Biljeske o piscu:
Aleksandar Sergejevic Puskin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemickoj kuci. Zbog slobodoumlja koje izrazava u svojim djelima cesto je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u 38. godini zivota.
Ideja:
Nikada ne smijemo biti oholi i sebicni kao baka.
Analiza glavnih likova:
Starac – bio je posten i dobar
Baka – okrutna i sebicna
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve zelje starcu koje ih je zadala
baka, ali ne i zadnju.
Sporedni likovi:
Sluge, lude
Kratki sadrzaj:
Starac i baka su zivjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrezu u more i izvukao ju punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treci put, u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da ce mu tada ispuniti zelje. Starac je pustio. Vratio se kuci i to rekao starici.
Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kuci. On je pred kolibom nasao novo korito.
Baka ga je izgrdila i poslala da zatrazi kucu. On je otisao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da zeli biti bogata vlastelinka. Starac je otisao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je proslo nekoliko tjedana. Tada je dosao starac i baka mu je naredila da zeli biti carica. Starac se protivio ali je kasnije otisao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio jos veci i raskosniji dvorac. Kada je dosao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala strazare da ga odvedu. Baki je vec postalo dosadno i rekla je starcu neka zazeli od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava sve zelje koje joj se prohtiju. Starac je otisao i zamolio ribicu. Ona ga je slusala i zatim zaronila. Starac je dugo cekao odgovor. Zatim se vrato. Vidio je da vise nema dvorca nego je umjesto njega opet ona stara koliba.
Friday, June 3, 2011
Thursday, June 2, 2011
DJUKA BEGOVIC.,,,Ivan Kozarac
Biljeske o piscu:
Ivan Kozarac rodjen je u seljackoj familiji 8.februara 1885. godine u Vinkovcima. Razocaran dobivanjem losih ocjena i smrcu oca nakon dva razreda gimnazije napusta skolu. Bio je kao vjezbalo na sudu i citao je knjige, romane. Slusao je crte iz socijalnog zivota Krajine. Nakon dosta procitanih knjiga ruskih realista i sam je poceo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratica Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovodje u nakladnom fondu Drustva hrvatskih knjizevnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u ljecilistu na Sljemenu i vraca se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navrsivsi 25 godina zivota. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom zivotu i knjizevnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psiholoski roman Djuka Begovic, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj knjizevnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Vec kao sedamnaestogodisnjak pisao je pjesme i crtice u pravnickom glasilu "Naša Sloga". Politicke clanke objavljivao je u listu Frana Supila "Novi List" i u naprednjackom "Hrvatski djak". Za zivota tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela "Slavonska krv". U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijancevanje, bijelu kugu, lazno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za drzavnim sluzbama…. ). Kao novelist odlikuje se izostrenim darom zapazanja, lirskim opisima, spontanoscu u izrazavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psiholosku rasclambu. Predstavlja se kao pjesnik i kriticar slavonskog sela, tj. kao izraziti "novelist sela". Vrhunac njegovog stvaralastva oznacava psiholoski roman Djuka Begovic, roman o pojedincu, koji oslikava drustvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeca. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao paznju knjizevne kritike. Ivan Goran Kovacic u tekstu Zivot od komada u "Novosti" uvrstio je Djuku Begovica u dvadesetak najuspjelijih djela slavenske knjizevnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi slavonske duse, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti "pucki modernist" koji je u knjizevnost unio svjez i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izrazajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovrseno, ali zivo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleza inace strogi sudac hrvatske knjizevne bastine u poznatom eseju "Hrvatska knjizevna laz" opisao je da niko nije znao tako dobro pisati kao "pucki ucitelj" Leskovar i kaplar Kozarac mladji.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeca
Tema:
Pokusaj bijega od svakodnevnog zivota, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne
sadasnjosti, te mucno lomljenje vlastitog zivota.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako zivjeti.
- Opis prilika i zivota ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
drustvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrasnjeg zivota glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
raznolik, bez silnih dogadjaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su
udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema zivotu koja se dade izvrsno sloziti u
izreku "ko mi sta moze?",
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on
opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne sadasnjosti.
- Smijesna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti dusevnih
funkcija, te prepustanje nesputanom zivotu, alkoholu, rasipnistvu i
erotskim uzicima.
- Sjecanje na posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne
krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se zbivanja, koji su se isprepletali sa
dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
zivota i beznadni polozaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema zeni, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Djukino ponasanje.
- Mucno lomljenje vlastitog zivota.
- Zov zemlje.
- Lirski opis sume.
- Opis mahnite voznje.
Struktura djela:
Psiholoski roman kao pripovjedacko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava drustvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mucno lomljenje vlastitog zivota. Psiholoski, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate knjizevne forme. Pokusava se uzdici iznad konvencija sredine, ali ubrzo se jos nemocnije rusi u nju i propada. Djuka je ujedno simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno knjizevno lice. U srdzbi ubija rodjenog oca, u veselju pjeva, ojadjen muci sebe i druge, u dusi samotnicki trpi, u sumi vristi od radosti. Uglavnom zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost.
Inspiracija iz slicnog djela:
U svojim djelima se osjeca utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradjanskom zivotu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratica Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Sima Begovic je Dukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku.
Djuka Begovic je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako zivjeti u toj sredini. Zeli zivjeti nesputanim zivotom, prepusta se alkoholu, rasipnistvu i erotskim uzicima. U unutarnjem monologu prozima se mucno lomljenje vlastitog zivota i reagiranje sela na njegovo ponasanje. On je simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipnistvo i naglaseni erotizam u njemu nasla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost sto ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i zivotne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu proslost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Djuka je originalno i kompleksno knjizevno lice, koji u srdzbi ubija rodjenog oca. Zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost. On je kontradiktorna licnost: u jednoj osobi i becar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponasanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve sto radi, radi za vlastiti uzitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica, Djukina zena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra dusa, golublja krv.
Sadrzaj:
Nakon cetiri godine robijanja, vratio se Djuka Begovic svojoj kuci skrivecki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjiste okrpano i napola sruseno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kozuhom umjesto uzglavlja. Tek je vise paucine po zidovima i vise rupa po tlu. Sve je obisao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav njezan osjecaj. Razmisljajuci, sjetio se sebe kao djecaka "jedinkom" kako ga je otac Sima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domacih zivotinja, a duga, tek nesto forinti. Njegov otac Sima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: "Eto sto je moj jedinak!" A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija case i stipa cure i snase. Kada je doslo vrijeme Djuki za skolu, jedva je isao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: "Sto ce sin Sime Begovica u skoli? Da zulja kosti ! Nece on biti niciji sluga, on ce bito svoj gazda, pa sto ce njemu, "jedinku" skola ?" I tako je to sve islo dok Djuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoci, druzio se sa slugama i od njih ucio prostastvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: "Ima Sima novaca za nadnicare, pa ce mu da se ti muci!" majke se jedva i sjecao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kuci njegova oca uvijek je bilo zena. S 15 godina vec je imao curu, kojoj je kupovao kolace i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trosio otac, a trosio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina ozenio se Djuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca vec mu je omrznula. Djuka je htio zenu snaznu, zivahnu, punu strasti i zudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mucio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noci, da ni spavati nije mogla. Sjecao se on svoje Marijice i bilo mu je tesko: "Dobra je bila ! Golublja krv ! Dusa ! Al ja . . . ja ?" Sjetio se birtasice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajuci se i kartajuci. Oboje su ludovali cijele noci sa istim strastima i neobuzdanoscu. Birtas je sutio i muzao od Djuke na kartama novac. Zena mu se Marijica hvalila bogu sto je pusta na miru, tek otac Sima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtasica.
Kako je doslo vrijeme za vojsku, Djuka je morao otici. Odsluzio je tri godine. Nedugo iza Djukina odlaska, Marijica je rodila kcerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Djuka vratio iz vojske, otac nije imao vise zene u kuci, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na cuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtasice grijuci svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Vec prvoga dana, otac i sin su se zestoko sukobili. Djuka je saznao, da je otac u svaleranju s birtasicom spiskao oko 800 forinti, a kada je jos saznao da mu otac hoce prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nesto okrutno, te mu se zacrnilo pred ocima, dohvatio je zarac i svom silinom udario oca po glavi: "Eto ti ! – sapnu Djuka i odvuce se u birtiju. Sve je to prolazilo Djukinim mozgom, nesto je vidio jasnije, a necega se jedva sjecao. A ove 4 godine tamnice: "A trazio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duse. I ja , i ja je nemam!" I sjecanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamnicara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo zandari s puskama. Svijet gleda, neko sazalno, a neko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: "Robijasi, robijasi !" I za godinu dana sve te vrijedja i pozelis noc, san, mislis: "Lakse je nocu !" A kad padne noc, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i neda se izbaciti. Sad misli o zeni i djetetu i njegovom zivotarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamnicaru, o birtasici, pa kao u groznici stvori se cudna slika njegova zivota. "Sta li cu ja? Kako da zivim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoci, pohita prema konjima, uskoci u kola i potjera konje preko sljivika, zita, jecma. Nije mario sto gazi po tudjem trudu i plodinama, samo goni konje, bas kao nekad. Lice mu se izoblicilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bjesnje da je suma jecala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, sibao bicem, te sidje s kola i pocne udarati po konjima. Konji vristali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedose. A Djuka nije prestajao, samo je udarao. Konacno konji pocese klecati, stenjati i lijevi se ispruzi po tlu, te zacvili i gotovo zaplace. Djuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. "Dobro, moj Dorate!" - i isprica se konju: "Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zasto?"
Nakon nekoliko dana dodje baba Mara i zapita ga sta ce biti s njegovom kceri Smiljom. Zastidio se Djuka sto se svoje kceri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluci da ce promijeniti svoj nacin zivota. Poceo je obradjivati svoju zemlju, od jutra do veceri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kuci poradio.
I dodje zima, a Djuka se odjednom umorio. Sjedi i razmislja: "Je li to zivot? Zasto li se on pati, muci i bjezi od ljudi. Smilja mu je sve sto ima. I jos ga ni jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to sto stice zuljevima i znojem neko ce zgrnuti i to zato sto ce bito Smiljin muz. Poceo je zaliti samoga sebe. Samoce se odrekao, posla ostavio i poceo zivjeti onako kako je prije zivio. Kod staroga cice Pana poceo je zalaziti na divane. Pricali oni o svemu, a najvise o mladosti, momastvu i becarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepse bilo u mladosti, a Djuka najmladju uvijek je bio protiv: "Zar je to stogod ?" i zapocne pricati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snasama: "Vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao sokacki i ularom, sta sam god dohvatio. One su bile vase, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem sakom u rebra i jos mora kazati da joj je to slatko i jos su vas varale, a dica Bog zna cija su."
Zivio je Djuka ne osvrcuci se na druge i ne gledajuci kako drugi zive, no nesto ga je tjeralo na takav zivot. Volio je biti takav: "Gnjila krv !" - kaze Djuka sebi i drugima. "Simina bisna krv !" - govorili starci.
I ovakav zivot ucinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za zulj i znoj. I opet podje po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju case do dna i samouvjeren govori: "Pijte, trosite! Novac u dzepu – vrag u srcu !" Djuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muci i ne mori: "Pa sta kosta, nek' kosta !" A birtas pise brojke kredom dvostruko i trostruko sve na racun Djuke, a on ne mari, rasipan je kao knezevsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti cesto su stizale, no on nije mario, vec trosio – dok ima biti ce svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, poceo je obilaziti i oko zena. Ruza, zena cobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oci crne i velike, kosa jos crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' tresnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretac zivota. A kako je dosao kraj te ljubavi s Ruzom nije mu bilo jasno. Opazao je da ona nije nista posebno, vec je ista kao i druge zene, pa se zar polako gasila. U njemu je bila sokacka krv, koja tezi za sto vecim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Djuka promijenio. Postao je mucaljiv i smrknut. Mucio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj nacin zivota, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Poceo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom zivotu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i vec su na prodaji Djukina imanja. Odlucio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Dosao je dan prostenja i Djuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilacke jer se on iskreno kaje i nada milosti bozjoj.
Godilo je Djuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, poceo je pitati samoga sebe: "Zasto je on tu? Da se pokaje! Sto se ja imam kajati? – pitao se – ludo je sto sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Djuke Begovica. On, hulja prvog reda, becar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, nece: "Ne, pa da se o zivotu radi!" Ostavi Djuka Ilacu, svoje suseljane, prostenje i vrati se kuci. Odmah je odlucno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i drazbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuca, a konje, kola i orudje takodjer je prodao. Novac je odmah ulozio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tistio. On da pokloni 1. 200. - forinti kceri? Ona ce se udati, a muz ce ga potrositi na rakiju, a nista pametno s novcem nece uciniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Djuka vrati starome zivotu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za unistavanjem i rasipanjem. Potrosio je Smiljin miraz, prodao kucu i vise mu nista nije ostalo od imanja. Djuka Begovic je sada sluga. Unajmio se kod covjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za cobana. I danju i nocu je sa coporom ovaca. Sam, niti ko ide k njemu, niti on trazi koga. Ne zali on ni za kucom, ni za zemljom, niti za onim zivotom becara.
Mozda ce se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat ce, krasti ce, ko zna.
Ivan Kozarac rodjen je u seljackoj familiji 8.februara 1885. godine u Vinkovcima. Razocaran dobivanjem losih ocjena i smrcu oca nakon dva razreda gimnazije napusta skolu. Bio je kao vjezbalo na sudu i citao je knjige, romane. Slusao je crte iz socijalnog zivota Krajine. Nakon dosta procitanih knjiga ruskih realista i sam je poceo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratica Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovodje u nakladnom fondu Drustva hrvatskih knjizevnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u ljecilistu na Sljemenu i vraca se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navrsivsi 25 godina zivota. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom zivotu i knjizevnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psiholoski roman Djuka Begovic, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj knjizevnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Vec kao sedamnaestogodisnjak pisao je pjesme i crtice u pravnickom glasilu "Naša Sloga". Politicke clanke objavljivao je u listu Frana Supila "Novi List" i u naprednjackom "Hrvatski djak". Za zivota tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela "Slavonska krv". U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijancevanje, bijelu kugu, lazno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za drzavnim sluzbama…. ). Kao novelist odlikuje se izostrenim darom zapazanja, lirskim opisima, spontanoscu u izrazavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psiholosku rasclambu. Predstavlja se kao pjesnik i kriticar slavonskog sela, tj. kao izraziti "novelist sela". Vrhunac njegovog stvaralastva oznacava psiholoski roman Djuka Begovic, roman o pojedincu, koji oslikava drustvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeca. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao paznju knjizevne kritike. Ivan Goran Kovacic u tekstu Zivot od komada u "Novosti" uvrstio je Djuku Begovica u dvadesetak najuspjelijih djela slavenske knjizevnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi slavonske duse, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti "pucki modernist" koji je u knjizevnost unio svjez i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izrazajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovrseno, ali zivo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleza inace strogi sudac hrvatske knjizevne bastine u poznatom eseju "Hrvatska knjizevna laz" opisao je da niko nije znao tako dobro pisati kao "pucki ucitelj" Leskovar i kaplar Kozarac mladji.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeca
Tema:
Pokusaj bijega od svakodnevnog zivota, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne
sadasnjosti, te mucno lomljenje vlastitog zivota.
Problematika koja se obradjuje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako zivjeti.
- Opis prilika i zivota ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
drustvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrasnjeg zivota glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
raznolik, bez silnih dogadjaja sa mladenackim dobom jakih kriza koje su
udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema zivotu koja se dade izvrsno sloziti u
izreku "ko mi sta moze?",
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rjesenju iz nastale situacije, jer on
opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ruzne sadasnjosti.
- Smijesna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti dusevnih
funkcija, te prepustanje nesputanom zivotu, alkoholu, rasipnistvu i
erotskim uzicima.
- Sjecanje na posljedica dusevne klonulosti, nemoci zivaca nakon jedne
krize.
- Napola rezignirani covjek prisjeca se zbivanja, koji su se isprepletali sa
dojmovima sadasnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
zivota i beznadni polozaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema zeni, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Djukino ponasanje.
- Mucno lomljenje vlastitog zivota.
- Zov zemlje.
- Lirski opis sume.
- Opis mahnite voznje.
Struktura djela:
Psiholoski roman kao pripovjedacko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava drustvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mucno lomljenje vlastitog zivota. Psiholoski, realisticki, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate knjizevne forme. Pokusava se uzdici iznad konvencija sredine, ali ubrzo se jos nemocnije rusi u nju i propada. Djuka je ujedno simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno knjizevno lice. U srdzbi ubija rodjenog oca, u veselju pjeva, ojadjen muci sebe i druge, u dusi samotnicki trpi, u sumi vristi od radosti. Uglavnom zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost.
Inspiracija iz slicnog djela:
U svojim djelima se osjeca utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utucenih ljudi u malogradjanskom zivotu, sa vjecno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj buducnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratica Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Sima Begovic je Dukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku.
Djuka Begovic je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako zivjeti u toj sredini. Zeli zivjeti nesputanim zivotom, prepusta se alkoholu, rasipnistvu i erotskim uzicima. U unutarnjem monologu prozima se mucno lomljenje vlastitog zivota i reagiranje sela na njegovo ponasanje. On je simbol muske snage, covjek sirokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipnistvo i naglaseni erotizam u njemu nasla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost sto ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i zivotne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu proslost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Djuka je originalno i kompleksno knjizevno lice, koji u srdzbi ubija rodjenog oca. Zivi svoj zivot bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Pozelio je zivjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te dozivljava nerazumijevanje, pogrde i sazaljivu ravnodusnost. On je kontradiktorna licnost: u jednoj osobi i becar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponasanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve sto radi, radi za vlastiti uzitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica, Djukina zena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra dusa, golublja krv.
Sadrzaj:
Nakon cetiri godine robijanja, vratio se Djuka Begovic svojoj kuci skrivecki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjiste okrpano i napola sruseno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kozuhom umjesto uzglavlja. Tek je vise paucine po zidovima i vise rupa po tlu. Sve je obisao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav njezan osjecaj. Razmisljajuci, sjetio se sebe kao djecaka "jedinkom" kako ga je otac Sima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domacih zivotinja, a duga, tek nesto forinti. Njegov otac Sima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan picu i zenama, radio je samo toliko koliko je bilo nuzno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Djuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: "Eto sto je moj jedinak!" A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija case i stipa cure i snase. Kada je doslo vrijeme Djuki za skolu, jedva je isao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: "Sto ce sin Sime Begovica u skoli? Da zulja kosti ! Nece on biti niciji sluga, on ce bito svoj gazda, pa sto ce njemu, "jedinku" skola ?" I tako je to sve islo dok Djuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoci, druzio se sa slugama i od njih ucio prostastvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: "Ima Sima novaca za nadnicare, pa ce mu da se ti muci!" majke se jedva i sjecao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kuci njegova oca uvijek je bilo zena. S 15 godina vec je imao curu, kojoj je kupovao kolace i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trosio otac, a trosio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina ozenio se Djuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je sutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca vec mu je omrznula. Djuka je htio zenu snaznu, zivahnu, punu strasti i zudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mucio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noci, da ni spavati nije mogla. Sjecao se on svoje Marijice i bilo mu je tesko: "Dobra je bila ! Golublja krv ! Dusa ! Al ja . . . ja ?" Sjetio se birtasice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajuci se i kartajuci. Oboje su ludovali cijele noci sa istim strastima i neobuzdanoscu. Birtas je sutio i muzao od Djuke na kartama novac. Zena mu se Marijica hvalila bogu sto je pusta na miru, tek otac Sima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtasica.
Kako je doslo vrijeme za vojsku, Djuka je morao otici. Odsluzio je tri godine. Nedugo iza Djukina odlaska, Marijica je rodila kcerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Djuka vratio iz vojske, otac nije imao vise zene u kuci, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na cuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtasice grijuci svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Vec prvoga dana, otac i sin su se zestoko sukobili. Djuka je saznao, da je otac u svaleranju s birtasicom spiskao oko 800 forinti, a kada je jos saznao da mu otac hoce prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nesto okrutno, te mu se zacrnilo pred ocima, dohvatio je zarac i svom silinom udario oca po glavi: "Eto ti ! – sapnu Djuka i odvuce se u birtiju. Sve je to prolazilo Djukinim mozgom, nesto je vidio jasnije, a necega se jedva sjecao. A ove 4 godine tamnice: "A trazio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duse. I ja , i ja je nemam!" I sjecanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamnicara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo zandari s puskama. Svijet gleda, neko sazalno, a neko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: "Robijasi, robijasi !" I za godinu dana sve te vrijedja i pozelis noc, san, mislis: "Lakse je nocu !" A kad padne noc, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i neda se izbaciti. Sad misli o zeni i djetetu i njegovom zivotarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamnicaru, o birtasici, pa kao u groznici stvori se cudna slika njegova zivota. "Sta li cu ja? Kako da zivim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoci, pohita prema konjima, uskoci u kola i potjera konje preko sljivika, zita, jecma. Nije mario sto gazi po tudjem trudu i plodinama, samo goni konje, bas kao nekad. Lice mu se izoblicilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bjesnje da je suma jecala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, sibao bicem, te sidje s kola i pocne udarati po konjima. Konji vristali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedose. A Djuka nije prestajao, samo je udarao. Konacno konji pocese klecati, stenjati i lijevi se ispruzi po tlu, te zacvili i gotovo zaplace. Djuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. "Dobro, moj Dorate!" - i isprica se konju: "Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zasto?"
Nakon nekoliko dana dodje baba Mara i zapita ga sta ce biti s njegovom kceri Smiljom. Zastidio se Djuka sto se svoje kceri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluci da ce promijeniti svoj nacin zivota. Poceo je obradjivati svoju zemlju, od jutra do veceri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kuci poradio.
I dodje zima, a Djuka se odjednom umorio. Sjedi i razmislja: "Je li to zivot? Zasto li se on pati, muci i bjezi od ljudi. Smilja mu je sve sto ima. I jos ga ni jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to sto stice zuljevima i znojem neko ce zgrnuti i to zato sto ce bito Smiljin muz. Poceo je zaliti samoga sebe. Samoce se odrekao, posla ostavio i poceo zivjeti onako kako je prije zivio. Kod staroga cice Pana poceo je zalaziti na divane. Pricali oni o svemu, a najvise o mladosti, momastvu i becarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepse bilo u mladosti, a Djuka najmladju uvijek je bio protiv: "Zar je to stogod ?" i zapocne pricati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snasama: "Vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao sokacki i ularom, sta sam god dohvatio. One su bile vase, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem sakom u rebra i jos mora kazati da joj je to slatko i jos su vas varale, a dica Bog zna cija su."
Zivio je Djuka ne osvrcuci se na druge i ne gledajuci kako drugi zive, no nesto ga je tjeralo na takav zivot. Volio je biti takav: "Gnjila krv !" - kaze Djuka sebi i drugima. "Simina bisna krv !" - govorili starci.
I ovakav zivot ucinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za zulj i znoj. I opet podje po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju case do dna i samouvjeren govori: "Pijte, trosite! Novac u dzepu – vrag u srcu !" Djuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muci i ne mori: "Pa sta kosta, nek' kosta !" A birtas pise brojke kredom dvostruko i trostruko sve na racun Djuke, a on ne mari, rasipan je kao knezevsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti cesto su stizale, no on nije mario, vec trosio – dok ima biti ce svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, poceo je obilaziti i oko zena. Ruza, zena cobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oci crne i velike, kosa jos crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' tresnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretac zivota. A kako je dosao kraj te ljubavi s Ruzom nije mu bilo jasno. Opazao je da ona nije nista posebno, vec je ista kao i druge zene, pa se zar polako gasila. U njemu je bila sokacka krv, koja tezi za sto vecim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Djuka promijenio. Postao je mucaljiv i smrknut. Mucio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj nacin zivota, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Poceo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom zivotu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i vec su na prodaji Djukina imanja. Odlucio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Dosao je dan prostenja i Djuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilacke jer se on iskreno kaje i nada milosti bozjoj.
Godilo je Djuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, poceo je pitati samoga sebe: "Zasto je on tu? Da se pokaje! Sto se ja imam kajati? – pitao se – ludo je sto sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Djuke Begovica. On, hulja prvog reda, becar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, nece: "Ne, pa da se o zivotu radi!" Ostavi Djuka Ilacu, svoje suseljane, prostenje i vrati se kuci. Odmah je odlucno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i drazbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuca, a konje, kola i orudje takodjer je prodao. Novac je odmah ulozio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tistio. On da pokloni 1. 200. - forinti kceri? Ona ce se udati, a muz ce ga potrositi na rakiju, a nista pametno s novcem nece uciniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Djuka vrati starome zivotu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za unistavanjem i rasipanjem. Potrosio je Smiljin miraz, prodao kucu i vise mu nista nije ostalo od imanja. Djuka Begovic je sada sluga. Unajmio se kod covjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za cobana. I danju i nocu je sa coporom ovaca. Sam, niti ko ide k njemu, niti on trazi koga. Ne zali on ni za kucom, ni za zemljom, niti za onim zivotom becara.
Mozda ce se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat ce, krasti ce, ko zna.
HRVATSKI BOG MARS,,Miroslav Krleza
Biljeske o piscu:
Miroslav Krleza (1893. – 1981.), jedan je od najznacajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Evropi. Poslije zavrsene nize gimnazije u Zagrebu je
prekinuo vojni studij u pestanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od
pojava Oktobarske revolucije angazira se dosljedno na strani ratnickog
pokreta ocjenjujuci rusku revoluciju kao "signal svjetionika nad
brodolomom medjunarodne situacije". U literaturi javlja se 1914. god. i
prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan
(1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramaticar i
esejist, suradjivao je u brojnim casopisima i listovima te je sam pokrenuo
cetiri knjizevne revije: Plamen (1919.), Knjizevna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pecat (1939. – 1940). Od 1950. god. na celu je
Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija.
U vrijeme kad se domaca literatura gusi u formalistickoj igri i nekritickom
oponasanju nekih modernistickih uzora javlja se kao pisac "nov po izrazu
kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmislja, nov u formi
kao i u sadrzini". Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike
bolesti, rata, jeseni i predvecerja, ali i akorde koji zrace optimizmom i
povjerenjem u sutrasnjicu. U proznom djelu dao je Krleza kompleksnu
sliku naseg drustva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane
tajnovitoscu ljepote. Krleza je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog
stoljeca dajuci pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu citavu
galeriju velikih lijecnika, ucenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za
Krlezino djelo karakteristicno je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji
sklad koji sugerira "da svaka nova knjiga ovog umjetnika znaci samo
jedan odlomak njegova djela kao cjeline".
Rat u djelima Miroslava Krleze:
Godine 1913. Krleza je prekinuo vojni studij. Vec tu je pokazao svoje
misljenje o ratu. Prvi osjecaj o ratu Krleza iskazuje 1914. pocetkom prvog
svjetskog rata. On je pogodjen uzasima rata i ratnim razaranjima, protivi
se ratu pa pise zbirku novela "Hrvatski bog Mars". Te novele su posvecene
ratu, u njima Krleza iznosi svoje osjecaje prema ratu. On na pomalo
ironican nacin opisuje rat i prikazuje koliko je rat besmislen. Krleza u tim
novelama prikazuje ponasanje i reagiranje ljudi na razne stvari: on te
ljude usporedjuje sa raznim zivotinjama, stvarima… On prikazuje kako
ljudski zivot u ratu ne vrijedi nista i kako covjek u ratu gubi i ono malo sta
ima: "I tako se baraka Pet Be pocela kladiti na Vidovicevu glavu, da nece
do jutra". Krleza ipak ne unosi u svoja djela puno osjecaja, vec on
prepusta citatelju da razmisli o ratu.
Miroslav Krleza (1893. – 1981.), jedan je od najznacajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Evropi. Poslije zavrsene nize gimnazije u Zagrebu je
prekinuo vojni studij u pestanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od
pojava Oktobarske revolucije angazira se dosljedno na strani ratnickog
pokreta ocjenjujuci rusku revoluciju kao "signal svjetionika nad
brodolomom medjunarodne situacije". U literaturi javlja se 1914. god. i
prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan
(1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramaticar i
esejist, suradjivao je u brojnim casopisima i listovima te je sam pokrenuo
cetiri knjizevne revije: Plamen (1919.), Knjizevna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pecat (1939. – 1940). Od 1950. god. na celu je
Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija.
U vrijeme kad se domaca literatura gusi u formalistickoj igri i nekritickom
oponasanju nekih modernistickih uzora javlja se kao pisac "nov po izrazu
kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmislja, nov u formi
kao i u sadrzini". Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike
bolesti, rata, jeseni i predvecerja, ali i akorde koji zrace optimizmom i
povjerenjem u sutrasnjicu. U proznom djelu dao je Krleza kompleksnu
sliku naseg drustva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane
tajnovitoscu ljepote. Krleza je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog
stoljeca dajuci pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu citavu
galeriju velikih lijecnika, ucenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za
Krlezino djelo karakteristicno je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji
sklad koji sugerira "da svaka nova knjiga ovog umjetnika znaci samo
jedan odlomak njegova djela kao cjeline".
Rat u djelima Miroslava Krleze:
Godine 1913. Krleza je prekinuo vojni studij. Vec tu je pokazao svoje
misljenje o ratu. Prvi osjecaj o ratu Krleza iskazuje 1914. pocetkom prvog
svjetskog rata. On je pogodjen uzasima rata i ratnim razaranjima, protivi
se ratu pa pise zbirku novela "Hrvatski bog Mars". Te novele su posvecene
ratu, u njima Krleza iznosi svoje osjecaje prema ratu. On na pomalo
ironican nacin opisuje rat i prikazuje koliko je rat besmislen. Krleza u tim
novelama prikazuje ponasanje i reagiranje ljudi na razne stvari: on te
ljude usporedjuje sa raznim zivotinjama, stvarima… On prikazuje kako
ljudski zivot u ratu ne vrijedi nista i kako covjek u ratu gubi i ono malo sta
ima: "I tako se baraka Pet Be pocela kladiti na Vidovicevu glavu, da nece
do jutra". Krleza ipak ne unosi u svoja djela puno osjecaja, vec on
prepusta citatelju da razmisli o ratu.
STRANAC,,Albert Camus
Biljeske o piscu:
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramaticar i
esejist. Dobitnik nobelove nagrade za knjizevnost 1957. godine.
Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni
urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvecuje se iskljucivo knjizevnosti.
Poginuo u automobilskoj nesreci. Citav Camusov opus temelji se na ideji
apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muci pitanje: kako pomiriti
covjekovu ceznju za vjecnoscu i efemernost njegove egzistencije?
Pokusavajuci rijesiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu,
koji zivotu daje sadrzaj i velicinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja
stvaralacki akt koji tu apsurdnost porice ("stvarati znaci dvaput zivjeti").
Camus istice poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je
izgubila dodir s prirodom, sa cistocom krajolika; umorna i neuroticna,
ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost veceri. Modernog covjeka
naziva hladnim, cinicnim monstrumom. Nasuprot svijetu danasnjice
evocira primjer stare Grcke, koja je "u svemu znala naci pravu mjeru".
Ateist s dusom krscanina. Camus zeli da se spase moralne i duhovne
vrijednosti covjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u
apsurdnosti zivota.
Knjizevna vrsta:
Moderni roman lika
Mjesto radnje:
Alzir
Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela:
- I dio – 6 poglavlja
- II dio – 5 poglavlja
Kratki sadrzaj:
Radnja romana dogadja se u Alziru. Glavni junak je mali namjestnik
Mersault, mladic s banalnim zivotom bezbroja malih, beznacajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, zapocinje jednostavnom konstatacijom:
"Danas je majka umrla". Od te prve jednostavne recenice u romanu svi
dogadjaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta beznacajna svakodnevnost i ispunila prvi
dio ove ispovjedi. Mir i ravnodusnost kojom Mersault putuje na pokop
majke, mir koji u njemu ucestvuje, produzuje se do posljednjeg retka
knjige. U njegovu zivotu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s
njima, ljubiti - to je okvir njegova zivota, okvir koji ispunjava iz dana u
dan na isti nacin. Jedan dogadjaj odjednom unosi promjenu u taj zivot.
Za uobicajnog izleta u okolici grada Alzira s prijateljem i djevojkama,
dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov
prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prosao
Raymond kojeg je Arapin ranio nozem. Kad su se strasti smirile i cinilo se
da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pistoljem ubija tog
Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogadjaja osim
ispitivanja i sudjenja, on sadrzi osjecanja i misli Camusova junaka,
koji ne moze dati nikakvo objasnjenje za svoj postupak; isto tako ne
moze pronaci nijedan razlog pokajanja, niti zeli da se spasi. Smrt na koju
je osudjen prima potpuno ravnodusno, uvjeren da je, napokon,
sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nesto poduzeti.
Uzasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodusnoscu ocito
je uzasavanje koje covjek pokazuje pred otkricem besmislenosti,
apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona
nije ni u cemu gora od zivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona
apsolutni kraj.
Analiza likova:
Mersault
Sitni bankovni cinovnik koji ni od koga nista ne trazi, i koji priznaje
drugima pravo da rade sta zele. Otudjio se od majke. Nakon majcine
sahrane zapocinje vezu s Marijom. Ona hoce da se oni vjencaju no njemu
je svejedno. On je ravnodusan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno.
Prepustio se zivotu. Nista ne poduzima da bi bolje zivio. Ubija Arapa te mu
sude za to ubojstvo. Na sudjenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne
tice.
Nakon u jednom dahu procitanog romana za Mersaulta zelim reci samo
jedno: "Stvarno cudna biljka!"
U dosada procitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti
konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, sto znaci da
su se barem donekle sukobljavali sa drustvom cineci odredjene stvari,
za razliku od Mersaulta koji ne cini apsolutno nista.
Njegova apsolutna pasivnost cak me je u odredjenim dijelovima romana i
zbunjivala, jer ja imam namjeru dok citam roman ili bilo koje drugo djelo
razumijeti postupke i razmisljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to
dopustio tek u odredjenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog
zivota, te opsteljudskog postojanja.
Otudjenje – alijenacija od majke:
"Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopste
posjecivao. Pa i zato sto bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne
govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem
kartu i putujem dva sata."
Besmislenost:
"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno hocu li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini zivota,
jer ce, naravno, u oba slucaja drugi ljudi i druge zene i dalje zivjeti
i to na hiljade godina. Zaista, nista nije jasnije od toga...”
Cinizam (nakon majcine smrti):
"... uostalom, nisam se imao zbog cega ispricati. Zapravo je trebalo da mi
on izrazi sucut. Vjerovatno ce to uciniti prekosutra, kada budem u crnini.
Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ce to nesto
svrseno i sve ce poprimiti sluzbeniji izraz."
Uobicajeno je ukoliko nekome neko umre, posebice ako je rijec o
majci, da je vidljiv osjecaj tuge i zalosti u ocima. Za Mersaulta je vijest o
smrti nesto normalno, kao da je u novinama procitao da se to desilo
nekom trecem, a ne njemu.
"Majka mi je danas umrla. A mozda i juce, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim postovanjem.'
Medjutim, to nista ne znaci. Mozda je to bilo i juce."
Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodusnost.
U pocetku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano sokom nakon
saznanja za dogadjaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao
nikakve osjecaje, a i kasnije, u nastavku dogadjanja, shvatila sam da on ni
prema cemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.
Primjer: kad se vraca na posao i komentira protekle dogadjaje:
"Mislio sam da je prosla jos jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da cu se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, nista nije izmjenilo."
On je u stvari jedva cekao da se sve ovo rjesi, da moze dalje nastaviti
zivjeti kako je i obicavao u monotoniji vlastite svakidasnjice.
Najcudnije mi je djelovala ova recenica:
"Nije moja krivica."
Tom recenicom se pokusao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo
sa posla radi sahrane majke – pa niko ga ni za sta nije okrivio da bi on
morao ovako reagirati.
Život i postojanje:
===========================
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodusan po pitanju postojanja,
djelovanja, te zivota opcenito.
Cijeli zivot on ide linijom manjeg otpora (kao da ga je danasnja mladez
savjetovala kako da koraca zivotom), a njegovi pogledi dolaze do izrazaja
kad biva optuzen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu
fizicku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvsi ga javnom ruglu.
On ne zali ni zbog cega, niti zbog majcine smrti, niti zbog zlocina koji je
pocinio, sto jednostavno zbunjuje i plasi drustvo.
Nema ni trunke kajanja kao da zeli dati doznanja da ga osude na sto visu
kaznu.
Ljude zapravo zbunjuje to sto on niti pred likom Krista ne osjeca nikakav
stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav zivot poslije smrti.
Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, jos samo jedan u nizu
apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim ocima.
nje stvar ciste sudbine, a sudbina je jedino u sta je
on jos vjerovao. Smatra da nije vazno da li si dobar ili los, posten ili
neposten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i
surova smrt.
"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Ocigledno je da, kad dodje smrtni
cas, nije vazno kako se i kada umire."
Smrt je jedina stvar u Mersaultovu zivotu koja nije besmislena i jedina
ona ima smisao da unisti jednolicnost postojanja.
Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi
osudjuju. Oni jednostavno ne mogu predociti da neko nema osjecaja
ni za sta i to ih jednostavno zastrasuje. Drustvo ga osudjuje na smrt
ponajvise zato sto se ne kaje.
Za mene on nije ni negativac, a jos manje je tragican lik;
po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni
zivoti prepuni tuge, zalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.
Prirode
Mersault je jedino uzivao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao
opustiti, odmarati i prepustiti uzicima.
"Osjecao sam se skoro izgubljen izmedju plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris koze i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane noci – mutio mi je pogled i misli."
Zapravo kad razmisljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do
zakljucka da on jedino u prirodi, tacnije suncu i nebu, pronalazi sklad
i neku vrstu ideala jer se cesto opisujuci svoja razmisljanja zaustavlja
promatrajuci sunce i plavetnilo neba.
"Na nebu je sunce vec uveliko sjalo. Pocelo je da pritiskuje zemlju,
vrucina je naglo rasla..."
Pisac takodjer prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio odredjeni
ugodjaj – vrucina i uzareno sunce.
Simbolika plavog neba:
- Kao sto sam vec navela ono je jedini ideal u Mersaultovu zivotu
- Jedino nebo ima moc da utjece na njega
- Imam osjecaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima
jos jedino i drzalo na zivotu
Raymond Sintes
Onizak, plecat, ima boksacki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj.
Uvijek je besprijekorno obucen. Zivio je u stanu s jednom sobom i
kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je
varala. Mersault je pristao svjedociti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.
Potukao se je sa njezinim bratom.
Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepelicara koji je imao neku
koznu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama. On i pas zivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao
crvenkaste kraste na licu i zute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa
izvodio u setnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio.
On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utucen i sve je pretrazio da bi
ga nasao.
Marija
Mersaultova prijateljica. Bivsa daktilografkinja u njegovom uredu.
Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Zeli se udati
za njega, ali njemu je svejedno. Posjecuje ga u zatvoru i rasplace
se na sudjenju.arie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i
njegova ljubavnica.
"U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivsu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme prizeljkivao."
To je zena prema kojoj nije osjecao nista drugo doli same seksualne
privlacnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao
ili je se prisjecao.
"Mnogo sam je zelio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kozne sandale. Nazirale su se njene cvrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsjecalo je na cvijet."
Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u
trenutku kad ona predlozi da se vjencaju.
"Te veceri Marija dodje po mene i upita me da li bih se s njom ozenio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to uciniti ako ona to
zeli.Tada je ona htjela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao sto sam to
vec jednom ucinio, da to nista ne znaci, ali da sam siguran da je ne
volim."
On je cak nije nikada ni barem malo volio, a jos manje toliko da se
vjenca s njom.
Kroz ovo se samo jos jednom potvrdjuje Mersaultova ravnodusnost,
ali u ovom konkretnom slucaju, ravnodusnost prema ljubavi kako kroz
ovaj citat, tako i kroz njegovo razmisljanje o Mariji kad zavrsi u zatvoru:
"Te veceri sam razmisljao i sam sebi rekao da se mozda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osudjenog. Dosao sam i na ovu pomisao da
se mozda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodusan sjecajuci se Marije.
Mrtva me vise nije interesovala.»
Perez
Nosio je sesir okrugla tulca i sirkoga oboda, odijelo kojem su hlace padale
u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijase premalena za
njegovu kosulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilicno
njezne kose virile su cudne, klempave i nepravilne usi kojih je boja crvena
kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.
Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova zena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani
O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednolican i besmislen zivot
mladog sluzbenika Mersaulta u Alziru od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do iscekivanja vlastite smrti na koju je osudjen zato sto je
bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s
njegovim prijateljima.
Svi ti dogadjaji ispricani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,
koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodusnoscu govori o
proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i
kratkim recenicama.
Prema romanu "Stranac" 1967. godine snimljen je istoimeni film.
Camusov Stranac jest roman s poprilicno uskom usmjerenoscu,
jednostavan je u svijetu punom nedokucivosti i ravnodusnosti,
dogadjaji koji se nizu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,
kao sto je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus zeli prikazati unutarnje napetosti, nelagode,
osjecaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim
razmisljanjem u tim trenicima.
Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne
govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psiholoskim razlozima,
vec govori o necem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama
i nezgodama jednog mladica, Mersaulta.
"Stranac" sadrzi pricu o covjeku koji se nasao u situaciji zlocinca i
osudjenika na smrt, a da nista od toga ne shvaca. Odnosno, on je
izgubljen, zivi u svom svijetu, a za druge ne brine sto me se posebno
dojmilo, kao i odgovori na pitanja: sta je zivot? sta je svijet? – "zivot i
svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmedju iracionalnosti i
nostalgije za smislom i skladom". Medjutim, mi ipak zivimo, mislimo da
postoji neki interes da zivimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije zelio
iskoristiti sto je veoma cudno. Ljudi zive u apsurdu, u kugi, dok se
Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom zivota.
Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opstu zajednicku
situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na dogadjaje obasjava
svakog od nas pojedinacno.
Zato smatram da je Camus ovim romanom pruzio okrutnu,
ali istinitu sliku o covjekovom postojanju uopste.
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramaticar i
esejist. Dobitnik nobelove nagrade za knjizevnost 1957. godine.
Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni
urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvecuje se iskljucivo knjizevnosti.
Poginuo u automobilskoj nesreci. Citav Camusov opus temelji se na ideji
apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muci pitanje: kako pomiriti
covjekovu ceznju za vjecnoscu i efemernost njegove egzistencije?
Pokusavajuci rijesiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu,
koji zivotu daje sadrzaj i velicinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja
stvaralacki akt koji tu apsurdnost porice ("stvarati znaci dvaput zivjeti").
Camus istice poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je
izgubila dodir s prirodom, sa cistocom krajolika; umorna i neuroticna,
ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost veceri. Modernog covjeka
naziva hladnim, cinicnim monstrumom. Nasuprot svijetu danasnjice
evocira primjer stare Grcke, koja je "u svemu znala naci pravu mjeru".
Ateist s dusom krscanina. Camus zeli da se spase moralne i duhovne
vrijednosti covjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u
apsurdnosti zivota.
Knjizevna vrsta:
Moderni roman lika
Mjesto radnje:
Alzir
Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela:
- I dio – 6 poglavlja
- II dio – 5 poglavlja
Kratki sadrzaj:
Radnja romana dogadja se u Alziru. Glavni junak je mali namjestnik
Mersault, mladic s banalnim zivotom bezbroja malih, beznacajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, zapocinje jednostavnom konstatacijom:
"Danas je majka umrla". Od te prve jednostavne recenice u romanu svi
dogadjaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta beznacajna svakodnevnost i ispunila prvi
dio ove ispovjedi. Mir i ravnodusnost kojom Mersault putuje na pokop
majke, mir koji u njemu ucestvuje, produzuje se do posljednjeg retka
knjige. U njegovu zivotu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s
njima, ljubiti - to je okvir njegova zivota, okvir koji ispunjava iz dana u
dan na isti nacin. Jedan dogadjaj odjednom unosi promjenu u taj zivot.
Za uobicajnog izleta u okolici grada Alzira s prijateljem i djevojkama,
dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov
prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prosao
Raymond kojeg je Arapin ranio nozem. Kad su se strasti smirile i cinilo se
da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pistoljem ubija tog
Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogadjaja osim
ispitivanja i sudjenja, on sadrzi osjecanja i misli Camusova junaka,
koji ne moze dati nikakvo objasnjenje za svoj postupak; isto tako ne
moze pronaci nijedan razlog pokajanja, niti zeli da se spasi. Smrt na koju
je osudjen prima potpuno ravnodusno, uvjeren da je, napokon,
sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nesto poduzeti.
Uzasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodusnoscu ocito
je uzasavanje koje covjek pokazuje pred otkricem besmislenosti,
apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona
nije ni u cemu gora od zivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona
apsolutni kraj.
Analiza likova:
Mersault
Sitni bankovni cinovnik koji ni od koga nista ne trazi, i koji priznaje
drugima pravo da rade sta zele. Otudjio se od majke. Nakon majcine
sahrane zapocinje vezu s Marijom. Ona hoce da se oni vjencaju no njemu
je svejedno. On je ravnodusan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno.
Prepustio se zivotu. Nista ne poduzima da bi bolje zivio. Ubija Arapa te mu
sude za to ubojstvo. Na sudjenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne
tice.
Nakon u jednom dahu procitanog romana za Mersaulta zelim reci samo
jedno: "Stvarno cudna biljka!"
U dosada procitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti
konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, sto znaci da
su se barem donekle sukobljavali sa drustvom cineci odredjene stvari,
za razliku od Mersaulta koji ne cini apsolutno nista.
Njegova apsolutna pasivnost cak me je u odredjenim dijelovima romana i
zbunjivala, jer ja imam namjeru dok citam roman ili bilo koje drugo djelo
razumijeti postupke i razmisljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to
dopustio tek u odredjenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog
zivota, te opsteljudskog postojanja.
Otudjenje – alijenacija od majke:
"Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopste
posjecivao. Pa i zato sto bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne
govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem
kartu i putujem dva sata."
Besmislenost:
"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno hocu li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini zivota,
jer ce, naravno, u oba slucaja drugi ljudi i druge zene i dalje zivjeti
i to na hiljade godina. Zaista, nista nije jasnije od toga...”
Cinizam (nakon majcine smrti):
"... uostalom, nisam se imao zbog cega ispricati. Zapravo je trebalo da mi
on izrazi sucut. Vjerovatno ce to uciniti prekosutra, kada budem u crnini.
Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ce to nesto
svrseno i sve ce poprimiti sluzbeniji izraz."
Uobicajeno je ukoliko nekome neko umre, posebice ako je rijec o
majci, da je vidljiv osjecaj tuge i zalosti u ocima. Za Mersaulta je vijest o
smrti nesto normalno, kao da je u novinama procitao da se to desilo
nekom trecem, a ne njemu.
"Majka mi je danas umrla. A mozda i juce, ne znam. Primio sam telegram
iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim postovanjem.'
Medjutim, to nista ne znaci. Mozda je to bilo i juce."
Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodusnost.
U pocetku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano sokom nakon
saznanja za dogadjaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao
nikakve osjecaje, a i kasnije, u nastavku dogadjanja, shvatila sam da on ni
prema cemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.
Primjer: kad se vraca na posao i komentira protekle dogadjaje:
"Mislio sam da je prosla jos jedna nedelja, da je majka sahranjena,
da cu se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, nista nije izmjenilo."
On je u stvari jedva cekao da se sve ovo rjesi, da moze dalje nastaviti
zivjeti kako je i obicavao u monotoniji vlastite svakidasnjice.
Najcudnije mi je djelovala ova recenica:
"Nije moja krivica."
Tom recenicom se pokusao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo
sa posla radi sahrane majke – pa niko ga ni za sta nije okrivio da bi on
morao ovako reagirati.
Život i postojanje:
===========================
Kroz cijeli roman Mersault je ravnodusan po pitanju postojanja,
djelovanja, te zivota opcenito.
Cijeli zivot on ide linijom manjeg otpora (kao da ga je danasnja mladez
savjetovala kako da koraca zivotom), a njegovi pogledi dolaze do izrazaja
kad biva optuzen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu
fizicku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvsi ga javnom ruglu.
On ne zali ni zbog cega, niti zbog majcine smrti, niti zbog zlocina koji je
pocinio, sto jednostavno zbunjuje i plasi drustvo.
Nema ni trunke kajanja kao da zeli dati doznanja da ga osude na sto visu
kaznu.
Ljude zapravo zbunjuje to sto on niti pred likom Krista ne osjeca nikakav
stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav zivot poslije smrti.
Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, jos samo jedan u nizu
apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim ocima.
nje stvar ciste sudbine, a sudbina je jedino u sta je
on jos vjerovao. Smatra da nije vazno da li si dobar ili los, posten ili
neposten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i
surova smrt.
"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Ocigledno je da, kad dodje smrtni
cas, nije vazno kako se i kada umire."
Smrt je jedina stvar u Mersaultovu zivotu koja nije besmislena i jedina
ona ima smisao da unisti jednolicnost postojanja.
Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi
osudjuju. Oni jednostavno ne mogu predociti da neko nema osjecaja
ni za sta i to ih jednostavno zastrasuje. Drustvo ga osudjuje na smrt
ponajvise zato sto se ne kaje.
Za mene on nije ni negativac, a jos manje je tragican lik;
po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni
zivoti prepuni tuge, zalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.
Prirode
Mersault je jedino uzivao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao
opustiti, odmarati i prepustiti uzicima.
"Osjecao sam se skoro izgubljen izmedju plavog i vedrog neba i
monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih
odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris koze i konjske balege,
miris laka i tamjana, umor od besane noci – mutio mi je pogled i misli."
Zapravo kad razmisljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do
zakljucka da on jedino u prirodi, tacnije suncu i nebu, pronalazi sklad
i neku vrstu ideala jer se cesto opisujuci svoja razmisljanja zaustavlja
promatrajuci sunce i plavetnilo neba.
"Na nebu je sunce vec uveliko sjalo. Pocelo je da pritiskuje zemlju,
vrucina je naglo rasla..."
Pisac takodjer prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio odredjeni
ugodjaj – vrucina i uzareno sunce.
Simbolika plavog neba:
- Kao sto sam vec navela ono je jedini ideal u Mersaultovu zivotu
- Jedino nebo ima moc da utjece na njega
- Imam osjecaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima
jos jedino i drzalo na zivotu
Raymond Sintes
Onizak, plecat, ima boksacki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj.
Uvijek je besprijekorno obucen. Zivio je u stanu s jednom sobom i
kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je
varala. Mersault je pristao svjedociti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.
Potukao se je sa njezinim bratom.
Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepelicara koji je imao neku
koznu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto
pjegama i krastama. On i pas zivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao
crvenkaste kraste na licu i zute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa
izvodio u setnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio.
On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utucen i sve je pretrazio da bi
ga nasao.
Marija
Mersaultova prijateljica. Bivsa daktilografkinja u njegovom uredu.
Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Zeli se udati
za njega, ali njemu je svejedno. Posjecuje ga u zatvoru i rasplace
se na sudjenju.arie
Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i
njegova ljubavnica.
"U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivsu daktilografkinju u mojoj kancelariji,
koju sam u ono vreme prizeljkivao."
To je zena prema kojoj nije osjecao nista drugo doli same seksualne
privlacnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao
ili je se prisjecao.
"Mnogo sam je zelio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim
prugama i kozne sandale. Nazirale su se njene cvrste grudi a od
sunca preplanulo lice podsjecalo je na cvijet."
Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u
trenutku kad ona predlozi da se vjencaju.
"Te veceri Marija dodje po mene i upita me da li bih se s njom ozenio.
Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to uciniti ako ona to
zeli.Tada je ona htjela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao sto sam to
vec jednom ucinio, da to nista ne znaci, ali da sam siguran da je ne
volim."
On je cak nije nikada ni barem malo volio, a jos manje toliko da se
vjenca s njom.
Kroz ovo se samo jos jednom potvrdjuje Mersaultova ravnodusnost,
ali u ovom konkretnom slucaju, ravnodusnost prema ljubavi kako kroz
ovaj citat, tako i kroz njegovo razmisljanje o Mariji kad zavrsi u zatvoru:
"Te veceri sam razmisljao i sam sebi rekao da se mozda umorila od toga
da bude ljubavnica na smrt osudjenog. Dosao sam i na ovu pomisao da
se mozda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno.
Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodusan sjecajuci se Marije.
Mrtva me vise nije interesovala.»
Perez
Nosio je sesir okrugla tulca i sirkoga oboda, odijelo kojem su hlace padale
u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijase premalena za
njegovu kosulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilicno
njezne kose virile su cudne, klempave i nepravilne usi kojih je boja crvena
kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.
Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova zena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani
O djelu:
Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednolican i besmislen zivot
mladog sluzbenika Mersaulta u Alziru od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do iscekivanja vlastite smrti na koju je osudjen zato sto je
bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s
njegovim prijateljima.
Svi ti dogadjaji ispricani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,
koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodusnoscu govori o
proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i
kratkim recenicama.
Prema romanu "Stranac" 1967. godine snimljen je istoimeni film.
Camusov Stranac jest roman s poprilicno uskom usmjerenoscu,
jednostavan je u svijetu punom nedokucivosti i ravnodusnosti,
dogadjaji koji se nizu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,
kao sto je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus zeli prikazati unutarnje napetosti, nelagode,
osjecaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim
razmisljanjem u tim trenicima.
Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne
govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psiholoskim razlozima,
vec govori o necem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama
i nezgodama jednog mladica, Mersaulta.
"Stranac" sadrzi pricu o covjeku koji se nasao u situaciji zlocinca i
osudjenika na smrt, a da nista od toga ne shvaca. Odnosno, on je
izgubljen, zivi u svom svijetu, a za druge ne brine sto me se posebno
dojmilo, kao i odgovori na pitanja: sta je zivot? sta je svijet? – "zivot i
svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmedju iracionalnosti i
nostalgije za smislom i skladom". Medjutim, mi ipak zivimo, mislimo da
postoji neki interes da zivimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije zelio
iskoristiti sto je veoma cudno. Ljudi zive u apsurdu, u kugi, dok se
Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom zivota.
Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opstu zajednicku
situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na dogadjaje obasjava
svakog od nas pojedinacno.
Zato smatram da je Camus ovim romanom pruzio okrutnu,
ali istinitu sliku o covjekovom postojanju uopste.
SUZE SINA RAZMETNOGA,,Ivan Gundulic
Kratki sadrzaj:
Sin trazi od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otici u svijet.
Dobrodusni otac daje sinu novaca i daje mu dopustenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo pocinje zivjeti i rasipno
trositi novac. Nakon nekog vremena sinu pocinju ponestajati novci. Sin pocinje uvidjati svoju gresku te pocinje tugovati za ocom i rodnim domom.
Nakon sto je razmisljao o pojedinostima i okolnostima svoje pogreske, on je znao da ce milost i oprost postici jedino pokorom i dobrim djelima.
Medjutim, najprije treba uciniti presudni korak: treba se obratiti i zatraziti milost. Nakon takva razmisljanja sin se vraca kod oca i moli ga za oprost. Otac shvaca grijehe sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oprostenje grijeha.
Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "placa" sto obradjuje biblijsku parabolu iz Evandjelja po Luki o gresnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprosteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Prica o mladicevu sagresenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bjezi odajuci se grijehu. No grijeh dovodi covjeka u bijedu i nesrecu, pa se covjek, shvacajuci razliku izmedju Boga i svijeta, izmedju dobrote i svijeta ponovo vraca Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprasta.
Gundulic u osmerackim sestinama, kiticama od sest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagresenje, spoznaje i skrusenje biblijskog gresnog sina, ali i svaki covjeka, nasljedujuci poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi gradjena tako da posljednja dva stiha poentiraju znacenje prvih cetiriju stihova, zatvarajuci sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.
Naslov djela je metaforican: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja covijeka, nego i metafora za knjizevno djelo koje tako stanje opisuje. Po knjizevnom obliku Suze pripadaju zanru religiozne poeme, osobito prosirenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri placa, nije samo formalne naravi;
troclana struktura simbolizira supstancijalnu teolosku misao djela: grijeh, sagrjesenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomocu bozenskog milosrdja osnovne su teoloske misli ne samo Gundulicevih Suza nego i krscanske vjere.
Sin trazi od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otici u svijet.
Dobrodusni otac daje sinu novaca i daje mu dopustenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo pocinje zivjeti i rasipno
trositi novac. Nakon nekog vremena sinu pocinju ponestajati novci. Sin pocinje uvidjati svoju gresku te pocinje tugovati za ocom i rodnim domom.
Nakon sto je razmisljao o pojedinostima i okolnostima svoje pogreske, on je znao da ce milost i oprost postici jedino pokorom i dobrim djelima.
Medjutim, najprije treba uciniti presudni korak: treba se obratiti i zatraziti milost. Nakon takva razmisljanja sin se vraca kod oca i moli ga za oprost. Otac shvaca grijehe sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oprostenje grijeha.
Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "placa" sto obradjuje biblijsku parabolu iz Evandjelja po Luki o gresnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprosteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Prica o mladicevu sagresenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko znacenje: ocrtava nemarnost covjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bjezi odajuci se grijehu. No grijeh dovodi covjeka u bijedu i nesrecu, pa se covjek, shvacajuci razliku izmedju Boga i svijeta, izmedju dobrote i svijeta ponovo vraca Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprasta.
Gundulic u osmerackim sestinama, kiticama od sest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagresenje, spoznaje i skrusenje biblijskog gresnog sina, ali i svaki covjeka, nasljedujuci poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi gradjena tako da posljednja dva stiha poentiraju znacenje prvih cetiriju stihova, zatvarajuci sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.
Naslov djela je metaforican: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja covijeka, nego i metafora za knjizevno djelo koje tako stanje opisuje. Po knjizevnom obliku Suze pripadaju zanru religiozne poeme, osobito prosirenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri placa, nije samo formalne naravi;
troclana struktura simbolizira supstancijalnu teolosku misao djela: grijeh, sagrjesenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomocu bozenskog milosrdja osnovne su teoloske misli ne samo Gundulicevih Suza nego i krscanske vjere.
UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA ,,POGLAVLJE 2.Eugen Kumicic
Mjesto radnje:
Cakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Bec.
Vrsta djela:
Povijesni roman
Vrijeme radnje:
U razdoblju izmedju 1664. - 1673. g.
Tema:
- Pokusaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske drzave.
- Otpor beckom apsolutizmu.
Likovi:
Petar Zrinski
Katarina Zrinski
Fran Krsto Frankopan
Car Leopold
Fran Bukovacki
Jelena Zrinski
Fran Rakoczy
Otac Bargiglio
Djeca
Fran Bukovacki
Julija de Naro Frankopan
Orfeo Frankopan
Fran Nadassdy
Gremonville
Sadrzaj:
19. 11. 1664.
Na samom pocetku Kumicic opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom
Tome Pakanovica i Grge Tonkovica koji razgovaraju o Franu i Petru.
Ubrzo iz setnje dolazi knezeva starija kci Jelena, a nakon nje dolazi grof
Sigmund Rottal, pobocnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem
general trazi isporuku pase Cengica, sto Petar odbija. Nasrtljivi grof
razgovara s Petrom o ruci njegove kceri Jelene, na sto se ovaj razljuti i
pristojno odbivsi ga, posalje ga kuci. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru
tuzbom zbog odbijanja isporuke pase sto Petra pomalo zabrine.
Kako se radnja odvija tako nas Kumicic upoznaje s plemickom obitelji i
njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.),
Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu,
zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovackog, Fransessca
Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski ucitelj Petrove djece i njegov vjerni
prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varsavskom miru i kako je on
veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoc Hrvata u bitci kod Gotharda
porazili Turke, a ipak je austrijski car trazio primirje. Nakon toga dvojica
prijatelja zajedno s obitelji Zrinski veceraju, no ugodnu veceru prekine
neugodan posjet Bukovackog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski
tesko ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zateceni i
shrvani od boli. Katarina puna sumnje u nacin na koji je poginuo pita
Bukovackog je li to uistinu bio vepar. Cijeli dvor je bio u zalosti.
Vecina dvorjana tu noc nije usnula, a tuzni Petar je probdio noc citajuci
bratova pisma. Odjednom se zacuo vrisak pred dvorcem. Naime, dosli su
stanovnici jednog sela pored Karlovca bjezeci od karlovackih vojnika koji u
ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo
obracunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Misko. Petar ih nahrani
i napoji i pruzi im utociste. Iduci dan nakon mise za palog brata, Petar se
uz pratnju Bukovackog uputi u Bec. U medjuvremenu u novigradskom
dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmisljajuci o svojoj porodici i
proslosti napise pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenadjenje;
posjet pisca, svecenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u
Lepoglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objasnjavajuci kako
prikuplja nepoznate rijeci za svoj rijecnik za kojeg se boji da ga zbog
starosti nece zavrsiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseci
Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu porucuje da
sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici takodjer
dala pismo tj. proglas za budjenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo,
Franov bratic, i Fran podju u grad docekati Katarinu. S njom je dosao i
Colnis kako bi odveo pasu Cengica u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u
Hrvatskoj izazvana tlacenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14.,
Bonsy, govori kako bi Hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv
beckog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom
kojem govori kako Bec zeli unistiti Hrvate. U razgovoru mu istice zelju za
tajnim savezom sa Francuzima, na sto ovaj pristaje. Katarina se vraca u
Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom bozicnih blagdana.
Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi
Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo citanje i
divljenje "Putnom tovarisu"!
Sveta 3 kralja; 6. 1. 1665., Venecija.
U gradu se odrzava krabuljni ples na kojem prisustvuje
Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenadjena Franovim
dolaskom, 16-ogodisnja djevojka ushiceno se baca svom dragom u
zagrljaj. No, Fran i Bukovački su preruseni jer nitko ne bi smio znati za
njihov dolazak, no ipak, Bukovacki cuje da su dvojica ljudi spominjala
njegovo ime, na hrvatskom, na sto se obojica pomalo uplase te odluci
ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi drzali na oku dvojicu
prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palacu. Julija je zivjela s
tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i cangrizavi plemic kojeg
je stalno dvorila njegova pozrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i
Bukovacki koji govore da su saznali ko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i
Franjo Spoljaric). Iduci dan u kucu de Nara dolazi kapucin otac Jean koji
Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta
dolazi Jurica noseci Katarinino pismo u kojem mu porucuje da se mora sto
prije vratiti jer Turci spremaju napad.
januar, Plaski
Petar se vratio iz Beca na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao
grof Ivan Draskovic. Draskovic govori Bukovackom da zna za njegov
prijasnji posjet Becu na sto ovaj govori na nema pojma o cemu prica.
februar:
Natporucnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s porucnikom Ivanom
Wegingerom otima djevojke mladje od 17 godina radi "zabave", te tamo
brutalno ubijaju nekoliko neduznih ljudi koji su molili za milost djevojaka i
njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate
ime Zrinskih. Posto su se napojili i napili, Gellar i pratnja podju za Karlovac,
no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetise za
zlodjela koja netom pocinise. Kad su se obracunali s Gellarovom pratnjom,
podju u onu kucu i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te
zapale kucu. Dvije djevojke su bile kceri dvojice haramija. Petar dolazi u
Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjacu a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje
majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kceri Juditi Petronili
koja im priopcuje da je odlucila da ce se zarediti te da se ne veli vratiti jer
je cula da ce njena obitelj izdati Hrvate Turcima. Sokirana obitelj se dalje
uputi u Cakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke
mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo
putovanje; ovoga puta u Bec. Vidjevsi da su svi vise nego ljubazni prema
njima, dolaze do zakljucka da je u Becu procurila informacija o buducoj
uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenadjuje posjet Frana
Gundulica. On biva dirnut Jeleninim znanjem o knjizevnosti i poznavanjem
stvaralastva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo
jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vracaju u Cakovec
gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se
hladno, gotovo bezobrazno ponasa prema njima sto ih je navelo na
zakljucak da i ona nesto zna o cijeloj situaciji.
1. 3. 1666. vjencanje Jelene i Frana.
Studeni, vjencanje cara Leopolda.
Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga cuo da
je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu sto je dovelo do ogromne
peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako rijesiti problem.
decembar, Skupstina u Pozunu.
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj
objasnjavaju promjenu njihove politike. Car okrece igru u svoju korist
pa se pretvara da ne zna nista o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje
povjerenike na skupstini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog
prava gradjana. Palatin umire 23. 3. 1667. Njegova udovica poziva Petra
kako bi mu rekla da su izdani. U medjuvremenu, Fran se ozenio i zato svi
Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira
odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjecuje Gundulic te saznaju da je
djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraca u Ozalj iz Beca.
Ubrzo dobiva carski poziv da dodje na sabor u Rezno. Bio je to jos jedan
cin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.
mart 1668.
Turci se priblizavaju. Petar salje oca Bargiglia u Bec da izvidi stanje na
dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraca i podnosi izvjestaj.
Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku cast sto je ovog veoma
iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Presovu gdje su mu turci
ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje
mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar zele
sklopiti savez sa Poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zarucuje s
poljskim kraljem tako da im jos jedna nada propada. Nadassdy izdaje
Zrinske i Frankopane dajuci kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim
manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje zelje,
no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u
razgovoru govori da je Nadassdy mozda Nikolin ubojica. Nakon povratka
u Ozalj, culi su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovacki ugusio
bunu. Bukovacki, opsjednut mrznjom prema Austrijancima, zeli da ban
sklopi savez sa Turcima misleci da im je to jedina nada. Petar ga odlucuje
poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere,
ali ne kako bi sklopio savez. Pred Bozic Zrinski odlaze u Cakovec gdje ih
Marija neuljudno i jos hladnije prima te je odluce natjerati da im kaze sta
se zbiva. Ona uplasena u ranu zoru sa sinom Adamom bjezi u Bec.
Obitelj tamo ostaje za Bozic te im se na Badnjak pridruzuju sin koji je bio
u svijetu te kcer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikasa ban
odrzi govor.
8. 1. 1670.
Bargiglio dolazi iz Beca i daje izvjestaj o stanju na dvoru,
a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara.
U medjuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesecni sin.
Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je dosao,
Petar mu iznosi izvjestaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju
pomoc u 7 tacaki i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, ukljucujuci
davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmisljanja
odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini prosiri kriva informacija, stavise laz
da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Salje biskupa Borkovica da
Leopoldu objasni sve o toboznjem savezu i da ce se smiriti samo ako kralj
ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Becu.
Otprativsi biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Draskovic i barun
Cikulin sokirani vijescu o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom
odlasku se Katarina nakratko razboljela ali nije htjela priznati Petru da je
vec poduze vrijeme muci kostobolja. Upoznavsi se sa Forstallom,
Fran govori Petru da mu nije mio, da mu ne djeluje kao covjek od
povjerenja. Petar cuvsi to vec i prije osjeti kako nice klica sumnje i opreza
u njemu. Pokvareni Erdelj vec na veliko siri lazi o savezu i narod okrece
protiv bana sto je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu,
a u drzavi je vladalo predratno stanje.
19. 3. 1670.
Borkovic stize u Bec te se sastaje s Rottalom koji govori da nije
imao nikakve veze s Petrom i savezom. Iduci se dan na sastanku
ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlucili su nagovoriti
kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Bec te da ce raspraviti
o svemu, a namjere su bile potpuno drukcije: namjeravali su ih uhititi.
Petar salje Forstalla u Bec sa zahtjevima za pomirbu ali velikasi ga
namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj sluzbeno priseze da ce
nagovoriti bana u Becu. Bez velikaseva znanja, Leopold Petru ukida bansku
cast (na njegovo mjesto stavlja Borkovica), a u narod salje hiljade proglasa
u kojima blati Petra. Fran salje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.
6. aprila 1670., Uskrs
Vraca se Forstall te nagovara Petra da ode u Bec jer ce samo na taj nacin
prihvatiti / odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da nece napadati
Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakic
pokazujuci Petru jedan proglas sto ga je dobio od rodjaka. Petar se naljuti
na svoje neprijatelje misleci da kralj nije sposoban takvo sta napisati.
Vjerovao je da je sve, ukljucujuci i to da Leopold namjerava pogubiti
Petra glupost te odluci poci u Bec. Dok su rodjaci bili na putu u Bec Katarini
javljaju da su njemacki vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor
joj dolazi cetica sa bijelom zastavom moleci za utociste od kise prije boja s
Turcima. To je bila varka jer su namjeravali uci u dvorac i sve uzurpirati.
Neko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljacka i
maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kucni pritvor sa 3
sobe majku i kcer. Ubrzo uslijede traume, sokovi… Saznaju da su Petar i
Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i
mladi Ivan… Katarina je bila ocajna. Jedne noci dolazi Marija Zrinski i moli
surjakinju za oprost nudeci pomoc. Iducih nekoliko dana Marija po dvoru
kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i
kcer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreca u nesreci je bila
pomoc Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi
sluskinje nadje Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju
uspomenu, ali da i prezive od necega. On ubije sluskinju Mariju koja je
branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U medjuvremenu
u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podize bunu, a u Becu se Gundulic sastaje s
Gremonvilleom. Gundulic je bio zgrozen cuvsi sve strahote koje su
zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovacki u
Bosni s Turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu,
a Miakic u zatvoru. Pocetkom maja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o
velikasima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. novembra je
izrecena presuda: Petar je osudjen zbog 10 zlocina, sve veleizdaja,
a Fran za 7, takodjer veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa
i dr.Ignata Strellu. Do 31.12. Petar je kralju Leopoldu,
sav jadan i razocaran, napisao mnostvo pisama na koje nikad nije
dobio odgovor. U aprilu iduce godine je u Ugarskoj ugusena buna.
18. aprila 1671.
Tajnik Abele donosi konacnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit ce se
glava i desnica. Frana je posebno sokirala vijest da ce ostati bez desnice.
Posljednji put pred smrt rodjaci se sastaju u tamnici, ispovjedivsi se
medjusobno. Tu noc su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke
stihove i retke… Posljednji put…
30. aprila. 1671., cetvrtak, becko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom sto se skupila, o krvniku koji pije,
proslosti i kobi hrvatskih plemica… Govore da je Leopold pomilovao
njihove desnice, no to im nece reci. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna
pokusaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa
svecenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca
pa tek treci put uspije odrubiti knezevu glavu. Svjetina je fuckala i plakala
kudeci becke velikase. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve vecu bijedu,
na sve su vecim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjecajna
sluskinja koja ih provocira; fizicki i emotivno ih zlostavlja, omalovazava,
pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da vise nema muza
ni brata…
1. decembar 1671.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primise ni u jedan samostan.
Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vodjena dobrocudnim i postenim
bozjim ljudima? Nema je… Ubrzo Zoru odvedose Ursulinkama u Celovac,
uz godisnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u bozjoj kuci,
Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena
postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya
mladjeg. 1673. u zimi Katarina lezi sve bolesnija, no ne samo tjelesno…
Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muskarac. Ona ga ne prepoznaje
u pocetku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tuznog razgovora
se vidi da Katarina nije cista uma… Cak joj se pricinise brat i muz u obliku
andjela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu narucju sa smijeskom na licu,
vidjevsi sretnu buducnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682.
Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti
ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti takodjer pomucena uma,
u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.
Vasvarski mir povod zavjeri hrvatskih i ugarskih velikasa
U isto vrijeme umjesto da se progoni porazena turska vojska,
carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja
saveznika, dolazi u Vasvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren
10. 08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga
Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je krscansku
Europu. Hrvati i madjari vec su se dugo nadali da ce svoja podrucja
osloboditi od turske vlasti uz pomoc beckog dvora. Sada su uvidjeli da to
dvor ne zeli sto u hrvata i madjara povecava mrznju protiv cara, dvora i
nijemaca opcenito, kao nositelja carske apsolutisticke samovolje.
Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda cija je sudbina ovisila o tom
miru, bio je povod da se nezadovoljstvo beckom politikom prema
Hrvatima i Ugrima, stvarano jos od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da Hrvati i Ugri
sami sudjeluju u stvaranju svoje politicke buducnosti. Tada su nastale
mnoge brosure i leci kojima se sirilo nezadovoljstvo protiv beckog dvora.
(Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca
Nadazdija.)
Jezik djela:
Kumicic je izvanredan knjizevnik koji ima bogatu riznicu znanja.
Iz te riznice potjecu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera,
likova i dogadjaja. S lakocom zaintrigira citatelja i dolazi do efekta
kad je citatelj primoran citati bez prestanka zbog one njegove napetosti.
Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetoscu. Toliko je jednostavno,
a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, cesto se osjeti odredjena
doza humora, pa cak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedac u trecem
licu, uz njegovo indirektno nahodjenje postajemo vezani za Frankopane i
Zrinske osudjujuci becki dvor.
Aforizmi:
• "Kad se svali drvo, sav se plod stuce"
• "Na vik on zivi ki zgine posteno"
• "Gdje je caca strah tu je i njegov sin metez"
• "I siromahu pravi je bastinik njegova otacbina, jer njoj pripadaju
njegove kosti"
• "Tko u oganj puse,iskre mu u oci lete"
• "Stid je rumeni dah postenja"
• "Za lazi carina se ne placa"
Cakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Bec.
Vrsta djela:
Povijesni roman
Vrijeme radnje:
U razdoblju izmedju 1664. - 1673. g.
Tema:
- Pokusaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske drzave.
- Otpor beckom apsolutizmu.
Likovi:
Petar Zrinski
Katarina Zrinski
Fran Krsto Frankopan
Car Leopold
Fran Bukovacki
Jelena Zrinski
Fran Rakoczy
Otac Bargiglio
Djeca
Fran Bukovacki
Julija de Naro Frankopan
Orfeo Frankopan
Fran Nadassdy
Gremonville
Sadrzaj:
19. 11. 1664.
Na samom pocetku Kumicic opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom
Tome Pakanovica i Grge Tonkovica koji razgovaraju o Franu i Petru.
Ubrzo iz setnje dolazi knezeva starija kci Jelena, a nakon nje dolazi grof
Sigmund Rottal, pobocnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem
general trazi isporuku pase Cengica, sto Petar odbija. Nasrtljivi grof
razgovara s Petrom o ruci njegove kceri Jelene, na sto se ovaj razljuti i
pristojno odbivsi ga, posalje ga kuci. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru
tuzbom zbog odbijanja isporuke pase sto Petra pomalo zabrine.
Kako se radnja odvija tako nas Kumicic upoznaje s plemickom obitelji i
njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.),
Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu,
zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovackog, Fransessca
Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski ucitelj Petrove djece i njegov vjerni
prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varsavskom miru i kako je on
veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoc Hrvata u bitci kod Gotharda
porazili Turke, a ipak je austrijski car trazio primirje. Nakon toga dvojica
prijatelja zajedno s obitelji Zrinski veceraju, no ugodnu veceru prekine
neugodan posjet Bukovackog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski
tesko ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zateceni i
shrvani od boli. Katarina puna sumnje u nacin na koji je poginuo pita
Bukovackog je li to uistinu bio vepar. Cijeli dvor je bio u zalosti.
Vecina dvorjana tu noc nije usnula, a tuzni Petar je probdio noc citajuci
bratova pisma. Odjednom se zacuo vrisak pred dvorcem. Naime, dosli su
stanovnici jednog sela pored Karlovca bjezeci od karlovackih vojnika koji u
ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo
obracunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Misko. Petar ih nahrani
i napoji i pruzi im utociste. Iduci dan nakon mise za palog brata, Petar se
uz pratnju Bukovackog uputi u Bec. U medjuvremenu u novigradskom
dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmisljajuci o svojoj porodici i
proslosti napise pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenadjenje;
posjet pisca, svecenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u
Lepoglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objasnjavajuci kako
prikuplja nepoznate rijeci za svoj rijecnik za kojeg se boji da ga zbog
starosti nece zavrsiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseci
Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu porucuje da
sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici takodjer
dala pismo tj. proglas za budjenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo,
Franov bratic, i Fran podju u grad docekati Katarinu. S njom je dosao i
Colnis kako bi odveo pasu Cengica u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u
Hrvatskoj izazvana tlacenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14.,
Bonsy, govori kako bi Hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv
beckog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom
kojem govori kako Bec zeli unistiti Hrvate. U razgovoru mu istice zelju za
tajnim savezom sa Francuzima, na sto ovaj pristaje. Katarina se vraca u
Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom bozicnih blagdana.
Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi
Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo citanje i
divljenje "Putnom tovarisu"!
Sveta 3 kralja; 6. 1. 1665., Venecija.
U gradu se odrzava krabuljni ples na kojem prisustvuje
Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenadjena Franovim
dolaskom, 16-ogodisnja djevojka ushiceno se baca svom dragom u
zagrljaj. No, Fran i Bukovački su preruseni jer nitko ne bi smio znati za
njihov dolazak, no ipak, Bukovacki cuje da su dvojica ljudi spominjala
njegovo ime, na hrvatskom, na sto se obojica pomalo uplase te odluci
ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi drzali na oku dvojicu
prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palacu. Julija je zivjela s
tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i cangrizavi plemic kojeg
je stalno dvorila njegova pozrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i
Bukovacki koji govore da su saznali ko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i
Franjo Spoljaric). Iduci dan u kucu de Nara dolazi kapucin otac Jean koji
Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta
dolazi Jurica noseci Katarinino pismo u kojem mu porucuje da se mora sto
prije vratiti jer Turci spremaju napad.
januar, Plaski
Petar se vratio iz Beca na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao
grof Ivan Draskovic. Draskovic govori Bukovackom da zna za njegov
prijasnji posjet Becu na sto ovaj govori na nema pojma o cemu prica.
februar:
Natporucnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s porucnikom Ivanom
Wegingerom otima djevojke mladje od 17 godina radi "zabave", te tamo
brutalno ubijaju nekoliko neduznih ljudi koji su molili za milost djevojaka i
njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate
ime Zrinskih. Posto su se napojili i napili, Gellar i pratnja podju za Karlovac,
no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetise za
zlodjela koja netom pocinise. Kad su se obracunali s Gellarovom pratnjom,
podju u onu kucu i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te
zapale kucu. Dvije djevojke su bile kceri dvojice haramija. Petar dolazi u
Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjacu a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje
majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kceri Juditi Petronili
koja im priopcuje da je odlucila da ce se zarediti te da se ne veli vratiti jer
je cula da ce njena obitelj izdati Hrvate Turcima. Sokirana obitelj se dalje
uputi u Cakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke
mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo
putovanje; ovoga puta u Bec. Vidjevsi da su svi vise nego ljubazni prema
njima, dolaze do zakljucka da je u Becu procurila informacija o buducoj
uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenadjuje posjet Frana
Gundulica. On biva dirnut Jeleninim znanjem o knjizevnosti i poznavanjem
stvaralastva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo
jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vracaju u Cakovec
gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se
hladno, gotovo bezobrazno ponasa prema njima sto ih je navelo na
zakljucak da i ona nesto zna o cijeloj situaciji.
1. 3. 1666. vjencanje Jelene i Frana.
Studeni, vjencanje cara Leopolda.
Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga cuo da
je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu sto je dovelo do ogromne
peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako rijesiti problem.
decembar, Skupstina u Pozunu.
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj
objasnjavaju promjenu njihove politike. Car okrece igru u svoju korist
pa se pretvara da ne zna nista o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje
povjerenike na skupstini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog
prava gradjana. Palatin umire 23. 3. 1667. Njegova udovica poziva Petra
kako bi mu rekla da su izdani. U medjuvremenu, Fran se ozenio i zato svi
Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira
odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjecuje Gundulic te saznaju da je
djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraca u Ozalj iz Beca.
Ubrzo dobiva carski poziv da dodje na sabor u Rezno. Bio je to jos jedan
cin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.
mart 1668.
Turci se priblizavaju. Petar salje oca Bargiglia u Bec da izvidi stanje na
dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraca i podnosi izvjestaj.
Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku cast sto je ovog veoma
iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Presovu gdje su mu turci
ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje
mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar zele
sklopiti savez sa Poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zarucuje s
poljskim kraljem tako da im jos jedna nada propada. Nadassdy izdaje
Zrinske i Frankopane dajuci kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim
manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje zelje,
no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u
razgovoru govori da je Nadassdy mozda Nikolin ubojica. Nakon povratka
u Ozalj, culi su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovacki ugusio
bunu. Bukovacki, opsjednut mrznjom prema Austrijancima, zeli da ban
sklopi savez sa Turcima misleci da im je to jedina nada. Petar ga odlucuje
poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere,
ali ne kako bi sklopio savez. Pred Bozic Zrinski odlaze u Cakovec gdje ih
Marija neuljudno i jos hladnije prima te je odluce natjerati da im kaze sta
se zbiva. Ona uplasena u ranu zoru sa sinom Adamom bjezi u Bec.
Obitelj tamo ostaje za Bozic te im se na Badnjak pridruzuju sin koji je bio
u svijetu te kcer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikasa ban
odrzi govor.
8. 1. 1670.
Bargiglio dolazi iz Beca i daje izvjestaj o stanju na dvoru,
a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara.
U medjuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesecni sin.
Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je dosao,
Petar mu iznosi izvjestaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju
pomoc u 7 tacaki i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, ukljucujuci
davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmisljanja
odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini prosiri kriva informacija, stavise laz
da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Salje biskupa Borkovica da
Leopoldu objasni sve o toboznjem savezu i da ce se smiriti samo ako kralj
ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Becu.
Otprativsi biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Draskovic i barun
Cikulin sokirani vijescu o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom
odlasku se Katarina nakratko razboljela ali nije htjela priznati Petru da je
vec poduze vrijeme muci kostobolja. Upoznavsi se sa Forstallom,
Fran govori Petru da mu nije mio, da mu ne djeluje kao covjek od
povjerenja. Petar cuvsi to vec i prije osjeti kako nice klica sumnje i opreza
u njemu. Pokvareni Erdelj vec na veliko siri lazi o savezu i narod okrece
protiv bana sto je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu,
a u drzavi je vladalo predratno stanje.
19. 3. 1670.
Borkovic stize u Bec te se sastaje s Rottalom koji govori da nije
imao nikakve veze s Petrom i savezom. Iduci se dan na sastanku
ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlucili su nagovoriti
kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Bec te da ce raspraviti
o svemu, a namjere su bile potpuno drukcije: namjeravali su ih uhititi.
Petar salje Forstalla u Bec sa zahtjevima za pomirbu ali velikasi ga
namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj sluzbeno priseze da ce
nagovoriti bana u Becu. Bez velikaseva znanja, Leopold Petru ukida bansku
cast (na njegovo mjesto stavlja Borkovica), a u narod salje hiljade proglasa
u kojima blati Petra. Fran salje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.
6. aprila 1670., Uskrs
Vraca se Forstall te nagovara Petra da ode u Bec jer ce samo na taj nacin
prihvatiti / odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da nece napadati
Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakic
pokazujuci Petru jedan proglas sto ga je dobio od rodjaka. Petar se naljuti
na svoje neprijatelje misleci da kralj nije sposoban takvo sta napisati.
Vjerovao je da je sve, ukljucujuci i to da Leopold namjerava pogubiti
Petra glupost te odluci poci u Bec. Dok su rodjaci bili na putu u Bec Katarini
javljaju da su njemacki vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor
joj dolazi cetica sa bijelom zastavom moleci za utociste od kise prije boja s
Turcima. To je bila varka jer su namjeravali uci u dvorac i sve uzurpirati.
Neko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljacka i
maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kucni pritvor sa 3
sobe majku i kcer. Ubrzo uslijede traume, sokovi… Saznaju da su Petar i
Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i
mladi Ivan… Katarina je bila ocajna. Jedne noci dolazi Marija Zrinski i moli
surjakinju za oprost nudeci pomoc. Iducih nekoliko dana Marija po dvoru
kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i
kcer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreca u nesreci je bila
pomoc Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi
sluskinje nadje Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju
uspomenu, ali da i prezive od necega. On ubije sluskinju Mariju koja je
branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U medjuvremenu
u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podize bunu, a u Becu se Gundulic sastaje s
Gremonvilleom. Gundulic je bio zgrozen cuvsi sve strahote koje su
zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovacki u
Bosni s Turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu,
a Miakic u zatvoru. Pocetkom maja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o
velikasima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. novembra je
izrecena presuda: Petar je osudjen zbog 10 zlocina, sve veleizdaja,
a Fran za 7, takodjer veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa
i dr.Ignata Strellu. Do 31.12. Petar je kralju Leopoldu,
sav jadan i razocaran, napisao mnostvo pisama na koje nikad nije
dobio odgovor. U aprilu iduce godine je u Ugarskoj ugusena buna.
18. aprila 1671.
Tajnik Abele donosi konacnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit ce se
glava i desnica. Frana je posebno sokirala vijest da ce ostati bez desnice.
Posljednji put pred smrt rodjaci se sastaju u tamnici, ispovjedivsi se
medjusobno. Tu noc su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke
stihove i retke… Posljednji put…
30. aprila. 1671., cetvrtak, becko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom sto se skupila, o krvniku koji pije,
proslosti i kobi hrvatskih plemica… Govore da je Leopold pomilovao
njihove desnice, no to im nece reci. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna
pokusaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa
svecenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca
pa tek treci put uspije odrubiti knezevu glavu. Svjetina je fuckala i plakala
kudeci becke velikase. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve vecu bijedu,
na sve su vecim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjecajna
sluskinja koja ih provocira; fizicki i emotivno ih zlostavlja, omalovazava,
pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da vise nema muza
ni brata…
1. decembar 1671.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primise ni u jedan samostan.
Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vodjena dobrocudnim i postenim
bozjim ljudima? Nema je… Ubrzo Zoru odvedose Ursulinkama u Celovac,
uz godisnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u bozjoj kuci,
Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena
postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya
mladjeg. 1673. u zimi Katarina lezi sve bolesnija, no ne samo tjelesno…
Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muskarac. Ona ga ne prepoznaje
u pocetku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tuznog razgovora
se vidi da Katarina nije cista uma… Cak joj se pricinise brat i muz u obliku
andjela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu narucju sa smijeskom na licu,
vidjevsi sretnu buducnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682.
Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti
ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti takodjer pomucena uma,
u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.
Vasvarski mir povod zavjeri hrvatskih i ugarskih velikasa
U isto vrijeme umjesto da se progoni porazena turska vojska,
carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja
saveznika, dolazi u Vasvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren
10. 08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga
Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je krscansku
Europu. Hrvati i madjari vec su se dugo nadali da ce svoja podrucja
osloboditi od turske vlasti uz pomoc beckog dvora. Sada su uvidjeli da to
dvor ne zeli sto u hrvata i madjara povecava mrznju protiv cara, dvora i
nijemaca opcenito, kao nositelja carske apsolutisticke samovolje.
Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda cija je sudbina ovisila o tom
miru, bio je povod da se nezadovoljstvo beckom politikom prema
Hrvatima i Ugrima, stvarano jos od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da Hrvati i Ugri
sami sudjeluju u stvaranju svoje politicke buducnosti. Tada su nastale
mnoge brosure i leci kojima se sirilo nezadovoljstvo protiv beckog dvora.
(Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca
Nadazdija.)
Jezik djela:
Kumicic je izvanredan knjizevnik koji ima bogatu riznicu znanja.
Iz te riznice potjecu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera,
likova i dogadjaja. S lakocom zaintrigira citatelja i dolazi do efekta
kad je citatelj primoran citati bez prestanka zbog one njegove napetosti.
Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetoscu. Toliko je jednostavno,
a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, cesto se osjeti odredjena
doza humora, pa cak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedac u trecem
licu, uz njegovo indirektno nahodjenje postajemo vezani za Frankopane i
Zrinske osudjujuci becki dvor.
Aforizmi:
• "Kad se svali drvo, sav se plod stuce"
• "Na vik on zivi ki zgine posteno"
• "Gdje je caca strah tu je i njegov sin metez"
• "I siromahu pravi je bastinik njegova otacbina, jer njoj pripadaju
njegove kosti"
• "Tko u oganj puse,iskre mu u oci lete"
• "Stid je rumeni dah postenja"
• "Za lazi carina se ne placa"
UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA,,Eugenije Kumicic
Biljeske o piscu:
Eugen Kumicic (1850. – 1904.).je u svoje doba uz Augusta
Senou bio najcitaniji hrvatski knjizevnik. Pisao je u doba realizma.
Rodio se u Istri, gradicu Brsecu. Pohadjao je gimnaziju u Rijeci,
a zatim studirao povijest i zemljopis u Becu. Krace vrijeme radio je
kao profesor, a veci dio zivota proveo je kao profesionalni knjizevnik.
U 29. godini napisao je pripovijetku "Slucaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov knjizevni rad se moze podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– Jelkin bosiljak, Zacudjeni svatovi, Primorci, Sirota,
Teodora.
2. Djela drustveno politicke tematike
– Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospodja Sabina,
Saveznice.
3. Djela povijesne tematike
– Urota Zrinsko-Frankopanska, Kraljica Lepa.
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna,
Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puskom.
U njegovom knjizevnom radu uocljiva je zaokupljenost hrvatskom
povijescu. Bio je pristalica Starceviceve stranke prava i veliki domoljub.
Biljeske o djelu:
U ovom romanu opsirno je opisan poznati povijesni dogadjaj iz hrvatske
povijesti. Pisac roman posvecuje "ocu domovine" Anti Starcevicu.
Roman je vrlo opsiran u prikazivanju povijesnih dogadjaja i dokumenata,
mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise dogadjaja, pisac daje
romanticne i emotivne opise obiteljskog zivota, ljubavi i domoljubnih
osjecaja.
Petrova bozicna zdravica:
"Ovu sasu dizem u vase dobro zdravlje i zelim iz dubine svoga srca da
nam dogodine sveti Bozic osvane u slobodnoj domovini. Sve nase misli
bit ce samo utoliko nase, da ih posvetimo sluzbi domovine kojoj cemo
zrtvovati, ustreba li, nase tijelo tako lako kao da nam je tudje."
Ovakve rijeci i misli o domoljublju i zeljama za dobrobit svom narodu
nalazimo u cijelom romanu.
Roman je vrlo dinamican i napet, pun dramaticnih situacija i opsirne
radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj beckog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i mocnu
obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Roman pocinje stihovima
Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Covik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dusu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako zivi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje".
Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufas, Bane, v pomoz nimsku,
Da od nje primas tvoju sricu zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znas, kako suncu zimsku:
Od njega moc imas kad primes smrt tminsku."
Frana Krste Frankopana:
"Naivk od zivi ki zgine posteno".
Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragicnih zbivanja.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih,
u kojem zive Petar sa zenom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom
i Ivanom. Prikazuje zivot obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda,
koja zali nad losim vijestima o upadima turskih ceta ili njemackih
vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav izmedju Petra
i Katarine, kao i ljubav izmedju njihove kceri Jelene i mladog plemica
Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih,
njihovom povijescu.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su zivjeli Frankopani, te nas
upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teske. Turci su sve cesce
upadali u Hrvatsku. Pomoc koju su trazili od Beca i Mlecana, iako je bila
obecavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama.
Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da ce traziti drugog kralja ako od
Beca ne dobiju pomoc. Price o sklapanju saveza s nekim drugim dosle su i
do Beca, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga
nikada nije podrzavao i nije mu dopustao da brani hrvatski teritorij.
Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali nista se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno.
Kada je Petar otisao u Bec traziti pravo na obranu proglasili su ga
buntovnikom, ali on je trazio:
"Navaliti na turke sto prije, da bude sva zemlja pod banom, da se
uspostavi nas ustav, potpuna banska cast; da bude nad banom samo
kralj; da svaki hrvat moze postati u svojoj otadzbini kapetan, pukovnik,
general."
Da bi dokazao da turci zele hrvatsku zemlju poslao je pregovarace
u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj cin cin izdaje i da Zrinski zeli
sklopiti savez s Turcima. U Besu ga kralj proglasava izdajnikom pa
Zrinski i Frankopan odlaze u Bec. No taj put je zavrsetak njihovih zivota.
U beckom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene,
osiromasene. Petrovu zenu Katarinu smatrali su takodjer izdajnicom,
pa je morala pobjeci sa kceri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji zavrsavaju tragicno. Kcer Zora
premjestena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja zivota.
Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g.
Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za zivota, a sin
Ivan Zrinski umro je u tamnici poremecenog uma, i tako je nestala cijela
obitelj. Ivanovom smrcu zavrsava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klecao uz postelju i plakao, ne dizuci drhtavih usnica s mrzle
desnice svoje predobre majke. Njezine usnice slozile su se u blazen
osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj buducnosti, uskrsnuce naroda
za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice,
na rubu malko pozlacene, kao utjesljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeca
da osokoli potistena pokoljenja…"
Eugen Kumicic (1850. – 1904.).je u svoje doba uz Augusta
Senou bio najcitaniji hrvatski knjizevnik. Pisao je u doba realizma.
Rodio se u Istri, gradicu Brsecu. Pohadjao je gimnaziju u Rijeci,
a zatim studirao povijest i zemljopis u Becu. Krace vrijeme radio je
kao profesor, a veci dio zivota proveo je kao profesionalni knjizevnik.
U 29. godini napisao je pripovijetku "Slucaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov knjizevni rad se moze podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– Jelkin bosiljak, Zacudjeni svatovi, Primorci, Sirota,
Teodora.
2. Djela drustveno politicke tematike
– Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospodja Sabina,
Saveznice.
3. Djela povijesne tematike
– Urota Zrinsko-Frankopanska, Kraljica Lepa.
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna,
Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puskom.
U njegovom knjizevnom radu uocljiva je zaokupljenost hrvatskom
povijescu. Bio je pristalica Starceviceve stranke prava i veliki domoljub.
Biljeske o djelu:
U ovom romanu opsirno je opisan poznati povijesni dogadjaj iz hrvatske
povijesti. Pisac roman posvecuje "ocu domovine" Anti Starcevicu.
Roman je vrlo opsiran u prikazivanju povijesnih dogadjaja i dokumenata,
mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise dogadjaja, pisac daje
romanticne i emotivne opise obiteljskog zivota, ljubavi i domoljubnih
osjecaja.
Petrova bozicna zdravica:
"Ovu sasu dizem u vase dobro zdravlje i zelim iz dubine svoga srca da
nam dogodine sveti Bozic osvane u slobodnoj domovini. Sve nase misli
bit ce samo utoliko nase, da ih posvetimo sluzbi domovine kojoj cemo
zrtvovati, ustreba li, nase tijelo tako lako kao da nam je tudje."
Ovakve rijeci i misli o domoljublju i zeljama za dobrobit svom narodu
nalazimo u cijelom romanu.
Roman je vrlo dinamican i napet, pun dramaticnih situacija i opsirne
radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj beckog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i mocnu
obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Roman pocinje stihovima
Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Covik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dusu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako zivi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje".
Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufas, Bane, v pomoz nimsku,
Da od nje primas tvoju sricu zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znas, kako suncu zimsku:
Od njega moc imas kad primes smrt tminsku."
Frana Krste Frankopana:
"Naivk od zivi ki zgine posteno".
Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragicnih zbivanja.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih,
u kojem zive Petar sa zenom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom
i Ivanom. Prikazuje zivot obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda,
koja zali nad losim vijestima o upadima turskih ceta ili njemackih
vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav izmedju Petra
i Katarine, kao i ljubav izmedju njihove kceri Jelene i mladog plemica
Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih,
njihovom povijescu.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su zivjeli Frankopani, te nas
upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teske. Turci su sve cesce
upadali u Hrvatsku. Pomoc koju su trazili od Beca i Mlecana, iako je bila
obecavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama.
Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da ce traziti drugog kralja ako od
Beca ne dobiju pomoc. Price o sklapanju saveza s nekim drugim dosle su i
do Beca, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga
nikada nije podrzavao i nije mu dopustao da brani hrvatski teritorij.
Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali nista se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno.
Kada je Petar otisao u Bec traziti pravo na obranu proglasili su ga
buntovnikom, ali on je trazio:
"Navaliti na turke sto prije, da bude sva zemlja pod banom, da se
uspostavi nas ustav, potpuna banska cast; da bude nad banom samo
kralj; da svaki hrvat moze postati u svojoj otadzbini kapetan, pukovnik,
general."
Da bi dokazao da turci zele hrvatsku zemlju poslao je pregovarace
u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj cin cin izdaje i da Zrinski zeli
sklopiti savez s Turcima. U Besu ga kralj proglasava izdajnikom pa
Zrinski i Frankopan odlaze u Bec. No taj put je zavrsetak njihovih zivota.
U beckom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene,
osiromasene. Petrovu zenu Katarinu smatrali su takodjer izdajnicom,
pa je morala pobjeci sa kceri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji zavrsavaju tragicno. Kcer Zora
premjestena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja zivota.
Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g.
Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za zivota, a sin
Ivan Zrinski umro je u tamnici poremecenog uma, i tako je nestala cijela
obitelj. Ivanovom smrcu zavrsava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klecao uz postelju i plakao, ne dizuci drhtavih usnica s mrzle
desnice svoje predobre majke. Njezine usnice slozile su se u blazen
osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj buducnosti, uskrsnuce naroda
za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice,
na rubu malko pozlacene, kao utjesljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeca
da osokoli potistena pokoljenja…"
Subscribe to:
Posts (Atom)