Sunday, July 24, 2011

PSI I KLOVNOVI,OKO GORNJEG VAKUFA,,,Josip Mlakic

Ovog su mi proljeca, nekako u isto vrijeme, dopale u ruke dvije knjige, koje sam dozivjela i citala nekako "komplementarno", kao da jedna drugu u svakom trenutku nastavlja i dopunjuje. Rijec je o autobio­grafskom spisu "Pri guljenju luka" (Beim Hauten der Zwiebel) Güntera Grassa i kratkom romanu "Psi i klovnovi" Josipa Mlakica. Ja sam te dvije knjige drzala uporedno otvorene na krevetu, citajuci cas jednu, cas drugu i u mojoj citateljskoj uobrazilji mijesale su se slike unovacenih i ratnom uzasu predanih mladica iz Bugojna i Danziga, mladica iz dva tako udaljena, a ipak tako bliska vremena i grada, ucvrscujuci me u remarkovskom osjecanju ne samo da je rat najvece od svih ljudskih zala vec i da su svi ratovi na neki nacin tek perverzno ponavljanje istog, vec vidjenog. Nikako nisam mogla shvatiti moralisticke novinske tirade o Grassovu mladickom sluzenju Hitlerovih zloglasnih postrojbi, jer je upravo sudjelovanje u njima rezultiralo velikom antimilitaristickom knjizevnoscu, ne­pokolebljivim autorovim antifasizmom, moralnim stavom i djelom koje ce obiljeziti kako njemacku tako i svjetsku umjetnost dvadesetog stoljeca.

Upravo zbog toga sto je kao mladic vidio kako iznutra funkcioniraju strojevi unistenja, kako se ispiraju mladi mozgovi prije no sto se od njih proizvede "domovinsko meso", Grass je mogao i napisati "Limeni bubanj", jedno od najjezivijih i najpregnantnijih umjetnickih svjedocenja

o besmislu ideologije kao takve, koja ljudske predrasude i zablude pretvara u "uzvisene" ratne ciljeve. Posebno su u knjizi o "luku" upecatljive scene suocavanja mladih bojovnika s uzasnim rezultatima njihova ratovanja. "Mi, dakle, nismo htjeli povjerovati to sto nam je (americki oficir) predocio: crno-bijele fotografije iz koncentracijskih logora Bergen-Belsen i Ravensbrück... Vidio sam brda leseva i peci. Vidio sam ljude koji gladuju, koji su umrli od gladi, prezivjele od kojih su preostali samo jos kosturi iz jednog drugog svijeta. Ponavljali smo recenice:"I to da su ucinili Nijemci? Nikad to Nijemci nisu ucinili. Nijemci tako nesto ne cine!"

Nacija je opijena vodom, svojom "kulturnom misijom", svojom svetoscu uvijek neosjetljivom za tudju patnju, jedino maloljetni djecak koji je odbio odrasti, Oskar Matzerath, shvaca da je cijela prica djelo gomile pervertira i ludjaka.

Kod Mlakica se prica ne ponavlja, vec nastavlja. U autobusu, koji se probija kroz ratom zahvacene prostore jugozapadne Bosne, grupa mjestana, Hrvata i Bosnjaka, krenula je u Sarajevo, vezanih zastava, da prosvjeduje "protiv srpske agresije". Vec za prvih sati voznje, drus-tvance se dijeli, puca "po nacionalnim savovima", na lijevu stranu autobusa sjedaju jedni, a na desnu drugi. Medju tim provincijskim likovima pocinje karakteristi­cna prica o "kulturnoj superiornosti", kakva se moze i danas citati po nasim dnevnim listovima i na jednoj i na drugoj strani, ali ta prica, prije no sto autobus stigne na svoje odrediste, zavrsava u deja vu uzasu, u pokolju. Jedan malodobni djecak, suputnik "razuzdane gomile",,,,poput Grassova Oskara, opisuje te dogadjaje u svojoj djackoj zadacnici, ne mogavsi skriti izraze svog dubokog zaprepastenja i cudjenja.

U jednom "autokomentaru", objavljenom u povodu knjige, Mlakic ce to objasniti ovako:

"Selo iz mog romana "Psi i klovnovi" nije nikakva fikcija. Bio sam jedini Hrvat u bosnjackome razredu, nikada nisam imao osjecaj da sam u toj sredini po bilo cemu inferioran u odnosu na druge. Isto vrijedi i za obratne slucajeve, za Bosnjake koji su zivjeli u vecinski hrvatskim naseljima. Jedno od najtragicnijih naslijdja posljednjeg rata je upravo to sto su takve istinske oaze suzivota brutalno unistene. I bas tu, u tim nekakvim manjinskim oazama, da ih tako nazovem, dogodili su se neki od najstrasnijih zlocina tokom rata. Ne samo da su unistene takve sredine, vec je zauvijek, cini mi se, unistena i ideja o necemu slicnom."

Josip Mlakic rodjen je 1964. godine u Bugojnu. Osnovnu i srednju skolu zavrsio je u Gornjem Vakufu, gradu koji je u ratu dobio svoje drugo ime — Uskoplje. Autor je prije rata diplomirao masinstvo u Sarajevu, odakle se vratio u rodni kraj gdje se zaposlio u jednoj tvornici. Izbijanjem rata, unovacen je u postrojbe Hrvatskog vijeca obrane, gdje je jedno vrijeme sudjelovao i u borbama. Danas zivi u Uskoplju — Gornjem Vakufu i radi kao inzenjer u tamosnjoj tvornici armatura. Njegov debitantski roman "Kad magle stanu" (2000.) u Hrvatskoj je dozivljen kao svojevrstan sok, jer se blazirana hrvatska knjizevnost prije toga i nije, osim propagandno i povrsno, bavila ratom u kome su kao buktinje gorjeli bosanski gradovi, u kome se raspala jedna velika drzava i njezin svijet.
Hrvatski su mediji Mlakicev roman svrstali u sam vrh "hrvatske moderne proze" i pojedini kriticari su ovu pricu nazvali najboljim "hrvatskim ratnim romanom". Doduse, bilo je i mudraca koji su roman etiketirali kao djelo jednog "inzenjera", u kome je radnja jako zanimljiva, ali da ima puno nedostataka u strukturi recenice, u stilu. Mlakic je jednostavno pisao drukcije, puno drukcije od knjizevnosti koja je nastajala na prepisivanju americkih i evropskih "in" tema o alkoholu, seksu, drogi i generacijskome beznadju. Njegovo beznadje, pak, bilo je autenticni bosanski proizvod. Sarajevo, zaneseno svojim pseudometropolizmom i svojim mitotvorackim piscima, "novim romanticarima", tu knjigu gotovo nije ni registriralo. Tek ovih dana, kad je film ciji je scenario Mlakic radio prema svom roma­nu, osvojio hrpu priznanja, o piscu je sire izvijestavano u rodjenoj zemlji.
.
Roman "Kad magle stanu" prvo je poglavlje autorove trilogije o hrvatsko-bosnjackom sukobu, ispovijest iznutra, iz rakursa onog koji je camio u rovu, jednog od mnogih koji su ratovali protiv svojih najblizih, a ne znajuci za sta uopste ratuju.

Grass u svojoj knjizi veli da njemacki vojnici nisu pojma imali o strategiji i taktici, da nisu imali blage predodzbe ni o zemljama u koje su ekspedirani, pogotovu nista nisu znali o politici. Ginulo se, toboze, za genijalnog vodju, mislilo se samo na puko individualno prezivljenje.

Isto je i s Mlakicem — prica o vojnicima je prica o pozivotinjenju, kako bi rekao Simic, sto zemljom raste i do neba se penje. "Ratni ciljevi" tu se tek ironiziraju — covjek pretvoren u zvijer rata nije osjetljiv na metafiziku, osim zadovoljenja poriva za nasiljem koje mu sluzi za ostvarenje kainovskih i primordijalnih nagona, njega nista drugo pod milim bogom ne zanima.
Tesko da je iko, osim Faruka Sehica, tako opi­sao rat u Bosni, rat kao potpuno unizavanje ljudskog bica i unistavanje same njegove humane supstance.

U drugom dijelu trilogije, romanu "Zivi i mrtvi", Mlakic opisuje grupu odmetnutih i ostavljenih hrvatskih vojnika, koja se potuca po bosanskim planinskim vrletima, u strahu od srpske vojske, ali i dojucerasnjih saveznika, Bosnjaka. U tu sumornu i depresivnu suvremenu pricu Mlakic uvodi i "paralelnu radnju", koja se dogadjala prije pola stoljeca u Drugom svjetskom ratu, kad su u domobranskoj postrojbi zajedno ginuli i katolici i muslimani. Oni su, takodjer, bili okruzeni dvostrukim "zidom od mraka", krvolocnim ustastvom i osvetoljubivim partizanima, koji su nadirali s druge strane. Te dvije price su se na koncu ispreplele, cineci jednu jedinstvenu strukturu beznadja. Na pitanje zbog cega rat s Bosnjacima, ratnik odgovara:

"Da ovdje ima pingvina, mi bismo zaratili i s njima".

Grass u svome djelu navodi kako su se njemacki vojnici posprdno izrazavali o "Ivanima", tj. Rusima, kao prljavim primitivcima, a Mlakic upecatljivo iznosi tu pricu o "hrvatskoj kulturnoj superior­nosti" nad Bosnjacima kao azijatima i "balijama".

Prica, zapoceta andricevskom apoftegmom da smo mi svi mrtvaci, zavrsava se na seoskom groblju, u kome su izmijesani nisani i krizevi u neko kopolijansko krvavo svanuce, u kome svjetlo, "boje isprane krvi", kao "kakav smrtni pokrov prekriva sve, i zive i mrtve".
Mlakic je, poput Andrica, pjesnik nihilizma i beznadja, iz njegovih recenica, kao iz kakvih jobovskih stihova, izvire tama koja prekriva nas svijet, on opisuje nas zivot ovdje tek kao dolinu suza. Njegovi likovi su ljudi bez ljubavi i nade. I zavrsni dio trilogije, roman "Psi i klovnovi", je kao niz djackih zapisa o temi Putovanje u bolji svijet. Jednostavnim recenicama, nastalim na tragu stripova i akcijskih romana, djecak opisuje taj put kao kosmar u autobusu punom dobrocudnih ljudi, koji se polako pretvaraju u ubojice i ludjake. Kao u kakvu sijanovskom filmu, ovdje se redaju scene domaceg apsurda; dojucerasnji prijatelji nabacuju maske pasa i klovnova, hvatajuci se za vratove kao u sekspirovskoj misolovci, ni ne znajuci da ce i jedni i drugi uskoro biti pobijeni.
Günter Grass u svojoj autobiografskoj knjizi na jednom mjestu veli kako mu se, tek nakon sloma ideologije kojoj je kao mladic pripadao, zauvijek ogadio i sami pojam nacije.
Josip Mlakic u svojim djelima uglavnom ne govori o naciji i politici, mada su sva ona implicitna osuda upravo nacije i politike, koja se u ime bosanskohercegovackih katolika, vodila u jednoj od boga i svijeta ostavljenoj zemlji u najjuznijem budzaku Evrope. Ta politika, zasto ne reci, pretvorila je bosanskohercegovacke katolike, koji su dali divovski doprinos knjizevnosti i kulturi ove zemlje, u nevaznu i vec sad politicki irelevantnu manjinu,za sta su i sami zasluzni,da nasi bosanskohercegovacki katolici sa svojim "vodjstvom" i asistencijom "iz vana" cine od sebe strancima i nepozeljnima u svojoj vlastitoj domovini.

Djelo Josipa Mlakica nastaje u tisini, izvan buke i bijesa; ono ne slijedi danasnje meta­morfoze ni metastaze te pogubne politike, ono ne prati knjizevne trendove, ali se svojom dubokom humanoscu,te izrazitim osjecajem pripadanja svom bosanskom bicu, nadasve blistavom vjestinom pridruzuje najboljim stranicama koje su bosanski autori u ovoj zemljo napisali pocetkom dvadeset i prvog stoljeca.
Grass u svojoj knjizi s cudjenjem konstatira spoznaju o vlastitome trajnome strahu: "Je li me plasilo ono sto tada u regrutacijskome uredu nisam mogao ne vidjeti, kao sto me jos danas, preko sezdeset godina kasnije, u trenutku dok ovo pisem uzasava dvostruko slovo S?"
I Mlakic svoju trilogiju zakljucuje takodjer opisom zebnje, straha od ponavljanja uzasa prezivljenih prizora: "Zamisljam da neko osvijetli autobus iznutra. I odjednom sam u svojoj nocnoj mori, shvacam da su svuda oko mene ljudi utvare, ljudi s maskama na licima".

GRADITELJ PISMENOSTI,,fra Matija Divkovic


Bosnjaci ne smiju zaboraviti svoje velikane duha, uma i srca. Ako je sve to ujedinjeno u jednoj osobi, to i sadasnja generacija nasega naroda treba upoznati da bi se nadahnjivala na ovim uzorima stvarajuci svijetlu buducnost.
21. augusta 1631. godine, umro je u olovskom samostanu fra Matija Divkovic. Godine 2011. navrsilo se punih 380 godina od njegove smrti. Mozda bi to trebala biti prigoda da se sjeti ovoga naseg velikana, odgojitelja, vjeroucitelja, knjizevnika, kul-turno-prosvjetnog djelatnika, te potaknuti katolicku javnost, Institut za jezik i povjest, te sve one kojima je stalo do ocuvanja bosanske bastine, na ponovno izdavanje njegovih djela.

Rodio se 1563. u Jelaskama kod Olova. U franjevacki red stupio je u samostanu Olovo. Teologiju je zavrsio u Italiji. Djelovao je u Sarajevu od 1609. godine, u kresevskom samostanu od 1612., te u olovskom samostanu od 1614. do smrti. Ziveci u tadasnjem teskom i bremenitom vremenu, Divkovic je za glavni cilj odredio sacuvanje vjere i kulturno pros­vjecivanje u svom katolickom duhu. Kako bi u tom smjeru mogao sto sire djelovati, Divkovic se odlucio na pisanje

Tako je poceo stvarati svoja djela. Stvarao ih je upravo onako kako se oko njega zivjelo, mislilo, radilo, pjevalo i propovijedalo. Stare legende je ozivljavao svojim svjezim i vjestim nacinom pisanja, a osobito svojim lijepim, socnim narodnim jezikom.
Tacno prije 390 godina, 1611. odlucio se na izdavanje svojih prvih djela Nauk krstjanski i Sto cudesa. Stampao ih je u Mlecima iskljucivo narodnim pismom-bosancicom, koju je modificirao. U stampari je on sam olovom izlijevao slova bosancice i tiskao svoje knjige. To su prva djela na narodnom jeziku nastala na tlu Bosne i Hercegovine i njima je fra Matija Divkovic udario temelje bosansko-hercegovackoj knjizevnosti.
Najpopularnija knjiga toga do­ba, i to ne samo u Bosni i Herce­govini vec i u Dalmaciji, je Divkovicev "Mali" Nauk krstjanski iz 1616. godine. Iste je godine stampao je i veliku zbirku propovijedi Razlike besjede, koju cijelo Pri­morje pamti po imenu "Fratrica".

Divkovic je imao i velik utjecaj na razvoj dubrovacko-dalmatinske knjizevnosti. Nedavno preminuli bosanski pjesnik Nikola Milicevic smatra ga jednim od najboljih bosanskih prozaista u proslosti.

Divkoviceve knjige su se dugo citale, prepisivale i stampale. Do­zivjele su bezbroj izdanja, kako u bosancici tako i na latinici i glagoljici i bile su u XVII. i XVIII. stoljecu u citavoj Bosni i Herce­govini i Dalmaciji, ali i u Slavoniji, najpopularnije narodno stivo. Nije ni cudo jer je Divkovic svojim poukama pronalazio pravi lijek za pomirbu i prastanje, a bio je i pravi specijalist za zadovoljavanje covjekovih duhovnih, moralnih i estetskih potreba.
Dosao je pravi trenutak da se u znak sjecanja na ovog velikog bosanskog nacionalnog, pisca i prosvjetitelja zapocne s pripremama za ponovno stampanje i izdavanje njegovih djela, da bi i danasnja generacija otkrila ovoga velikana koji je tako raznoliko obogatio svoje vrijeme, ali i nasu povijest. Zasluzio je da se njegovo ime utisne na procelje mnogih skola i ulica, kao sto je u iz­nimnim slucajevima to i ucinjeno.

MOJOJ BOSNI,,,Musa Cazim,Catic

Ponosna je Bosna moj zavicaj mili,
Tu je sunce zica granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit cu i ja celenka i dika

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Bosnjanin joste bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Sto kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Bosnjak cuva svoje
Nikada ga sila unistiti nece –
Cisto i presjajno – kao sunce sto je –
I njemu ce sinut sunce stare srece.

Moje mlado srce taj vec casak sluti,
Bez muke i znoja – znadem nece doci.
Zato treba radit i ne pocinuti
I kroz ostro trnje makar bilo proci.

Oj, premili rode! Tebe tesko boli
Sto nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja bas te volim, sto si bijedan toli
I jer zicem cijelim tebi pomoc mogu.

Radit cu za te i slobodu tvoju,
U sreci cu tvojoj placu trazit trudu,
Uklanjat se necu ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Bosnjastvo mi tvoje bastinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teska i gorka,
Za spas tvoj i srecu – mog zivota eto.

Musa Cazim Catic
Bosnjacka Svijest, Sarajevo, 1914


Musa Cazim,Catic rodjen je 1878. godine u Odzaku gdje ide u osnovnu skolu. Nakon oceve smrti otisao je sa majkom u Tesanj jer se ona tamo preudala. U Tesnju je pohadjao medresu i kod ocuha uci brijacki zanat. Bio je darovit ucenik i tu je vec naucio arapski, turski i perzijski jezik. Poslije je imao buran zivot od Carigrada a zatim Tuzla i Budimpesta gdje je sluzio vojsku. Gimnaziju zavrsava u Sarajevu a 1909 odlazi u Zagreb kao student prava. Tu se kretao u pjesnickom krugu Antuna Gustava Matosa i pekao zanat: knjizevni i boemski. Ni jedan ispit nije polozio. Godine 1912. pocinje raditi u tesanjskoj banci, pomislja na samoubojstvo i stvara svoje najbolje pjesme. Muhamed Bekir Kalajdzic odvodi ga u Mostar, povjerava mu urednistvo"Bisera" (stamparija i casopis) i tjera ga na prevodjenja za muslimansku biblioteku. Takvog prevodioca kao Catica tada nije bilo. Njegov mecena je znao za naklonost alkoholu te mu nikad nije davao novac u ruke nego ga je sam vodio na rucak. Dolazi rat , mobilizacija, sluzba u Tuzli i Oerkenyu u Madjarskoj, pijancenje, tuberkuloza. Otpusten je iz vojske i u Tesnju u rano proljece 1915 u svojoj trideset i sedmoj godini umire. Najveci pjesnicki talent medju Bosnjacima do Maka Dizdara, te prvi pjesnik – modernist bosanske knjizevnosti.


Musa Cazim Catic je pjesnik zudnje i boli – s naj sirim rasponom osjecajnosti i reflektivnosti od nagonske strasti za elementarnim samopotvrdjivanjem, do misticne zudnje za ispunjenjem Bica; od teskog zala zbog prolaznosti zivota, do metafizickog straha pred ponorom i prazninom:

PRED SMRT

Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprsa jedan zuti cv'jet.
Jos nikad nije ljepse mirisala
Moja mala izba – moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k zutom cv'jetu tezi,
Hvatajuc ga tako lijep i zut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bjezi,
I opet mi pada na prsa i skut.

Sunday, July 10, 2011

OTKUP SIROVE KOZE,Abdulah Sidran

U njegovoj dusi nikad nije prestao posmrtni plac

Veliki mag - Abdulah Sidran
Prema nekim dnevnim tabloidima, postoji mogucnost da upravo ove Sidranove price iz zivota budu scenarij za film koji bi rezirao Emir Kusturica, isti onaj filmas sto je radio i ona dva nadaleko poznata Sidranova scenarija – "Otac na sluzbenom putu" i "Sjecas li se Dolly Bell". Ono sto je za sada definitivno sigurno je cinjenica da lakoca Sidranovog pisanja naprosto opcinjava.

Avdo je odmah po ocevoj smrti preuzeo sve njegove stvari i krenuo da po gradskim ulicama, kafanama i klubovima demonstrira svoj novi "vizuelni identitet". Ako se tih godina i moglo smatrati evropskom periferijom, Sarajevo je bilo daleko od balkanske provincijske kasabe i sesir je bio normalan odjevni predmet prilicnoga broja njegovih stanovnika. Ali ! sesir na glavi balavca visokog "metar i zilet", i uz to jos balavca koji sebe smatra pjesnikom i po gradu gazi u necemu nalik ribarskim cizmama, ipak bijase atrakcija kadra da izazove mnogi ljubopitljiv pogled i, jos vise, poneki neskriveno prezriv ili posprdan osmijeh. Snazi ukupnoga vizuelnog dojma znatno su doprinosili i takozvani "meksikanski" brkovi na njegovom djeackom licu: ispod prcastoga nosa razvijala se smedja dlakava potkovica ciji kraci, uokvirivsi mala usta pravilno izvajanih usana, silaze ukoso, pa zamicu lijevo i desno u nevidljivim predjelima vrata…da bi se, na celjustima ispod usiju, sastavili sa ridjim ruznim solufima ! E, stvarno se imalo sta vidjeti ! Bilo je to – da se upisas od sege ! A na njemu, uz njega i niz njega nesto, od debele tkanine, ciglrot boje. To nesto mora biti da je kod svoga prethodnog vlasnika bilo sako i sluzilo kao sako, ali je na ovoj pjesnickoj pojavi vise licilo na nekakav ogrtac, ili mnogo star, ali golem, ocuvan i dobar – zimski kaput. U cetiri povelika dzepa toga ni sakoa-ni zimskog kaputa, pjesnik je cuvao preuzeto naslijedje: plavi kozni novcanik, nalivpero pelikan i kratku mustiklu od tresnjeva drveta. Oko clanka lijeve ruke pohaban kozni kais i na njemu UMF, nelijep, tezak poput utega, ali solidan sat istocnonjemacke pouzdane serijske proizvodnje. Za nevolju, mogao je posluziti i kao hladno oruzje.
Jos se nije bila slegla Mehmedova humka na Partizanskome groblju, nize Kamenoga Lava, jos se majka Behija, u kasnim vecernjim satima, s olovkom u ruci borila da na papiru sklopi financijsku konstrukciju koja bi omogucila da nadgrobnu drvenu tablu zamijeni prilicnijom, od bijeloga jablanickog kamena, kakve su bile sve uokolo, pa i dvije susjedne: advokata i komuniste Zaima Sarca kod koga je, djevojkom, stazirala nekoliko mjeseci i pamtila ga po dobru, i slikara Petra Saina, minhenskog studenta, i vrsnog pejsaziste, koji je umro tri mjeseca poslije Mehe, ali – kako porodica nije dozvolila da mu jeftini i privremeni grobljanski basluk od jelovine stoji vise glave ni tri dana – na njegovom se grobu vec zabijeljela kamena ploca sa uklesanom crvenom petokrakom zvijezdom. U stanu na Bjelavama, prema Behijinoj zelji, televizija i radio gledali su se i slusali kriomice i s prigusenim tonom i nakon sto se odbrojalo poslijepokopnih cetrdeset dana. Tako joj bivala mirnija dusa. Obicajni dolasci na zalost, kucne posjete ozaloscenoj porodici, prvih dana naporne i guste – Behiji se cinilo da joj je pola Sarajeva kroz kucu proslo – uskoro se sasvim prorijedile. Tako to biva kad se necija smrt dugo ocekuje i kad njen dolazak biva olaksanje, i donese kraj svih muka, bolova i patnji, i njegovih i svih onih sto oko njega i njegove bolesti uspomazu i brize. Nije se jos rodilo pero koje ce opisati sta to znaci i kako je onome koji je osudjen da tri stotine dana i tri stotine noci bespomocan stoji pokraj bolesnika.

A da Meho nije umro, nego se spasio, znao je svako ko je tih mjeseci makar i pola minute zavirio u stan Sidrana na Bjelavama 45. Svi su se u kuci bili izvjestili da pripreme pribor i u maloj metalnoj serpi na elektricnom sporetu prokuhaju sprice iz kojih su bolesniku osudjenom na smrt injekcije morfijuma davale blage i nepricljive casne sestre iz komsijske, visokim zidom opasane zgrade Provincijata Sestara Sluzavki Malog Isusa. Na Mehinom tijelu vise nigdje nije postojalo mjesto sposobno da primi omamljujuci sadrzaj sprice, niti je na njegovoj kozi bilo i jednog milimetra koji, ma i na ovlasan dodir, nije proizvodio bol. Kad narocitim pokretima ociju – klatno na zidnome satu ! – dadne znak da zeli promijeniti polozaj tijela, sa ledja na bok, sa boka na ledja – a ledja, od predugog lezanja, puna gnojnih rana – sinovi su se penjali na kauc, opkoracivali mu tijelo i pomjerali ga onako kako vojnici na frontu u satorskome krilu prenose ranjenog ili poginulog suborca. Tijelo nisu smjeli doticati i sakama su zahvatali samo uguzvanu tkaninu pidzame. Pod tim tijelom, pocivala je patka, plitka limena kahlica ciji su tecni sadrzaj, teskog, ostrog i neugodnog mirisa, ukucani naucili u klozetsku solju izlijevati sutke i bez grimasa neugode i gadjenja. Ona se, ta kahlica, tuta, nosa, patka, pominje u jednoj od nekoliko porodicnih prica koje je, po svojoj knjizevnoj vokaciji, njegovao i cesto prepricavao Avdo, htijuci svakome zorno predociti, kako je on to imenovao – junastvo ocevoga umiranja. Kazivanje je neizostavno zapocinjao, ili zavrsavao, ako se naracija drukcije namjestila, pateticnim usklikom: Kad bih znao da bih se tako herojski drzao, ne bi mi bilo zao ovoga casa umrijeti ! Sto ti je blentava mladost ! A o cemu se tu radilo ?

Ekrem je, kao najstariji Mehmedov sin, imao pisanu punomoc s kojom je na blagajni centralnog Zavoda za socijalno osiguranje, onoga u Novom Sarajevu, svakoga prvog u mjesecu podizao ocevu placu. Netaknut, smedji duguljasti koverat spustao je na nahtkasnu pokraj ocevoga uzglavlja i time je njegov zadatak bio zavrsen. Sadrzaj koverta Meho bi u samoci pregledao kasnije, i premjestio novac u svoj kozni novcanik. Jedared se, medjutim, dogodilo da je, zbog neke Behijine prijeke potrebe, Ekrem koverat najprije odnio njoj, u kancelariju racunovodstva njenoga Gradjevinskog preduzeca "Put". Ona iz koverta uzela onoliko koliko joj je iznenada zatrebalo, vratila mu koverat, i on ga, prema uhodanoj proceduri, spustio na ormaric, spomenuvsi kao nevazno i uzgred maminu neuobicajenu gestu. Kad je uvecer Behija vidjela da je Meho novcanik sakrio, metnuvsi ga poda se, pa ga upozorila da to ne cini, jer bi se lako moglo dogoditi da se po novcaniku pokaki, on joj odgovorio: Ne mogu se pokakiti ja, kad si se vec pokakila ti! Replika dostojna kakvog filmskog dijaloga proizvela je u sobi umirucega kratak grohotan smijeh i odmah za njim – teski muk. U dugoj mucnini, svi su pogledi presli preko Mehinog lica i vidjeli na njemu neku novu, narocitu vrstu patnje: misici toga lica nisu imali snage da se pokrenu nacinom koji bi licio na smijeh. Meho je shvatio da vise ne moze upravljati ni vlastitim licem.

Osamnaest godina kasnije, Avdo ce, na povratku iz Dubrovnika, sa mladim reziserom s kojim je napravio jedan i pripremao drugi film o ocu, zanociti u gatackom domu svoga starijeg brata, elektroinzinjera Ekrema Sidrana. Nakon sto je ispricao nekoliko anegdota koje podupiru njegovu fabulu o ocevom herojskom umiranju, Ekrem je presjekao: Avdo, ne lupetaj, mene je tata stotinu puta placuci molio da ga bacim sa balkona ! Avdo samo zinuo. Trebalo mu kasnije mnogo vremena da sebe uvjeri kako se i ocevo ponasanje o kojemu svjedoci stariji brat slobodno moze razumijevati kao junastvo.

Medju zivima nema vise nikoga kod koga bi Avdo mogao provjeriti sjecanje na sahranu svoga oca, ledene i kisne i olujne srijede trecega marta 1965. godine. Zato govori samo ono sto u njegovome pihtijastom pamcenju stoji onako cvrsto kako u mekoti Sarajevskog polja stoje diluvijalne naslage planina Igmana i Trebevica.

Drugovi iz Saveza boraca, kao humanisti najsirega spektra, nisu imali nista protiv toga da Meho, u strogo privatnom aranzmanu, bude sahranjen na Partizanskom groblju, ali limena glazba Orkestra Doma Jugoslovenske Narodne Armije kao ni njegova alternacija, Duhacki orkestar Doma Milicije – ne dolaze u obzir. Govor nekog njihovog predstavnika, ni zvanicni ni nezvanicni – ne dolazi u obzir ! Nemamo nista protiv, u strogo privatnom aranzmanu. Na sahrani se pojavio devetoclani sastav limene glazbe Vatrogasnog doma Bjelave, sto nije bilo sasvim bez logike: Meho je tokom prve godine svoga bolovanja, dok se jos mogao kretati, mnoga popodneva i mnoge veceri proveo u restoranu i ljetnjoj basti Vatrogasca, igrajuci s novim poznanicima, prema njegovom ukusu i poimanju prilicno stupidnu kartasku igru remi, buduci da za svoj dragi i pametni preferans tu, u Vatrogascu, ni teoretski nije mogao naci partnere.

Cio je dan, jos od ranoga jutra, tukao neki divalj, sirov i ostar vjetar, ljudima iz ruku cupao i prevrtao kisobrane, kisa se, kao da je od metala, poput noza, u tle zabijala nakoso, odasvud naokolo zvizdala i zavijala gola i suplja stabla – i bilo je pravo cudo da se, po tako sablasnom nevremenu, tacno u zakazano vrijeme, 14 sati i 15 minuta, ispod Lava, oko iskopane rake, okupilo tako ozbiljno ljudsko mnostvo. Neko dade znak da sahrana pocne i u tome trenu olujna kisa stade. Nema kise. Vjetar jauknu i sve cvileci i stenjuci poput kakvog ranjenog cetveronosca, zavuce se u nevidljive krosnje i suplja debla kosevskog gustog drvoreda. Nema vjetra. Na Kosevsko brdo sjede rumenozuta suncana ploca u liku i obliku augustovskog punog mjeseca, bas kao da se gore u nebesima zbila neka rijetka vasionska zabuna. Ljudi sklopise kisobrane i njihove metalne spiceve pozabadase u mokro tle.

Slusajuci pripremljene govore, Avdo se uzalud trudio da zaplace. Obuzimao ga je stid sto od ponedjeljka ujutro, kad je vidio ocevo mrtvo tijelo, iznutra ne osjeca nista, prstima moze opipati prazninu, ali ne moze i ne umije u oci nagnati ni jednu jedinu suzu ! Nesto poput suza, nesto slicno, i sasvim malcice, kao da se njegovim ocnim kapcima primaklo tek kad je govornik pomenuo Avdu Sidrana, onog iz Jasenovca. Sjetio se: jedna smedja fotografija amidze Abdulaha mirisala je na olovo. Misleci da cio skup samo u njega zuri, podigao je desnu ruku i spoljasnjom stranom stisnute sake obrisao suhe i prazne oci. Zvuci Lenjinovog posmrtnog marsa mijesali su se sa topotanjem zemlje koja u busenima i krupnim grudvama muklo udara po drvenom sanduku lijesa, Avdo je teskom grobarskom lopatom zagrtao raku histericnim pokretima, hineci bijes i ljutnju, kad vec ne umije pokazati tugu. Punom i sledjenom dusom zudio je samo jedno: da se sve ovo sto prije zavrsi, da sto prije dodje kuci, da se sto prije skloni i sto prije zavuce u mrak djecije sobe, i da spava, spava, spava, spava…

cim su lopate u ruke preuzela dva sitna i zilava grobljanska profesionalca, da utabaju i zaravne netom naraslu humku, u trenu se ponovo otvorilo nebesko grotlo, na ljude srucila ista ona gvozdena kosa kisa, iz svih kapija, svih svojih skrovista hrupili svi zemaljski vjetrovi, a mjesecolika sunceva ploca propala i nestala u bezdanu kosevskobrdske masne ilovace. Sat na ruci cika-Rasima Ljubuncica pokazivao je 14 sati i 40 minuta. Dvadeset do tri.

Na Bjelavama, smoren i mokar, zaspao je odmah. Osmjehnut i zadovoljan sto je napokon zavrsila jedna teska dionica u njegovom zivotu, osmjehnut i zadovoljan jos vise sto vec od sutra moze vlastitom rukom okrenuti njegovu novu i ljepsu stranicu. U tome novom, sada samo njegovom zivotu, sve mora biti drukcije i bolje ! Sve !

Spavao je sedam i po sati, nepomican i necujan, kao da je nekom fakirskom vjestinom zaustavio disanje. Probudio se naglo i sam sebe zatekao u sjedecem polozaju kao da je u tom polozaju i spavao. Ne moze da se sjeti kad se probudio i kada uspravio tijelo. Ne. Pod lubanjom osjeca hladnu i zelenu i modru nepodnosljivo snaznu svjetlost ! Ona mu kazuje da mora zaplakati, ona mu naredjuje da zaplace, ona mu prijeti da ce – ako ne zaplace – eksplodirati i njegova pluca i njegov zeludac i njegov mozak. Pao je potrbuske po krevetu, s licem medju dlanovima, naredio cijelome tijelu da place i ono ga radosno i hitro poslusalo. Pod zemljotresnom tezinom placa, za kojeg nije znao da i takav moze postojati, pomislio je kako vise ne zna racunati vrijeme i kako vise ne zna upotrebljavati svoj mozak. Ucinilo mu se da je ruka majke Behije, mamina ruka, iza njegovih ledja, nize njegovih stopala, sumno otvorila, i nekoliko trenutaka kasnije tiho zatvorila sobna vrata..........................................

OTKUP SIROVE KOZE,Abdulah Sidran

Braca Sidran
================

Sa razdaljine od pedeset godina jasno se vidi da je na koverat sudbine svakog od trojice brace Sidran dobri Bog vlastitom rukom udario zig. Tri godine prije posljednjih dana zime 1964/65, kada je, u pedesetoj godini, nakon teske bolesti, umro njihov otac, Mehmed Meho Sidran. Sa udaljenosti od pedeset godina vidi se kako je stvar sa bracom Sidran zapravo zavrsavala tamo gdje su oni mislili da je pocinjala! Juna 1962. godine, gotovo tri godine prije Mehine smrti, na porodicnom konferencijskom stolu nasla se samo jedna tacka dnevnog reda: izvjestaj o skolstvu, a sadrzaj toga izvjestaja bio je – katastrofa, gola, puna, totalna katastrofa! Sva tri brata, kao po dogovoru, izgubili godinu! Srednji brat, Avdo, onaj koji ce kasnije postati pisac – jer je tako bilo nazvrljano u kovertu pod onim zigom! – treci razred gimnazije skoncao sa tri debele kecine: iz matematike, iz hemije i iz njemackoga jezika. Vladalo je nepisano pravilo da se u takvim slucajevima na sjednici Nastavnickog vijeca doticnome zalosniku oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu skolsku godinu. Vladalo je takvo pravilo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u ucenika nadje i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog "predmeta" Avdo je imao posteno zaradjenu, pravednu i zasluzenu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa casova – a takvome uceniku, bez intenzivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kisobrana, objektivno nije bilo spasa.

Mladji brat, Edo, propao u prvom razredu. Stariji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu godinu na Elektrotehnickom fakultetu! Sta da se cini, kazite, ljudi? Tri sina – tri sloma! Tri sina – tri brodoloma! Meho je vlastitim ocima procitao zagrebacku ekspertizu koja potvrdjuje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a perspektiva u kojoj udovica Behija skoluje, hrani i odijeva cetvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadesetidvije godine, izgledala je suvise tjeskobno i mracno. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u cuda i nadati se nemogucem, odlucuje da stvar presijece ostrim rezom, bez trunke sentimenta. Avdo nece ponavljati razred! Avdo ce skolovanje nastaviti u Zeljeznickoj saobracajnoj skoli u Vogosci. To je zdrava i pametna skola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traze dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svrsenik stice diplomu zeljeznickog saobracajnog tehnicara, s kojom se prakticno u dva koraka stize do finoga posla i sigurnoga mjesta – otpravnika vozova. Moze li se zamisliti ista jednostavnije i ljepse? Ne moze. U dnevnome redu te vazne porodicne sjednice Meho ni pod tackom razno nije planirao bilo kakvu diskusiju, ali i da jeste, Avdo, sto se njegovog slucaja tice, ne bi ni zucnuo: mnogo mu se svidjela mogucnost da regularno zbrise od kuce, da zbrise od kuce trajno, da sa Bjelava otperja u vidu lastinog repa, sto prije, sto prije. Nestrpljiv da svane dan i da sirom Sarajeva raznese epohalnu radosnu vijest, cijele se noci u krevetu vrtio i znojio, kao u teskoj ognjici.

Ni Edo nece ponavljati razred! Ova kuca nema vremena za ponavljanje razreda! Jeste li razumjeli? Svi su sve razumjeli i nije bilo nikakve potrebe da Meho udara sakom o stol uz svaku svoju izgovorenu rijec i uz svaki slog svake izgovorene rijeci. Je-ste li ra-zum-je-li? Tap-tap-tap, tap-tap-tap-tap! Edo ce na kuharski zanat, trogodisnja Skola ucenika u privredi "Jaroslav Cerni". Posao poslije moze da bira: u Sarajevu postoji dvanaest gradskih "Ekspres" restorana i za njega kao za Mehinog sina u njima su sirom otvorena svaka kuhinjska vrata.

A sta da se radi sa Ekremom? Sa Ekremom – nema nista da se radi. Njemu se mora oprostiti. On u toku cijeloga svoga dvanaestgodisnjeg predfakultetskog skolovanja nikada nije kuci donio ni jednu jedinu cetvorku, nize ocjene da ne spominjemo! Nego sve same kretenske oble petice! Avdu je ponekad spopadala i suluda pomisao kako ih Ekrem i donosi kuci samo zato da bi, gluho bilo, otezao polozaj svojoj mladjoj braci! Kada je, po zavrsetku gimnazije, trebao odabrati sta da studira, na koji fakultet da se upise, bilo mu svejedno. Vidite sta je najteze, pa me tamo upisite! Tako rekao roditeljima i sa svojom rajom iz "Fisa" otisao na more. Tih godina stvarno najtezi bio tek osnovani Elektrotehnicki fakultet. Niti se na njega mogao svako upisati, niti se lako zavrsavao, niti je iko smatrao ikakvom stetom ili sramotom ako se posrne na prvoj stepenici njegove najteze, prve studijske godine. Neka Ekrem slobodno ponavlja!

Meho je stvari zbilja postavio logicno i principijelno, takoreci bez greske. Ali je na te iste stvari Onaj Sto Udara Pecate gledao nesto drugacije: u Zeljeznickom dispanzeru, u strogom centru grada – to je ona austrougarska zgrada na Titovoj, Direkcija zeljeznica, koju mnogi brkaju sa susjednom zgradom Drzavnog Predsjednistva – u toj je zgradi, dakle, Onaj Odozgo stvorio i posadio nekog starog doktora s njemackim prezimenom koje Avdo nije upamtio (sjeca se samo njegovih sijedih brkova i dvobojnih, kao domine, crnobijelih obrva) – da on, taj specijalist-oftamolog, dijagnosticira kako lijevo oko kandidata Avde Sidrana vidi znatno slabije od desnog, pa mu se u zdravstveni karton ne moze upisati ono sto je za prijem u Skolu neophodno: kategorija vida A 1. Ne zaboravimo, posao otpravnika vozova je da cini ono sto mu ime kaze: da docekuje i otpravlja vozove, za sta je neophodan besprijekoran i sluh i vid! Jugoslavenska Drzavna Zeljeznica, to je sapka i uniforma, sa uniformom nema sale i kod nje nema samilosti, koliko god iz djecakovih ociju po kamenitom stubistu Direkcije frcale i lile vrele i uzaludne pubertetske suze! Da, Avdo ce ipak ponavljati treci razred! Nista od zudjenog rastanka sa kucnom guzvom i gnjavazom, nista od radosti i izmastane ljepote samostalnog zivljenja! Zbogom, sreco, koja nisi ni dosla!

Tako su se kompletna kola Mehmedovih ostrih rezova slomila na ledjima najmladjega mu sina, onoga kome se on, 4. februara 1947 – sve zudeci da mu Behija, nakon dva muska djeteta, napokon rodi kcer – nimalo nije obradovao! Ode Edo u kuhare, ode Edo u kuhare! cinilo se Behiji da cuje kako bjelavska djeca zadirkuju njenog treceg sina i od toga ju je obuzimalo jasno osjecanje krivnje. Da koliko-toliko popravi stvar odlazi kod direktora sarajevske Elektrodistribucije Jahiela Jase Kamhija, poziva se na njihove zajednicke godine u SKOJ-u i zalobnim glasom podastire molbu da on, svojim autoritetom, kod direktora skole "Jaroslav Cerni" ishodi prebacivanje njenog sina sa kuharskog na elektricarski zanat. Kako bi to sutra izgledalo, je li tako, druze Jaso, kad me neko pita, a ja mu kazem: jedan mi sin elektroinzinjer, drugi – kuhar. Nekako, brate, grozno. A kad reknem: ovaj elektroinzinjer, onaj elektricar… nije previse ruzno? Je li tako, druze Jaso? Kamhi bez ikakvoga vrdanja i prenemaganja uslisava njenu molbu i u njegov rabos rukom andjela biva upisano jedno plemenito djelo. Mada se ne zna da li je za Edu bilo dobro ili je za Edu bilo zlo to sto je u zivotu postao elektricar a ne kuhar. Malo je cega slicnog na zivotnim putanjama jednoga kuhara i jednog elektricara. Ali – ko zna ? Ni sa udaljenosti od pedeset godina, ta se stvar ne da razabrati.

Ponavljaca Avdu skolske vlasti rasporedjuju u najbolji skolski kolektiv – pola odlikasi, pola vrlo-dobri i dobri – u uzoriti Treci Ce razrednika Jurja Mareka, pisca udzbenika i citanki knjizevnosti, jednog od najboljeg sarajevskih profesora i provjereno najboljega prakticnog pedagoga, domacega, takoreci – Makarenka. Ako ne znadne i ne uspije on, onda u Sarajevu ne postoji niko ko bi maloga Sidrana znao otrgnuti od ulice, i sa stranputice na koju je nagazio tako cvrstim korakom vratiti na utabane staze jednog urednog djetinjstva i normalne gradske mladosti. Da li su u tome rasporedjivanju skolskoga problema Avde Sidrana u Marekov Treci Ce sudjelovali i pametni prsti lijepe teta-Dare iz Centra za socijalni rad u Skerlicevoj ulici, kamo je on, u svojstvu registriranog maloljetnog delinkventa, dva puta pozivan na razgovor – ne zna se, ali je i moguce i logicno. U toj su mu ustanovi prijetili da ce ga, ako tako nastavi, morati strpati u stolacki popravni dom. Avdo se na prijetnje nije obazirao. Socijalna radnica je kazala Pa ti mene uopste ne slusas !? a on odgovorio Imate pravo. Samo vas gledam. A ako zelimo biti sasvim precizni, on nju nije ni gledao nego pogledom – zderao. Jos kad je, nesto kasnije, izmedju dviju posjeta njenom Centru, povezao stvari i shvatio da je ona, ta teta-Dara, ustvari pjesnikinja Dara Sekulic i kad je brze-bolje dva puta procitao njenu tek izislu knjigu pjesama Grlom u jagode, dozvolio je sebi da se u nju zatreska svjesno, principijelno i temeljito, do daske i do usiju. I ta zaljubljenost, kao takva, na izvjestan filozofski nacin traje i danas, kada je njemu 67, a njoj 80 godina. Zasto da ne??

Na pocetku nove skolske godine, prvoga dana septembra mjeseca, u jedan sat i cetrdesetpet minuta poslije podneva, Meho je budan lezao na istome kaucu na kojem ce dvije i po godine kasnije umrijeti, a u njegovim rukama vec nije bilo one snage s kojom je samo dva mjeseca ranije, u junu, zestoko udarao sakom po stolu. Pitao je Ko ti je sad razrednik? a kad je Avdo izgovorio razrednikovo neobicno i lijepo ime i prezime, desnom je rukom sa nahtkasne pokraj uzglavlja porusio sve lijekove, pribor i sitnice i kroz zube protisnuo jedva cujan skrgut Zar ta picka!? Soba se u djelicu sekunde cijela pretvorila u ringispil sa osovinom u Avdinoj lobanji, i taj se ringispil, evo, bjesomucno i besumno vrti dok on na koljenima sa poda kupi i na plohu nahtkasne vraca bocice, kutije i kutijice s lijekovima, injekcijske ampule, nerazbijene cajne salice, tacne, kasicice, male i vece ocale, plasticnu cjediljku, plavi kozni novcanik, zelenocrno Pelikan nalivpero i debeli rucni sat marke UMF.

Na proslavi mature, juna 1964, na velikoj terasi ilidzanskog hotela "Kristal", nakon sto je popio tri vermuta i dva konjaka, Avdo primice stolicu do stolice svoga dragog razrednika, polaze glavu na njegove grudi i, ne trudeci se da sakrije suze, pita: Molim Vas, druze razrednice, recite mi: zasto vas mrzi moj tata? Zasto?

Danas, sa udaljenosti od pedeset godina, Avdo nije siguran da li je, kroz svoje suze, na lijepom razrednikovom licu vidio ili mu se ucinilo da vidi dvije krupne muske suze, netom skliznule iz dubokih ljubicastoplavih tuznih ociju.

OTKUP SIROVE KOZE,Abdulah Sidran

datum: 20.05.2011

OTKUP SIROVE KOZE: Tri pisma o sudbini, prijateljstvu i prastanju


Abdulah Sidran nekada
Vrijeme je da na ovom mjestu nastavim sa serijom dirljivih prica jednog od najvecih bosanskohercegovackih knjizevnika, Abdulaha Sidrana. Radi se o pismu koje mu je poslao profesor knjizevnosti, decenijama nakon mature, te o pismima koje je Sidran dobio od Jacquesa Chiraca te knjizevnika Asmira Kujovica, gdje mu se ispricava jer je nesto lose o njemu napisao godinama ranije


Pismo prvo:
==============

Svome negdasnjem uceniku Abdulahu Sidranu, koji je postao knjizevnik, 20. jula 1985, dvadeset godina poslije mature, pise njegov razrednik, profesor knjizevnosti Juraj Marek (1920-1992).

Dragi Avdo !

Na muci s rijecima (opiru se lukavstvima da se u njih pretoci cak i dasak duse) – opredjeljujem se za "radost": tvoj ponovljeni, a ovaj put i te kao glasno potvrdjeni uspjeh za mene je upravo radost, pa i vise od toga: zadovoljstvo sto zivot nije bas sasvim izgubio smisao da svijetlim trenucima pokusa da nadomjesti patnje ne bas bezazlenih udaraca sto ih na sve strane dijeli bez izvinjenja te tako potvrdi i neku mjeru smisla za pravednost. Svaki put se sjetim tvojih licnih nevolja, kojih nije bilo malo, otkako smo se – 1962 – upoznali u tvom trecem razredu.

Nije, nazalost, bilo prilike da se sretnemo do danas cak od mature. U svom, istina nepouzdanom, sjecanju ne mogoh da te nadjem medju sudionicima proslave desetgodisnjice kod "Zize". (A mozda se varam ?) Jos mi je vise zao sto moj

"C" nije predvidio obiljezavanje dvadesetgodisnjice. Tako su pale u vodu i te rijetke sanse. Mora priznati: o onom sto se dogadjalo poslije skole do danas znam – vrlo malo. Vjerovatno: uobicajeni tok stvari. U godinama skolskog rada zblizimo se, cak veoma zblizimo, sprijateljimo, s mnogim mladim ljudima, podijelimo s njima i mnoge, svijetle i tamne, intimne trenutke, poradujemo se savladanim preprekama, ucini nam se, tako, da ce veze potrajati svjeze ko zna dokad, a onda se skolovanje zavrsi, razidjemo se, svako za svojom zvijezdom (ili mrakom), i pocne zaboravljanje, udaljavanje, a draz bliskosti i saucesnistva postepeno ishlapi. Pa se na nekoj desetogodisnjici, ili dvadesetogodisnjici, nadju mahom samo sjecanja ! I zaljenje. Sta je bilo, toga vecinom vise nema. Ugasio se rumeni sjaj mladalacke romantike, sto smo je i mi stariji s vama uzbudjeno dijelili. Romantike ? Upravo nje, uprkos svim grubostima i bezocnostima zivota vec tad u mladosti. I mukotrpno je onda saznanje da je sve to bas tako i da pojave koje od pomenutog odstupaju predstavljaju neuobicajene, osebujne iznimnosti.

Tebi od srca hvala za prijateljska sjecanja sto si ih evocirao u nekoliko svojih intervjua. Uzbudljivo je saznanje da nisi zaboravljen i da trenuci zajednistva mladih dana znaju da traju, zivo i iskreno, i u zrelim godinama ! Ipak – da opet damo rijec zivotu pravednom – ti si i u casu naseg poznanstva bio (neotkriven, mozda) pisac i svoj put do stvaranja i samopotvrdjivanja nasao bi i sam. Ukoliko je o meni rijec – sebi priznajem samo dvije stvari: volio sam i volim onaj neobicni, zagonetni svijet rijeci potekao iz plemenitog covjekovog inata, iz iskrenog straha pred beskrajem i potrebe da zaviri u nj, da mu se pridruzi. Volim taj svijet sto ga svojim mastovitim poletom tka, darovit i nemiran, covjek, vizionar. Volio sam i volim, takodjer, drugovanje. Bojazljiv, uza sve to, u opcenju s ljudima, lako sam nalazio zajednicki jezik s bezazlenom, zanesenom mladoscu, tako ceznjivom da poleti, da pronadje zaboravljene Atlantide. U saobracanju s njom iznenada sam otkrio i neku vlastitu drevnu potrebu za zajednistvom u traganju za istinama, potonulim ili na drugi nacin skrivenim…

Ima neceg izvornog i punokrvnog, i beskrajno aktuelnog, u tvom otiskivanju od obala pouzdane svakodnevnice na pucinu nepoznatog, pod "kozu" stvari, ka nepocin-polju moguceg nepovrata. To zvijezdama snova oroseno razdoblje pocinjanja zivljenja, te prve patnje i razocarenja sto se zaboravljaju snagom mladelackog rascvjetavanja ! I sam se ponekad predajem svjetlucavim uspomenama vlastitog negdasnjeg zivljenja znajuci da su najvedrije, najpunije nade bile – oci sto su gledale u svijet lijep i svirep ocekujuci bajke. Oci, ali i srce zeljno da se raduje…

Na vrata mi pokuckuje starost: djetinjstvom i mladoscu branim se od kraja. Tog nepojmljivog nista. Ti si, srecom, otskrinuo drugu kapiju. A mozda i nije srecom, nego sto moras. Kako bilo da bilo, tvoj dokaz o vlastitom ljudskom porijeklu veoma je uvjerljiv i veoma me raduje…

Moja cestitka, koja to i nije u pravom smislu rijeci (a ni ne treba da bude: njih si se nadobijao u zadnje vrijeme s mnogih uglednih mjesta !) – poprilicno kasni. Ti oprosti: u mom zivotu je i inace uvijek bilo malo smisla za zurbu, a nisam zelio da ti kazem nista konvencionalno. Dok ti pisem, sjecam se jednog nevisokog momcica sto je razrednikovu dopisnicu upucenu njegovoj majci danima nosao u dzepu i jednog je dana, smjelo i objesenjacki, i pokazao objasnjavajuci zasto majka ne dolazi. Sjecam se mladica s kojim sam dugo i cesto razgovarao i sporio se oko njegove nesigurnosti i lutanja i koji je na jedan od najozbiljnijih razgovora poveo i zutokosog svjedoka, otkrivsi mu da razrednik mozda ima i pravo, ali kako mu to priznati ! Sjecam se gimnazijskog "problema" koji briljira na maturi i bitnom ojacavsi izvore svoje upornosti, odlazi na faks da se bavi literaturom…

Bili su to dani za nezaborav. Po cemu, mozda ces se upitati. Bas po tim i takvim "sitnicama" kojih je bilo napretek i koje, vjerovatno, "zivot znace". I drugovanje cine drugovanjem. I traju.

Da te slava ne pobijedi, vec da je ti bacis na koljena, to najvise od svega zelim. Da sacuvas u sebi sto vise od onog Avde Sidrana iz skolskih klupa, od njegovog divnog nemira. Bolnog i dragocjenog u potrazi za vlastitim bicem, za vlastitim svijetom, sto u svakom od nas zivi na svoj nacin ali je malo nas kadro da ga prevede u jezik, u postojanje.

Srdacno,

Sarajevo, 20. jula 1985.

Juraj Marek


Pismo drugo:
=================

Povodom primitka Nagrade Slobode PEN-centra Francuske, cestitkama pjesniku Sidranu

pridruzuje se i predsjednik Republike Francuske Zak Sirak,

Predsjednik Republike

Paris, 6. marta 1996.

Gospodine,

Zelim da vam se srdacno zahvalim sto ste mi se obratili i posvetili mi francuski prevod vaseg djela "Ja ostrvo sam u srcu svijeta", koje sam citao sa velikim interesovanjem.

Vasa prekrasna zbirka, pisana u najcrnjim satima rata u Bosni, pokazuje vasu stalnu borbu za slobodu. Ona je poruka nade za sve one koji zele putem pomirenja graditi trajan mir u Bosni i Hercegovini i u regiji.

Molim vas, gospodine, da primite izraze mog osobitog postovanja.

Zak Sirak


Pismo trece:
===================

Mladi pjesnik Asmir Kujovic javlja se starijem kolegi, s jednim izvinjenjem i mnogo lijepih zelja.

Sarajevo, 7.6.2007.

Dragi Avdo,

Prije neki dan sam se sjetio da sam jednom davno, 1997. godine, nesto lose napisao o Vama u novinama, pa sam Vas htio zamoliti da mi to halalite.

Srdacno Vas selamim i pozdravljam i zelim Vam dobro zdravlje i svako dobro.

Vas,

Asmir Kujovic

OTKUP SIROVE KOZE,Abdulah Sidran

Mladost je doba u kojem zivot covjeku daje obecanja koja ne misli ispuniti!

Jedan, jedini
Sto znaci odrastati u danas mitskoj multietnickoj sredini, sto je nekada Sarajevo bilo, a sada vise nije, moze se, medju ostalim, spoznati u nastavku dirljivih prica, ponajveceg knjizevnika sto ga je Bosna i Hercegovina dala - Abdulaha Sidrana. Osim toga prepoznaje se sta stoji u pozadini filmskih klasika poput
"Sjecas li se Dolly Bell" ili "Otac na sluzbenom putu", za koje je Sidran pisao scenarije. Cak i da nista od toga u ovoj prici nema, lakoca s kojom Sidran pise, hipnotizirajuca je i predstavlja cisti uzitak u doba kada je citanje svega sto premasuje sadrzaj SMS poruke, teski napor

Toplinu svoga doma Avdo je tih godina nalazio svugdje samo ne na ledenom propuhu dviju lesonitnih soba u baraci broj 42, na Kovacima, iznad Bascarsije, u koje je brizna vlast smjestila sestoclanu porodicu njegovog oca, golootockog uznika i politickog rekonvalescenta Mehmeda Sidrana, po isteku njegove trogodisnje zvornicke konfinacije. Osam godina je Avdo odbijao prihvatiti da se zove stanovanjem to njihovo regularno pisanje kroz prozor, zimska smrzavanja pod zajednickim jorganom, obavezne proljetnje zubobolje i jesenje uhobolje, ljetnja trijebljenja stjenica, buba-svaba i buba-rusa, i rijetka mjesecna pranja i kupanja u zasranom kolektivnom klozetu na suprotnom kraju barake. Ono se, to stanovanje, u sluzbenom javnom jeziku nazivalo privremenim smjestajem, ali se lako dala prepoznati njegova prijeteca beskonacnost i on je brzo, vec po okoncanju osnovne skole i polasku u gimnaziju, svojim domom poceo smatrati ulicu, a aktere njenog zivog, uzavrelog zivota – svojom porodicom. Bila je golema ta porodica, i nikoga nije izostavljala ni zanemarivala: od drugara u skoli i u igri, bez iznimke, do vlasnika vulkanizerske radnje u Patkama, Hame Vejzagica, koji je velikodusno dopustao da se dezurni ulicari griju u njegovoj radnji, da pomazu u demontazi kamionskih guma, te blagodareci tome steknu pravo da od njegovog pomocnika, plavookog majstora Mevludina zvanog Melko, zaiscu i dobiju cigaretu (debeli, zlatnozuti Vardar), od svih njih pa do babe-Tomanije, sto sa drvenog tronosca na klupi kraj ulicne cesme promatra cudesni sarajevski svijet, a njima, dok igraju nogomet, smeta i ona i njen minijaturni seljacki tronozac ! Vidi babe Tomanije, juce sljegla s Romanije! propiskivali su djecaci, ukoso i izmijenjenim glasovima, a baba se cinila gluha, i svojim sitnim specenim prstima nastavljala motati crnozute duhanske vlati u pola pedlja cigaret-papira. Mota li mota ! Nit sta vidi, nit sta cuje ! Ni jedan joj filozof nije ravan !

Jeste, to je bio njegov dom, to je bila njegova porodica i – neka oprosti majka Behija ! – on druge porodice i drugoga doma kao da nije ni imao. Ali je zudnja za toplinom vlastitoga doma u njemu tinjala neprekidno, i kada toga nije bio svjestan, mozda narocito onda kad nicega nije bio svjestan. Po sarajevskim budzacima, skladistima i otpadima skupljao je "petice", one najdeblje daske, dvije takve je cak i ukrao u susjednoj dvorisnoj supi porodice Toskic, i u svojoj, prostranijoj i visoj, iznad naslaganih gomila cumura i drva, instalirao cvrst plafon, strop, i s njegove gornje strane dobio prostran i suh, prvoklasan – tavan. Zicanom mrezom podijelio ga na dva dijela: jedan, za golubove, drugi, za sebe. Bila je to njegova – baza. U ondasnjem sarajevskom govoru, ta rijec iz militarnog jezickog registra izgovarala se sapatom i imala svoje precizno znacenje: tajno skroviste. Njegovo bas i nije bilo tajno, u njemu se nije moglo ni uspraviti, ali se moglo sjediti, lezati i citati i pusiti i spavati, biti izdvojen i sam – a njemu je to – za pocetak! – bilo dovoljno. Ljeti-neljeti, kad god je mogao, nocivao je u bazi i u muklom zujanju sarajevskih noci osluskivao kako mu zivot umilnim glasom na uho pjevusi uspavanke pune svakojakih obecanja. S osmjehom na licu, tonuo je u zidak i slatkast san. Mnogo godina kasnije, pomocu knjiga, i na rabosu vlastite koze, razumjece da mladost i nije nista drugo nego doba u kojem zivot covjeku daje obecanja – koja ne misli ispuniti !

Plemenita kuca Martina Knezevica

U svojoj zbunjenoj dusi Avdo je ipak slutio da ulica i skroviste mogu nadomjestiti, ali nikako odmijeniti toplinu porodicnog doma. Zato se radostan prepustao cestim i dugotrajnim boravcima u tudjim domovima, u porodicama svojih ulicnih i skolskih drugova. Koliko je samo cvaraka pojeo na drugom spratu zgrade u Gundulicevoj ulici broj osam, u stanu Martina Knezevica, oca njegovog gimnazijskog druga Bozidara Knezevica Kneska ! Kneskova majka Jozefina bijase umalo pa i njegova mater, sestra Marija njegova sestra, a cika-Martin, s istim tankim brkom pod nozdrvama, bas ko da je bio njegov rodjeni otac Meho Sidran ! Za ovu priliku – trijezan. Nije Avdo u tim trenucima horvao po religijskom sadrzaju svoje duse, ali su rituali porodicnih rucaka u domu Knezevica cinili da se, za trpezom, sa kompletom escajga pred sobom, osjecao pomalo i katolikom. Zasto da ne ? Cika-Martin mu je, jedne predbozicne veceri, dozvolio da sa ormara skine veliku, crnoukoricenu Bibliju, i bilo je to prvi put u njegovom zivotu da u rukama drzi svetu knjigu ! Otvorio je nasumice, procitao nekoliko stihova iz Psalama, pa se zacudio: otkud ljubavna poezija u vjerskoj knjizi ? Sklopio knjigu u krilu i ponovo pogledao koricu: je li moguce da je neka greska ? Nije moguce. Nema greske. Biblija. Poezija Staroga zavjeta ! Pa Knjiga Propovjednikova ! Hej, covjece ! Njemu ce njen ritam i melodija munjevito uci u sluh i ostati unutra zanavijek ! Zato ce u svome knjizevnome poslu izgraditi pravilo po kojemu se nikad, ama bas nikad nece lacati pera da zapise pjesmicu i stih, ako njega, taj ritam, i nju, njegovu melodiju, nije prethodno u sebi ulovio i jasno cuo ! Dobro. Ne pricamo sad o tome.

Avdo je ustvari u domu Knezevica bio jedan od.

Jedan od pet-sest Kneskovih skolskih i nogometnih drugara koje su Kneskovi divni roditelji primali s ljubavlju i paznjom, bas kao vlastitu djecu: Zivorad Marinkovic Zika, oficirsko dijete sa Grbavice, odlikas, Mihailo Petrovic Misel, stidljivi ljepotan, dribler, s usadjenim prezirom prema skoli i strebanju, masinski tehnicar i ljevonozni nogometas Muzafer Pasic Paja sa Mejtasa, gimnazijalci i buduci piloti Vladimir Spasic Spasa, Miodrag Maric Bata…i mali Abdulah Avdo Sidran zvani Zrno…

Sa Brankicom, u domu sjor – Ivana Versica

Da, Avdo je, s gimnazijskim nadimkom Zrno, u domu Knezevica bio jedan od, ali je u domu sjor-Ivana Versica, sarajevskog trgovca i vlasnika radnje za hemijsko bojenje i ciscenje, u Saracima, bio – jedan i jedini ! Tamo ga je odvodila drugarica iz razredne klupe, Brankica Versic, Ivanova kci. Kazivalo se: neka djeca zajedno uce, ali je u tome druzenju i prijateljstvu sve bilo vaznije od ucenja. Brankica je bila sportasica, rukometas-prvotimac Mlade Bosne, i upravo je vodila svoj ljubavni rat sa sarajevskim fudbalerom i jugoslavenskim reprezentativnim centarforom Josipom Bukalom – sve nesto: povuci-potegni, sadsehoce-sadsenece – te joj je Avdo, barem u pocetku drugovanja, bio rame za plakanje, uho spremno da saslusa … Kasnije su, kad je Avdu spopalo da pise poeziju, diskutovali o njegovim sastavima i ponekad zajedno iscitavali najnovije knjige suvremenih jugoslavenskih pjesnika. Uvrijezilo se i to da njih dvoje, a ne mama Ana, niti sluzavka Marica, izvode Baku, maminu mamu, na vecernju misu, u marindvorsku crkvu Svetog Josipa. Tu, u crkvenom polumraku, Avdu su – osamucenog silovitim, sveprozimajucim djelovanjem muzike orgulja – obuzimale kvarne misli i sve je teze odolijevao napasti da svome tijelu privuce Brankicino okruglo dupence, pa kud puklo da puklo ! Cudio se, i nikad se nije prestao cuditi nad cinjenicom da u takvu erotsku napast nije dolazio bas nikad tokom visesatnih druzenja u njenim djevojackim sobama, a u crkvi, uz orgulje – svaki put, i to tako da nije znao sta da radi sa sobom, kud da se djene, i sta da cini sa svojim – vulkanom u gacama ! Svasta !

Ovdje je bila soba Brune Versica

Svoj stan u Ferhadiji, sa tri visoke sobe i uskim balkonom sto gleda na najfrekventniju gradsku pjesacku ulicu – bas kao da je sa te promatracke pozicije svoje sarajevske pejsaze u ulju na platnu radio maestro Mario Mukilic ! – Versici su tih godina zamijenili za veci i svjetliji stan na Marindvoru, u Zmaj-Jovinoj ulici, iza ledja crkve Sv. Josipa. Avdo je upamtio oba i – mada se ne sjeca s kime je malocas razgovarao telefonom, ni sta je jutros doruckovao, ni da li je uopste doruckovao – mogao bi i danas, nakon cetrdeset i vise godina, rekonstriurati raspored prostorija u njima i u svakom uprijeti prstom u prava vrata, pa kazati: ovdje je bila Brunina soba ! Bruno je bio Brankicin stariji brat, Avdo ga je znao nekoliko godina prije nego sto ga je prvi put vidio, a milostu s kojom su ga Versici u svome domu pazili i njegovali razumijevao kao – preostalu od one za Bruna, kao njeznost i milost koje sjor-Ivan i gospodja Ana nisu stigli potrositi na sinu, pa je, eto, radosno urucuju ovom malom, simpaticnom drugu svoje kcerke, dok neskriveno tuguju za prvorodjencem koji u Zagrebu vec sedmu-osmu godinu studira na nepoznatom fakultetu i obilato rasipa porodicni novac a da nije maknuo od druge godine i dva polozena opsta ispita iz pradavnog prvog semestra. Zenske, pice, karte, pa opet zenske – nema sta sve nije, tih godina, Zagreb nudio mladom i imucnom covjeku, i nema cemu se Bruno nije podao, pritisnuvsi, kako to narod slikovito kaze – gas do daske ! Tata Ivan je stvar podnosio stoicki, ne pomisljajuci da ukine ili smanji Brunove mjesecne novcane porcije. Neka se izjurca, mlad covik, mora se mladost negdi izjurcat ! Nakon sest godina, dao je sinu rok. Poslije, dva ga puta produzavao, po godinu i godinu i po, prije nego sto je rekao Sad basta i sinu u Zagreb poslao komandu da se odmah vrati kuci. Basta. U Sarajevu, smjestio ga u radnju, da pomaze Munibu, koji pomaze njemu, kod prijema i isporuke robe. Bruno lijep, crna, gusta kosa, pune usne, svjetlucaju iza njih bijeli zubi, malcice mu kose oci,, rodio se za rad sa zenskim musterijama. A muskih gotovo da i nema.

Ali – nesta krupno nije bilo u redu sa tim covjekom. Tim Brunom Versicem. Ako su zagrebacke godine iz njega i istresle svaki suvisak mladalackih mahnitosti, sigurno je i da su versickoj mekoti njegove duse dodale i neoprostiv visak naivnosti i neopreza: samo sto je poceo rat, druge sedmice aprila 1992. godine, u stanu na Marindvoru, bila mu se na televizoru pokvarila slika, pa se popeo na krov da popravi antenu. – Kako je raskalasni zagrebacki student mogao znati da na cijelome svijetu nema snajperiste koji bi propustio takvu metu ? Kako je zenskar i kartaros, tatin sin, smotani Bruno Versic mogao znati da za snajperistu nema vece radosti, da je istinski san snova svakog snajperiste na svijetu: upucati kolegu iz protivnickog tabora ? Tijelo mu se skotrljalo niz krov i muklo trupilo na asfalt Zmaj-Jovine ulice. Nije bilo potrebe da se radi obdukcija, a neko je iz prosekture donio tvrdnju koja se nije dala provjeriti: da su Brunu Versica upucala tri snajpera odjednom.