ima, jer covjeku uvijek treba nesto vise.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se
glavni lik i nije bas previse slagao. Jedan od tih likova je i lik
Ferfickina. Prema rijecima glavnog lika, bio je to covjek kojeg je glavni
lik ponajvise mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica.
Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost,
budio je sve negativne osobine u ocima glavnog junaka. Bio je jedan od
onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvacao i
nije ni pokusavao. Kao i svima, najvazniji mu je bio novac te iz pojedinih
njegovih situacija vidljivo je,da je bio uistinu velik podlac, gotovo zao
covjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.
Gotovo sve isto bih rekla i za preostala dva neprijatelja glavnog lika
- Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u zivotu
bio novac, cesto su omalozavali glavnog lika, koji je sve to trpio i cak im
se u jednom trenutku htio i ispricati. Svi oni isticali su se jednom velikom
negativnom osobinom, iskoristavanjem, kojom bi samo gledali da sebi
ugode, da sebi ucine zivot boljim, ne misleci na posljedice.
No, u cijelom drustvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila
posebne osjecaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra
u dusi i srcu. U pocetku je upoznajem kao povucenu, sutljivu i zbunjenu
djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija
popricati i izmjeniti misljenja o zivotu, buducnosti i ljubavi. Za razliku od
drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uociti vec
je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je
volio, ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav nacin
zivota.
Stil i jezik Dostojevskog veoma su jednostavni,
gdje se autor cesto koristi jednostavnim i jasnim recenicama koje nisu
toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke
recenice ,,,jedan od brojnih dijaloga iz novele:
"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kuci."
Cesto se u recenicama pa i medju recenicama javlja kontrast, koji je
u funkciji humoristicnosti i originalnosti recenica, kao npr. "Tada sam se
pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak,
na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio
– smijeh je ostao na njegovoj strani." ili "Ta covjek je glup,
fenomenalno glup. Naime, uopste i nije glup, ali je tako nezahvalan da
nema nezahvalnijeg stvorenja od njega". Specificnost ove novele je i
pocetak, gdje se takodjer uocavaju jednostavne i humoristicne recenice:
"Bolestan sam covjek... Pakostan sam covjek. Neprivlacan sam covjek.
Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne
znam pouzdano sta me boli.", a i cijela je novela napisana tako da autor
direktno razgovara s citateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izrazava u recenicama poput ovih: "... Stanite! Dopustite da predahnem...",
"Pa zasto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate sta, strpao bih ja vas
na cetrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon cetrdeset
godina dosao k vama da se raspitam do cega ste dosli".
Osim ovih recenica, Dostojevski se obracao citatelju putem zagrada
"(Slaba dosjetka, ali necu je prekriziti. Napisao sam je, misleci da ce
ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se zelio
samo napraviti odurno vazan - namjerno je necu prekriziti!)".
Sam jednostavan stil govori nam kako recenice nisu toliko bogate stilskim
sredstvima, u noveli mozemo pronaci i poneku metaforu: "Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajuci gotovo okomito i prostirajuci jastuk po
plocniku i pustoj ulici".
Realisticnost stila takodjer ne mozemo izostaviti, a ta je realisticnost i
specificna za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realisticnost je
izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne
probleme. Ti se problemi ocituju na posebnim realistickim likovima
– likovima iz svakodnevnog zivota koji se krecu na svakodnevnim,
obicnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli mozemo uociti i
opis interijera: "U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim
ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim
odijevnim starudijama - bilo je posve tamno".Cija je funkcija opisivanje
i predocavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele
se uocava i pozitivizam: "Pa i uopste, duzni smo sebi ponavljati,
neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda niposto u tim i tim
okolnostima nece nista pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest,
a ne onako kao sto fantaziramo, pa ako stvarno tezimo za tablicom i
kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, sta se moze, treba
prihvatiti i retortu"!
Jezik u ovoj noveli je razumljiv ali ima i pokojih francuskih izraza:
"a l’homme de la nature et de la verite".
Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Covjek nije nikada sretan onime sto ima
2. Svaki je covjek kukavica
3. Covjek nije savrseno bice
4. Drustvo cini covjekom
Subscribe to:
Posts (Atom)