Fjodor Mihajlovic Dostojevski je drugi sin vojnog ljekara Mihaila Andrejevica Dostojevskog i Marije Fjodorovne Nicajeve. Rodjen je 30. oktobra, 1821. godine u Moskvi. Oceva narav (bio je tvrdica i alkoholicar) i nepodnosljiva atmosfera koju je stvorio u kuci ucinili su da djetinjstvo i mladost Dostojevskog budu mracni. Spas su mu nudile price koje mu je majka citala iz Starog i Novog zavjeta. Ali, ona je umrla rano, od tuberkuloze, ostavivsi iza sebe sedmoro djece. Majcina smrt oznacila je potpuni raspad porodice. Mihail Andrejevic odlazi u penziju, a djeca u razlicite skole. Mihail (najstariji sin) i Fjodor odlaze u Glavno inzinjersko uciliste u Peterburgu. "Brata i mene odvezli su u Peterburg u inzinjersku skolu, i pokvarili su nam buducnost", - sjecao se pred kraj zivota Dostojevski - "mislim da je to bila greska."
Ali Dostojevski je osim vojnih vjezbi pohadjao i nastavni program i mnogo je citao. Uskoro su Mihaila Andrejevica ubile spahije na njegovom imanju. Prvenac Mihail je preuzeo brigu o imanju, ali i o buducnosti mladje djece. F. M. Dostojevski dovrsava svoj prvi roman - BIJEDNI LJUDI (1846.), i taj naslov je deviza i program njegove cjelokupne buduce djelatnosti. Bjelinski i Njekrasov su zadivljeni romanom, a Dostojevskog su okarakterisali kao autora prvog "socijalnog romana" u Rusiji. uskoro se pojavila i druga knjiga Dostojevskog - DVOJNIK (1846.), poslije cega je raskrstio sa partijom Otadzbinskih zapisa.
PROPAGANDNO DRUSTVO
Uskoro je Dostojevski poceo posjecivati skupove organizirane pod nazivom Krug Petrasevaca, na kojima se raspravljalo o kmetstvu, te reformi suda i stampe. Pocetkom 1849. godine objavljen je nov veliki roman Dostojevskog pod privlacnim poeticnim naslovom - NJETOCKA NJEZVANOVA. Na jednom skupu Dostojevski je procitao smjelo pismo Bjelinskog upuceno Gogolju. Zbog toga je zajedno sa jos 33 petrasevca uhapsen i bacen u Petropavlovsku tvrdjavu (politicki zatvor). 19. decembra, 1849. godine vojni sud je osudio 21 optuzenog na smrt strijeljanjem. 22. decembra, 1849. godine, oko osam sati izjutra, crne kocije su ih odvezle na gubiliste na Semjonovskom trgu. Trgom se razlijezu imena, paragrafi, rezolucije i osude: "...osudjuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! procitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na robijaske radove.
GODINE PROGONSTVA
U Sibir su krenuli 21. decembra, okovani okovima teskim 10 funti. Na prvom odmoristu su im zene dekabrista poklonile po jedno jevandjelje. Dostojevski je bio zatocen u Omskoj tvrdjavi i radio je veoma teske fizicke poslove. Nakon cetiri godine, Dostojevskog su raskovali i stupio je kao redov u 7. Sibirski bataljon regularne vojske koji je bio rasporedjen u dalekoj stepskoj guberniji Semipalatinsk. Tu je upoznao Mariju Dmitrijevnu, svoju buducu zenu, ciji muz, Aleksandar Ivanovic Isajev je umro. Ozenivsi Mariju, Dostojevski se morao brinuti i o njenim osmogodisnjim sinom Pasom. a u medjuvremenu, napadi epilepsije (bolesti koja prati Dostojevskog od mladosti) postaju sve tezi. No, to mu ne smeta da napise jos dvije pripovijetke - UJKIN SAN i SELO STEPANCIKOVO.
ZRELO DOBA
Od 1858. godine Mihail i Fjodor Dostojevski izdaju knjizevni politicki nedeljnik Vrijeme, a pojavljuju se i nova djela Dostojevskog - PONIZENI I UVRIJEDJENI i ZAPISI IZ MRTVOG DOMA. Nakon cetiri godine obustavljeno je izdavanje casopisa Vrijeme, ali oni izdaju novi casopis - Epoha. Jedna od najjacih ljubavi Dostojevskog bila je mlada Apolinarija Suslova. Stalno su bili u nesuglasicama, ali su se neizmjerno voljeli. zajedno su putovali po Evropi, a na kraju ih je rastavila pretjerana strast Dostojevskog prema kocki.
PREKRETNICA
Godina 1864. je bila "strasna godina" u zivotu Dostojevskog. Marija Dmitrijevna je umrla od tuberkuloze, a uskoro je umro i stariji brat Dostojevskog - Mihail. Propada i casopis Epoha, i tek nakon manje krize, Dostojevski se ponovo vraca knjizevnom radu, i pise remek-djelo - ZLOCIN I KAZNA. Dok je pisao taj roman boravio je u seocetu Ljublinu, u iznajmljenom ljetnikovcu, odmah do kuce njegove najdraze sestre Vere Mihajlovne. zaljubio se u njenu snahu, Jelenu Pavlovnu Ivanovu sa kojom je skoro usao u brak, ali je ipak sreo A. G. Snjitkinu, svoju buducu zenu.
NOVI ZIVOT
Dostojevski je imao rok da za mjesec dana napise nov, neobjavljen roman. To nije mogao stici sam, pa je uzeo stenografa - Anu Grigorjevnu Snjitkinu. To je bio roman RULETENBURG. Uskoro je Dostojevski ozenio Anu Grigorjevnu, i na medeni mjesec su otisli s namjerom da ostanu tri mjeseca, a ostali su cetiri godine. putovali su po Evropi: Drezden, Bazel, Zeneva, Milano, Firenca, Bolonja, Venecija, Prag... Dostojevski se stalno kockao, pa su on i Ana ostajali bez imalo novca. 1867. godine objavljuje roman IDIOT, a 1872. roman ZLI DUSI.
POSLEDNJA DECENIJA
Dostojevski stvara nov oblik publicistike - piscevo misljenje o temama dana. Tako nastaje PISCEV DNEVNIK. 1875. godine objavljuje roman MLADIC, a uskoro i dvije male tragedije - novele: KROTKA i SAN SMIJESNOG COVJEKA. 1880. objavljuje roman BRACA KARAMAZOVI. Veliki knjizevno-drustveni dogadjaj 1880. godine bilo je otkrivanje spomenika Puskinu u Moskvi. Tada je Dostojevski tokom visednevnih svecanosti odrzao nekoliko govora.
Doktori su na plucima Dostojevskog otkrili emfizem koji je brzo napredovao. U sedam ujutro 28. januara, 1881. godine Dostojevski je rekao Ani da je shvatio da ce tog dana umrijeti. Citao je jevandjelje, i to isto vece je izdahnuo, prethodno se oprostivsi sa zenom i djecom. Sahranjen je u krugu crkve Aleksandra Nevskog, gdje su sahranjivani ruski carevi i njihovi najblizi srodnici. Njegova sahrana se pretvorila u velicanstvenu manifestaciju. Sahrani je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Citav svestenicki kor crkve izasao je u susret pogrebnoj povorci. Ta pocast se ranije ukazivala samo tijelima preminulih ruskih careva. Studenti, koji su prisustvovali sahrani, su umjesto vijenaca noslili okove kao simbol njegove robije i njegovog mucenickog zivota.
REFERAT:
========
F.M. Dostojevski (1821 - 1881) je ruski knjizevnik. Zivotni put jedog od najvecih svjetskih pisaca bio je vise nego tezak,, siromastvo, neizljeciva epilepsija, smrtna kazna, progonstvo u Sibir, umiranje najblizih - samo su etape njegova teskog puta. 1843. zavrsava vojnu akademiju, daje ostavku, prodaje imanje i posvecuje se pisanju. Pridruzuje se utopijskom krugu socijalista. U svojim romanima Dostojevski kao prvi medu ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu turobne tragicnosti koja gusi sve oko sebe. Tragajuci za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, trazeci odgovore na egzistencijalna pitanja ali i moralna i filozofska pitanja covjekovog postojanja, pri cemu prodire u dusu covjeka, donoseci psiholoske portrete svojih junaka. U oblikovanju sluzi se unutarnjim monologom, reproducira snove, a potrebnu pozonost posvecuje diskusijama i polemikama svojih likova kao vjerskih, moralnih i filozofskih dilema. Time je snazno djelovao na razvoj moderne evropske proze dvadesetog stoljeca. Romane Dostojevskog prati njegova publika kroz koju izlaze svoja politicka, vjerska i socijalna nacela.
Istrazivaci knjizevnih djela Dostojevskog obicno vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca, iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga sto nije sprijecio ubojstvo iako je to mogao uciniti, on je na neki nacin kriv za ubojstvo oca. Prema tim kriticarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog zivota patio od slicnih osjecaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kocijas.
Ondje, u moskovskom sirotistu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog zivota. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova sutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tudjom samilosti. Kad je onda kao mladic izasao iz tog mracnog svijeta, njegovo je djetinjstvo vec bilo ugaseno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo citao i danju i nocu. Pun najsnaznijeg odusevljenja za covjecanstvo, on se upravo bolesno poceo kloniti ljudi. Natjeran novcanom oskudicom otisao je u vojsku, ali ni ondje nije nasao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenacke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga i on je zivio u nekakvom kutku, sanjareci i razmisljajuci. Nocu je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.
1844., u dobi od dvadeset i cetiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prosla su bez odgovora. Nocu je sjedio osamljen i zamisljen kod kuce i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko cetiri sata ujutro neko je zestoko zazvonio, a kad je Dostojevski zacudjen otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kucu, grli ga, ljubi i klice mu.
Onda se Naskarov zuri k Bjelinskom, svemocnom ruskom kriticaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", vice s vrata, masuci rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko odusevljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedeceg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete sto ste stvorili", vice on sav uzbudjen na smetenog mladica.
Tako melodramatski odvija se otkrice Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu casopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske knjizevnosti.
Ubrzo biva uhapsen zbog druzenja s jednim tajnim drustvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalisticke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kuci cinovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petrasevskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja, u Rusiji je doslo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drasticne mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petrasevskog bili su uhapseni, medju njima i Dostojevski.....,,,,,Rane iz tih dana
Cetiri godine prinudnog rada Dostojevski je zapravo nikad i nisu bile zacjeljene,.proveo u drustvu ubojica i lopova, jer tada jos nije bilo uvedeno izdvajanje obicnih osudenika od politickih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti ocrtana sva ponizenja i teskoce kojima je bio izlozen, kao i zlocinci medju kojima je zivio.
Dostojevski je morao pronaci neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruzenju. Utjehu je nasao u krscanstvu.
Osim toga biljezio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smedji zid, on je drugi covjek: zdravlje mu je razoreno, slava rasprsena u prasinu, a zivot unisten, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Jos nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopusteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem ocaju i osamljenosti sklapa onaj neobicni brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom zenom.
Kao zaboravljen covjek vraca se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prozete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo cistiliste svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a masa spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradjena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Casopis (osnovan s,bratom) se brzo siri u sve krugove i cini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora jos upoznati jos jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj uzasan strah za bijedni svakidasnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna jos i ceznju sto je nomad osjeca za satorom. Jos jednom se mora vratiti u bezimenost, jos dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Nakon smrti zene i brata
pocinje ono besciljno dugogodisnje lutanje Evropom, ona jezovita odvojenost od Rusije, smisla njegova zivota. S mnogo muke nalazi skloniste u malim niskim svratisnima sobama, punim zadaha siromastva, dugovi, mjenice, obaveze tjeraju ga od posla na posao. Za vrijeme boravka u Evropi, on mrzi Nijemce u Njemackoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On zeli jedino osjecati Rusiju, domovinu. Nastaju "Zlocin i kazna", "Idiot", "Zli dusi" i "Igrac". U roku cetiri godine, od 1867. do 1871. njegova familija stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja zivota Dostojevski je zivio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Mescerskog, Gradjanin. Njegovo posljednje djelo, "Braca Karamazovi", od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najvecu slavu. I govoru odrzanom prilikom otkrivanja spomenika Puskinu u Moskvi 1880.
Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, sta je za njega znacilo pisati roman. Bila je to teznja prema najvisem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti rijeci" i "bljestavila literamih ukrasa", ali ima bujnost psiholoske naravi, strastvenog uranjanja u slozeni svijet misli i osjecanja . Njegova paleta je pretezno siva, kao sto je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali recenica tece lako, jednostavno i neusiljeno, iznoseci najslozenije probleme i zacrtavajuci ostrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su skrti i sjevemjacke, petrogradske prirode, a opisi interijera mracni i oskudni, kao sto su mracni i oskudni stanovi, u kojima pretezno zive njegovi junaci. I ti opisi vise su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeci se samo najnuznijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatoscu psiholoske analize. Mrzi "literaturu", knjiske manire, i sablone, i trazi izraz koji ce reproducirati zivotnu dramaticnost sto je nosi u sebi,stvara novu gradjansku knjizevnost.
Ako je Puskin "najveselije" ime ruske knjizevnosti, Dostojevski je najtragicnije. Niko kao on nije prikazao svijet sjena, sto se nevidljivo nadvijaju nad ljudsku dusu, niko tragicnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagusljiv oblak briga, sto je obavio covjeka, guseci ga i prignjecujuci tezinom. Niko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom covjeku, izudaranom bijedom i ponizenjima, ili ocaj sto godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet izmedju sanja o ljepsem svijetu i surove stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragican polozaj ruske inteligencije u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne placa samo gubljenjem hljeba nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nadju svoje mjesto i ulogu u zivotu Rusije, razlog sto ne nalaze uopste je razlicitost novog i starog, gdje je staro jos cvrsto ukopano u drustvenim polozajima jednog mracnog monarhistickog sistema, a novo se jos javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogucim utopistickim slutnjama i vizijama. Tadasnja inteligencija je nagrizena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnicki najjaci predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred citateljstvom tu unutrasnju podvojenost.
Izucavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u razlicite sredine i ambijente upoznavajuci nove tipove, biljeznik rijeci, navike, sudbine razlicitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluskuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kci, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio vise pisati "iz sebe" te je poceo traziti nova lica medju stanarima mansarda, posjetiocima malih kafana i krcmi, s kojima zapocinje razgovore i biljezi do u sitnice njihove obicaje i navike. "Buduci da je bio plah", pise ona i nije znao uvijek kako da im se priblizi, predlagao bi im da igraju s njim bilijar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medjutim, nije zalio, jer je, igrajuci bilijar, uocavao mnoge orginalnosti i biljezio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pricaju da je pozivao cesto nepoznate ljude, s kojima se letimicno upoznao i danima neumorno slusao njihova pricanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije citali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proucavao zive modele svojih buducih romana, osluskivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristicne rijeci i pravio biljeske.
On je nastojao da njegova knjizevnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu knjizevnost i njegovo prijelomno znacenje u povijesti knjizevnosti proizlazi iz nacina na koji je on uspio knjizevno "oblikovati zivot" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideoloska pitanja u njegovim djelima do te mjere "ozivljavaju" da i suvremeni citalac osjeca kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit nacin govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja ce biti kao uzorak moderne umjetnicke forme. Prvi je razlog vaznost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku vaznost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog covjeka, covjeka koji se, tako reci, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita zivota. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadrzan u nacinu kako su u njegovim djelima shvaceni karakteri i kako se, kojim knjizevnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnicki oblikuje "zivot ideja". Karaktere romani Dostojevskog obradjuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih dogadjaja u zivotu pojedinca i tako njihov zivot cini sudbinom koja podsjeca na tradiciju umijeca realistickog romana. Fabulu pri tom cini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako ce sve zavrsiti?". Od cetiri najbolja romana u trima je tako ubojstvo u sredistu zanimanja, pa neka vrsta kriminalisticke istrage potencira onu groznicavu napetost koja se osjeca kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o opstim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeca se atmosfera cekanja konacnih osuda i zlocin je prisutan kao stalna prijetnja ili kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidasnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zlocina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uveliko razlicit od onog kakav voli realisticki roman. Zlocin nije bilo koji zlocin; ubojstvo oca u "Braci Karamazov" nije neki primjer za krsenje opstih etickih nacela, nego je prije krajnje odredjen, stvaran, upravo taj "zlocin koji je jedan covjek u zbilji ucinio, a drugi ga je u mislima zaceo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja zivotno vaznih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga ko razmislja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je ubojstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato sto ga je neko najprije smislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najvise bave dobivaju tako neku odredjenost zbog koje osjecam da one nisu nista drugo do sam zivot".
Stoga se javlja i odredjeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideoloske stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osudjuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo nista odredjeno ne zastupaju nego opisuju tek moguce zivotno vazne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedju eticki pozitivnih i eticki negativnih likova, u njegovim romanima eticki negativni likovi nisu tek primjeri za nacin kako ne valja zivjeti, nego su redovno zivotniji, pa cak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofije "nisu flozofija; oni su knjizevnost koja to iskustvo moze prenijeti citaocima jedino i iskljucivo na onaj nacin kakav pripada samo umjetnickoj knjizevnosti. On je zacetnik jednog razvoja u umjetnickoj prozi koji misaono previranje i borbu misljenja cini svojom sredisnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene knjizevnosti naprosto ne moze razumjeti bez Dostojevskog. Ko nije procitao njegove romane, tesko moze shvatiti ono o cemu se radi" u suvremenoj prozi i o cemu to zapravo njen velik dio govori.
Saturday, June 4, 2011
ZACUDJENI SVATOVI,,Eugen Kumicic
ZAČUĐENI SVATOVI
Biljeske o piscu:
Eugen Kumicic rodjen je 1850. u Brsecu, gradicu na istocnoj obali Istre
gdje je pohadjao pucku skolu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u
Becu 1873. godine. U Istri ne moze dobiti posao pa odlazi u Split gdje
godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz
gdje upija bogatstva pariskog kulturnog zivota. Vraca se nakon jedne i po
godine u Bec, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni
za austrijske okupacije 1878. godine. Po povratku radi kao profesor
francuskog jezika u zagrebackoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva
knjizevna djela. 1883. g. se odrice nastavnicke sluzbe i do kraja zivota se
posvecuje knjizevnosti i politici. Pise pripovijetke, romane, drame, uredjuje
casopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristasa Starceviceve stranke
prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13.maja
1903. Kumicicev stil ucinio ga je jednim od najcitanijih knjizevnika svoga
doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamicno i drzi citatelja u
neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora
i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima mozemo uzivati i danas,
jednako kao i citatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadrzaj:
U Lucici, siromasnom ribarskom mjestascu na istarskoj obali,
pred sam Bozic dogodio se brodolom. Bura je razbila ladju Mate Bartolica,
mladog trgovca iz Jelencice, te je bacila na hridi. Mjestani spasavaju
brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladic bez
roditelja, koji je smjesten u obitelji Jele i Antuna Sabarica te radi za njih.
Iako se izlozio zivotnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti djecaka koji
je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije
pronasao tijelo poginulog mladica i odnio ga na groblje.
Ranjeni Mato Bartolic smjesten je u kucu Sabaricevih, gdje ga njeguju
Jela i njena lijepa kci Marija. Mladic se uskoro oporavlja i nalazi se izvan
zivotne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod
Sabaricevih, rodila se ljubav izmedju Mate i Marije. Pocetkom ljeta u Lucicu
iz Beca dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i
okrutnog tudjinca koji zivi u raskosnoj kuci na brijegu i u saci drzi cijelu
Lucicu. Marija susrece Alfreda jednog popodneva. On je zeli obljubiti,
a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spasava Antonio,
udarivsi nasilnika tako zestoko da se srusio na cestu. Alfredo se nekako
zeli osvetiti Antoniju, te potplacuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju.
Taj razgovor je Antonio cuo noseci tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolic cesto posjecuje
Sabariceve te se sprema zaprositi Mariju.
Razgovor izedju Marije i Mate gdje ju on prosi nacuje Antonio koji potajice
voli Mariju i zato pati... Marijin brat Marko vratio se iz Beca gdje je
studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo vec voli
Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio.
Ljubav je nemoguca: Elvira je plemicka kci, a on je sin siromasnog ribara.
Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puskama,
a Antonio je s prijateljem Josom vec cekao nad dolcem.
Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili
puske, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemica, te spasili Mariju
i njenu cast. Stjeraju ih s puskama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom
nocnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuze
njenog brata, zacuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju.
Kad je Marko cestom isao kuci, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred
ceste. Otrcao je do Salettija i javio mu da mu sin lezi mrtav na cesti.
Antonio se u isto vrijeme nemiran i groznicav vere kamenim stazama
podalje od Lucice te dolazi do kuce Martina Kozulica, Josina oca.
Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kuci.
Stari Kozulic mu rece da je ubio - svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju
njegovo porijeklo: mati mu je pokojna zena Martinova, koju je Saletti
napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu isprica kako su ga nocas
na cesti docekale sluge sa toljagama, a on je bjezeci pred njima nabasao
na Alfreda koji je uperio pusku u njega, a Antonio ga je tada ubo nozem.
Gradom se prosirila vijest o Alfredovom ubojstvu ali niko ne zali.
Popodne zandari uhicuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia.
Elvira svima ispripovijeda o ljubavi izmedju nje i Marka, i da on nije
ubojica jer je bio s njom. Onda dodje Antonio i kaze da je ubio Alfreda
u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaze za svoje porijektlo,
a Saletti vicuci da Antonio laze, odjuri i povede Elviru sa sobom.
Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teske tamnice,
a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u
Lucici se slavi Marijina i Matina svadba. Dosao je i Marko iz Beca koji je
postao lijecnik. Antonio pati. U noci Elviri odlazi predati Markovo pismo
i zadrzava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti,
psuje i vice na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije noz u
prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kucu Sabaricevih.
Pred zacudjenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noci.
Dva dana poslije vjencanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa
djeca pronadju Antonijevo tijelo na groblju medju dvije humke,
zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednom humkom ukopan
nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
Biljeske o piscu:
Eugen Kumicic rodjen je 1850. u Brsecu, gradicu na istocnoj obali Istre
gdje je pohadjao pucku skolu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u
Becu 1873. godine. U Istri ne moze dobiti posao pa odlazi u Split gdje
godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz
gdje upija bogatstva pariskog kulturnog zivota. Vraca se nakon jedne i po
godine u Bec, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni
za austrijske okupacije 1878. godine. Po povratku radi kao profesor
francuskog jezika u zagrebackoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva
knjizevna djela. 1883. g. se odrice nastavnicke sluzbe i do kraja zivota se
posvecuje knjizevnosti i politici. Pise pripovijetke, romane, drame, uredjuje
casopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristasa Starceviceve stranke
prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13.maja
1903. Kumicicev stil ucinio ga je jednim od najcitanijih knjizevnika svoga
doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamicno i drzi citatelja u
neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora
i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima mozemo uzivati i danas,
jednako kao i citatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadrzaj:
U Lucici, siromasnom ribarskom mjestascu na istarskoj obali,
pred sam Bozic dogodio se brodolom. Bura je razbila ladju Mate Bartolica,
mladog trgovca iz Jelencice, te je bacila na hridi. Mjestani spasavaju
brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladic bez
roditelja, koji je smjesten u obitelji Jele i Antuna Sabarica te radi za njih.
Iako se izlozio zivotnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti djecaka koji
je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije
pronasao tijelo poginulog mladica i odnio ga na groblje.
Ranjeni Mato Bartolic smjesten je u kucu Sabaricevih, gdje ga njeguju
Jela i njena lijepa kci Marija. Mladic se uskoro oporavlja i nalazi se izvan
zivotne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod
Sabaricevih, rodila se ljubav izmedju Mate i Marije. Pocetkom ljeta u Lucicu
iz Beca dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i
okrutnog tudjinca koji zivi u raskosnoj kuci na brijegu i u saci drzi cijelu
Lucicu. Marija susrece Alfreda jednog popodneva. On je zeli obljubiti,
a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spasava Antonio,
udarivsi nasilnika tako zestoko da se srusio na cestu. Alfredo se nekako
zeli osvetiti Antoniju, te potplacuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju.
Taj razgovor je Antonio cuo noseci tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolic cesto posjecuje
Sabariceve te se sprema zaprositi Mariju.
Razgovor izedju Marije i Mate gdje ju on prosi nacuje Antonio koji potajice
voli Mariju i zato pati... Marijin brat Marko vratio se iz Beca gdje je
studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo vec voli
Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio.
Ljubav je nemoguca: Elvira je plemicka kci, a on je sin siromasnog ribara.
Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puskama,
a Antonio je s prijateljem Josom vec cekao nad dolcem.
Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili
puske, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemica, te spasili Mariju
i njenu cast. Stjeraju ih s puskama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom
nocnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuze
njenog brata, zacuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju.
Kad je Marko cestom isao kuci, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred
ceste. Otrcao je do Salettija i javio mu da mu sin lezi mrtav na cesti.
Antonio se u isto vrijeme nemiran i groznicav vere kamenim stazama
podalje od Lucice te dolazi do kuce Martina Kozulica, Josina oca.
Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kuci.
Stari Kozulic mu rece da je ubio - svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju
njegovo porijeklo: mati mu je pokojna zena Martinova, koju je Saletti
napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu isprica kako su ga nocas
na cesti docekale sluge sa toljagama, a on je bjezeci pred njima nabasao
na Alfreda koji je uperio pusku u njega, a Antonio ga je tada ubo nozem.
Gradom se prosirila vijest o Alfredovom ubojstvu ali niko ne zali.
Popodne zandari uhicuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia.
Elvira svima ispripovijeda o ljubavi izmedju nje i Marka, i da on nije
ubojica jer je bio s njom. Onda dodje Antonio i kaze da je ubio Alfreda
u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaze za svoje porijektlo,
a Saletti vicuci da Antonio laze, odjuri i povede Elviru sa sobom.
Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teske tamnice,
a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u
Lucici se slavi Marijina i Matina svadba. Dosao je i Marko iz Beca koji je
postao lijecnik. Antonio pati. U noci Elviri odlazi predati Markovo pismo
i zadrzava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti,
psuje i vice na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije noz u
prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kucu Sabaricevih.
Pred zacudjenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noci.
Dva dana poslije vjencanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa
djeca pronadju Antonijevo tijelo na groblju medju dvije humke,
zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednom humkom ukopan
nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
KRALJICA LEPA,,Eugen Kumicic
Biljeske o piscu:
Eugen Kumicic se rodio 1850. godine u gradicu Brsecu. Skolovao se u
rodnom mjestu i u Rijeci, Kopru, Zadru, ponovo u Rijeci, te konacno u
Pragu i Becu. Eugen Kumicic je bio romanopisac, pripovjedac, dramaticar,
kriticar, pravas… Bio je "slikar hrvatskog drustvenog moralnog i politickog
zivota svoga vremena". Predavao je kao profesor u raznim skolama, a
kasnije je dao otkaz kako bi se posvetio knjizevnosti. Napisao je djela:
Slucaj, Olga i Lina, Jelkin Bosiljak, Neobicni ljudi, Zacudjeni svatovi…
Njegov clanak "O romanu" izazvao je burne rasprave o realizmu i
naturalitmu. Kumicic je bio pod jakim utjecajem Zole, te zastupa
naturalisticku metodu. Pisao je naturalisticke romane i pripovijetke iz
istarskog i zagrebackog kruga.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u Hrvatskoj u 11. st.
Struktura romana:
Roman se sastoji od 23 poglavlja.
Kratki sadrzaj:
Radnja zapocinje 1075. godine u samostanu sv. Stjepan de Pinis uz
prostranu splitsku luku, u doba vladanja kralja Slavica, muza Nede, kcerke
kralja Petra Kresimira. Normani su ugrabili kralja Slavica, kojega su ubrzo
pronasli mrtvog. Kraljica Neda zeli krenuti u Italiju u potragu za muzem, ali
je Zvonimirov ujak Streza tajno otima i zatvara u svoju kulu, da bi
pomogao Zvonimiru da dodje na prijestolje. Jelena, Zvonimirova zena,
odvodi Nedu na otok Maslinik, ali je Neda zajedno s Vekenegom uspjela
preplivati do obale, gdje ih hvataju Lepini vojnici i zatvaraju u kulu Bihac.
Lepa se boji pustiti Nedu, bivsu kraljicu, da u narodu ne dodje do
pomutnje, ali ne uspijeva jer je Neda pobjegla, te se urota otkrila. Kralj
Zvonimir vlada kao papin vazal. Kada se Grgur VII. posvadio i zaratio s
Henrikom IV., Hrvati na nagovor Zvonimira krecu protiv Nijemaca, ali su
ubrzo porazeni. Kada pocinju krizarski ratovi, vazal pape Urbana II. poziva
narod na oslobodjenje Jeruzalema. Na Kosovom polju, u selu Biskupiji,
Hrvati ubijaju Zvonimira, a ubrzo zatim je kraljica Lepa, sestra Ladislava
Arpadovica, otisla bratu. Novi hrvatski kralj je Stjepan II., koji ubrzo
umire i na prijestolje dolazi Svacic. U bitci kod Gline potukli su se Hrvati s
Madjarima, koje su vodili Ladislav i Lepa. Lepa smatra da se Ladislav moze
okruniti za hrvatskog kralj u njeno ime, no Madjari gube bitku te je
Koloman stupio na hrvatsko prijestolje mirnim putem.
Posljednji hrvatski kralj poginuo je na Gvozdu.
Analiza likova:
Svi su likovi povrsno obradjeni. U nekakvu karakterizaciju Kumicic
se upusta kod Lepe i Nede no to je daleko od opsezne karakterizacije.
Glavni likovi su stvarne povijesne licnosti, sto dokazuje da je Kumicic
dobar povjesnicar. Dakle, naglasak je na dogadjajima a ne na likovima,
i zato je to pravi povijesni roman.
Kraljica Lepa
Kci Bele prvog, zena Zvonimira, ona je jaka i odlucna osoba,
vrsi jak utjecaj na Zvonimira i gura ga ka kruni, oslanjajuci se na
ugarskog kralja. Ona je lukava, proracunata i sve u svemu prava glumica.
Njena cud je nepostojana, no ona je inteligentna i uvijek zna sta zeli.
Kralj Zvonimir
On je kralj pod paskom zene, miran, bojazljiv, odan papi, najpokorniji
sluga sv. Stolice. Papa ga je okrunio za kralja, te je on zato papin vazal.
Petar Svacic
Prvi hrvatski ban, koji kasnije postaje kralj. On voli Nedu, a kao covjek
je hrabar, razuman i spreman braniti Hrvatsku vlastitim zivotom.
Kraljica Neda
Kci Petra Krešimira IV., zena Slavica, izrazito lijepa i mila zena.
Kumicic je u vise navrata idealizira kao olicenje kreposti.
Omiljena je u narodu jer je pozrtvovna i hrabra, no njena je patnja velika.
Eugen Kumicic se rodio 1850. godine u gradicu Brsecu. Skolovao se u
rodnom mjestu i u Rijeci, Kopru, Zadru, ponovo u Rijeci, te konacno u
Pragu i Becu. Eugen Kumicic je bio romanopisac, pripovjedac, dramaticar,
kriticar, pravas… Bio je "slikar hrvatskog drustvenog moralnog i politickog
zivota svoga vremena". Predavao je kao profesor u raznim skolama, a
kasnije je dao otkaz kako bi se posvetio knjizevnosti. Napisao je djela:
Slucaj, Olga i Lina, Jelkin Bosiljak, Neobicni ljudi, Zacudjeni svatovi…
Njegov clanak "O romanu" izazvao je burne rasprave o realizmu i
naturalitmu. Kumicic je bio pod jakim utjecajem Zole, te zastupa
naturalisticku metodu. Pisao je naturalisticke romane i pripovijetke iz
istarskog i zagrebackog kruga.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u Hrvatskoj u 11. st.
Struktura romana:
Roman se sastoji od 23 poglavlja.
Kratki sadrzaj:
Radnja zapocinje 1075. godine u samostanu sv. Stjepan de Pinis uz
prostranu splitsku luku, u doba vladanja kralja Slavica, muza Nede, kcerke
kralja Petra Kresimira. Normani su ugrabili kralja Slavica, kojega su ubrzo
pronasli mrtvog. Kraljica Neda zeli krenuti u Italiju u potragu za muzem, ali
je Zvonimirov ujak Streza tajno otima i zatvara u svoju kulu, da bi
pomogao Zvonimiru da dodje na prijestolje. Jelena, Zvonimirova zena,
odvodi Nedu na otok Maslinik, ali je Neda zajedno s Vekenegom uspjela
preplivati do obale, gdje ih hvataju Lepini vojnici i zatvaraju u kulu Bihac.
Lepa se boji pustiti Nedu, bivsu kraljicu, da u narodu ne dodje do
pomutnje, ali ne uspijeva jer je Neda pobjegla, te se urota otkrila. Kralj
Zvonimir vlada kao papin vazal. Kada se Grgur VII. posvadio i zaratio s
Henrikom IV., Hrvati na nagovor Zvonimira krecu protiv Nijemaca, ali su
ubrzo porazeni. Kada pocinju krizarski ratovi, vazal pape Urbana II. poziva
narod na oslobodjenje Jeruzalema. Na Kosovom polju, u selu Biskupiji,
Hrvati ubijaju Zvonimira, a ubrzo zatim je kraljica Lepa, sestra Ladislava
Arpadovica, otisla bratu. Novi hrvatski kralj je Stjepan II., koji ubrzo
umire i na prijestolje dolazi Svacic. U bitci kod Gline potukli su se Hrvati s
Madjarima, koje su vodili Ladislav i Lepa. Lepa smatra da se Ladislav moze
okruniti za hrvatskog kralj u njeno ime, no Madjari gube bitku te je
Koloman stupio na hrvatsko prijestolje mirnim putem.
Posljednji hrvatski kralj poginuo je na Gvozdu.
Analiza likova:
Svi su likovi povrsno obradjeni. U nekakvu karakterizaciju Kumicic
se upusta kod Lepe i Nede no to je daleko od opsezne karakterizacije.
Glavni likovi su stvarne povijesne licnosti, sto dokazuje da je Kumicic
dobar povjesnicar. Dakle, naglasak je na dogadjajima a ne na likovima,
i zato je to pravi povijesni roman.
Kraljica Lepa
Kci Bele prvog, zena Zvonimira, ona je jaka i odlucna osoba,
vrsi jak utjecaj na Zvonimira i gura ga ka kruni, oslanjajuci se na
ugarskog kralja. Ona je lukava, proracunata i sve u svemu prava glumica.
Njena cud je nepostojana, no ona je inteligentna i uvijek zna sta zeli.
Kralj Zvonimir
On je kralj pod paskom zene, miran, bojazljiv, odan papi, najpokorniji
sluga sv. Stolice. Papa ga je okrunio za kralja, te je on zato papin vazal.
Petar Svacic
Prvi hrvatski ban, koji kasnije postaje kralj. On voli Nedu, a kao covjek
je hrabar, razuman i spreman braniti Hrvatsku vlastitim zivotom.
Kraljica Neda
Kci Petra Krešimira IV., zena Slavica, izrazito lijepa i mila zena.
Kumicic je u vise navrata idealizira kao olicenje kreposti.
Omiljena je u narodu jer je pozrtvovna i hrabra, no njena je patnja velika.
Friday, June 3, 2011
NOZ,,Vuk Draskovic
Kontroverzni roman Vuka Draskovica koji se pojavi krajem sedamdesetih ili pocetkom osamdesetih godina i odmah bio zabranjena zbog sirenja nacionalne i vjerske mrznje i podrivanja bratstva i jedinstva nasih naroda i narodnosti.
Radnja knjige pocinje u jednom selu kod Gacka ( inace autorov rodni kraj ).
Na pravoslavno Badnje vece 1942.godine u kucu srpske porodice Jugovic dolazi grupa ustasa-muslimana, njihovih komsija i kumova Osmanovica. Tu izvrse stravican pokolj cijele porodice koja se bila okupila da proslavi svoj praznik, ali postede malog Iliju, tek rodjenu bebu. Njega odnesu u svoje selo i predaju ga Rabiji, ciji je muz poginuo te noci u pohodu na Jugovice. Namjera im je da Rabija odgaja malog kao svoje dijete i da naprave od njega pravog ustasu koji ce da mrzi i ubija Srbe. Medjutim, istu noc u Osmanovice upadaju cetnici i pokolju muslimane, a Rabija uspije pobjeci u sumu sa malim Ilijom, a cetnici odnose njenog pravog sina, vjerujuci da je to srpsko dijete koje su Osmanovici oteli Jugovicima. Mali Ilija prezivljava rat i odrasta kao Alija Osmanovic uz Rabiju, vjerujuci da mu je ona prava majka, a da su cetnici odnijeli njegovog brata. Alija kasnije odlazi u Sarajevo na studije, ali ga sudbina njegovog brata ( tj. Rabijinog otetog sina za kojeg on vjeruje da mu je brat ) proganja i dalje i on odlucuje da ga pronadje. Prilikom jedne posjete Osmanovicima gotovo slucajno susrece seoskog hodzu, tajanstvenog covjeka poznatog kao Sikter-efendija. Od njega Alija, tj. Ilija, saznaje strasnu istinu.
Paralelno u romanu se odvija ljubavna drama,izmedju Alije i Milice???
=======================================================
..procitah Noz ,,,i to onda kada je bio zabranjen a posto je od tada puno godina proslo sadrzaja se ne mogu bas sjetiti, ne mogu se eto sjetiti ni osjecaja koji je tada isti u meni izazvao..
trenutno nemam zelju/potrebu da ga ponovo citam jer mi je sadrzaj drugacije "poznat"..znam kako izgleda bol koju sva takva djela opisuju..
Ne bih voljela da je moje dijete ima u obaveznoj lektiri , sto ne znaci da ne treba da je nekada procita..jer ne zelim da osjeti bol na ovakav nacin kako ga ja osjecam..
Moja generaicja je imala sve to i jos puno toga u lektiri...znali smo ili nismo znali kako je bilo..protiv koga i za sta se ko borio...znali a eto dozvolili smo da nam se desi sve (pa i vise) od opisanog u tim djelima...
Oni koji odlucuju sta ce nasa/vasa djeca citati odlucit ce u ime svih nas vodeci se dnevnopolitickim interesima ne vodeci racuna ni o cemu drugom samo o sebi, jer njihova djeca ce za to vrijeme citati nesto drugo ali na nekim od svjetskih jezika....
Fasizam kao profesija - Cetnicki,,nista manje nego i ustaski,,, vampiri su jos uvijek zedni krvi
Televizija Bijeljina cestitala je ( 2005 ) svojim gledateljima pravoslavni Bozic filmom "Noz", snimljenom po istoimenom romanu Vuka Draskovica. Film je emitiran u udarnom terminu na Badnje vece, tako da je odmah nakon njegovog emitiranja nastupio - Bozic. Film je za ovu prigodu odabrao ekstremni srpski nacionalist, knjizevnik Momo Kapor.
I Vuk i Kapor su rodom iz istocnog dijela Hercegovine. Prve scene filma su sve u znaku krvi i noza, sto kod normalnog covjeka mora izazvati mucninu, zbog koje se televizor gasi. Ali, neizbjezno izazivaju i asocijacije i na noz kojim su u toku Drugog svjetskog rata cetnici Draze Mihailovica klali po Bosni i Hercegovini ( "Drina nikad nije bila crvena koliko je trebala biti" ).
Da njihov pohod i pokolj nisu zaustavili Titovi partizani na Drini, ko zna dokle bi dobacili! Izaziva, posebno, asocijacije i na Karadzicev noz koji je, kao sudbina, bio namijenjen bosnjackom narodu i koji jos nije sklonjen s njegovog vrata. Roman Vuka Draskovica "Noz", objavljen 1982. godine, bio je, zapravo, snazan nagovjestaj buduce agresije na Bosnu i Hercegovinu. U nedavno objavljenoj knjizi "Predznaci agresije", njen autor Petar Jovic, koji je u vrijeme "predznaka agresije" hrabro izasao na javni politicki duel Vuku Draskovicu, Nenadu Kecmanovicu i njihovim istomisljenicima, jos tada je shvatio sta se to priprema Bosni i Hercegovini. Ali, tada je bio gotovo usamljen. Uspio je da im odgovori kako treba tek ovom knjigomu vrijeme njegovog cetnickog pohoda na BiH,, utrti put nacionalistickom djelovanju Vuka Draskovica i njegovim nasrtajima na Bosnu i Hercegovinu i njeno politicko rukovodstvo. On je tada, osim "Noza", objavio i roman "Sudija" i brojne tekstove u novinama i casopisima u kojima je sa izrazito nacionalistickih pozicija cerecio tadasnje rukovodstvo BiH. Vrhunac te vrste agresije na BiH, dakle politicko-psiholoske, bilo je vandalsko uklanjanje Hamdije Pozderca s politicke scene i izazivanje opsteg rasula u politickom rukovodstvu BiH.
Kad su bili uklonjeni simboli bosanskohercegovacke politicke stabilnosti Hamdija Pozderac i Branko Mikulic, aspirantima na BiH i njenu cjelovitost prolaz je bio sirom otvoren. Pa i Karadzicu. Draskovicevi tekstovi predstavljali su politicku pripremu za agresiju, njen prvi i najvazniji dio. Vuk Draskovic se, nakon niza godina posrtanja, uspeo na sami vrh politicke scene Srbije. I to na cetnickoj ideologiji. Postao je ministar vanjskih poslova. Kao najdosljedniji sljedbenik ideologije i politike cetnickog djenerala Draze, inicirao je zakon o izjednacavanju cetnika s partizanima. I uspio: Skupstina Srbije ogromnom vecinom glasova usvojila je njegov zakon i na taj nacin cijelom svijetu dala do znanja u kom pravcu se (o)krece Srbija. Sve sto se dogadja u Srbiji, i u Hrvatskoj, neizbjezno se odrazava na politicku situaciju u BiH.
Ohrabrene ponasanjem svojih pokrovitelja iz Srbije, nacionalisticke stranke u RS su cetnickom vozdu i spomenik podigle. A cetnicko divljanje tek se moze ponovo ocekivati. Prikazivanje filma "Noz", i to bas na Badnje vece, predstavlja svojevrsni nastavak agresije na BiH cije pripreme i jesu zapocele istoimenim romanom. Karadzic je agresiju na BiH, koju su zapoceli Draskovic i njegovi idejni i politicki istomisljenici, nastavio samo oruzanim sredstvima.
Radnja knjige pocinje u jednom selu kod Gacka ( inace autorov rodni kraj ).
Na pravoslavno Badnje vece 1942.godine u kucu srpske porodice Jugovic dolazi grupa ustasa-muslimana, njihovih komsija i kumova Osmanovica. Tu izvrse stravican pokolj cijele porodice koja se bila okupila da proslavi svoj praznik, ali postede malog Iliju, tek rodjenu bebu. Njega odnesu u svoje selo i predaju ga Rabiji, ciji je muz poginuo te noci u pohodu na Jugovice. Namjera im je da Rabija odgaja malog kao svoje dijete i da naprave od njega pravog ustasu koji ce da mrzi i ubija Srbe. Medjutim, istu noc u Osmanovice upadaju cetnici i pokolju muslimane, a Rabija uspije pobjeci u sumu sa malim Ilijom, a cetnici odnose njenog pravog sina, vjerujuci da je to srpsko dijete koje su Osmanovici oteli Jugovicima. Mali Ilija prezivljava rat i odrasta kao Alija Osmanovic uz Rabiju, vjerujuci da mu je ona prava majka, a da su cetnici odnijeli njegovog brata. Alija kasnije odlazi u Sarajevo na studije, ali ga sudbina njegovog brata ( tj. Rabijinog otetog sina za kojeg on vjeruje da mu je brat ) proganja i dalje i on odlucuje da ga pronadje. Prilikom jedne posjete Osmanovicima gotovo slucajno susrece seoskog hodzu, tajanstvenog covjeka poznatog kao Sikter-efendija. Od njega Alija, tj. Ilija, saznaje strasnu istinu.
Paralelno u romanu se odvija ljubavna drama,izmedju Alije i Milice???
=======================================================
..procitah Noz ,,,i to onda kada je bio zabranjen a posto je od tada puno godina proslo sadrzaja se ne mogu bas sjetiti, ne mogu se eto sjetiti ni osjecaja koji je tada isti u meni izazvao..
trenutno nemam zelju/potrebu da ga ponovo citam jer mi je sadrzaj drugacije "poznat"..znam kako izgleda bol koju sva takva djela opisuju..
Ne bih voljela da je moje dijete ima u obaveznoj lektiri , sto ne znaci da ne treba da je nekada procita..jer ne zelim da osjeti bol na ovakav nacin kako ga ja osjecam..
Moja generaicja je imala sve to i jos puno toga u lektiri...znali smo ili nismo znali kako je bilo..protiv koga i za sta se ko borio...znali a eto dozvolili smo da nam se desi sve (pa i vise) od opisanog u tim djelima...
Oni koji odlucuju sta ce nasa/vasa djeca citati odlucit ce u ime svih nas vodeci se dnevnopolitickim interesima ne vodeci racuna ni o cemu drugom samo o sebi, jer njihova djeca ce za to vrijeme citati nesto drugo ali na nekim od svjetskih jezika....
Fasizam kao profesija - Cetnicki,,nista manje nego i ustaski,,, vampiri su jos uvijek zedni krvi
Televizija Bijeljina cestitala je ( 2005 ) svojim gledateljima pravoslavni Bozic filmom "Noz", snimljenom po istoimenom romanu Vuka Draskovica. Film je emitiran u udarnom terminu na Badnje vece, tako da je odmah nakon njegovog emitiranja nastupio - Bozic. Film je za ovu prigodu odabrao ekstremni srpski nacionalist, knjizevnik Momo Kapor.
I Vuk i Kapor su rodom iz istocnog dijela Hercegovine. Prve scene filma su sve u znaku krvi i noza, sto kod normalnog covjeka mora izazvati mucninu, zbog koje se televizor gasi. Ali, neizbjezno izazivaju i asocijacije i na noz kojim su u toku Drugog svjetskog rata cetnici Draze Mihailovica klali po Bosni i Hercegovini ( "Drina nikad nije bila crvena koliko je trebala biti" ).
Da njihov pohod i pokolj nisu zaustavili Titovi partizani na Drini, ko zna dokle bi dobacili! Izaziva, posebno, asocijacije i na Karadzicev noz koji je, kao sudbina, bio namijenjen bosnjackom narodu i koji jos nije sklonjen s njegovog vrata. Roman Vuka Draskovica "Noz", objavljen 1982. godine, bio je, zapravo, snazan nagovjestaj buduce agresije na Bosnu i Hercegovinu. U nedavno objavljenoj knjizi "Predznaci agresije", njen autor Petar Jovic, koji je u vrijeme "predznaka agresije" hrabro izasao na javni politicki duel Vuku Draskovicu, Nenadu Kecmanovicu i njihovim istomisljenicima, jos tada je shvatio sta se to priprema Bosni i Hercegovini. Ali, tada je bio gotovo usamljen. Uspio je da im odgovori kako treba tek ovom knjigomu vrijeme njegovog cetnickog pohoda na BiH,, utrti put nacionalistickom djelovanju Vuka Draskovica i njegovim nasrtajima na Bosnu i Hercegovinu i njeno politicko rukovodstvo. On je tada, osim "Noza", objavio i roman "Sudija" i brojne tekstove u novinama i casopisima u kojima je sa izrazito nacionalistickih pozicija cerecio tadasnje rukovodstvo BiH. Vrhunac te vrste agresije na BiH, dakle politicko-psiholoske, bilo je vandalsko uklanjanje Hamdije Pozderca s politicke scene i izazivanje opsteg rasula u politickom rukovodstvu BiH.
Kad su bili uklonjeni simboli bosanskohercegovacke politicke stabilnosti Hamdija Pozderac i Branko Mikulic, aspirantima na BiH i njenu cjelovitost prolaz je bio sirom otvoren. Pa i Karadzicu. Draskovicevi tekstovi predstavljali su politicku pripremu za agresiju, njen prvi i najvazniji dio. Vuk Draskovic se, nakon niza godina posrtanja, uspeo na sami vrh politicke scene Srbije. I to na cetnickoj ideologiji. Postao je ministar vanjskih poslova. Kao najdosljedniji sljedbenik ideologije i politike cetnickog djenerala Draze, inicirao je zakon o izjednacavanju cetnika s partizanima. I uspio: Skupstina Srbije ogromnom vecinom glasova usvojila je njegov zakon i na taj nacin cijelom svijetu dala do znanja u kom pravcu se (o)krece Srbija. Sve sto se dogadja u Srbiji, i u Hrvatskoj, neizbjezno se odrazava na politicku situaciju u BiH.
Ohrabrene ponasanjem svojih pokrovitelja iz Srbije, nacionalisticke stranke u RS su cetnickom vozdu i spomenik podigle. A cetnicko divljanje tek se moze ponovo ocekivati. Prikazivanje filma "Noz", i to bas na Badnje vece, predstavlja svojevrsni nastavak agresije na BiH cije pripreme i jesu zapocele istoimenim romanom. Karadzic je agresiju na BiH, koju su zapoceli Draskovic i njegovi idejni i politicki istomisljenici, nastavio samo oruzanim sredstvima.
HIMNE NASIH NARODA::JEDNA SI JEDINA , MOJA DOMOVINA!!:,,BOZE PRAVDE ,,HORVATSKA DOMOVINA,,Antun Mihanovic
JEDNA SI JEDINA,,MOJA DOMOVINA ,,,VOLIM TE MAJKO BOSNO I HERCEGOVINO!!
,,,, I KRV SVOJU ZA BOSNU MOJU,,,,
ova verzija je usvojena 25 Juna 1999,god!
"Zemljo tisucljetna
Na vjernost ti se kunem
Od mora do Save
Od Drine do Une.
Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina
Bog nek' te sacuva
Za pokoljenja nova
Zemljo mojih snova
Mojih pradjedova.
Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina." VOLIM TE BOSNO
----::ova verzija je zamjenjena novom za koju je tekst napisao Dusan Sestic i usvojena je na Skupstini u februaru 2009.
Ti si svjetlost duse
Vjecne vatre plam
Majko nasa zemljo, Bosno
Tebi pripadam
U srcu su tvoje
Rijeke, planine
Plavo more
Bosne i Hercegovine
Ponosna i slavna
Zemljo predaka
Zivjeces u srcu nasem
Dov'jeka
Pokoljenja tvoja
Kazuju jedno:
Mi idemo u buducnost
Zajedno!
============================================================
=============================================
Najpoznatija Mihanoviceva pjesma je hrvatska himna "Lijepa nasa",
kojoj je izvorni naziv "Horvatska domovina".
Postala je himnom 1891. godine, Prvi put je objavljena 1846. godine u casopisu
"Danica".
Mihanoviceva pjesma skladno je lirsko ostvarenje koje prozimlje iskren
i spontan rodoljubni osjecaj gradjen na slikama hrvatskog covjeka i
karakteristicnog hrvatskog krajolika.
Sadrzaj:
"Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!"
"Bistre vode, bistre oci:"
"Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina".
Iako ne opisuje sve hrvatske krajeve, to je pjesma svehrvatska po svom
duhu i vezanosti hrvatskog covjeka uz ono sto mu je najmilije i na cemu
zasniva svoj pojam domovine, a to je njegov dom.
"Teci, Sezova hitra, teci
Nit' ti Dunjoj silu gubi
Kud li sumis, svetu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi."
"Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu zivo serdece bije!"
Kroz cetrnaest strofa svoje pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu
narodnog zivota.
"Luc iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pesme glsno breg odbija,
Ljubni poje k tamburitici:"
"Kolo vode, zivo kolo,
I na berdu, i u dolini,
Plesu melodiji sve okolo;
Mi smo, pobre, u domovini!"
Asocirajuci uz nju slavnu proslost...
"Buci bura, magla projde,
Puca zora, tmina bezi,
Tuga, minem radost dojde,
Zdravo slabost, - dusman lezi!"
"Veseli se, tuzna matim
Padose ti verli sini
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljase kervcu domovini!"
...ali i tegobnu povijesnu stvarnost hrvatskog naroda:
"Rat je, bratjo, rat junaci,
Pusku hvataj, sablju pasi,
Sedlaj konjce, hojd pjesaci,
Slava budi, gdi su nasi
=========================================================================
============================================================
BOZE PRAVDE:
Boze pravde, ti sto spase
od propasti dosad nas,
cuj i odsad nase glase
i od sad nam budi spas.
Mocnom rukom vodi, brani
buducnosti srpske brod.
Boze spasi, Boze hrani,
Srpskog Kralja, srpski rod!
Slozi srpsku bracu dragu,
na svak´ dican slavan rad,
sloga bice poraz vragu
a najjaci srpstvu grad.
Nek' na srpstkoj blista grani
bratske sloge zlatan plod.
Boze spasi, Boze hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!
Nek na srpsko vedro celo
tvog ne padne gneva grom,
blagoslovi Srbu selo
polje, njivu, grad i dom!
Kad nastupe borbe dani,
k' pobedi mu vodi hod.
Boze spasi, Boze hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!
Iz mracnoga sinu groba
srpske krune novi sjaj,
nastalo je novo doba,
novu srecu Boze daj.
Kraljevinu srpsku brani,
pet vekovne borbe plod.
Boze spasi, Boze hrani,
moli ti se srpski rod!
ovo je bila sluzbena himna Kraljevine Srbije do 1918.godine,
Napisao ju je 1872 god.Jovan Djordjevic,,,najprije kao komad za pozoriste
"Marko kazuje na kome je carstvo",koja je poslje usvojena kao srpska nacionalna himna.Zapravo je bila posvecena Princu Milanu I,,i sadrzi zivu zelje da postane srpski kralj!
Same rijeci su malo izmjenjene i prilagodjene ovovremenskom,,umjesto "monarhije"preinaceno je iz "srpski kralj" u "srpsku zemlju!"
================================================================
==================================================================
Moj dojam o "nasim" himnama je vrlo pozitivan. Tekstovi, sve svoji
osjecaji ne mogu se opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijevamo opisati
sve dijelove prelijepe nam domovine,.(domovina). Mi smo svojim zemljama jednostavno
odusevljen. Mi ne bi bili MI kad ne bi voljeli svoju grudu.
,,,, I KRV SVOJU ZA BOSNU MOJU,,,,
ova verzija je usvojena 25 Juna 1999,god!
"Zemljo tisucljetna
Na vjernost ti se kunem
Od mora do Save
Od Drine do Une.
Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina
Bog nek' te sacuva
Za pokoljenja nova
Zemljo mojih snova
Mojih pradjedova.
Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina." VOLIM TE BOSNO
----::ova verzija je zamjenjena novom za koju je tekst napisao Dusan Sestic i usvojena je na Skupstini u februaru 2009.
Ti si svjetlost duse
Vjecne vatre plam
Majko nasa zemljo, Bosno
Tebi pripadam
U srcu su tvoje
Rijeke, planine
Plavo more
Bosne i Hercegovine
Ponosna i slavna
Zemljo predaka
Zivjeces u srcu nasem
Dov'jeka
Pokoljenja tvoja
Kazuju jedno:
Mi idemo u buducnost
Zajedno!
============================================================
=============================================
Najpoznatija Mihanoviceva pjesma je hrvatska himna "Lijepa nasa",
kojoj je izvorni naziv "Horvatska domovina".
Postala je himnom 1891. godine, Prvi put je objavljena 1846. godine u casopisu
"Danica".
Mihanoviceva pjesma skladno je lirsko ostvarenje koje prozimlje iskren
i spontan rodoljubni osjecaj gradjen na slikama hrvatskog covjeka i
karakteristicnog hrvatskog krajolika.
Sadrzaj:
"Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!"
"Bistre vode, bistre oci:"
"Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina".
Iako ne opisuje sve hrvatske krajeve, to je pjesma svehrvatska po svom
duhu i vezanosti hrvatskog covjeka uz ono sto mu je najmilije i na cemu
zasniva svoj pojam domovine, a to je njegov dom.
"Teci, Sezova hitra, teci
Nit' ti Dunjoj silu gubi
Kud li sumis, svetu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi."
"Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu zivo serdece bije!"
Kroz cetrnaest strofa svoje pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu
narodnog zivota.
"Luc iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pesme glsno breg odbija,
Ljubni poje k tamburitici:"
"Kolo vode, zivo kolo,
I na berdu, i u dolini,
Plesu melodiji sve okolo;
Mi smo, pobre, u domovini!"
Asocirajuci uz nju slavnu proslost...
"Buci bura, magla projde,
Puca zora, tmina bezi,
Tuga, minem radost dojde,
Zdravo slabost, - dusman lezi!"
"Veseli se, tuzna matim
Padose ti verli sini
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljase kervcu domovini!"
...ali i tegobnu povijesnu stvarnost hrvatskog naroda:
"Rat je, bratjo, rat junaci,
Pusku hvataj, sablju pasi,
Sedlaj konjce, hojd pjesaci,
Slava budi, gdi su nasi
=========================================================================
============================================================
BOZE PRAVDE:
Boze pravde, ti sto spase
od propasti dosad nas,
cuj i odsad nase glase
i od sad nam budi spas.
Mocnom rukom vodi, brani
buducnosti srpske brod.
Boze spasi, Boze hrani,
Srpskog Kralja, srpski rod!
Slozi srpsku bracu dragu,
na svak´ dican slavan rad,
sloga bice poraz vragu
a najjaci srpstvu grad.
Nek' na srpstkoj blista grani
bratske sloge zlatan plod.
Boze spasi, Boze hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!
Nek na srpsko vedro celo
tvog ne padne gneva grom,
blagoslovi Srbu selo
polje, njivu, grad i dom!
Kad nastupe borbe dani,
k' pobedi mu vodi hod.
Boze spasi, Boze hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!
Iz mracnoga sinu groba
srpske krune novi sjaj,
nastalo je novo doba,
novu srecu Boze daj.
Kraljevinu srpsku brani,
pet vekovne borbe plod.
Boze spasi, Boze hrani,
moli ti se srpski rod!
ovo je bila sluzbena himna Kraljevine Srbije do 1918.godine,
Napisao ju je 1872 god.Jovan Djordjevic,,,najprije kao komad za pozoriste
"Marko kazuje na kome je carstvo",koja je poslje usvojena kao srpska nacionalna himna.Zapravo je bila posvecena Princu Milanu I,,i sadrzi zivu zelje da postane srpski kralj!
Same rijeci su malo izmjenjene i prilagodjene ovovremenskom,,umjesto "monarhije"preinaceno je iz "srpski kralj" u "srpsku zemlju!"
================================================================
==================================================================
Moj dojam o "nasim" himnama je vrlo pozitivan. Tekstovi, sve svoji
osjecaji ne mogu se opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijevamo opisati
sve dijelove prelijepe nam domovine,.(domovina). Mi smo svojim zemljama jednostavno
odusevljen. Mi ne bi bili MI kad ne bi voljeli svoju grudu.
HASANAGINICA,,Alija Isakovic
Biljeske o piscu:
Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina kao vec ostvaren pripovjedac i romansijer u drami se javio i Alija Isakovic. Rodjen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Pripovjedac, dramski pisac, putopisac i historicar knjizevnosti. Njegova najpoznatija djela su Sunce o desno
rame, Semafor te drame: Kraljevski sudbeni stol, Hasanaginica, To(1979.), Generalijum(1979.) koje su donijele neosporan kvalitet u historijski tok bosnjacke dramske knjizevnosti.Nedavno je objavio Rijecnik karakteristicnih bosanskih rijeci. Trenutno zivi i radi u Sarajevu.
Vrsta djela:
Drama / tragedija
Mjesto radnje:
U Zagvozdu, podno Biokova i na Klisu.
Vrijeme radnje:
Prva polovica 17. stoljeca.
Tema:
Tragicni nesporazum
Ideja:
I mali nesporazum dovoljan je da dodje do tragedije.
Odlomak:
========
"Oblazi ga mati i sestrica,A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."
Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.
===================================================
Kratki sadrzaj:
Sve pocinje kad je junak Hasanaga ranjen u ratu, a zena ga ne posjecuje,jer je u to vrijeme bilo sramota da zena izlazi iz svoga dvora. Zato se Hasanaga razljutio i rekao zeni da kada se vrati kuci da ga ne ceka, negoda ode iz dvora. Ona se rastuzi jer ce morati ostaviti petero djece. Na to dodje njezin brat Pintorovic–beg i da ju udati za Imotskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad ce se udavati preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno
zato jer se nece smilovati djeci. Kad je Hasanaginica to cula, umrla je od tuge.
Kompozicija djela:
Uvod: Hasanaga na ratistu
Pocetak: Hasanagina poruka i Hasanagicin odlazak s dvora
Zaplet: Polazak svatova
Vrhunac: Svatovi pred dvorom i tragicna smrt
Analiza glavnih likova:
Hasanaga
Oko 30 godina, crn, snazan, visok, odbojan i ljut muskarac, ponosan, ali
veliki junak. Iako je otjerao Hasanaginicu on ju je ipak volio svim srcem
sto se pokazuje na pocetku drame. Pored toga on je bio i brizan otac, sin i
brat.
Ovaj odlomak pokazuje njegov ponos i brigu za Hasanaginicom.
HASAN-AGA: A ti peskes! Majko,ona je majka djece moje!
MAJKA: Sikter!
HASAN-AGA: Ona je pod nasim rzom i obrazom!
MAJKA: Sikter!
HASAN-AGA: …Pod nasim namom i imenom Arapovica.
MAJKA: Sikter,rekoh…
Ovaj odlomak pokazuje njegovu brigu za djecom i dvorom.
HASAN-AGA: U dvoru kako?
MAJKA: Nako…
HASAN-AGA: Djeca kako?…
Hasanaginica
Lijepa, plava, oko 26 godina, bujne kose i tijela, dobra, voli djecu i muza,
jadna, tragicna. Njena sudbina isprepletena je nizom problema od kojih je
jedan i njen mali nesporazum sa muzem zbog kojeg i dolazi do zapleta
radnje koja se zavrsava tragicno. Kao i sve zene tog doba njoj su
uskracena glavna prava od kojih je i to da sama odlucuje o svom
zivotu. Njena iskrena ljubav prema muzu se nazalost nije mogla ispoljiti ni
u jednom momentu zbog niza okolnosti i problema. U mnogim odlomcima
i dijelovima drame dobro se pokazuje njena neizmjerna briga i ceznja za
djecom, kao i tuga, jad i nesebicnost. Psihicki Hasanaginica je jako
ozaloscena, potresena i sekirljiva osoba zbog cega je i doslo do tragedije.
Sto se tice njenog karaktera, on je veoma pozitivan sto se moze uvidjeti u
svim dijelovima drame. Pored toga u nekim odlomcima moze se vidjeti da
je Hasanaginica veoma obrazovana i pismena osoba koja je nastojala da
nauci svoju djecu u cemu joj se suprotstavljala Hasanagina majka.
Pintorovic–beg
Oko 35 godina, visok, ponosit, prijek, sutljiv, dobar, ljut, brzoplet i voli
svoju sestru…
U ovom odlomku jasno je naglasena njegova ponositost.
BEG PINTOROVIC: (Prekida) Sta zboris, pjevacu?
GUSLAR: (Ne da se zbuniti)
Doceka ga Vranic Ali-beze,
Isprid njega na noge skocio,
Kod sebe mu misto namistio…
BEG PINTOROVIC: (Ljut) Stani, ne valja ti pjesma. Kako moze beg skakati
na noge prid agom? Gdi to ima? Evo kliskog kadije nek rece.
Sljedeca recenica pokazuje njegovu brzopleost.
BEG PINTOROVIC: Sestro; dosta zbora! Svati dolaze! Otri suze! Pokazi se
cija si!
Pored svoje brzopletosti i ponosa Pintorovic-beg je veoma promisljen i
dobar covjek.
Analiza sporednih likova:
Majka (Hasan-agina)
Oko 45 god, sitnih ociju, blijeda lica, bigotna izraza, loseg karaktera
Majka(bega Pintorovica i Hasanaginice)
Oko 50 god, smirena i vrijedna
Ajkuna:
Oko 16 god., lijepa, vizlasta
Abid:
Nesto stariji od Bega, blagog i dobrocudnog izraza i karaktera
Djeca:
Starija kcerka, 10 godina
Stariji sin, oko 8 godina
Mladja kcerka i Mladji sin, oko 6 godina, blizanci
Pored ovih u drami se pojavljuju jos neki likovi koji nisu u cjelini vezani za
tok radnje i koji samo jednom ili dva puta izlaze na scenu.
Kriticki osvrt na djelo:
Preobrazovanje baladne gradje u dramu Hasanaginica, Isakovic je uradio sa strascu i oprezom stvaralacki raspolozenog povijesnicara zaputivsi se u osvjetljavanje socijalno-historijskih okolnosti pod kojim se mogao dogoditi tragicni nesporazum izmedju muza i zene. On je prvi bosnjacki pisac koji se odlucio za dramatizaciju ove izazovne balade, ali je i prvi dramaticar uopste koji joj se uspio pribliziti na najbezbolniji nacin - sa dvostrukim srcem stvaraoca, starinskim u osluskivanju, a modernim u oblikovanju gradje. Zato je Hasanaginica tekst klasican analognoj sferi i vajanju likova, ali modernih dramaturskih rjesenja po segmentiranju prostora paralelizmu zbivanja, cijom cvrstinom i skladom Isakovic parira stamenom svijetu balade i njenom uvijek krepkom organizmu sto dise carobnom jednostavnoscu savrsenstva.
Ovo je narodna pjesma
Vrsta pjesme:
Lirsko–epska pjesma, Balada
Balada je mjesovita knjizevna vrsta u kojoj se sjedinjuju
lirski, epski i dramski elementi.
Mjesto radnje:Juzna Hrvatska
Vrijeme radnje:Za vrijeme rata s Turcima
Tema:Tema pjesme je tragicna sudbina Hasanaginice
Dojam o djelu:
U drami Hasanaginica ono sto je podstaknulo najvise mojih osjecanja kao
sto je vjerovatno isti slucaj kod vecine citalaca je nesebicnost i ljubav
jedne zene koja je zatrpana porodicnom problematikom koja je opet gusto
protkana drustvenim i intimnim odredjenjima historijskog okvira Bosne iz
prve polovice 17. stoljeca. U drami ono sto me takodjer dosta potaknulo na
vlastito razmisljanje o toku radnje je Isakoviceva smirenost u pisanju koji
je zaustavio svoju tvoracku mastu i vise se priblizio baladi nego nekom
vlastitom stilu i slobodi pisanja. Medjutim nije samo pisac drame doprinjeo
njenoj ljepoti vec i njena vlastita ljepota opjevana u baladi koja je
zbog toga i prevedena na mnogo jezika.
Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala izmedju 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeci tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajuci je "morlacka balada" (morlacka ili iliricka). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji". Od tog trenutka su se poceli nizati prevodi ove pesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevic Puskin (1835), Adam Mickijevic (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu".
Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina kao vec ostvaren pripovjedac i romansijer u drami se javio i Alija Isakovic. Rodjen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Pripovjedac, dramski pisac, putopisac i historicar knjizevnosti. Njegova najpoznatija djela su Sunce o desno
rame, Semafor te drame: Kraljevski sudbeni stol, Hasanaginica, To(1979.), Generalijum(1979.) koje su donijele neosporan kvalitet u historijski tok bosnjacke dramske knjizevnosti.Nedavno je objavio Rijecnik karakteristicnih bosanskih rijeci. Trenutno zivi i radi u Sarajevu.
Vrsta djela:
Drama / tragedija
Mjesto radnje:
U Zagvozdu, podno Biokova i na Klisu.
Vrijeme radnje:
Prva polovica 17. stoljeca.
Tema:
Tragicni nesporazum
Ideja:
I mali nesporazum dovoljan je da dodje do tragedije.
Odlomak:
========
"Oblazi ga mati i sestrica,A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."
Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.
===================================================
Kratki sadrzaj:
Sve pocinje kad je junak Hasanaga ranjen u ratu, a zena ga ne posjecuje,jer je u to vrijeme bilo sramota da zena izlazi iz svoga dvora. Zato se Hasanaga razljutio i rekao zeni da kada se vrati kuci da ga ne ceka, negoda ode iz dvora. Ona se rastuzi jer ce morati ostaviti petero djece. Na to dodje njezin brat Pintorovic–beg i da ju udati za Imotskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad ce se udavati preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno
zato jer se nece smilovati djeci. Kad je Hasanaginica to cula, umrla je od tuge.
Kompozicija djela:
Uvod: Hasanaga na ratistu
Pocetak: Hasanagina poruka i Hasanagicin odlazak s dvora
Zaplet: Polazak svatova
Vrhunac: Svatovi pred dvorom i tragicna smrt
Analiza glavnih likova:
Hasanaga
Oko 30 godina, crn, snazan, visok, odbojan i ljut muskarac, ponosan, ali
veliki junak. Iako je otjerao Hasanaginicu on ju je ipak volio svim srcem
sto se pokazuje na pocetku drame. Pored toga on je bio i brizan otac, sin i
brat.
Ovaj odlomak pokazuje njegov ponos i brigu za Hasanaginicom.
HASAN-AGA: A ti peskes! Majko,ona je majka djece moje!
MAJKA: Sikter!
HASAN-AGA: Ona je pod nasim rzom i obrazom!
MAJKA: Sikter!
HASAN-AGA: …Pod nasim namom i imenom Arapovica.
MAJKA: Sikter,rekoh…
Ovaj odlomak pokazuje njegovu brigu za djecom i dvorom.
HASAN-AGA: U dvoru kako?
MAJKA: Nako…
HASAN-AGA: Djeca kako?…
Hasanaginica
Lijepa, plava, oko 26 godina, bujne kose i tijela, dobra, voli djecu i muza,
jadna, tragicna. Njena sudbina isprepletena je nizom problema od kojih je
jedan i njen mali nesporazum sa muzem zbog kojeg i dolazi do zapleta
radnje koja se zavrsava tragicno. Kao i sve zene tog doba njoj su
uskracena glavna prava od kojih je i to da sama odlucuje o svom
zivotu. Njena iskrena ljubav prema muzu se nazalost nije mogla ispoljiti ni
u jednom momentu zbog niza okolnosti i problema. U mnogim odlomcima
i dijelovima drame dobro se pokazuje njena neizmjerna briga i ceznja za
djecom, kao i tuga, jad i nesebicnost. Psihicki Hasanaginica je jako
ozaloscena, potresena i sekirljiva osoba zbog cega je i doslo do tragedije.
Sto se tice njenog karaktera, on je veoma pozitivan sto se moze uvidjeti u
svim dijelovima drame. Pored toga u nekim odlomcima moze se vidjeti da
je Hasanaginica veoma obrazovana i pismena osoba koja je nastojala da
nauci svoju djecu u cemu joj se suprotstavljala Hasanagina majka.
Pintorovic–beg
Oko 35 godina, visok, ponosit, prijek, sutljiv, dobar, ljut, brzoplet i voli
svoju sestru…
U ovom odlomku jasno je naglasena njegova ponositost.
BEG PINTOROVIC: (Prekida) Sta zboris, pjevacu?
GUSLAR: (Ne da se zbuniti)
Doceka ga Vranic Ali-beze,
Isprid njega na noge skocio,
Kod sebe mu misto namistio…
BEG PINTOROVIC: (Ljut) Stani, ne valja ti pjesma. Kako moze beg skakati
na noge prid agom? Gdi to ima? Evo kliskog kadije nek rece.
Sljedeca recenica pokazuje njegovu brzopleost.
BEG PINTOROVIC: Sestro; dosta zbora! Svati dolaze! Otri suze! Pokazi se
cija si!
Pored svoje brzopletosti i ponosa Pintorovic-beg je veoma promisljen i
dobar covjek.
Analiza sporednih likova:
Majka (Hasan-agina)
Oko 45 god, sitnih ociju, blijeda lica, bigotna izraza, loseg karaktera
Majka(bega Pintorovica i Hasanaginice)
Oko 50 god, smirena i vrijedna
Ajkuna:
Oko 16 god., lijepa, vizlasta
Abid:
Nesto stariji od Bega, blagog i dobrocudnog izraza i karaktera
Djeca:
Starija kcerka, 10 godina
Stariji sin, oko 8 godina
Mladja kcerka i Mladji sin, oko 6 godina, blizanci
Pored ovih u drami se pojavljuju jos neki likovi koji nisu u cjelini vezani za
tok radnje i koji samo jednom ili dva puta izlaze na scenu.
Kriticki osvrt na djelo:
Preobrazovanje baladne gradje u dramu Hasanaginica, Isakovic je uradio sa strascu i oprezom stvaralacki raspolozenog povijesnicara zaputivsi se u osvjetljavanje socijalno-historijskih okolnosti pod kojim se mogao dogoditi tragicni nesporazum izmedju muza i zene. On je prvi bosnjacki pisac koji se odlucio za dramatizaciju ove izazovne balade, ali je i prvi dramaticar uopste koji joj se uspio pribliziti na najbezbolniji nacin - sa dvostrukim srcem stvaraoca, starinskim u osluskivanju, a modernim u oblikovanju gradje. Zato je Hasanaginica tekst klasican analognoj sferi i vajanju likova, ali modernih dramaturskih rjesenja po segmentiranju prostora paralelizmu zbivanja, cijom cvrstinom i skladom Isakovic parira stamenom svijetu balade i njenom uvijek krepkom organizmu sto dise carobnom jednostavnoscu savrsenstva.
Ovo je narodna pjesma
Vrsta pjesme:
Lirsko–epska pjesma, Balada
Balada je mjesovita knjizevna vrsta u kojoj se sjedinjuju
lirski, epski i dramski elementi.
Mjesto radnje:Juzna Hrvatska
Vrijeme radnje:Za vrijeme rata s Turcima
Tema:Tema pjesme je tragicna sudbina Hasanaginice
Dojam o djelu:
U drami Hasanaginica ono sto je podstaknulo najvise mojih osjecanja kao
sto je vjerovatno isti slucaj kod vecine citalaca je nesebicnost i ljubav
jedne zene koja je zatrpana porodicnom problematikom koja je opet gusto
protkana drustvenim i intimnim odredjenjima historijskog okvira Bosne iz
prve polovice 17. stoljeca. U drami ono sto me takodjer dosta potaknulo na
vlastito razmisljanje o toku radnje je Isakoviceva smirenost u pisanju koji
je zaustavio svoju tvoracku mastu i vise se priblizio baladi nego nekom
vlastitom stilu i slobodi pisanja. Medjutim nije samo pisac drame doprinjeo
njenoj ljepoti vec i njena vlastita ljepota opjevana u baladi koja je
zbog toga i prevedena na mnogo jezika.
Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala izmedju 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeci tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajuci je "morlacka balada" (morlacka ili iliricka). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji". Od tog trenutka su se poceli nizati prevodi ove pesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevic Puskin (1835), Adam Mickijevic (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu".
DJULABIJE,,Stanko Vraz
Biljeske o piscu:
Vraz, Stanko (Jakob Frass; Cerovec, 30.6.1810. - Zagreb, 20.5.1851.), knjizevnik. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kriticar, putopisac, prevodilac). Vraz je jedan od najistaknutijih Iliraca i prvi hrvatski profesionalni knjizevnik. 1842. g. s Vukotinovicem i Rakovcem izdaje kriticki casopis "Kolo". U kritici se bori za evropski kriterij i protiv diletantizma, a za knjizevno je stvaranje trazio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske knjizevnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Djulabija i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjez, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, sto je prevladavalo u pjesmama vecine Iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke drustvenog i knjizevnog zivota, posebno utilitarizam i diletantizam pateticnih tamburasa i budnicara. Njegova lirika inspirirana je romanticnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvecenom imaginariom ljubavnim idealima.
Analiza djela:
Djulabije su cilkus ljubavnih pjesama koje je Vraz poceo objavljivati u Danici 1837. godine, da bi ih zatim izdao u zasebnoj knjizi 1840. godine.
Vraz je napisao jos treci i cetvrti dio tog ciklusa pjesama koje su nasuprot I. i II. pjevanju posvecene domovini.
I. pjevanje
35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srce
i dusicu svoju
Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan ceka.
A sestrica nece
da prinose lijeka.
38.
Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.
Sreca bez pokoja
mijenja brzu nogu...
Sto ce donijet sutra
znano j´ samo Bogu
Car je Djulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesnicama Vraz je neki obicni dozivljaj znao tako umjetnicki zaokruziti da se svaka od njih doima kao potpuna umjetnost. Djulabije sadrzavaju dozivljene djelove, (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romanticka. U pjesmi Vraz iznosi ljubav prema Ljubici. Vlada vedro i optimisticko raspolozenje. Nakon njene udaje nostalgija i potistenost, a poslije smrti bol i sucut, jos jednom izrazava koliko ju je volio. Njegovi osobni osjecaji koji se odnose na ljubav prema zeni i domovini su vedri, kasnije nostalgicni i potisteni, povezani su sa pejzazom. Djulabije su
tipican izraz romanticarskog misljenja i nazora sto se narocito ocituje u povezivanju tih dvaju elemenata, a sto u konacnoj varijanti donosi do osjecanja sveljudskog.
III. pjevanje
69.
Krasan si moj kraju
sva su mjesta ista;
Al´ od cvijeta srece
nij´ vec nijednog lista
Samcat po nijh secem
s tugom bez broja
ko po groblju djece
Slava mati moja
Djulabije su u hrvatskoj knjizevnosti i njenoj povijesti proglasene ljubavnim romanom u stihovima. To je ocita zabluda. Srodnosti izmedju Djulabija i razlicitih romana iz vremena romantike, doduse ima. No one su u citavom njihovom ugodjaju, a ne u kompoziciji. Pocevsi pisati pjesme Ljubici, Vraz nije ni mogao znati, kako ce ih zavrsiti. Djulabije su u cijelosti zbirka ljubavnih pjesma, povezanih, no nikakav roman. Po svom sadrzaju i po pjesnikovu osjecanju Djulabije su isto toliko slovenske koliko i hrvatske. U njima je upotrebljen krakovjek, sto ga je Vraz iskoristio vec u slovenskim stihovima.
Stil pisca:
U teznji da nadje sto adekvatniji izraz za svoje pjesnicke vizije Vraz je pronalazio razlicite forme: od klasicnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj nacin obogatio nasu knjizevnost onoga vremena. Bilo je u tom trazenju i lutanja, i slabih stihova, bilo je narocito mnogo borbe s jezikom, sto nije nikakvo cudo jer je Vraz Slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih
momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.
Vraz, Stanko (Jakob Frass; Cerovec, 30.6.1810. - Zagreb, 20.5.1851.), knjizevnik. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kriticar, putopisac, prevodilac). Vraz je jedan od najistaknutijih Iliraca i prvi hrvatski profesionalni knjizevnik. 1842. g. s Vukotinovicem i Rakovcem izdaje kriticki casopis "Kolo". U kritici se bori za evropski kriterij i protiv diletantizma, a za knjizevno je stvaranje trazio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske knjizevnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Djulabija i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjez, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, sto je prevladavalo u pjesmama vecine Iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke drustvenog i knjizevnog zivota, posebno utilitarizam i diletantizam pateticnih tamburasa i budnicara. Njegova lirika inspirirana je romanticnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvecenom imaginariom ljubavnim idealima.
Analiza djela:
Djulabije su cilkus ljubavnih pjesama koje je Vraz poceo objavljivati u Danici 1837. godine, da bi ih zatim izdao u zasebnoj knjizi 1840. godine.
Vraz je napisao jos treci i cetvrti dio tog ciklusa pjesama koje su nasuprot I. i II. pjevanju posvecene domovini.
I. pjevanje
35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srce
i dusicu svoju
Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan ceka.
A sestrica nece
da prinose lijeka.
38.
Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.
Sreca bez pokoja
mijenja brzu nogu...
Sto ce donijet sutra
znano j´ samo Bogu
Car je Djulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesnicama Vraz je neki obicni dozivljaj znao tako umjetnicki zaokruziti da se svaka od njih doima kao potpuna umjetnost. Djulabije sadrzavaju dozivljene djelove, (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romanticka. U pjesmi Vraz iznosi ljubav prema Ljubici. Vlada vedro i optimisticko raspolozenje. Nakon njene udaje nostalgija i potistenost, a poslije smrti bol i sucut, jos jednom izrazava koliko ju je volio. Njegovi osobni osjecaji koji se odnose na ljubav prema zeni i domovini su vedri, kasnije nostalgicni i potisteni, povezani su sa pejzazom. Djulabije su
tipican izraz romanticarskog misljenja i nazora sto se narocito ocituje u povezivanju tih dvaju elemenata, a sto u konacnoj varijanti donosi do osjecanja sveljudskog.
III. pjevanje
69.
Krasan si moj kraju
sva su mjesta ista;
Al´ od cvijeta srece
nij´ vec nijednog lista
Samcat po nijh secem
s tugom bez broja
ko po groblju djece
Slava mati moja
Djulabije su u hrvatskoj knjizevnosti i njenoj povijesti proglasene ljubavnim romanom u stihovima. To je ocita zabluda. Srodnosti izmedju Djulabija i razlicitih romana iz vremena romantike, doduse ima. No one su u citavom njihovom ugodjaju, a ne u kompoziciji. Pocevsi pisati pjesme Ljubici, Vraz nije ni mogao znati, kako ce ih zavrsiti. Djulabije su u cijelosti zbirka ljubavnih pjesma, povezanih, no nikakav roman. Po svom sadrzaju i po pjesnikovu osjecanju Djulabije su isto toliko slovenske koliko i hrvatske. U njima je upotrebljen krakovjek, sto ga je Vraz iskoristio vec u slovenskim stihovima.
Stil pisca:
U teznji da nadje sto adekvatniji izraz za svoje pjesnicke vizije Vraz je pronalazio razlicite forme: od klasicnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj nacin obogatio nasu knjizevnost onoga vremena. Bilo je u tom trazenju i lutanja, i slabih stihova, bilo je narocito mnogo borbe s jezikom, sto nije nikakvo cudo jer je Vraz Slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih
momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.
Subscribe to:
Posts (Atom)