Saturday, June 4, 2011

OCEVI I DJECA,,Ivan Sergejevic Turgenjev

Kratki sadrzaj:
Radnja romana zapocinje 20. maja 1859. godine.
Otac, Nikolaj Kirsanov, docekuje sina Arkadija koji treba stici iz
Petrograda gdje je upravo zavrsio fakultet. Nakon petosatnog iscekivanja
Arkadije konacno stize, ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova,
doktora kojeg veoma cijeni i postuje. Svi zajedno odlaze na Marjino -
Nikolajev posjed na kojem je ovaj prozivio deset mirnih i lijepih godina
sa svojom, sada pokojnom, zenom Masom i sinom Arkadijem.
Sada su se stvari promijenile: Masa je umrla, ondje se jos nastanio
Nikolajev brat Pavle Petrovic, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu
zenu Fenjecku s kojom ima sestomjesecnog sina.

Vec sasvim na pocetku vidimo neminovni sukob generacija.
Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenjecke dok Arkadije otvoreno pita
o njoj i zurno je odlazi pozdraviti. Takve i slicne nesuglasice zbivaju
se medju njima, no velika ljubav izmedju oca i sina ipak sprecava svadju.
Pravi sukob nastaje izmedju Bazarova i Pavla Petrovica. Dok je Bazarov
nihilist, buntovnik koji sve nijece i nista ne priznaje, Pavle Petrovic je pravi
aristokrata, ugladjen, konzervativan angloman s manirima pravog
gospodina. Tako dani prolaze u sitnim i vecim prepirkama.
Nakon dva mjeseca stize pismo od Matveja Iljica, daljnjeg rodjaka
Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dodju u grad.
Kako Pavle i Nikolaj ne zele slusati njegova hvalisanja, umjesto njih odlaze
Arkadije i Bazarov koristeci tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki
koje vec pomalo prijete kulminacijom.

Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu,
zenu koja ih je odmah ocarala, iako Bazarov to ne izrzava otvoreno.
Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatizeljom vec sutradan odlaze
u apartman u koji je odsjela, a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na
njen posjed. Ondje se zadrzavaju petnaest dana; Arkadije uziva u
konverzaciji sa ljupkom i zivahnom Aninom sestrom Katjom,
iako malo zalostan jer, kako se cini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov.
Ali ni Bazarov nije ravnodusan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer je
za njega idealna, romanticna ljubav potpuna besmislica.
Medjutim, osjecajima se ne moze upravljati i on napokon izjavljuje
ljubav Odincovoj. Ona ga odbija jer joj je dusevni mir ipak drazi,
iako nije ravnodusna prema njemu.

Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja.
Oni ga docekuju gotovo isto kao i Nikolaj Arkadija, vidi se da im je
mnogo nedostajao. Medjutim, tek se ondje privremeno nezadovoljstvo
i sitno neprijateljstvo izmedju Arkadija i Bazarova raspiruje.

Oni ponovno odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali.
Bazarov se ponovno upusta u prepirke s Pavlom Petrovicem i to konacno
doseze kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknut Bazarovljevom
sklonoscu Fenjecki, koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju je Pavle
ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna te mu Bazarov pruza lijecnicku
pomo, a Pavle mu na odlasku pruza ruku nastojeci biti velikodusan.

Acrkadije je otisao od kuce prije ovog dogadjaja pod izlikom da ima
nekog posla u gradu, no on je zapravo otisao u Nikoljskje,
ni sam svjestan da ga tamo zapravo vuce Katja. Uskoro mu se pridruzuje
i Bazarov. On se ponovno zblizuje s Anom i oni uzivaju u zanimljivim
razgovorima. Arkadije je sve vise svjestan svoje ljubavi prema Katji,
te je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatrazi i njegovo
odobrenje, a Bazarov takodjer odlazi svojoj kuci. Ondje se pri radu sa
bolesnicima zarazi tifusom i nema mu pomoci, pa zato Ani salje poruku
da je na samrti. Ona dolazi vec sljedeceg dana i on umire te napokon
pronalazi svoj mir.

Kod Kirsanovih se, nekoliko mjeseci nakon ovog zalosnog dogadjaja,
slavi zenidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenjecke koji su dobili Pavlov
blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Dresdenu gdje ima
poznanike medju Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna takodjer se udala, medjutim ne iz ljubavi vec iz uvjerenja,
za jednog od buducih ruskih javnih poslanika, veoma pametnog covjeka
sa kojim mozda i dozivi ljubav.

Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko
placu nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Analiza likova:
Ana Sergejevna Odincova
Pametna, vrlo otmjena zena, slobodnih ilibralnih shvacanja, vrlo drzi do
sebe, nestrpljiva je i uporna, brine se za svoju sestru i uvazava kneginju
koja kod njih zivi iako joj ne pridaje vecu paznju jer je ova vec stara i
nesnosna.

"Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim drzanjem. Njene obnazene
ruke lijepo su se spustale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale
lagane stabljike jarkocrvene boje na lijepa, obla ramena; smireno i
pametno, upravo smireno a ne zamisljeno, posmatrale su svijetle oci
pod blago uzdignutim bijelim celom, a usne su se smijesile jedva
primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom njeznom i milom
snagom."
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, zene koja je uspjela
zaintrigirati i privuci Bazarova koji se unatoc svojim uvjerenjima,
nepriznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.

Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oci
odavale su pozornost. Bila je zena dosta hladna i stalozena. Puno je toga
prosla u zivotu i, kako bi Bazarov rekao, bila je premazana svim mastima.
Nije u nista snazno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi
zadovoljilo njenu mastu. Iako je bila mlada, cinilo joj se da zivi cijelu
vjecnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena,
ali pred sobom nikakva cilja, nista sto bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu
njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti.
Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: "Ne!",
zakljuci napokon. "Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja
saliti, dusevni je mir ipak nesto najljepse na svijetu."

Zivot na selu imao je tacna pravila. "Red se mora postivati. Da nema reda
bilo bi ovdje uzasno dosadno.", tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje
bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve zene
koje se nisu uspjele zaljubiti, zeljela je nesto, a da ni sama nije znala sta.
Zapravo nije htjela nista, a cinilo joj se da zeli sve.

Jevgenije Vasiljev Bazarov
Sposoban, inteligentan i obrazovan mladi covjek slobodnih uvjerenja,
mozda malo previse zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika
u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energican, ne stedi nikoga, ali ipak u
njemu postoje osjecaji koje ni sam sebi ne zeli priznati.

Arkadije Kirsanov
Obrazovan mladic, privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima,
ali on ne nijece svoje osjecaje i ne pokusava ih zatomiti,
mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno i gotovo djecacki
voli Katju i oca, uziva u prirodi.

Nikolaj Kirsanov
Prije svega veoma dobar covjek, veoma razborit sa snaznim ocinskim
osjecajima, klasicno je odgojen i obrazovan, a najveci uzitak predstavlja
mu porodicni zivot.

"Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u
maju 1859. godine osijedjelog, punackog i pomalo pogrbljenog..."

Imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne,
prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih ociju i mekane rijetke kose.




Pavle Petrovic Kirsanov
Tipicni predstavnik aristokracije, veoma obrazovan covjek,
strogih moralnih nacela koja mu mozda ponekad smetaju da neke
stvari razumnije, uvijek ugladjen i pristojan, nesretan u ljubavi - iako je
imao mnogo zena, postojala je samo jedna zena - kneginja koju nije
zaboravio.

I ona je imala vezu sa Pavlom, no ona se ubrzo ohladila prema njemu,
a on je tada skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ne bi li je ponovno
osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko, i otada ga je ona neprekidno
izbjegavala, a on vise nikako nije mogao pronaci mir; tek nakon vise
godina neprekidnog lutanja konacno je prihvatio Nikolajevu ponudu i
nastanio se u Marjinom.

"... ali je u taj cas usao u salon covjek srednjeg rasta,
odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko
svezanom kravatom i u lakovanim cizmicama – Pavle Petrovic Kirsanov.
Po izgledu imao je cetrdeset i pet godina, njegova kratko osisana sijeda
kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo
zuckasto ali bez bora, neobicno pravilnih crta. Cio izgled Arkadijevog
strica, raskosan i rasan, sacuvao je mladalacku vitkost i uspravnost,
sto se najcesce gubi poslije dvadesete godine. Pavle Petrovic izvadio je iz
dzepa pantalona svoju lijepu ruku, dugackih noktiju, koja je djelovala jos
ljepse zbog snjezne bjeline manzetne, pricvrscene krupnim opalom."

Fedosja Nikolajevna Fenjecka
Draga i mila zenica, obiteljski orijentirana, iskrena i pobozna, voli Nikolaja.

"Bila je to mlada dvadesettrogodisnja zena, bjeloputa i punacka,
tamnih ociju i kose, crvenih djecje nabubrelih usana i njeznih rucica.
Na sebi je imala urednu pamucnu haljinu, plava nova marama lezala je
prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku casu kakaa i,
spustivsi je pred Pavla Petrovica, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se
poput talasa ispod tanke koze njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i
stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju."

Katja
Draga, zivahna cura, lijepog i pristojnog ophodjenja, vesela, voli prirodu.

"... a za njim je usla osamnaestogodisnja djevojka, crnokosa i
crnopurasta, s nesto oblim ali prijatnim licem i tamnim ocima.
Nosila je punu kosaru cvijeca."

"Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojazljivo i iskreno,
a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj
bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ruzicaste ruke sa bjelkastim
kruzicima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena... Ona se stalno
crvenjela i ubrzano je disala."

KCI LOTRSCAKA,,Marija Juric Zagorka

Biljeske o piscu:
Marija Juric Zagorka rodjena je 1873. u selu Negovcu pokraj Vrbovca, a
umrla 1957. u Zagrebu. Bila je istaknuta hrvatska novinarka i spisateljica,
pretezno povijesnih, ali i socijalnih i pustolovnih romana kojima je stekla
veliku naklonost siroke citateljske publike. Kao novinarka razoblicavala je
rezim Khuena Hedervaryja, a borila se za zensku ravnopravnost. Medju
njezinim brojnim romanima isticu se Gricka vjestica, Kci Lotrscaka,
Gordana, Kraljica Hrvata, Republikanci i drugo. Nadimak Zagorka uzela je
iz ljubavi prema hrvatskom zagorju, u kojem je provela djetinstvo.

Kratki sadrzaj:
Gric je imao dvije znamenitosti, a to je bila Mandusa i krasopisac Iglica.
Mandusa je bila mlada djevojka, zlatne kose, plavih ociju te dobre duse.
Svaki put je zvonila a ta zvonjava imala je ritam pa su gradjani to
posebno voljeli. Cekala je svog zarucnika pticara Bolteka koji ju je trebao
zaprositi. Iste te veceri pticar Boltek zaprosio je Mandusu na sto je ona
zeljno cekala.

Sljedeceg dana na Gricu je izbio pozar, pa su svi muskarci isli pomagati
pri gasenju. Taj pozar nije sam izbio vec su ga kanonik Simun i njegov
rodjak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave kanonik mogao
ljubiti Mandusu. Kako je krasopisac Iglica slucajno naisao spasio je
Mandusu, no kad su se vratili sa svijetiljkom nije ga vise bilo. Nekoliko
trena kasnije Gricom je prohujao antikrst. Nije se znalo ko je zapravo on
ali se sljedeceg dana o njemu pricalo.

Mandusu su nazvali kci Lotrscaka, jer ona u stvarnosti nije bila
Plemenscakova kcer vec ju je neko kao dijete ostavio ispod Lotrscaka.
Boltek je raskinuo zaruku s njom, jer se doznalo za dogadjaj u tornju, te
su Mandusu ogovarali i dobacivali rijeci.

Posto je antikrst demolirao Plemenscakovu gostionicu, htijeli su ga
smaknuti. U zadnji cas Mandusa je dotrcala i rekla da ga uzima za muza,
na sto su ljudi dobacivali da je antikristica. Odmah su ih vijencali, pa je
time Mandusa spasila zivot antikrstu.

Antikrstovo ime bilo je Divljan. Bio je vrlo visok, mlad i zgodan covjek.
Imao je kosu boje noci, a oci smedje kao drvo. Divljan se cudio sto ga je
spasila nepoznata djevojka, te joj je zauzvrat ostavio njezinu nevinost.
Mandusa je dva puta pobijegla od Divljana, no njemu je ona zapela za
srce pa ju je isao traziti.

Kad su se nasli, ugodno su se smjestili u Pogledicevom dvorcu. Kako
bi se Divljan oduzio vratio je Pogledicu kcer koju je bio zarobio
Brandenburg. Bradenburg je zelio uzeti Turopoljcima njihove plemicke
povelje te je zbog toga doslo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili.
Mandusa je pala u ruke Brandenburga na cijoj se strani nalazio i kanonik
Simun te je trazio Divljanovu glavu zauzvrat. On je dobio Mandusu i
odveo na "crni otok" . Mandusa ga je odbila a Simun je nju zatvorio u kulu
i zazidao vrata.

Nedugo kasnije Divljan je saznao da je Simun odveo Mandusu. Znao je da
je u vecoj opasnosti nego kod Brandenburga. Mandusini pravi roditelji bili
su turopoljski plemici. Otac je bio vrlo bogat Turopoljac, a majka Marta je
kasnije proglasena ludom. Njezin otac obecao je Simunu dvorac na
Jablanovcu, buduci da je zena bila trudna bojao da ce sve ostaviti
djetetu pa je izmislio da se dijete rodilo izobliceno. Marta je na to poludila,
a za oca se nista nezna. Simun je dijete podmetnuo pod zvono znajuci da
ce ga Plemenscak uzeti.

Divljan je na "crnom otoku" sreo Martu te je naisao na svjeze zazidani zid.
Brzo ga je razbio i unutra nasao Mandusu koja je izgledala kao kostur jer
nije imala dva mjeseca ni mrvicu kruha. Zid su ponovo zazidali te su se
kasnije vratili na Gric. Svi su se ispricali za dogadjaje, a Simuna su prokleli
te ga izbacili iz Grica. U medjuvremenu je Simun ponovo podmetnuo
pozar, samo je ovaj puta Divljan brzo dotrcao pa su se nasli samo njih
dvoje. Divljan ga je upitao da li se sjeca kako je obescastio njegovu majku
te mu rekao da ce ga on kao njegov sin golim rukama zadaviti. To je i
ucinio. Ljudi su ga proglasavali junakom, a on i Mandusa opet su se nasli u
toplom zagrljaju. U nama jos samo zive kao legenda.

O djelu:
U ovoj knjizi glavne likove cine Divljan, Mandusa, Simun, dok su ostali
sporedni. Radnja se pretezno vrsi na Gricu i jednim dijelom u Turopolju.
Prevladavaju osjecaji izmedju Divljana i Manduse te ima puno opisa
okoline, grada i dvorca. Knjiga nema dosadnih dijelova i
govori o proslim zbivanjima. To je legenda koja spada medju najpoznatije i
najljepse Zagorkine legende.

CUVAJ SE SENJSKE RUKE,,August Senoa

Biljeske o piscu:
August Senoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio knjizevnom djelatnoscu. Senoa je s najvise uspjeha obradjivao
povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljacka buna, Cuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalistu. Pisao je pjesme (lirske i epske), pripovijetke iz suvremenog zivota (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesnicari knjizevnosti zovu Senoino doba.

Mjesto radnje:
Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)

Vrijeme radnje:
1600., 1601. i 1614. godine

Tema:
Borbe uskoka i Mlecana

Osnovna misao:
Treba braniti svoj zavicaj. Narod koji je mek, pokoran i poslusan ceka ropstvo i tudjinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit ce i docekati svoju slobodu.

Problematika koja se obradjuje u djelu:
Povijesna zbivanja s pocetka 17. stoljeca kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlecana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlecana koji su ih pokusali na prevaru otjerati iz grada. Senoa velica borbu svog naroda za slobodu. Knjiga porucuje da se od tudjinske vlasti moze osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.

Kompozicija djela:
Uvod: Uskok Jurisa Orlovi spasava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.
Zaplet: Mletacki biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.
Vrhunac: Uskoci vodjeni Jurizom Orlovicem provaljuju u Senj i ubijaju
Rabatu i Capogrossa.
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlecani su svladani.
Zavrsetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.


Kratki sadrzaj:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlecana. Oni sluze austrijskome caru i brane more od Mlecana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju. Austrijski general Rabata, koji sluzi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a gradjanima Senja izgon. U tome mu pomaze izdajnicki biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazecoj nesreci, pa oni bjeze na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naredjuje smaknuce kneza Posedarica. Uskoci pod vodstvom vojvode Jurise Orlovica upadaju u grad i oslobadjaju ga. Sluge Mletacke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedaric i mladi uskocki vojvoda Djure Danicic sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: "Cuvaj se senjske ruke!"

Prepricavanje jedne epizode:
Mletacki gospodin Vittorio je htio ozeniti krcanku Dumu. Ona se tome protivi i po buri bjezi. On je sa svojom cetom trazi do rta. Duma skace junaku Jurisi Orlovicu u ruke, a on pocne veslati prema pucini. Ljutiti
Vittorio pocne da vice za njima, ali uzalud. Duma je spasena.

Analiza likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, zilav, "Pod kratkim celom stajase mu sirok nos, oblo lice ukraseno tankim brcima i spanjolskom bradicom.", "Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padase mu na bjeli vezeni ovratnjak." "…bijase odjeven zobunom od crne koze, zutih rukava…" plemic, senjski zapovjednik, prijatelj i zastitnik uskoka, posten i istinoljubiv.
"Gledajte na mom srcu ova tri kriza! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vase dijete, tri zrtve vaseg nemilosrdja. Evo ja vam poklanjam te tri zrtve, ja se odricem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru." – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat trazi od Rabate spas uskoka.

General Josip Rabata je visok, jak "…nisko, prignuto celo, gusto nabrane vjedje nad blijedim modrim ocima…", "… pod krupnim nosom stiskale se cvrsto debele usnice…", "Rabata je izdajica svijetle krune, covjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zaduzen i rastrosen." – carev punomocnik, zlotvor, rastrosan, zivi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlecane, naredjuje ubojstvo kneza Posedarica i izgon uskoka, pod vodstvom Jurise Orlovica uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kastelu.

Knez Martin Posedaric bio je udovac, visok, "…lice mu bijase duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijase kratka pristignuta." senjski plemic, "Ja sam knez, plemic, vlastelin i nijesam placenik, ja ostajem da cuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naredjenju Rabate odrubljena mu je glava.
Uskok Jurisa Orlovic bio je "…visok, zoran junak, siroka cela, orlova nosa, duguljasta lica.", "Vasa dusa, moja glava." – Jurisa je odan Senju i uskocima, spasava Dumu i uzima je za zenu, bjezi s cetom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletacko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bjezi iz njihova ropstva.

Porucnik Antonio Capogrosso je sluga Mletacke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla sto je nanio Senju.

Dojam o djelu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji i snazi naroda da
se brani i cuva svoje.

PLANINE,,Petar Zoranic

Biljeske o piscu:
Petar Zoranic, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije
1569. godine, kada su mu "Planine" bile stampane. Bio je potomak stare
plemicke familije iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeca sklonila
pred Turcima u Zadar. O njegovom zivotu se zna vrlo malo. U svom djelu
"Planine", pise da je poceo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sacuvano
djelo su "Planine", i one su prvi pokusaji romana u nasoj knjizevnosti u
kojem se pripovijeda naizmjenice stihom i prozom.

Kratki sadrzaj:
Vec sedam godina mucio se Zoran zbog neuslisene ljubavi kojom je
zavolio jednu zenu.

Jednog proljetnog jutra Zoran je plakao pored izvora Vodice jer mu je
dodijao zivot zbog nesretne ljubavi. Tada se iz vrela pojavila vila Zorica
koja mu je savjetovala da otidje u planine gdje ce naci ljeka svojoj
nesretnoj ljubavi. Tada je Zoran krenuo iz Nina u planine vilenici Dijaniri
da je zamoli za lijek. Vila Milosca pratila je Zorana u planine, a kasnije je
sam nastavio put. Tri dana je ostao u drustvu pastira Bornika, Vlade,
Zvonka, Plinka, Slamila i drugih. Prvi dan pastiri su pjevali ljubavne
pjesme, a Zoran im je ispricao o svojoj ljubavi i o Ninu. Drugi dan pastiri
su pricali price o nesretnim ljubavima, dok su treci dan pjevali pjesme na
taj nacin da su dvojica pjevali naizmjenice strofu po strofu odgovarajuci
jedan drugome. Zoran nastavi put te ponovno naidje na pastire.
Pastiri Slavgor i Dvorko su pjevali tuzne pjesme o domovini koja polako
pada pod tursku vlast. Za vrjeme daljnjeg putovanja Zoran susrece jos tri
pastira. Tada je Zoran konacno stigao na Dinaru gdje ga je Dejanira
izlijecila od nesretne ljubavi.

Zoran je tada konacno zaspao smiren i sretan nakon dugo vremena.
Dok je spavao, sanjao je "Perivoj od Slave". Opisivao je ljepotu perivoja.
Opisao je da tu borave mnoge krasne vile kao sto su Latinka, Kaldejka,
Grkinja i Hrvatica. Vila Hrvatica bila je vrlo skromna uz svoje raskosne
drugarice. Ona mu je objasnila znacenje perivoja te mu rekla da svaka
vila ima u svom krilu onoliko jabuka koliko je knjizevnih djela napisano
jezikom njenog naroda. Vila Hrvatica bila je tuzna jer su se njezini sinovi
stidili svog jezika, pa su cak i svoje plodove darivali u tudjinu.
Izmedju ostalih jabuka u njezinom krilu Zoran opazi i jednu malu jabuku
na kojoj je pisalo "Petar Zoranic" - "Vilenica", "Ljubveni lov", "Planine".
Vila Hrvatica ga je pokorila sto je ubrao jos tako nezrelo voce.
On joj je odgovorio da je svjestan male umjetnicke vrjednosti njegovih
djela, ali da ih je napisao iz ciste ljubavi prema djevojci i domovini.
Tada se pojavi vila Slava kojoj se sve druge vile poklone te se tada Zoran
probudi. Vilenica Dejanira otpratila ga je rijekom Krkom prema Ninu,
a pri tome su prosli kraj Knina, Skradina i Sibenika. Tu ga je vilenica
Dejanira napustila, a put je nastavio sa vilom Miloscom, putovao je morem do Zatona odakle je krenuo kopnom u Nin na grob Jurja Divnica.
Sedmog dana svog putovanja Zoran je stigao kuci smiren i sretan.

Analiza djela:
Zoranicev uzor za "Planine" bilo je djelo "Arcadia" talijanskog knjizevnika
Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoraniceve "Planine" pastirski roman koji
je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga
pravog pastirskog zivota, vec je prava tema ljubav. Znacenje Zoranicevih
planina je u tome da je to nas prvi roman te da je njegovo djelo plod
iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim sirenjem turske moci.

Roman "Planine" dovrsen je 1536. g. ili kako Zoranic kaze "svibnjom se
zapocne, a rujnom zavrsi". Djelo je 1569. stampano u Veneciji u jednom
jedinom primjerku.

Zoranic odredjuje dvije osnove romana i to tako da kaze da su "Planine"
povijesno i alegorijsko djelo.

Djelo podsjeca na Dantea. Poput Dantea, Zoranic krece na
alegorijski put u samocu bjezeci od ljubavnih boli te on na svom putu ima
svog ucitelja, a to je sveti Jeronim. Takodjer se poput Dantea koji se
koristi simbolikom broja tri Zoranic sluzi simbolikom broja sedam.

Djelo je posveceno kanoniku Mateju Matijevicu koji je
mnogo utjecao na Zoranicev rad.

Najzanimljiviji dio "Planina" je "Perivoj od Slave" u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranic u perivoju koji
se sastoji od sedam dijelova susrece sedam djevojaka.
"Perivoj od Slave" posvecen je vjecnoj slavi tj. umjetnosti.
Zoranic je u tom djelu svjestan da je hrvatska knjizevnost tek u razvoju.

Personifikacija nekih vila u "Perivoju od Slave"
Vila Latina - Predstavlja klasicnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja - Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka - (Babilonci - Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu
tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka
svoja djela.

TENA,,Josip Kozarec

Biljeske o piscu:
Rodjen je u Vinkovcima. Stekao naobrazbu iz gospodarstva i sumarstva
u Becu. Odusevljavali su ga Turgenjevi "Lovcevi zapisi".
Kao sumar sluzbovao je u Vinkovcima i jos nekim slavonskim selima.
Umire u Koprivnici 1906. g. Napisao je Pripovijetke, Price djeda Nike,
Tena, Tri ljubavi, Oprava, crticu Slavnoska suma i romane Mrtvi kapitali i
Medju svjetlom i tminom. Zapocinje kao pjesnik, najveci uspjeh postize u
prozi (u romanima i pripovijetkama). Njegovo stvaralastvo je vezano uz
rodnu Slavoniju. Pisac je slavnoske zemlje i sume, pjesnik rada i ostar
kriticar malogradjanskog mentaliteta. Objavljivao je i strucne clanke.
Josip Kozarac pise o:
- Gospodarskim odnosima u Slavoniji
- Odnosu prema strancima i stranom kapitalu
- Stranim vojskama

Kratki sadrzaj:
Sa sesnaest godina bila je vrlo vitka i mrsava, a mati joj je bila bolezljiva i
nadala se da ce svoju kci udati, pa onda moze u miru umrijeti. Otac Tenin
je bio veliki neradnik. Jedino sto je radio jest to sto je bio svinjar dok se
zadruga nije raspala. Kad Tena navrsi osamnaestu, mati nju, posto Tena
nije pokazivala interesa ni za koga, uda za Jozu Matijevica. Uskoro mati
umre, a lijepa Tena koja se u medjuvremenu proljepsala napusti Jozu radi
vodnika Jaroslava. Uskoro je on morao otici u boj, pa se tuzna, u nadi da
ce ga zaobraviti, okrene Leonu, zastupniku jedne pariske tvrtke. Isprva ga
je izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma.
Svidje joj se i Djordje, ciganin, pa kad se Leon morao vratiti u Podravinu
uzme za ljubavnika njega posto je nije imao ko uzdrzavati, a Jozu uzme
da je brani. Maruska je bila bijesna jer je njezin Djordje odlazio Teni,
pa joj pokloni haljinu koju je nosila zena koja je imala kozice.
To Tenu poruzni, pa se Jozo okrene Ivki, a Djordje svojoj Maruski i sinu
kojeg mu je Maruska rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vrati iz
rata (bez ruke) i kupi kucu i zemljiste sto je bilo Tenin otac zapio i
zaduzio. Ozeni se Tenom i podigne novu kucu. Tako pobije Teninu tezu da
ona ne pripada samo jednom muskom, vec svima. Tena je do prije bolesti,
nakon proljepsavanja bila uobrazena i smatrala se lijepom (divila se sama
sebi). Iako je bila dobro odgojena, njezin odgoj pomalo nestaje i pocinje
razmisljati o uzimanju ozenjenih muskaraca za ljubavnike da bi je
uzdrzavali, sto kasnije i napravi. Ti muskarci su bili Jozo i Djordje.

Leon simbolizira ulazak bankarskog kapitala u Hrvatsku (Leon je bio
porjeklom Zidov).

NOVELA,,Antun Gustav Matos

Biljeske o piscu:
A. G. Matos rodjen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, knjizevne, muzicke, likovne i kazalisne prikaze, pjesme, a okusao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih dozivljaja.
Nov u pjesnickoj frazi, Matos je unio u hrvatsku poeziju dah
zapadnoevropskog simbolizma s kraja 19. st.

Vrsta djela:
Novela

Tema:
Ljubav izmedju Solusa i Izabele



Analiza likova:
Izabela - Slijepa, njezna, znatizeljna
Solus - Samotnjak, brizan, hrabar, slobodan

Citat za glavni lik:
"Kosa se raskosljala u rumenozlatnim pramovima niz njezni, snjezni, goluzdravi vrat, tresuci se u dugackim, teskim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabackim grudima."

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.





Citat za eksterijer:
"Jezero sumi srebrnu himnu, iz tamnih suma bruje crni koralji. Nebo susti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skacu razigrane djevojke, sibajuci uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bucnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od pozude, kroz jarece drhtavo, pozudno blejanje."

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni dogadjaj:
"I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojce.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospodjici ako ne razumjeh smisao
vasih kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospodjica je nabasala slucajno, posto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kucu.
- No gospodin ucini kao da me ne cu, i podje, vukuci te se morah braniti toljagom."

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

RAZBOJNICI,,Friedrich Schiller

Vrsta djela:
Drama

Problematika koja se obradjuje u djelu:
Djelo iznosi problematiku dobra i zla, nastojanje pojedinca da promijeni
svijet. Karl ga nastoji promijeniti razbojnistvom sto je pogresan nacin
kojim se radi jos vece zlo.

Kratki sadrzaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na skolovanju
u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz zivi sa svojim bolesnim ocem u
dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat
Franz krivotvori citajuci ocu samo one najblaze pojedinosti kako mu ne bi
pogorsao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav
zalostan i ljutit odgovara da ga se odrice i da ga vise ne smatra svojim
sinom. Karl dobiva pismo i procitavsi ga razbjesni se i pristaje biti vodja
razbojnicke druzine. Nakon sto je Franz pridobio oca, zeli i ljubav Karlove
zarucnice Amalie kojoj se dodvorava. Franz nagovara Hermana,
koji je nezakoniti sin nekog plemica, da proglasi Karlovu smrt sto on i
cini. Karl sa svojim razbojnicima pustosi i razara uokolo, ali videci zlo
koje rade pocinje ih grditi i strasiti za neke postupke.
Nakon nekog vremena Karl prerusen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje
Amaliu o svim dogadjajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca
pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim zivotom.
Karl sa jos jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu isprica
sve lazi koje mu je Franz rekao te se Karl odluci osvetiti svome bratu.
Franz se objesi, a Karl ubija svoju zarucnicu Amaliu. Karl tada zali za
svime sto je ucinio i odlazi se predati pravdi.


Analiza likova:
Karl Moor
Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio
nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi
nisu imali nimalo osjecajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti
utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao medju njih.
Na kraju se kaje zbog svega.

Citati:
"Kakva sam luda bio kada sam mislio da cu nedjelima uljepsati svijet."

"Slusajte, vi zluradi izvrsioci mojih barbarskih naloga! Ja ovog casa
prestajem biti vas vodja."

Franz Moor
Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponasao se kao
pobjesnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjecaja prema nikome.
Bio je slika samog vraga koji bi ucinio sve da se domogne svog cilja.

Citat:
"... sve cu iskorijeniti oko sebe, sve sto me sprecava da budem gospodar."

POD STARIM KROVOVIMA,,Ksaver Sandor Gjalski

Biljeske o piscu:
Ksaver Sandor Gjalski (1854. – 1935.) rodjen je u Gredicama. Gimnaziju
zavrsava u Varazdinu. Kao gimnazijalac pokazuje zivo zanimanje za
knjizevnost. 1871. upisuje studij prava na Pravoslovnoj akademiji u
Zagrebu. Ukljucuje se u politicki zivot upisom u HSP. Odlazi u Bec, gdje
nastavlja studij i prosiruje naobrazbu. Odusevljava se Turgenjevom.
Nakon zavrsetka studija sluzbuje u Virovitici, Pakracu, Sisku, Susaku i
Zagrebu. 1891. napusta sluzbu i povlaci se u Gredice, gdje se intenzivno
bavi knjizevnim radom. Ukljucuje se u polemike starih i mladih pisaca u
doba moderne. Mladi ga prihvacaju kao svog pisca. 1906. postaje
saborskim zastupnikom, 1917. velikim zupanom Zagrebacke zupanije, a
1919. clanom privremenog narodnog predstavnistva u Beogradu. Nova
mu drzava nosi veliko razocaranje te se povlaci u Gredice gdje umire u
dubokoj starosti.

Illustrissimus Battorych:
Pripovijetka je svojevrsna tuzaljka za minulim vremenima ali isto tako
osuda tadasnjeg hrvatskog drustva koji odbacuje stare norme i vrijednosti
i borbu za samostalnom Hrvatskom.

"Tada si u Hrvatskoj jedino kao Hrvat mogao zivjeti, i svaki se tudjinac
otimao da ga priznadu Hrvatom."

Gjalski vjesto kritizira ilirce koji su, po njegovom misljenju, svojom
politickom stranom pokreta doveli do svojevrsne omrazenosti hrvatskog
imena i propadanja starih feudalnih odnosa. Gjalski samouvjereno staje
na stranu stare hrvatske kurje, braneci njihove stavove i vjerno iznoseci
svu tragediju njihova propadanja simboliziranu u liku staroga plemica
Bartolica koji od boli umire kad plamen unisti njegov dom, isto tako sto
plamen madjarskoga hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i
unistava njegovu voljenu Hrvatsku.

Osim izrazito politickih previranja, Gjalski, ukomponirano u predivni
zagorski pejzaz, opisuje ukidanje kmetskih odnosa sto je, u stvari, direktni
i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Gjalski nam docarava
ponasanje, sada vec slobodnih, seljaka, koji na sav glas traze pravdu i
postenje, prema hrvatskim plemicima, koji nisu u stanju da se prilagode
novonastaloj situaciji i priznaju gubitak svih njihovih prava i casti, i
prihvatiti nadiranje novih kapitalistickih odnosa u selo.



Citat:
"Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je "nekakve" papire
u koje ni on ni sav drugi svijet nije vjerovao, pa ih prodavao posto-poto;
mjesto besplatnih radnika nasao je lijene i k tomu osvetljive placenike,
mjesto slobode od svakog poreza navalise na nj strasne dace; a on se
sam nije sa sistemom svog gospodarenja nimalo promijenio."

Hrvatsko zagorje:
Motivi i pejzazi Zagorja prisutni su u vecini njegovih djela. To jasno
govori koliko je piscu imalo znacenje njegov rodni kraj, i koji je do kraja
njegova postojanja ostao njegova opsesija, izvoriste njegovih literarnih
tema i motiva. Gjalski je bio pisac u cijem su se djelu uvijek ispreplitala i
medjusobno nadopunjavala racionalna, realisticka sagledavanja stvarnosti
zivota i pomalo sentimentalno-realisticka njegova narav. Taj spoj
romantickog i realistickog, njihovo medjusobno prozimanje, bitni je dojam
koji ostavlja i ova njegova zbirka pripovijedaka, i pocetna misao vodilja
njena proizlazi iz u osnovi romanticnog karaktera pisceva i njegova
pomalo racionalnog usvajanja principa realizma, kad je rijec o njegovim
knjizevnim ostvarenjima.

Spoj realizma i romantizma:
Gjalski je svojim karakteristicnim postupkom obrade likova u svojim
pripovijestima oslikao jednu specificnu hrvatsku realnost, sa dobro
odmjerenim i adekvatnim odnosom lirizma i realizma, impresije i
analiticnosti. U tome je i njegova osnovna knjizevna snaga.

Zakljucak:
U trenutku pisanja ovoga zakljucka,nije mi palo nista pametno i smisleno na pamet pa je zato ovaj dio ostao praznim!

PATNJE MLADOG VERTERA,,Johan Volfgang Gete

BILJESKA O PISCU

Johan Volfganag Gete

Najveci Njemacki pjesnik, knjizevnik i mislilac. Rodjen 28.8.1749. u Frankfurtu na Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjece iz ugledne obrazovane porodice (otac se bavio znanoscu i umjetnoscu, bio je carski savjetnik)

U djetinjstvu se susrece s francuskom knjizevnoscu. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.

Djela mu zahvacaju gotovo sve knjizevne rodove i vise znanstvnih podrucja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Ucenjak, s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemackog klasicnog humanizma. Izvrsio je golem utjecaj na cijeli evropski kulturni krug.

Napisao je: "Patnje mladog Vertera"; "Rimske elegije"; "Srodne duse"; "Naukavanje Wilnelma Meistera"; "Zapadno - istocni divani" i "Fausta" kao vrhunac njmackog stvaranja.

KRATAKI SADRZAJ:


Mladi pravnik Verter dolazi u gradic u koji ga je poslala majka na rjesenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zarucena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uzivajuci u bezazlenoj drustvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rodjendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obozava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jaca. Kako ne bi narusio sklad medju zarucnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Nasavsi se u jednom visokom drustvu (koje njega "pucanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijedjen. Jasno su mu pokazivali da je nepozeljan i on podnosi ostavku. Stupa u sluzbu kod jednog kneza, ali ju romanticni mladic tesko podnosi i uskoro napusta sluzbu.

Neuspjehom u pokusaju da nadje zadovoljstvo u poslu, povecava se ljubav prema Lotti, koja se u medjuvremenu udala za Alberta. Verter se vraca u gradic u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrzivo. Albert naslucuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona pocinje uvidjati da ni njeni osjecaji nisu tako bezazleni. Izmedju Vertera i njegove okoline mnoze se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvuci, ali ne zna kako. Ona naredjuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi. On razmislja o samoubojstvu i sada izvrsava svoje posljedne pripreme. Vraca se jos jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutacnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga vise ne zeli videti. Verter posudjuje Albertov pistolj i iste noci izvrsi samoubojstvo. Njegova smrt pobudjuje opstu zalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, izmedju dvije lipe na kraju posvecenog groblja. Na posljedni ga je pocinak ispratila Lottina porodica. Nosili su ga obrtnici, a svecenika nije bilo.

O DJELU:

Djelo ima uzorke iz pisceva zivota. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj cin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta je licnost iz dva zivota, iz Geteova zivota, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i blizi svakodnevnici.Prvi dio su pisma do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se ocituje na kraju djela.

ZAKLJUCAK:

Po mom misljenju Verter je "nezreo" ,djetinjast jer ne zeli prihvatiti stvarnost. Njgovo iskazivanje ljubavnih osjecaja prema Lotti lici vise pozivu za pomoc nego li nadi za sretnom buducnoscu. Lotta se vjencala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan zivot. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan dogadjaj u zivotu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj dogadjaj znacio upravo suprotno, propast.

Tadasnja vjera nije mogla prihvatiti cin samoubojstva kao i neke danasnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumaciti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svecenika,, "Duhovnik ga nije ispratio."

NA DRINI CUPRIJA,,,Ivo Andric

Danas, ali i prije se povlaci pitanje narodne pripadnosti Ive Andrica (prethodno napisano "hrvatsko-bosansko-srpski pisac". Godinama su se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenackim idealima, ili zbog karijere, ili zbog cega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je mozda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji medjutim nije dozivio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do cega nije doslo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije doslo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego sto je do realiziranja te namjere doslo, upozorila pronicljiva diplomata, da ce tijek dogadjaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se ocituje o tim pitanjima, Andric kao da je jos i poticao, da takvih nejasnoca i kontroverzi bude sto vise, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela. Vec je njegov becki "hommage" Matosu nosio klicu razocaranja, i to upravo u matosevske ideale te premda je jos nekoliko godina poslije prvoga rata knjizevno vezan uz Zagreb i hrvatsku knjizevnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku sluzbu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazocan u srpskom knjizevnom zivotu, prihvativsi najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksicko-sintakticki posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, clanke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigusenim bolom i tragicnim osjecajem zivota ("Ex Ponto", "Nemiri"), pripovijetka "Put Alije Djerzeleza" i prva knjiga "Pripovetke" napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni clanci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeca njegova knjiga, takodjer pod naslovom "Pripovetke" donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao sto su pisana i sva kasnija njegova djela: romani "Na Drini cuprija", "Travnicka hronika" i "Gospodjica", pa "Nove pripovetke" (1948), kratki roman "Prokleta avlija", nedovrseni roman "Omerpasa Latas" knjiga refleksivnih zapisa "Znakovi pored puta", koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.

O DJELU:

Samo djelo "Na Drini Cuprija" je sastavljeno od dvadeseticetiri pricice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane cine jednu savrseno ispricanu pricu jednog malog mjesta u Bosni od sredine 16. st. pa sve do pocetka Prvog svjetskog rata (1914.). Roman zapocinje dugim geografskim opisom visegradskog kraja i navodjenjem vise legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju krscanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju krscansku i muslimansku verziju. Taj most (cuprija) ima vrlo vaznu ulogu u zivotu mjestana Visegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke vec cini Visegrad prometnim cvoristem i daje mu glavno mjesto za okupljanja (kapija). Na pocetku djela daje uvid u djelo i sta citaoca ocekuje. U drugom poglavlju opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu se vidi bijedu i tezak zivot na tom podrucju pod turskom vlascu. Naime prije mosta se prelazilo pomocu skele koja nije vozila redovito vec je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogucnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. cim se rijeka zamuti i poraste preko odredjene granice skela ne vozi. Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav covjek iz Bosne je dospio na visoku sluzbu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Buduci da mu je u sjecanju ostala ruzna uspomena na skelu Mehmed pasa Sokolovic (vezir) je odlucio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze strucnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadleznik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov covjek koji cak i najmanju gresku i neposlusnost ostro kaznjava, tako da je kaznjenik bio sretan ako je ostao ziv. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluce (tlaka), cak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili vise nego bijedni kao i sam smestaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobradjene. Ovo sve je rezultiralo pobunom medju radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom vec tihom i moze se reci gerilskom sabotazom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvazilo nesto uciniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i sirili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepricavao tu pricu te se ona brzo prosirila, ali ona biva unistena kada Turski strazari pod pritiskom zapovjednika straze Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bjezi. Radislav je okrutno mucen ne bi li izdao pomagaca, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mucenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamjenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije placao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i zavrsili bez vecih izgreda. Most je napokon dovrsen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straza i podize se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje ,opisi poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i cvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima postoji i legende poput one kada brak izmedju Fatime Avdagine i Nailbega Hamzica biva dogovoren unatoc Fatiminoj zelji i zakletvi kako se nikada nece udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skace u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepsa i najmudrija zena Fata Avdagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pruzaju otpor, ali prisiljeni na povlacenje prelaze preko mosta i Alihodza Visegradski ugledni musliman (hodza) zbog vrijedjanja i protivljenja vodji bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Visegradom zavrsava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu zapocinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promjena sto ih je uvela u svakodnevni zivot dotad zaostale bosanske sredine. To su red, cistoca, gradjevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istocnjacke "pravde" izrazene uzrecicom "kadija te tuzi, kadija ti sudi". Roman se bavi pricama obicnih ljudi i njihovim zivotima te tako upoznajemo mnogo likova iz Visegrada, od domacih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Visegradu je na mostu opet nikla baraka sa strazarima, ali poznati hajduk Jakov Cekrlija je lukavo uz pomoc djevojke uspio nasamariti strazara i prebjeci u Srbiju. Nakon toga se osramoceni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Visegradu sa dolaskom zeljeznice nam govori o nacinu provodjenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domace birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve sto ima je prava samostalna i odlucna zena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drzi familiju na okupu te uzdrzava rodjake koji se jos skoluju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo lose utjecaje zapadne civilizacije koji mnoze pijanice i besposlicare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno vec ranije spominjani Corkan koji radi sve i svasta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imucnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se takodjer manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju "ludu" kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa cak i plese po ogradi. Kada se vec poprilicno djece iz Visegrada skoluje vani (Zagreb, Bec, Budimpesta itd.) oni sa sobom donose u Visegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi ima vise filozofskih diskusija izmedju nekoliko mladica Herak (socijalista), Stikovic (nacionalista) koji pise clanke za casopis "Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina" i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznaje se o raspolozenju, idealima i zeljama koje su zahvatile velik dio mladezi Bosne i Hercegovine, ali takodjer i Srbije i Hrvatske. Izmedju Stikovica i Glasicanina se jos javlja sukob oko djevojke Zore koja je uciteljica u skoli u Visegradu, taj sukob pocinje kada Stikovic zavadja Zoru iako zna da i Glasicanin koji se ne skoluje nego vec radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno djecja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovic vraca na fakultet se Glasicanin i Zora mire. Tako godinu dana zivot tece bez vecih i naglih promjena. Slijedece godine pocetkom ljetnih praznika se ponovno vracaju studenti pa se i bude stari problemi unutar drustva iz Visegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah poceli ispastati tudju krivicu. S pocetkom rata svi bjeze van Visegrada jer je most strateski vazan te Srbi granatiraju naselje. Cak je bilo kasno i za Glasicanina i Zoru buduci da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodza najcesce spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrusena granatiranjem te on svjedoci gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak prezivljava, ali na putu kuci umire od srcanog udara. Sa njime umiru i stari nacin zivota i stare vrijednosti buduci da ih on simbolizira i zastupa.

Zakljucak:

Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izrazaj je prilicno jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do obicaja i svetonazora. Velika vaznost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psiholoskim. Nema neke osnovne teme i odredjene fabule, ali ipak nalazimo osnovni "leitmotiv" a to je naravno most. Most nam simbolizira cvrstocu, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira zivot svih stanovnika Visegrada i uze okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznacajan te se to istice u cestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realistickim opisima situacija, ljudi, pejzaza i interijera. Jedan od najmucnijih detalja je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje mnogo je simbolike u likovima koji su takodjer i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna zena, samouvjerena i uporna, Herak, Stikovic-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Corkan-nevin covjek ali vrlo nesretan i siromasan, Alihodza-glas razuma kod muslimana( ??)! i moralni vodja, i dr. Vazna cinjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim dogadjajima i da on prikazuje zivot u Bosni nekada. U cijelom romanu se osjeca pravilnost konstrukcije te slijeda dogadjaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutacnim. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje razlicitih kultura, vjera i naroda dok medju njima u stvari vlada antagonizam. Najveci je sraz dvaju civilizacija, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vjecita tacka na kojoj se napetosti i komesanje sto radjaju sukobe (na nivou likova i na nivou drzava) osjeca i vidi jasnije nego drugde.

Naravno da bi se o ovom djelu dalo puno toga reci jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i rasclanjenih umjetnicko-povijesnih ostvarenja.

MALI PRINC,,Antonie de Saint Exupery

Biljeske o piscu:
Antonie de Saint Exupéry, francuski pisac, zivio je od 1900. do 1944. g.
Napisao je nekoliko romana "Posta za jug", "Nocni let", "Zemlja ljudi", "Ratni
pilot", "Tvrdjava" i alegorijsku pricu "Mali princ".

Tema:
Dozivljaji Malog princa

Osnovna misao:
Covjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i ocima nevidljivo.

Likovi:
Mali princ, pilot Antonie de Saint Exupéry

Kratki sadrzaj:
Jednog dana se pilot Antonie de Saint Exupéry spustio u pustinju zbog
kvara na motoru aviona. Sutradan u zoru probudio ga je neobican
malisan. Taj malisan bio je Mali princ. On mu je rekao da je njegova
planeta jedva nesto veca od obicne kuce i da se teleskopom tesko nazire.
Svakog dana pilot je saznavao nesto novo o planeti. Princ je prije nego sto
je otisao sa svoje planete pomno ocistio sva tri svoja vulkana. Na svom
putovanju od planete do planete Mali princ otkriva njezine stanovnike.
Stanovnici na tim planetima su kralj, uobrazenko, pijanac, poslani covijek
i geograf. Svi stanovnici su besmisleni, beskorisni, besciljni. Napokon,
sedma planeta je bila Zemlja. Nadje se u pustinji i upoznaje zmiju. Dolazi
do vrta rascvjetanih ruza. Ruze ga razaloscuju jer je on mislio da je ruza
na njegovom planetu jedinstven cvijet. Tada je legavsi u travu i zaplakavsi
upoznao lisicu. Jednog dana ju je pripitomio. Osmi dana razgovaraju pilot
i Mali princ u pustinji. Isli su traziti rodu i nasli su jedan bunar. Tu su se
napili vode. Sutradan navecer, secuci, pilot je opazio princa. Ode princ do
mjesta gdje je pao i padne polako. Te se noci mali princ vratio na svoju
planetu.

PREOBRAZAJ,.Franc Kafka

Biljeske o piscu:
Franz Kafka (Prag, 3. 7. 1883. – Bec, 3. 6. 1924), austrijski knjizevnik. Porijeklom iz imucne kuce praskog Jevreja. Radi lijecenja putovao u Njemacku, Italiju, Francusku, Svicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova knjizevna ostavstina nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslusan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka vec u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje ce ga muciti cijeloga zivota. Neki se pocetncki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, preradjene cjeline pokazujuci tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogacuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforistickim izrazom. Kafkin svijet nije vise onaj
klasicnog realistickog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov covjek je usamljen i uplasen, dio mehanizma ciji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoc pred visim silama i u nihilizam, cesto prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforistican izraz, dotjerane realisticke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforicka proza ostavlja dojam slozene alegorije, za koju nema odredjenog racionalnog kljuca, i svijet koji ona sadrzava gubi se u beskonacnoj perspektivi alogicnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konacne odgonetke.

Analiza likova:
Otac
Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatra
ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu.
Otac Gregora tuce i ne pusta ga da uopste da izadje iz kuce, ne pusta ga cak ni
iz sobe. Tako je bio grub da ga je gadjao jabukama i jednom ga je pogodio
u ledja, a poslije umire zbog toga.

Majka
Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne zeli vidjeti.
Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi isla k njemu. Tako je i on bio
sretan, jer njemu je bilo dovoljno da cuje njihov glas da bi se razveselio.

Greta
Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega,
hrani ga i pomaze mu kad god moze. Grogor je isto volio nju i stoga mu je
bilo zao sto joj nije rekao o namjerama da ju upise u konzervatoriji,
buduci da je tako lijepo svirala. No i ona ga pocinje zanemarivati...

Tematika:
Kafka u ovom djelu prikazuje otudjenost Gregora. On je covjek, ali je sasvim drukciji, razlicit i stoga ga niko ne voli, cijela familija ga mrzi i hoce ga se rijesiti tako da bi ih sto manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoc svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaci. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je uciniti bilo sta da bi ga se rijesio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u ledja. Mama ga je takodjer voljela, ali upravo zbog toga ga njie zeljela vidjeti jer nije podnijela sve to.

Zaljucak:
Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve sto je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku sahovskih figura. Medjutim te figure zive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vodjen i u kome je on zivio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije rijesio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je ucinio bezvremenskim. Posebna znacajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet bozji. On je slobodan na strasan besprigovoran nacin.

VUCI,,Milutin Cihlar Nehajev

Biljeske o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj evropske knjizevnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pisuci drame: "Prijelom" i "Svjecica". Kao jedna od najvaznijih i najizrazitijih licnosti hrvatske moderne napisao je novelu "Veliki grad" . U svojim posljednjim godinama zivota napisao je vrlo zapazen roman "Vuci". To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj proslosti.

Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemacka

Vrijeme radnje: XVI. stoljece

Tema: Zivot i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovodje, kneza
Krste Frankopana

Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu
vrijedi i umrijeti

Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej
Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlovic, nadvojvoda
Ferdinand, biskup Jozefic, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan
Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evangelist, ban Petar
Bersilavic, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez
Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Rican i dr.

Kratki sadrzaj:
Sesnaesto stoljece bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Evrope. Njemacka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pogranicnog dijela izmedju te dvije drzave. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemacke i Karla V., njemackog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. zelio je Hrvatsko-Ugarsku pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su koketirali s
Turcima, koji su bili velika prijetnja krscanstvu. Na celu turske vojske bio je sultan Selim I.

Zbog svih tih dogadjaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doci cesar Maksimilijan, da obidje svoje cete koje su se borile protiv Mlecana. Tri dana prije u Ljubljanu je dosao cesarov izaslanik, kardinal Matej Lang. Za vecerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovodja, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova zena, grofica Apolonija. Kad je dosao cesar, grofica je od njega zatrazila pomoc. Za to je vrijeme knez Frankopan dosao u Veneciju. Zatvoren je u venecijanskom zatvoru Torreselli, a za cuvara mu je dodjeljen njegov rodjak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s jos dva suznja, Jakobom Rainerom i Bernardom Ricanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je nacine pokusao izbaviti iz zatvora, ali bezuspjesno. Krsti su zatvorenicke dane nastojali olaksati i hercegovacki ban Ivan Kosaca, kojega su Turci otjerali s ognjista, Bernardinov pomocnik Evangelist i sam Dandolo. Polako je dosla i godina 1516. Krsto je jos bio zarobljen, a Rainer i Rican su, uz jamcevinu, bili pusteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovodje, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin cak je i razmisljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je zeljela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su ocekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.

Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala sta da ucini za muza. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duzdu, a zatim se pridruzila Krsti u tamnici. Odbijala je izaci ako ne puste Krstu. Saznavsi za te dogadjaje, Franjo I zatrazio je oslobadjanje Krste . Mletacko vijece desetorice na celu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poci s njim. Cim je dosao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Jos dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvuci. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jozeficem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U medjuvremenu fratar Jozefic je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jozefic postao biskup bez biskupije.

Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavic, koji je dosao iz Budima, knez Ivan Karlovic, Ivan Kozulic, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prosavsi straze kod Modrusa, Senja i Otocca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavic poginuo je u turskoj zasjedi.

U teskom polozaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvjestaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju krscanstva u Hrvatskoj. Papa je obecao da ce slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Evrope postajalo jasno da ce, ako padne Hrvatska, pasti i Evropa. Zadovoljan Krsto je posao u Hrvatsku.


Godine 1524. u Krizevcima je odrzan sabor slavonskih i hrvatskih plemica, koje je sazvao ban Ivan Karlovic. Na saboru su bili svi plemici osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa vise nije bio Hadrijan VI., koji je umro, vec Klement. Burgijeva zadaca bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. Velicanstvenog. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlovic, knez Krbavski. Ban je bio u teskoj situaciji. Izgubio je svoj posljednji grad Ostrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi trazio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odluceno je da Ivan Karlovic ostane hrvatski ban dok to zeli. Krsto Frankopan poslao je Jozefica da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se zivjelo jako rastrosno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlovic je na to pristao. Krsto nije zbog toga otisao u Budim, vec je otisao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarica, i na njegov zahtjev je otisao s njim u Budim , nakon sto je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosaci o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa sest hiljada vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo
jasno da je ban Krsto Frankopan najveci vojskovodja svoga vremena.

Ugarska je Krsti obecala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je dosao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluzenu nagradu. Ljut, Krsto je fizicki napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon sto je oslobodjen prestao je traziti pomoc Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.

Stoga je otisao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoci Njemacke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto hiljada ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otisao u Zagreb i tamo poceo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno unistena na Mohackom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska drzava bila bez vlasti, a Krsto je bio na celu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemacka u kojoj su bili Ivan Karlovic, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja Ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banic, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, zeljeli su ceskog kralja Ivana za Hrvatsko-Ugarskog kralja. Postalo je jasno da ce izmedju te dvije stranke doci do sukoba. U medjuvremenu, Krsto se u Velikoj ozenio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poci u bitku. Ferdinanove cete cekale su ga kod Varazdina.


Bitka je zapocela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junacki se borio, ali nije prezivio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvecih vojskovodja koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kako je to zelio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potucen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.

Prosle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeci iz Modrusa i otici u Grobnik. Na taj nacin, svedena na "ostatke ostataka", Hrvatska - nekad mocna kraljevina, pala je pod vlast Habsburske Monarhije i izgubila svog velikog junaka, "strasnog" kneza Krstu Frankopana.

Tragicna sudbina Mesinog Ahmeda Nurudina

sudbina Selimovicevog Ahmeda Nurudina

Gradeci ovaj glavni lik u romanu "Dervis i smrt", Mesa Selimovic je citaocu dao umjetnicku viziju covjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da pikaze odnos pojedinca i vlasti, da citaoca ucvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu sto nas odredjuje: slucaj, strah, samoca, ocaj, sile koje su iznad nasih moci, nasa sputanost i ogranicenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje izmedju onoga sto cinimo i sto bismo zeljeli biti i na kraju, smrt. Mnogo je sta u zivotu zbog cega bi covjek mogao da izgubi vjeru u sve postojece. Da zakoraci u tragediju, covjek treba oslonac – u ideji, u nekom cinjenju, u sebi.
Vladati sobom i sputavati, disciplinirati, krotiti nemire i strasti u sebi i ne dati im da provale, bio je osnovni imperativ Ahmeda Nurudina. Vjera,,, bila je njegova odbrana, njegov stit, a tekija utvrda. Dok je bio vezan samo za njih, sve je funkcioniralo!! U njemu je vladala harmonija, on se osjecao bezbjednim, zivot mu je licio na zidanicu od kamena. Prva "pukotina",javila se kada mu je brat bez pravog razloga uhapsen i otjeran u tvrdjavu. Sve se u njemu poljuljalo, nista nije bilo kao prije, doslo je do nesporazuma svijeta i njega. Nurudinu, uzasnutom i uspanicenom, zivot se odjednom ukazao kao nepoznanica i velika tajna. Brat je ubijen, govor je odrzan, prijetnje su dosle,, opomenuli su ga, na njega naletili konjima, bicevima ga izudarali, kasnije ga zatvorili u tvrdjavu... Usadili su mu strah, ponizili ga pred drugima, sve sa ciljem da se odrekne brata, da zaboravi na njega, da se vrati u svoju tekiju. Izasavsi iz tekije i krenuvsi za istinom, i dolazeci u dodir s vlascu, on ce otkriti da vlast i ljudi na vlasti idu za svojom logikom, da je i njihovo shvatanje pravde drugacije, da vlast odlikuju posebni mehanizmi upravljanja, stvoreni da izazivaju strah, da ih covjek uvek dozivljava kao prijetnju i ugrozavanje sebe. Mrznja, umjesto vjere i reda, postaje Nurudinova nova tacka oslonca. Sa mrznjom Nurudin je ojacao. Voljom drugih, postace i kadija, nosilac vlasti i moci. Jedino svjetlo sto je upoznao i kao amajliju nosio u sebi do kraja, to je bilo prijateljstvo sa Hasanom. Ali, i to su mu uskratili. Vlast ga, dakle, nije usrećila. Naprotiv, ucinila ga je jos usamljenijim, nesretnijim i tragicnijim.
Roman "Dervis i smrt" je roman o mrznji i ljubavi. Ahmed Nurudin je dosao iz svijeta tjeskobe i ponio je mrznju, i on je, u tom smislu, ona tamna strana zivota, nasuprot Hasanu, koji olicava vedru i svjetlu stranu u kojoj je sav smisao covjekovog htijenja i snova o sreci.

ZAPISI IZ PODZEMLJA,,Fjodor Mihajlovic Dostojevski

Biljeske o djelu:
"Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi
iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajlovica
Dostojevskog. Novela "Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrzi mnoge ideje o
covjeku, njegovom zivotu te o individui i njezinom ponasanju i uklapanju
u drustvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predocava samog
sebe a ujedno preko sebe izrice pravu istinu o covjeku. Prema njegovim
rijecima covjek je negrijeseno bice, pakosno bice, nezahvalno bice,
stvaralacka zivotinja, lakosmisleno bice, nedolicno bice te bice koje u
svemu ima cilj i tezi ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno istice a to je samostalnost, ciju veliku ucestalost
mozemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaze se
dobro s drustvom i prezire ljude u njemu, no ipak zeli uci u drustvo i
osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj zelji biva odbacen i
postaje zeljan osvete za neuspjehom. Sve mu u zivotu propada a nesreca
mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome mozemo zakljuciti da
zapravo podzemlje za glavnog lika mozda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan zivot, a ponajvise izolaciju od drustva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi se prvi dio mogao nazvati
filozofskom raspravom o covjeku, a drugi dio dokaz za sve ono sto je
receno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu
ove novele, moze se reci da radnja tece kronoloski, a jedna od
zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmisljena kao
i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon,
Liza, Ferfickin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu paznju dala bih upravo glavnom liku jer
on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadasnjeg vremena.
O njegovoj karakterizaciji ponajvise saznajem u prvom dijelu ove
novele, gdje odmah na samom pocetku uocim pakost, koja se
uocavala i u njegovom poslu. Pored toga sto je pakostan, on je dosta
i radoznao i voli sanjariti, fantazirati a ponajvise
filozofirati. U njegovoj filozofiji glavna licnost je covjek
i njegov problem u drustvu. Sve te probleme pronaci cu i u
glavnom liku, jer je totalno izoliran od drustva i velika je individua.


Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime sto imaju,
on je zadovoljan svojim nacinom zivota. Na samom kraju novele
jasno je da nikoga ne voli, nikoga ne postuje, no ono sto je
najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog zivota,
kojeg je on silno zelio popraviti. Nedovoljna upornost dovela je do
toga da je uvijek bio odbacen. Glavnu je rijec u njegovom zivotu vodila
povucenost od drustva, a sudeci po svemu ovome,
on u biti i nije shvatio svijet, zivot, vec je sve to promatrao sa svog
stajalista, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti
ni shvatiti. Tokom cijele novele cinio se nervoznim, nesigurnim,
izbezumljenim, neodlucnim a pomalo i strasljivim. Neke od ovih
osobina mogu se uociti i u danasnjem svijetu, u danasnjem covjeku,
,ima nesto sto odskace od svega, a to je nezadovoljstvo covjeka
s onim sto ima, jer covjeku uvijek treba nesto vise.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se
glavni lik i nije bas previse slagao. Jedan od tih likova je i lik
Ferfickina. Prema rijecima glavnog lika, bio je to covjek kojeg je glavni
lik ponajvise mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica.
Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost,
budio je sve negativne osobine u ocima glavnog junaka. Bio je jedan od
onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvacao i
nije ni pokusavao. Kao i svima, najvazniji mu je bio novac te iz pojedinih
njegovih situacija vidljivo je,da je bio uistinu velik podlac, gotovo zao
covjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

Gotovo sve isto bih rekla i za preostala dva neprijatelja glavnog lika
- Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u zivotu
bio novac, cesto su omalozavali glavnog lika, koji je sve to trpio i cak im
se u jednom trenutku htio i ispricati. Svi oni isticali su se jednom velikom
negativnom osobinom, iskoristavanjem, kojom bi samo gledali da sebi
ugode, da sebi ucine zivot boljim, ne misleci na posljedice.

No, u cijelom drustvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila
posebne osjecaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra
u dusi i srcu. U pocetku je upoznajem kao povucenu, sutljivu i zbunjenu
djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija
popricati i izmjeniti misljenja o zivotu, buducnosti i ljubavi. Za razliku od
drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uociti vec
je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je
volio, ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav nacin
zivota.

Stil i jezik Dostojevskog veoma su jednostavni,
gdje se autor cesto koristi jednostavnim i jasnim recenicama koje nisu
toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke
recenice ,,,jedan od brojnih dijaloga iz novele:

"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kuci."

Cesto se u recenicama pa i medju recenicama javlja kontrast, koji je
u funkciji humoristicnosti i originalnosti recenica, kao npr. "Tada sam se
pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak,
na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio
– smijeh je ostao na njegovoj strani." ili "Ta covjek je glup,
fenomenalno glup. Naime, uopste i nije glup, ali je tako nezahvalan da
nema nezahvalnijeg stvorenja od njega". Specificnost ove novele je i
pocetak, gdje se takodjer uocavaju jednostavne i humoristicne recenice:
"Bolestan sam covjek... Pakostan sam covjek. Neprivlacan sam covjek.
Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne
znam pouzdano sta me boli.", a i cijela je novela napisana tako da autor
direktno razgovara s citateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izrazava u recenicama poput ovih: "... Stanite! Dopustite da predahnem...",
"Pa zasto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate sta, strpao bih ja vas
na cetrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon cetrdeset
godina dosao k vama da se raspitam do cega ste dosli".

Osim ovih recenica, Dostojevski se obracao citatelju putem zagrada
"(Slaba dosjetka, ali necu je prekriziti. Napisao sam je, misleci da ce
ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se zelio
samo napraviti odurno vazan - namjerno je necu prekriziti!)".
Sam jednostavan stil govori nam kako recenice nisu toliko bogate stilskim
sredstvima, u noveli mozemo pronaci i poneku metaforu: "Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajuci gotovo okomito i prostirajuci jastuk po
plocniku i pustoj ulici".

Realisticnost stila takodjer ne mozemo izostaviti, a ta je realisticnost i
specificna za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realisticnost je
izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne
probleme. Ti se problemi ocituju na posebnim realistickim likovima
– likovima iz svakodnevnog zivota koji se krecu na svakodnevnim,
obicnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli mozemo uociti i
opis interijera: "U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim
ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim
odijevnim starudijama - bilo je posve tamno".Cija je funkcija opisivanje
i predocavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele
se uocava i pozitivizam: "Pa i uopste, duzni smo sebi ponavljati,
neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda niposto u tim i tim
okolnostima nece nista pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest,
a ne onako kao sto fantaziramo, pa ako stvarno tezimo za tablicom i
kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, sta se moze, treba
prihvatiti i retortu"!

Jezik u ovoj noveli je razumljiv ali ima i pokojih francuskih izraza:
"a l’homme de la nature et de la verite".

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Covjek nije nikada sretan onime sto ima
2. Svaki je covjek kukavica
3. Covjek nije savrseno bice
4. Drustvo cini covjekom

O DOSTOJEVSKOM,,,

Fjodor Mihajlovic Dostojevski je drugi sin vojnog ljekara Mihaila Andrejevica Dostojevskog i Marije Fjodorovne Nicajeve. Rodjen je 30. oktobra, 1821. godine u Moskvi. Oceva narav (bio je tvrdica i alkoholicar) i nepodnosljiva atmosfera koju je stvorio u kuci ucinili su da djetinjstvo i mladost Dostojevskog budu mracni. Spas su mu nudile price koje mu je majka citala iz Starog i Novog zavjeta. Ali, ona je umrla rano, od tuberkuloze, ostavivsi iza sebe sedmoro djece. Majcina smrt oznacila je potpuni raspad porodice. Mihail Andrejevic odlazi u penziju, a djeca u razlicite skole. Mihail (najstariji sin) i Fjodor odlaze u Glavno inzinjersko uciliste u Peterburgu. "Brata i mene odvezli su u Peterburg u inzinjersku skolu, i pokvarili su nam buducnost", - sjecao se pred kraj zivota Dostojevski - "mislim da je to bila greska."
Ali Dostojevski je osim vojnih vjezbi pohadjao i nastavni program i mnogo je citao. Uskoro su Mihaila Andrejevica ubile spahije na njegovom imanju. Prvenac Mihail je preuzeo brigu o imanju, ali i o buducnosti mladje djece. F. M. Dostojevski dovrsava svoj prvi roman - BIJEDNI LJUDI (1846.), i taj naslov je deviza i program njegove cjelokupne buduce djelatnosti. Bjelinski i Njekrasov su zadivljeni romanom, a Dostojevskog su okarakterisali kao autora prvog "socijalnog romana" u Rusiji. uskoro se pojavila i druga knjiga Dostojevskog - DVOJNIK (1846.), poslije cega je raskrstio sa partijom Otadzbinskih zapisa.



PROPAGANDNO DRUSTVO
Uskoro je Dostojevski poceo posjecivati skupove organizirane pod nazivom Krug Petrasevaca, na kojima se raspravljalo o kmetstvu, te reformi suda i stampe. Pocetkom 1849. godine objavljen je nov veliki roman Dostojevskog pod privlacnim poeticnim naslovom - NJETOCKA NJEZVANOVA. Na jednom skupu Dostojevski je procitao smjelo pismo Bjelinskog upuceno Gogolju. Zbog toga je zajedno sa jos 33 petrasevca uhapsen i bacen u Petropavlovsku tvrdjavu (politicki zatvor). 19. decembra, 1849. godine vojni sud je osudio 21 optuzenog na smrt strijeljanjem. 22. decembra, 1849. godine, oko osam sati izjutra, crne kocije su ih odvezle na gubiliste na Semjonovskom trgu. Trgom se razlijezu imena, paragrafi, rezolucije i osude: "...osudjuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! procitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na robijaske radove.
GODINE PROGONSTVA
U Sibir su krenuli 21. decembra, okovani okovima teskim 10 funti. Na prvom odmoristu su im zene dekabrista poklonile po jedno jevandjelje. Dostojevski je bio zatocen u Omskoj tvrdjavi i radio je veoma teske fizicke poslove. Nakon cetiri godine, Dostojevskog su raskovali i stupio je kao redov u 7. Sibirski bataljon regularne vojske koji je bio rasporedjen u dalekoj stepskoj guberniji Semipalatinsk. Tu je upoznao Mariju Dmitrijevnu, svoju buducu zenu, ciji muz, Aleksandar Ivanovic Isajev je umro. Ozenivsi Mariju, Dostojevski se morao brinuti i o njenim osmogodisnjim sinom Pasom. a u medjuvremenu, napadi epilepsije (bolesti koja prati Dostojevskog od mladosti) postaju sve tezi. No, to mu ne smeta da napise jos dvije pripovijetke - UJKIN SAN i SELO STEPANCIKOVO.

ZRELO DOBA
Od 1858. godine Mihail i Fjodor Dostojevski izdaju knjizevni politicki nedeljnik Vrijeme, a pojavljuju se i nova djela Dostojevskog - PONIZENI I UVRIJEDJENI i ZAPISI IZ MRTVOG DOMA. Nakon cetiri godine obustavljeno je izdavanje casopisa Vrijeme, ali oni izdaju novi casopis - Epoha. Jedna od najjacih ljubavi Dostojevskog bila je mlada Apolinarija Suslova. Stalno su bili u nesuglasicama, ali su se neizmjerno voljeli. zajedno su putovali po Evropi, a na kraju ih je rastavila pretjerana strast Dostojevskog prema kocki.

PREKRETNICA
Godina 1864. je bila "strasna godina" u zivotu Dostojevskog. Marija Dmitrijevna je umrla od tuberkuloze, a uskoro je umro i stariji brat Dostojevskog - Mihail. Propada i casopis Epoha, i tek nakon manje krize, Dostojevski se ponovo vraca knjizevnom radu, i pise remek-djelo - ZLOCIN I KAZNA. Dok je pisao taj roman boravio je u seocetu Ljublinu, u iznajmljenom ljetnikovcu, odmah do kuce njegove najdraze sestre Vere Mihajlovne. zaljubio se u njenu snahu, Jelenu Pavlovnu Ivanovu sa kojom je skoro usao u brak, ali je ipak sreo A. G. Snjitkinu, svoju buducu zenu.

NOVI ZIVOT
Dostojevski je imao rok da za mjesec dana napise nov, neobjavljen roman. To nije mogao stici sam, pa je uzeo stenografa - Anu Grigorjevnu Snjitkinu. To je bio roman RULETENBURG. Uskoro je Dostojevski ozenio Anu Grigorjevnu, i na medeni mjesec su otisli s namjerom da ostanu tri mjeseca, a ostali su cetiri godine. putovali su po Evropi: Drezden, Bazel, Zeneva, Milano, Firenca, Bolonja, Venecija, Prag... Dostojevski se stalno kockao, pa su on i Ana ostajali bez imalo novca. 1867. godine objavljuje roman IDIOT, a 1872. roman ZLI DUSI.
POSLEDNJA DECENIJA
Dostojevski stvara nov oblik publicistike - piscevo misljenje o temama dana. Tako nastaje PISCEV DNEVNIK. 1875. godine objavljuje roman MLADIC, a uskoro i dvije male tragedije - novele: KROTKA i SAN SMIJESNOG COVJEKA. 1880. objavljuje roman BRACA KARAMAZOVI. Veliki knjizevno-drustveni dogadjaj 1880. godine bilo je otkrivanje spomenika Puskinu u Moskvi. Tada je Dostojevski tokom visednevnih svecanosti odrzao nekoliko govora.
Doktori su na plucima Dostojevskog otkrili emfizem koji je brzo napredovao. U sedam ujutro 28. januara, 1881. godine Dostojevski je rekao Ani da je shvatio da ce tog dana umrijeti. Citao je jevandjelje, i to isto vece je izdahnuo, prethodno se oprostivsi sa zenom i djecom. Sahranjen je u krugu crkve Aleksandra Nevskog, gdje su sahranjivani ruski carevi i njihovi najblizi srodnici. Njegova sahrana se pretvorila u velicanstvenu manifestaciju. Sahrani je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Citav svestenicki kor crkve izasao je u susret pogrebnoj povorci. Ta pocast se ranije ukazivala samo tijelima preminulih ruskih careva. Studenti, koji su prisustvovali sahrani, su umjesto vijenaca noslili okove kao simbol njegove robije i njegovog mucenickog zivota.

REFERAT:
========


F.M. Dostojevski (1821 - 1881) je ruski knjizevnik. Zivotni put jedog od najvecih svjetskih pisaca bio je vise nego tezak,, siromastvo, neizljeciva epilepsija, smrtna kazna, progonstvo u Sibir, umiranje najblizih - samo su etape njegova teskog puta. 1843. zavrsava vojnu akademiju, daje ostavku, prodaje imanje i posvecuje se pisanju. Pridruzuje se utopijskom krugu socijalista. U svojim romanima Dostojevski kao prvi medu ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu turobne tragicnosti koja gusi sve oko sebe. Tragajuci za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, trazeci odgovore na egzistencijalna pitanja ali i moralna i filozofska pitanja covjekovog postojanja, pri cemu prodire u dusu covjeka, donoseci psiholoske portrete svojih junaka. U oblikovanju sluzi se unutarnjim monologom, reproducira snove, a potrebnu pozonost posvecuje diskusijama i polemikama svojih likova kao vjerskih, moralnih i filozofskih dilema. Time je snazno djelovao na razvoj moderne evropske proze dvadesetog stoljeca. Romane Dostojevskog prati njegova publika kroz koju izlaze svoja politicka, vjerska i socijalna nacela.
Istrazivaci knjizevnih djela Dostojevskog obicno vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca, iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga sto nije sprijecio ubojstvo iako je to mogao uciniti, on je na neki nacin kriv za ubojstvo oca. Prema tim kriticarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog zivota patio od slicnih osjecaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kocijas.
Ondje, u moskovskom sirotistu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog zivota. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova sutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tudjom samilosti. Kad je onda kao mladic izasao iz tog mracnog svijeta, njegovo je djetinjstvo vec bilo ugaseno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo citao i danju i nocu. Pun najsnaznijeg odusevljenja za covjecanstvo, on se upravo bolesno poceo kloniti ljudi. Natjeran novcanom oskudicom otisao je u vojsku, ali ni ondje nije nasao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenacke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga i on je zivio u nekakvom kutku, sanjareci i razmisljajuci. Nocu je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.
1844., u dobi od dvadeset i cetiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prosla su bez odgovora. Nocu je sjedio osamljen i zamisljen kod kuce i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko cetiri sata ujutro neko je zestoko zazvonio, a kad je Dostojevski zacudjen otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kucu, grli ga, ljubi i klice mu.
Onda se Naskarov zuri k Bjelinskom, svemocnom ruskom kriticaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", vice s vrata, masuci rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko odusevljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedeceg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete sto ste stvorili", vice on sav uzbudjen na smetenog mladica.
Tako melodramatski odvija se otkrice Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu casopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske knjizevnosti.
Ubrzo biva uhapsen zbog druzenja s jednim tajnim drustvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalisticke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kuci cinovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petrasevskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja, u Rusiji je doslo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drasticne mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petrasevskog bili su uhapseni, medju njima i Dostojevski.....,,,,,Rane iz tih dana
Cetiri godine prinudnog rada Dostojevski je zapravo nikad i nisu bile zacjeljene,.proveo u drustvu ubojica i lopova, jer tada jos nije bilo uvedeno izdvajanje obicnih osudenika od politickih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti ocrtana sva ponizenja i teskoce kojima je bio izlozen, kao i zlocinci medju kojima je zivio.
Dostojevski je morao pronaci neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruzenju. Utjehu je nasao u krscanstvu.
Osim toga biljezio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smedji zid, on je drugi covjek: zdravlje mu je razoreno, slava rasprsena u prasinu, a zivot unisten, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Jos nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopusteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem ocaju i osamljenosti sklapa onaj neobicni brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom zenom.
Kao zaboravljen covjek vraca se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prozete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo cistiliste svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a masa spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradjena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Casopis (osnovan s,bratom) se brzo siri u sve krugove i cini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora jos upoznati jos jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj uzasan strah za bijedni svakidasnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna jos i ceznju sto je nomad osjeca za satorom. Jos jednom se mora vratiti u bezimenost, jos dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Nakon smrti zene i brata
pocinje ono besciljno dugogodisnje lutanje Evropom, ona jezovita odvojenost od Rusije, smisla njegova zivota. S mnogo muke nalazi skloniste u malim niskim svratisnima sobama, punim zadaha siromastva, dugovi, mjenice, obaveze tjeraju ga od posla na posao. Za vrijeme boravka u Evropi, on mrzi Nijemce u Njemackoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On zeli jedino osjecati Rusiju, domovinu. Nastaju "Zlocin i kazna", "Idiot", "Zli dusi" i "Igrac". U roku cetiri godine, od 1867. do 1871. njegova familija stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja zivota Dostojevski je zivio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Mescerskog, Gradjanin. Njegovo posljednje djelo, "Braca Karamazovi", od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najvecu slavu. I govoru odrzanom prilikom otkrivanja spomenika Puskinu u Moskvi 1880.

Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, sta je za njega znacilo pisati roman. Bila je to teznja prema najvisem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti rijeci" i "bljestavila literamih ukrasa", ali ima bujnost psiholoske naravi, strastvenog uranjanja u slozeni svijet misli i osjecanja . Njegova paleta je pretezno siva, kao sto je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali recenica tece lako, jednostavno i neusiljeno, iznoseci najslozenije probleme i zacrtavajuci ostrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su skrti i sjevemjacke, petrogradske prirode, a opisi interijera mracni i oskudni, kao sto su mracni i oskudni stanovi, u kojima pretezno zive njegovi junaci. I ti opisi vise su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeci se samo najnuznijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatoscu psiholoske analize. Mrzi "literaturu", knjiske manire, i sablone, i trazi izraz koji ce reproducirati zivotnu dramaticnost sto je nosi u sebi,stvara novu gradjansku knjizevnost.

Ako je Puskin "najveselije" ime ruske knjizevnosti, Dostojevski je najtragicnije. Niko kao on nije prikazao svijet sjena, sto se nevidljivo nadvijaju nad ljudsku dusu, niko tragicnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagusljiv oblak briga, sto je obavio covjeka, guseci ga i prignjecujuci tezinom. Niko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom covjeku, izudaranom bijedom i ponizenjima, ili ocaj sto godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet izmedju sanja o ljepsem svijetu i surove stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragican polozaj ruske inteligencije u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne placa samo gubljenjem hljeba nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nadju svoje mjesto i ulogu u zivotu Rusije, razlog sto ne nalaze uopste je razlicitost novog i starog, gdje je staro jos cvrsto ukopano u drustvenim polozajima jednog mracnog monarhistickog sistema, a novo se jos javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogucim utopistickim slutnjama i vizijama. Tadasnja inteligencija je nagrizena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnicki najjaci predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred citateljstvom tu unutrasnju podvojenost.
Izucavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u razlicite sredine i ambijente upoznavajuci nove tipove, biljeznik rijeci, navike, sudbine razlicitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluskuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kci, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio vise pisati "iz sebe" te je poceo traziti nova lica medju stanarima mansarda, posjetiocima malih kafana i krcmi, s kojima zapocinje razgovore i biljezi do u sitnice njihove obicaje i navike. "Buduci da je bio plah", pise ona i nije znao uvijek kako da im se priblizi, predlagao bi im da igraju s njim bilijar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medjutim, nije zalio, jer je, igrajuci bilijar, uocavao mnoge orginalnosti i biljezio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pricaju da je pozivao cesto nepoznate ljude, s kojima se letimicno upoznao i danima neumorno slusao njihova pricanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije citali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proucavao zive modele svojih buducih romana, osluskivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristicne rijeci i pravio biljeske.
On je nastojao da njegova knjizevnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu knjizevnost i njegovo prijelomno znacenje u povijesti knjizevnosti proizlazi iz nacina na koji je on uspio knjizevno "oblikovati zivot" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideoloska pitanja u njegovim djelima do te mjere "ozivljavaju" da i suvremeni citalac osjeca kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit nacin govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja ce biti kao uzorak moderne umjetnicke forme. Prvi je razlog vaznost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku vaznost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog covjeka, covjeka koji se, tako reci, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita zivota. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadrzan u nacinu kako su u njegovim djelima shvaceni karakteri i kako se, kojim knjizevnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnicki oblikuje "zivot ideja". Karaktere romani Dostojevskog obradjuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih dogadjaja u zivotu pojedinca i tako njihov zivot cini sudbinom koja podsjeca na tradiciju umijeca realistickog romana. Fabulu pri tom cini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako ce sve zavrsiti?". Od cetiri najbolja romana u trima je tako ubojstvo u sredistu zanimanja, pa neka vrsta kriminalisticke istrage potencira onu groznicavu napetost koja se osjeca kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o opstim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeca se atmosfera cekanja konacnih osuda i zlocin je prisutan kao stalna prijetnja ili kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidasnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zlocina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uveliko razlicit od onog kakav voli realisticki roman. Zlocin nije bilo koji zlocin; ubojstvo oca u "Braci Karamazov" nije neki primjer za krsenje opstih etickih nacela, nego je prije krajnje odredjen, stvaran, upravo taj "zlocin koji je jedan covjek u zbilji ucinio, a drugi ga je u mislima zaceo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja zivotno vaznih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga ko razmislja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je ubojstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato sto ga je neko najprije smislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najvise bave dobivaju tako neku odredjenost zbog koje osjecam da one nisu nista drugo do sam zivot".
Stoga se javlja i odredjeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideoloske stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osudjuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo nista odredjeno ne zastupaju nego opisuju tek moguce zivotno vazne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedju eticki pozitivnih i eticki negativnih likova, u njegovim romanima eticki negativni likovi nisu tek primjeri za nacin kako ne valja zivjeti, nego su redovno zivotniji, pa cak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofije "nisu flozofija; oni su knjizevnost koja to iskustvo moze prenijeti citaocima jedino i iskljucivo na onaj nacin kakav pripada samo umjetnickoj knjizevnosti. On je zacetnik jednog razvoja u umjetnickoj prozi koji misaono previranje i borbu misljenja cini svojom sredisnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene knjizevnosti naprosto ne moze razumjeti bez Dostojevskog. Ko nije procitao njegove romane, tesko moze shvatiti ono o cemu se radi" u suvremenoj prozi i o cemu to zapravo njen velik dio govori.